Ljubomora

"Ljubomora je, kao i zavist, diskvalifikacija sebe.

Osobe koje sebe bezuvjetno vole nisu ljubomorne, 

jer im ljubav nije prijetnja. 

Ljubav nije prijeteća. Izostanak ljubavi jeste. 

Pomanjkanje ljubavi dolazi od nedovoljno ljubavi 

prema samom sebi"

(Citat iz knjige "Zamolite svoje anđele")

Često možemo čuti ili i sami znamo reći "ljubomoran sam, ali u granicama normale", prihvatajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali  ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan. E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što "malo" bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma. Ta ljubomora u granicama normale jeste zapravo signal da smo oboljeli od karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne preduzmemo. Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva. 

Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni sa dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo surovo odbačeni kao najveće siroče. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju upoređujući nas sa braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od nas. Često imam priliku čuti od jedne osobe kako u zvijezde ukiva svog (mlađeg) sina, kako je pametnica, kako je umiljat, kako dobro uči,  zna da čuva svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikada ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike.  I velika je istina, da kritika ubija ljubav. Ima jedna poslovica koja kaže: "ako hoćeš da razviješ ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši". Pohvala je najbolji podsticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji prave strašne greške. U kasnijem životu  ponovo oživljavaju iste slike kroz odnose sa partnerima i drugim osobama. Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo dijete sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi. S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre, oni nisu navikli ništa da dijele, oni su maženi, paženi, sve je samo njihovo. Ona opet mogu razviti  drugačiji defekt  a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet podstiče  ljubomoru uvijek kada se "predmet" želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje. 

U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jeste, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili dati kompliment, kupiti poklon, podstaći pozitivnu emociju, podstaći ga da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli. Zato je bolje ubijati ga u pojam i ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je ostavio svoje prljave čarape.  Kada nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo "samoubistvo" preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i kritičarke. Šta smo tad uradili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada se to desi - kuku majci, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala, peglala, kuhala, rodila djecu. E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u djetinjstvu - roditelji nas nisu učili kako da volimo sebe, već su uslovljavali našu ljubav - voljeću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušna, ako, ako, ako, hiljadu uslova smo morali svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni. Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu, vjerujući da  žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe. A kada se to desi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno isjeljujemo od svih oblika bolesti. I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo svoj odraz u ogledalu!!! Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.

Naslijeđeni energetski obrasci

Činjenica je da mi nismo na ovaj svijet došli slučajno niti vlastitom voljom, već uzročno-posljedičnom vezom, sa razlogom i svrhom svog postojanja. Analizirajmo svoju porodičnu lozu, imena naših predaka, njihovo ponašanje, ključne događaje u životu, način na koji su okončali život. To je naše skriveno korijenje. Preci nam ostavljaju svoje energetske obrasce i mi ih nesvjesno slijedimo, nazivajući ih genetskim naslijeđem. Kako smo predisponirani da naslijedimo određenu bolest, isto tako smo skloni nasljeđivanju mentalnih i emocionalnih obrazaca, jer bolest i nije ništa drugo do rezultat naših psiho-emocionalnih reakcija, pa tako, ako smo naslijedili sklonost ka srčanim oboljenjima,  naslijedili smo i energetski koncept, sklop emocionalnih reakcija čije će ispoljavanje kroz vrijeme rezultirati datom bolešću. Energetski pečat naše loze sadržan je u prezimenu. Kako sa ostalim članovima familije dijelimo isto prezime, tako dijelimo i akumuliranu energiju (zajedničku karmu) naše loze. Tradicionalno, gašenje  loze nastupa izumiranjem njene muške liniije. Loza se ne može održati preko ženske linije. Nije tu u pitanju nikakva polna diskriminacija, već univerzalni princip prema kojem je muški polaritet davalac (prenosnik), a ženski primalac (akumulator, upijač). Tako će ženski potomak naše loze "poslužiti" za produžetak loze u drugoj familiji, i samim uzimanjem suprugovog prezimena, te seksualnim kontaktom sa istim dolazi do "miješanja krvi", gdje ona preuzima energetski obrazac te i sama postaje podložna energetskim uticajima date familije. Tako, svaka žena ulaskom u brak počinje drugačije da se ponaša jer proces prilagođavanja traje izvjesno vrijeme i zavisi od niza faktora da li će isti biti manje ili više uspješan. Postoje osobe koje jednostavno imaju predispozicije za samački život i taj energetski "udar" će se odraziti na veoma neharmoničan način, nastupiće razni problemi u komunikaciji i takav brak se kad-tad mora raspasti. Isto tako, može se desiti da osobe nisu energetski komatibilne, jer ženski partner iz prethodne porodične loze nosi određene predispozicije koje se moraju realizovati ali preuzeti energetski obrazac od muškog partnera na neki način blokira njihovu realizaciju, i što duže nastoje opstati u partnerskom odnosu to će se blokiranost odraziti na zdravlje ili druge segmente života. Na kraju, može se desiti razvod nakon 30 godina braka u kome ništa nije funkcionisalo kako treba. U nekim kulturama se čak brakovi, po pravilu, nikada ne sklapaju dok astrolog na osnovu natalnih karti ne procijeni kompatibilnost partnera za brak.

Mi  međusobno dijelimo energetske obrasce na više nivoa i to:

- unutar ljudske vrste, gdje čovjek dolazi na zemlju kao izgnanik iz raja i dijeli početni grijeh, što govori da samo utjelovljenje, silazak duše u materijalnu ravan predstavlja izvjesnu negativnu fazu i da život u ovoj sferi nije predviđen za uživanje i blagostanje, već vječnu borbu na putu od gnijezda do zvijezda.

- unutar državne zajednice, gdje samo teritorijalno porijeklo nosi određeni teret. Na primjer, Balkan je u svojoj istoriji zabilježio mnogo krvoprolića, posebno za vrijeme prodora Turaka, a kasnije  drugog svjetskog rata te u novije vrijeme i krvavog raspada Jugoslavije. Osnovna odlika ovog tla je ekonomska nerazvijenost i siromaštvo, što predstavlja izvjesnu blokiranost, mi se jednostavno rađamo opterećeni ogromnim dugom i naša djeca isto tako - karma ovog prostora je pretvorena u finansijski dug koji smo svi dužni da vraćamo.

- unutar gradske ili općinske zajednice, u okviru koje naše prisustvo postaje prepoznatljivije. Biti građanin jednog grada, na primjer, Sarajeva, znači preuzeti njegove energetske forme od samih temelja, osnivanja, istorijskih događaja i sl. Često će promjena mjesta boravka doprinijeti kompletnoj promjeni na skoro svim nivoima života, na pozitivan ili negativan način.

- unutar užeg lokaliteta - ulice, sela - gdje se sužava fokus energetskih obrazaca, gdje svaki žitelj u nama izaziva određene reakcije i sa kojima međusobno razmjenjujemo energiju na užem nivou. Tako se kaže da ne bismo trebali večerati, ako znamo da je naš komšija gladan, već se pobrinuti da i on ima dovoljno, ne samo radi njega već i radi nas, radi opšte energije koja se nadvija nad datim prostorom.

- unutar familijarne loze, u kojoj se energija prelijeva direktno, preko zajedničke krvi koja je u energetskoj vibraciji sa našim prezimenom.

- unutar samog sebe - lična karma (zarada) koja predstavlja rezervoar naših djela. U svakom trenutku, prema osjećaju, možemo znati kolika je akumulacija našeg duga. Kada kažemo da neko ima nečistu savjest, to je duh, energetski pečat naših djela koji nas proganja. Od toga ne možemo pobjeći i to će nas uznemiravati sve dotle dok ne osvijestimo svoje postupke i njihovu težinu. Jedino potpuno osviješten čovjek može biti u savršenom miru. A kada smo u miru sa samim sobom, onda smo u harmoniji sa cijelim svijetom.

Tako, možemo izvući zaključak da za aktivaciju bilo kakve promjene u životu, prvo moramo krenuti od samog sebe. Kada krenemo iz šire perspektive, prvo počinjemo kriviti situaciju, politiku, finansijsku krizu, roditelje, partnere i baziramo se na stvari na koje je nemoguće uticati, te se predajemo opštoj negativnoj klimi i ne napredujemo u životu. Figurativno rečeno, mi smo u svemu tome poput vrha igle, mi vodimo konac u potrebnom pravcu i sastavljamo cjelinu svog života.  Drugim riječima, širenjem svijesti potpuno nadilazimo bilo kakve okove koji su nam nametnuti u materijalnoj sferi. Što smo duhovniji,  sve manje podliježemo određenim uticajima, tako slobodno možemo reći da se čovjek rađa u ropstvu, ali od njegove volje i izbora puta zavisi da li će se osloboditi i izaći izvan svih okova te postati kreator svoje stvarnosti.

Jednostavno, čovjek se rađa u lavirintu - emocionalnom, zdravstvenom, finansijskom, porodičnom, poslovnom - svako dobije svoj zadatak da ga riješi i pronađe izlaz. Ne postoji nerješiv problem, postoje samo pogrešni i pravi putevi.

Afirmacije i privlačenje željenog

Mnogi od nas u praksi koriste afirmacije, ali ne razumiju mehanizam njihovog djelovanja i ne osjećaju neki konkretan učinak. Kada je riječ o afirmacijama i općenito, privlačenju željenog, tu postoji jedan problem.

Mi smo naučili razmišljati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...

Ono što nam se desilo u prošlosti, predstavlja kočnicu koja nam ne dozvoljava da vjerujemo da se zaista mogu desiti čuda, na osnovu čega stvaramo proročanska uvjerenja koja sugestivno djeluju uvijek kada nešto želimo. Sadašnjost doživljavamo kao nešto što se neminovno nameće u ovom trenutku,  puštamo je da prolazi. Realizaciju željenog vidimo tek u budućnosti, koja zapravo ne postoji i ne možemo je uhvatiti isto kao što ne možemo uhvatiti svoju sjenku.

Jedino što je izvjesno to je sadašnji trenutak. Afirmacije  služe za to da se orijentišemo isključivo na ovaj trenutak: ja sam sretna ovdje i sada, ali moje nesvjesno govori da to nije istina; ja sam bogata i uspješna, ali moje nesvjesno se odupire; ja sam zdrava, imam savršenog partnera itd., ali moje nesvjesno kaže da to nije istina. Problem je što se uvijek upetlja um i definiše stvari na osnovu ukorijenjenih proročanskih uvjerenja. Na taj način stvara se ogroman jaz, željeno postaje sve više nedostupno. Što nam više bježi, mi ćemo ulagati više napora da ga sustignemo. Kada nešto želimo, automatski podrazumijeva činjenicu da to nemamo. Mi obično nismo zadovoljni postojećim stanjem i ne čini nas sretnim ono što imamo. Kada imamo zdravlje, nismo nešto posebno sretni zbog toga, jednostavno ponašamo se kao da je to nešto sasvim normalno. Kada izgubimo zdravlje, pokušavamo ga privući na sve moguće načine. Kada imamo zadovoljavajuću vezu sa partnerom, opušteni smo i ne razmišljamo da nešto mijenjamo, borba počinje tek kada ostanemo bez toga. 

Zašto najčešće željeno privučemo tek nakon dužeg vremena, kada više ne mislimo o tome? Na primjer, zaljubljeni smo u neku osobu, ali on nam nije naklonjen, i dok mi svim žarom želimo imati ga za sebe, on nam kao riba klizi iz ruku, što smo više zagrijani, on nam je sve nedostupniji. Na kraju, okrenemo list i nađemo drugog partnera, a ovaj prvi kao duh izroni iz mraka i počne da nas proganja, izjavljuje ljubav i sl., ali nama više nije ni na kraj pameti. Kada nešto žarko želimo, mi povlačimo energiju iz drugih resursa i blokiramo sve energetske kanale. Misleći konstantno, opsesivno samo na jednu stvar ili osobu tokom 24 sata, zapostavljamo posao, prijatelje, zdravlje i sve manje energije ulažemo u druge segmente života ili im ne pridajemo nikakav značaj, živeći ih mehanički i nesvjesno. Tako polako upadamo u finansijske probleme, ne možemo da kontrolišemo novčane tokove i da podmirimo sve troškove, ulazimo u minus, zdravlje počinje slabiti, na poslu se javlja negativna energija ili sukob sa kolegama i nadređenima. Tada imamo običaj reći da nam je sve krenulo nizbrdo.

Povlačenjem energije iz drugih sektora mi smo zablokirali cijeli sistem. Uzmimo na primjer, funkcionisanje Ministarstva finansija neke zemlje - penzioneri najavili štrajk jer kasne penzije, vlada uzme novac koji je namijenjen za platu službenicima ministarstva i prebaci penzionerima. Tako ostane "rupa" u bužetu. Sutra radnici željezare najave obustavu rada jer nisu primili platu šest mjeseci. Vlada odluči da uzme iz budžeta sredstva namijenjena za nabavku osnovnih sredstava i prebaci ih željezari. Iz dana u dan stvaraju se nove rupe, na kraju dolazi do potpunog kolapsa i više ništa ne funkcioniše kako treba. Vratimo se na naš energetski sistem. Mi smo naš energetski potencijal usmjerili na jednu stranu i ispraznili druge sektore, stvarajući nedostatak ravnoteže, a višak uvijek preteže na štetu slabih sektora. Tek kada se energija izbalansira, možemo očekivati blagostanje i ispunjenje željenog. Odnosno, kada aktivno učestvujemo u svim segmentima svog života, tako stvaramo prohodnost komunikacijske mreže. Tako se i osoba iz prethodne priče pojavi tek kada se energija vrati u normalno stanje, jer su se "pročistili" putevi. Upravo ćemo prebacivanjem težišta na jednu stranu djelovati poput stijene koja se sručila na cestu i zapriječila prolaz. Višak uvijek dovodi do neravnoteže, a cilj rada na sebi je harmonizacija energije i uspostavljanje balansa na nivou svih segmenata. Zapravo, željeno je krenulo prema nama, ali je naišlo na prepreku koju smo sami stvorili. S druge strane, um je glavni ometač, odbijač željenog. On čini da automatski padamo na nižu vibraciju i formiramo uvjerenje da ne možemo privući željeno.  Prije nego nas željeno sustigne, mi spustimo rampu i zatvorimo prilaz. Ono što možemo zamisliti, to možemo i imati. 

Možemo danima raditi afirmacije tipa: privlačim novac, ovo, ono...univerzum radi za mene i sl., a svakim danom sve manje para u novčaniku...to je samo znak da afirmacija ne djeluje iz nekog razloga i da postoji jaz između želje i energetskih tokova. Jedan od razloga može, na primjer biti komunikacijska blokada sa svijetom, povlačenje, izolacija, zapostavljene veze sa bliskim osobama ili porodicom i sl. Što su nam veze bogatije, življe, iskrenije, to smo otvoreniji za prijem svih oblika blagostanja.

Kada su u pitanju afirmacije, one trebaju biti veoma sažete i jasne. Ako su previše općenite i razvodnjene, mogu dati isto tako uopšten efekat, bez fokusiranja na konkretnu oblast. Da bismo stvorili i održali balans, bilo bi dobro  koristiti set od najmanje 12 afirmacija od čega po jednu za svaki sektor života i tu se možemo poslužiti astrološkim značenjem polja:

1. (ascendent): Ja lično, fizički izgled, zdravlje, karakter, sadašnjost

Afirmacija: Ja sam žena, snažna i zdrava u srcu i umu. 

(Napomena: Afirmacije kreiramo prema vlastitim afinitetima.)

2. Novac, liične vrijednosti, imovina

Afirmacija: Meni novac stalno dolazi, iz poznatih i nepoznatih izvora, moji prihodi se stalno povećavaju. Energija novca neometano kruži, dajem novac i on mi se višestruko vraća. 

3. Braća, sestre, novosti, kraća putovanja, sve komunikacije

Afirmacija: Komuniciram otvoreno i iskreno, sa ljubavlju i razumijevanjem. 

4. Otac, dom, porodica:

Afirmacija: Uživam podršku moje porodice, u mom domu vlada ljubav i harmonija. 

5. Djeca, seksualna zadovoljstva, ljubav,  provod, kreativnost, produktivnost, stvaralaštvo

Afirmacija: Puna sam ljubavi koju nesebično dajem i koja mi se višestruko vraća, radim i stvaram iz ljubavi.  

6. Bolest/zdravlje, navike

Afirmacija: Ja sam potpuno zdrava, moje tijelo i um funkcionišu u savršenoj harmoniji.  

7. Brak, muž ili žena, partnerstva, ugovori i udruživanja, javni neprijatelji, parnice

Afirmacija: Volim i voljena sam, imam partnera koji mi savršeno odgovara. 
Napomena: Partner je naše ogledalo, što znači da nam savršeno odgovara partner koji nije u disproporciji sa našim unutrašnjim bićem. Što smo bolje i savršenije biće, to ćemo imati i bolji odnos sa partnerom.  

8. Smrt, oporuke, nasljeđe, bol, strah, ovo je takođe polje koje predstavlja misterije i okultna znanja

Afirmacija: Smrt nije kraj, već početak nečega novog, u svakom mraku pronalazim trag svjetlosti i u svemu pronalazim svrhu i smisao.  

9. Duga putovanja, nauka, religija, umjetnost, vizije i povezanost sa višom sviješću

Afirmacija: Ja sam povezana sa božanskom ljubavlju, otvaram svoje srce za širenje svijesti, nova znanja i daleka putovanja. (Putovanje ne podrazumijeva isključivo putovanje u fizičkom smislu, može to biti putovanje prema sebi, što je ujedno i najduže putovanje).

10. Majka, status, ugled i čast, karijera, ciljevi autoriteti, zaposlenje

Afirmacija: Ja ostvarujem svoje ciljeve s lakoćom, volim svoj posao i uspješna sam u svemu što radim.

11. Prijatelji, nade i želje

Afirmacija: Moji prijatelji su nesebični i plemeniti, uzajamno se razumijemo i podržavamo.

12. Tuga, strah, kazna, tajni neprijatelji, insinuacije, gubici, nevidljive prepreke, zamagljeni vidici
Afirmacija: Sposobna sam prepoznati i prevazići sve prepreke jer u svakom trenutku imam Božiju zaštitu i vođstvo Njegove nevidljive ruke. 

Kroz navedene afirmacije izražavamo svijest o svim postojećim segmentima, zatvaramo krug, bez zanemarivanja/ignorisanja negativnih aspekata života kao što su smrt, neprijateljstva i sl. Težnjom da se suočavamo samo sa lijepim stvarima koje nam obezbjeđuju osjećaj udobnosti, rizikujemo da postanemo leptir sa nerazvijenim krilima, nesposobni da se suočimo sa životom onakvim kakav jeste. Idemo li isključivo u pravcu idealizacije svijeta, živjet ćemo u oblacima, izolovani od realnog svijeta, a kao rezultat imati sve više teškoća kod suočavanja sa svakodnevnim problemima. 

Zaštita od negativnih energetskih uticaja

Foto: Deviant art - Dark Energy

Često se postavlja pitanje kako prepoznati energetski vampirizam i štetne energetske uticaje, te kako se zaštititi od njih. Mi smo konstantno u procesu energetske razmjene sa okolinom, izloženi njenim uticajima i svoje uticaje usmjeravamo prema istoj. Taj proces razmjene odvija se preko naše aure koja  nema  granice i rasprostire se u beskonačnost, ali njen intenzivan uticaj osjeti se na oko metar. Kada smo nasmijani, u dobrom raspoloženju, pozitivnih misli, dobrog zdravlja i sl., naša aura blista  i  emituje pozitivne vibracije sve do svemira, stvarajući eho koji nam se vraća. Ako u zatvorenom prostoru, šumi ili planini počnemo glasno vikati neku riječ, ubrzo će nam ista riječ biti uzvraćena. Uzviknemo li "budalo", vratit će nam se "budalo", kažemo li "volim te", čućemo kako nam se isto uzvraća. Eho nastaje nailaskom zvučnog talasa na prepreku. Isto tako, naše misli i osjećaji konstantno nailaze na različite prepreke koje ih odbijaju i vraćaju nama.

Danas razni vidovnjaci, duhovni iscjelitelji i proroci imaju pune ruke posla jer su ljudi mahom bolesni od vlastitih misli, nesretni, imaju nesređene brakove i porodične odnose - na ovoj planeti je došlo do energetskog kolapsa zbog koncentracije negativne energije koju treba pročistiti. Svi smo imali udjela u tom stvaranju kolektivne karme ljudskog roda i isto tako možemo uticati da dođe do promjene na bolje.

Najčešći razlog zbog čega se ljudi obraćaju raznim gatarama i vidovnjacima jesu nesređeni odnosi sa drugima, dok ovi kao po dogovoru redovno "pogode" da je u pitanju magija i tako pridobiju naše povjerenje, jer mi "osjećamo" da je taj uticaj došao odnekud sa strane, od nekoga ko nam ne želi dobro. Još kada nam oni potvrde naše sumnje, mi postajemo stopostotno ubijeđeni u svoju ispravnost, prebacujući težište na treću osobu. Tako, ne samo da negiramo sopstvenu odgovornost, već sebe izolujemo od problema i odričemo se obaveze da radimo na sebi.

Kada ugledate reklamu tipa "skidam sve vrste magije, uspješno vraćam ljubavnog partnera i sl." slobodno se nasmiješite i zaboravite taj tekst. U Bosni se čak pojavila  iscjeljiteljka koja skida sihire pomoću visočke piramide, dok druga koristi obične kuhinjske kašike za proricanje. To su čisto komercijalne stvari, manipulacija sviješću naivnih i unesrećenih koji se hvataju za slamku spasa. Neki "iscjeljitelji" izdaju "lijek" u obliku fotokopiranog materijala, zamotanog u ljepljivu foliju, savjetujući da to nosimo kao zaštitu. Posebno se prodaje priča da su svi ti predmeti specijalno "energizirani", naše je samo da izdvojimo popriličnu sumu novca i sve će biti kao rukom odnešeno. Dokle god postoji komercijalna pozadina/namjera, tu nema istinskog iscjeljenja, već samo obična trgovina.

Istinsko iscjeljenje nastupa tek kada uspostavimo vibracijsku vezu sa iscjeljiteljem. Šamani recimo liječe zvukom, ulazeći u vibracijsku vezu sa prirodom i ulaskom u vezu sa našim nesvjesnim, oni posreduju između nas i prirode. Iscjeljenje se događa samo, šaman je samo svjedok, posrednik koji je otvorio kanal.

Već sam ranije, u temi "energetski vampirizam" pisala o razlozima zbog kojih partneri tragaju za energijom izvan braka i tako  imamo neravnomjeran energetski odnos među partnerima, gdje je jedan u potrazi za energijom, a drugi potpuno iscijeđen. Taj "iscijeđeni" partner je u potpunom energetskom mraku i hitno mu je potrebna energetska injekcija, jer će se na njega tako zalijepiti svaki mogući astralni otpad, kao što su raspadnuti mentalni fragmenti ili usmjereni napadi u obliku negativnih misli koje nam šalju druge osobe. S obzirom na činjenicu da nismo baš svima omiljeni i da će možda postojati neko kod koga izazivamo negativne emocije ili misli, jasno je da može postojati svjesno ili nesvjesno usmjeren negativan talas prema nama. Tu već dolazimo do priče o ehu i tačno je da se svakome vrati njegovo, ali talas se odbija tek kada naiđe na prepreku. Ako prepreke nema, on neometano putuje. Kada smo u dobroj energetskoj kondiciji, mi imamo svojevrstan štit oko sebe i on predstavlja automatsku prepreku koja odbija tuđe talase i vraća ih pošiljaocu.

Međutim, kada smo bijesni, agresivni, histerični, uplašeni ili se  nekontrolisano ponašamo, to je takvo energetsko pražnjenje poput groma i u tom trenutku se stvara pukotina u našem energetskom polju kroz koju se useljavaju nezvani gosti i mi pomažemo negativnim silama da nas okupiraju.  Kada imamo takve goste, više nismo u stanju vladati sobom i dešava se nešto izvan naše volje i kontrole. Tako, primjećujemo da nas partner više ne gleda istim očima, javlja se sindrom "krvi u očima", mržnja, odbojnost i mi to pripisujemo crnoj magiji. 

Magija, kao usmjerena negativna misao, riječ ili radnja, djeluje na istoj - niskoj  frekvenciji na kojoj se odašilje prema primaoocu. Da bismo razumjeli nešto, mora biti izgovoreno na razumljivom jeziku. Ako čujemo neku stranu riječ koju ne razumijemo, u našem mentalnom sklopu se neće desiti nikakva slika ili senzacija, ali ako čujemo na primjer riječ "novac" iz naše desne moždane hemisfere izronit će slika novčanice, njen miris, boja i sl. Isto tako, negativni uticaji će djelovati tek kada se poklope sa našom negativnom (niskom) frekvencijom.  Ako već postoji negativan trend energije oko nas, kao što su narušeni odnosi u porodici i sl., ako smo skloni svađama, nekontrolisanim izljevima bijesa, ljubomore, straha, panike, mržnje, prezira prema komšijama, kolegama i sl., mi se nesvjesno podešavamo na frekvenciju na kojoj djeluju negativni energetski obrasci. Trebamo znati da krađa energije ne postoji u univerzumu, jer bi to bila ogromna nepravda prema nama i u svemiru bi vladao haos, opšta otimačina.

Postoji jedna priča o Buddhi, koja otprilike kaže ovako: Jedan mladić mu se obratio veoma uvredljivim riječima, ali Buddha je ostao miran i staložen, rekavši da, ako nam neko uputi ljutnju i uvredu, a mi je ne prihvatimo, uvreda ostaje njemu i on je taj koji postaje nesretan, povređujući sebe. Kada mrzimo druge, mi postajemo nesretni. Kada prihvatimo uvredu, kada reagujemo na provokaciju drugih, mi prihvatamo da budemo nesretni. Najbolji način da "porazimo" provokatora jeste osmijeh. Ne prihvatajući tuđi otrov, mi zaštićujemo i njegujemo  svoje energetsko polje. Trebamo se zapitati da li bismo ikada obukli tuđi prljav veš ili čarape. Naravno, odgovor je NE. Zapitajmo se zašto onda to nesvjesno činimo na energetskom nivou.

Što se tiče prethodne priče o bračnoj magiji, tu postoji uobičajeni mehanizam djelovanja, gdje na primjer, žena ima neprijateljski odnos sa svekrvom i u sebi nosi pritajenu mržnju i negativne misli prema njoj. Naravno, već je rečeno koliko nas to čini nesretnim. S vremenom se njeno polje toliko izobliči i negativiše da ona gubi svoju ljepotu i ljupkost, postaje ružna i neprivlačna osoba, sklona svađama. Ona svoju energiju dobrovoljno daje svekrvi  i tako dolazi do gubitka energije, te s vremenom ona više nema dovoljno energije da ulaže u kvalitet svog braka i postaje iscijeđena. S druge strane, kako je ona počela emitovati negativnost, postala je odbojna svome partneru i on će se udaljiti ili potražiti nešto izvan braka. U takvoj situaciji, žena će početi da sumnja u svekrvu ili potencijalnu suparnicu da joj baca čini i da je rastavlja od muža, a neće uočiti negativan obrazac energije u samoj sebi. Onda krene potraga od gatare do gatare koji će prodati priču o magiji, dati vodu, zapise ili nešto treće, koje će putem vlastite energije i vjere u njihovu djelotvornost (autosugestije) privremeno dati neki rezultat, ali nema šanse da razbije unutrašnji obrazac koji doprinosi privlačenju negativne energije.

Imamo li, dakle, i zrno mržnje u sebi ili želimo da se nekome desi nešto loše, pa makar to bio i najveći neprijatelj, mi ćemo biti izloženi negativnim uticajima. Ne možemo jednosmjerno mrziti i željeti zlo, a da očekujemo zauzvrat sreću i blagostanje. To što s nekim nismo u bliskim odnosima ili ga ne poznajemo, ali imamo negativne misli prema njemu, ne amnestira nas od odgovornosti, jednostavno, ništa nam ne daje za pravo da se rukovodimo mržnjom. U tim suparničkim vezama, ni u kom slučaju ne smijemo mrziti suparnika, jer tako još više povređujemo sebe i rasipamo energiju. Rasipanje energije povlači za sobom rasipanje svih segmenata života, počev od zdravlja, porodice, posla, novca itd. 

Negativna energija kao rezervoar koncentrisanih misaonih obrazaca i osjećaja je prisutna svugdje u određenoj mjeri, ali ti tamni entiteti plaše se svjetlosti i bježe od nje. Tako će prisustvo takve energije biti minimalno ili nikakvo u objektima gdje se redovno obavljaju molitve i gdje postoji koncentracija jake duhovne energije, dok će biti jače prisutna u objektima kao što su bolnice, zatvori, policija, napušteni i porušeni objekti, smetljišta, kanalizacije, podzemna, tamna i vlažna mjesta. Često se desi da nas obuzme neobjašnjiv, neprijatan osjećaj prilikom prolaska kroz neki objekat ili mjesto, kao što su kontejneri, smetljišta ili devastirani objekti gdje se okupljaju narkomani, alkoholičari. To je zbog toga što tu postoji oblak tamne energije. Ako nemamo cjelovit energetski omotač, nešto od toga možemo pokupiti na sebe. To se u bosanskom narodu naziva "ograma" ili nagaz, ali, to nisu svjesno usmjereni negativni uticaji, već naša nepažnja i nedovoljna briga o energetskom zdravlju. Jak energetski omotač će uspješno oduvati napad negativne energije.

Konkretno, kako se zaštititi od negativnih uticaja? Sve je u nama samima. Kakve energetske konekcije uspostavljamo u toku dana - koliko osoba je priključeno na naš kanal i kako možemo definisati našu komunikaciju:

- mnogo razmjene pozitivne energije, usmjeravanja pozitivnih misli i želja prema drugima, radovanje tuđim uspjesima i sl. (prijem pozitivne energije), 

- dosta napetosti, negativnosti, ogovaranja, svađa, nerazumijevanja, želje za tuđim porazima i padovima i sl. (odliv pozitivne i priliv negativne energije). Zamislimo sebe da smo tetrapak soka na slamku. Zamislimo da je taj tetrapak probušen na 50 mjesta i da je u svaku rupicu zavučena slamka, i da kroz svaku slamku neko pije sok. To je situacija kada istovremeno vrtimo 50 različitih misli o 50 različitih osoba ili radnji. Izbacimo suvišne misli i osobe, okanimo se bespotrebnog cijeđenja sopstvene energije. Ne trebaju nam informacije o Farmi, Velikom bratu, o komšijama, kolegama...čitanje svih mogućih vijesti na internetu, ne moramo uopšte znati baš sve što se dešava. Imamo svoj svijet, imamo sebe i kao što kaže stara izreka: "prvo očistimo svoje dvorište".

Da bismo se zaštitili od negativnih energetskih uticaja, trebamo trajno promijeniti misaono-emocionalnu šemu i trenirati osmijeh jer je on zlatni ključ uspjeha i bogatstva. Vjerovatno vam je poznata figura nasmijanog Buddhe koja predstavlja simbol izobilja.  Tajna drevnih taoističkih majstora krije se u osmijehu, ali ne onom formalnom i površnom, već onom koji dolazi iz našeg centra. Kada je naš centar pun nečistoća, naše razumijevanje i perspektive su zbunjeni, konfuzija stvara blokadu za procvat kreativnih ideja. Kreativnost je odraz božanske iskre u nama. Kada smo kreativni, probuđenog duha, u stvaralačkoj fazi, mi smo veoma povezani sa svojim centrom i on je svjež i čist. U takvom stanju smo skloni sve oko sebe posmatrati očima ljubavi, svi su nam dragi, mili, obraćamo im se pozitivnim riječima i sa osmijehom, nikoga ne doživljavamo kao prepreku ili neprijatelja. Kada je situacija suprotna, kada je naš centar zaglavljen nečistoćama, mi prije svega nismo kreativni, nemamo svježih ideja, stagniramo ili nazadujemo, a misli su nam uglavnom negativne, sve posmatramo crno, puni smo ironije i sarkazma. Tada nam je najlakše okriviti loše ljude, loše vrijeme i sl. kako bismo opravdali svoje stanje, ali nikada nije kako treba, ili nam je previše vruće, ili nam je hladno, oblačno, kišno... Kada je čovjek "lijep" iznutra, njemu će i dva metra snijega predstavljati lijepo vrijeme.

Da bismo se napunili pozitivnom energijom, trebamo povremeno boraviti na mjestima gdje je energija pročišćena ili produhovljena, kao što su:

- more, rijeke, vodopadi - idealno mjesto za otpuštanje grčeva koji zadržavaju negativnu energiju. Morska so djeluje veoma pročišćavajuće na naš energetski sistem, takođe se koristi i za energetsko čišćenje prostora.
- planine, šume - tu se punimo energijom prirode, možemo se kretati po zemlji i vizualizirati kako od stopala uvlačimo energiju  sve do krunske čakre, otvoriti krunsku čakru i dopustiti da se energija izljeva i ulijeva kroz tijelo, kružeći u obliku dvije elipse formirane oko lijeve i desne strane tijela. Tako postajemo centar koji uravnotežuje energiju zemlje i neba. Nakon punjenja, vizuelizirati da je naša aura u obliku zlatnog jajeta i da isijava sjajne zrake na oko metar oko nas.
- objekti gdje se redovno obavlja molitva ili meditacija, vjerski objekti kao što su džamije, crkve, sinagoge, gdje vlada mirna, harmonizirana energija. Tu ćemo najbolje uspostaviti unutrašnji, duhovni balans i osjetiti povezanost sa višom/božanskom sviješću. Način na koji ćemo se povezati sa višom sviješću biramo sami, da li će to biti molitva, meditacija ili nešto treće, zavisi od naših afiniteta.

Zaštita od negativnih uticaja podrazumijeva proces trajne promjene i jačanja našeg energetskog sistema u cilju poboljšanja opštih uslova života i nema samo trenutni karakter, jer će se svako poboljšanje ubrzo pretvoriti u svoju suprotnost ukoliko ne budemo držali stalni kurs.  

Biti u harmoniji

Jutarnje buđenje je vrijeme kada se "sudaramo" sa stvarnošću, izlazimo iz jedne sfere i lagano prelazimo u drugu. Noć ima izrazitu yin energiju, za razliku od dana koji je izraziti yang. Da bismo postigli cjelovitost, noću trebamo spavati kako bi tijelo upilo yin energiju, a danju je potrebna aktivnost kako bi se kanalisala yang energija. Yin energija predstavlja ženski polaritet, unutrašnji svijet, pasivni princip, tamu, sjenku, hladnoću, emocije, sposobnost primanja, plodnost, reakcije. Yang je muški princip, želja za davanjem, svjetlost, sunce, toplota, spoljni svijet, kontrola, akcija i logički um.  Nedostatak sna jeste znak da nismo sposobni primiti yin energiju iz određenog razloga. Odbijanje yin energije je znak da je u sebi već imamo i da smo je koncentrisali u toku dana te da se u toku noći aktivirao yang. Yin se koncentriše ako nismo u stanju pustiti svoj unutrašnji svijet prema vani, ako u sebi nosimo tugu, brigu, nerazjašnjene emocionalne konflikte, ako smo suviše reaktivni i osjetljivi na spoljne podražaje, ako krijemo naše osjećaje i glumimo da smo neko drugi nego ono što zaista jesmo.  

Na primjer, žene često nastoje svoju ranjivost prikriti maskom vamp-žene, pretjeranom šminkom ili upadljivom odjećom i privlače mnoge poglede. Žena ima izrazitu yin energiju, odnosno moć upijanja i ako nema jaku auru, takvi pogledi mogu da joj naštete. U pojedinim kulturnim sredinama žene se ne pojavljuju razotkrivene na ulici i tako se zaštićuju od spoljnih uticaja. Odjeća nije sredstvo za pokazivanje, samoreklamu i statusni simbol, kako se u današnje vrijeme doživljava, već nešto potpuno drugo. Njena boja i materijal učestvuje u stvaranju energetskog polja, ona može uzrokovati napetost u energetskom polju ili omogućiti bolji protok energije. Najlon, spužva i poliesterski materijali se spravljaju obradom nafte i njenih derivata i predstavljaju vještački materijal, isto kao što su gazirana pića i fabrički sokovi bazirani na hemiji i ne mogu se uporediti sa prirodnom vodom.  Zato trebamo preferirati prirodne materijale kako bismo bili usaglašeni sa prirodnim tokovima energije. Isto tako je i sa građevinskim materijalom koji je ugrađen u našem domu i namještajem unutar istog, jer nije svjedeno da li boravimo u drvenoj kolibi ili zgradi od čelične konstrukcije obloženoj staklom.. Kako nas odjeća štiti na ulici, tako nas zidovi štite dok smo unutar doma i veoma je važno na koji način se odvija interakcija između nas i prostora u kome boravimo. Uvijek i u svakom trenutku bi trebala postojati harmonija, ako ista nedostaje to ćemo osjetiti na svom raspoloženju.

Nered u prostoru gdje boravimo odrazit će se na našu energiju.  Slika na zidu koja simbolizira tugu, siromaštvo, suze i sl. neće pozitivno uticati na opštu energiju prostora.  Previše crvene boje ili špicastih oblika kao i oštre linije namještaja ili puno kontrasta može unijeti nervozu i agresivnost. Nedostatak zaobljenih linija i prirodnih nijansi otežaće harmoničan protok energije. Naglašeno prisustvo bijele boje stvorit će potrebu da se stvari previše istjeruju na čistac, te stanje sterilnosti, beživotnosti, anemičnost, hladnoću i sl. Crna predstavlja najtamniju noć iz koje se počinje rađati zora, ona je istovremeno kraj starog i početak novog, stoga u mnogim kulturama crna boja predstavlja smrt, ponor i ništavilo, što je zapravo samo prelazak u sferu tajni i misterija, tako i osobe obučene u crno emituju dozu misterioznosti i nedokučivosti. Crna nije negativna boja, ona samo predstavlja put u nepoznato, a mi se toga najviše plašimo, jer nismo spremni tragati u mraku za svjetlošću. Dominacija sive ukazuje na potrebu za kontrolom, ova boja izmiruje kontrast između bijele i crne, i nije spremna biti potpuno otvorena i pristupačna, već izražava granice u okviru kojih se ispoljava. Siva boja je najviše zastupljena u službenim objektima gdje dominiraju određena pravila, zakoni i granice ponašanja, uključujući i obavezan "službeni" osmijeh koji je daleko od iskrenosti i topline, jer označava neutralnost - odsustvo emocije.   Zemljane nijanse kao što su bež i smeđa osim što prezentuju pouzdanost, odgovornost i majčinski odnos prema drugima, mogu stvoriti ozbiljnost, osjećaj pritiska, brige, tuge, melankolije, žudnje, opterećenosti, ljubomore, nedostatak entuzijazma i živosti u prostoru, suviše disciplinovan  i strog stav prema vezi ili braku,  što može unijeti dosadu i nedostatak "zraka", kao i probleme sa probavnim traktom i želucem. Zemlja takođe prezentuje poniznost, prizemnost, siromaštvo. Žuta boja podstiče mentalne i analitičke aktivnosti, verbalnu komunikaciju i radoznalost, prilično je topla, radosna i otvorena.  Zelena  boja i vertikatlni dizajn simboliše rast, zdravlje i finansijsko blagostanje. Plava simbolizira nebeska i vodena prostranstva, vjeru, pouzdanost i povjerenje. Ružičasta je boja ljubavi i njene nijanse stvaraju romantično ozračje, dok crvena podstiče strast. Zlatna je kralj svih boja, boja bogatstva, moći i prosvjetljenja. Zlatna predstavlja sunce, toplotu i muški polaritet,  dok srebrna simbolizira mjesec, hladnoću i ženski pol. Zlatna boja zagrijava auru i podstiče na aktivnost, dok srebrna hladi.

Nijedna boja nije sama po sebi pozitivna niti negativna, samo je stvar količine i svaka postaje negativna onda kada dominira. Voda je dobra i korisna, ali kada stvori poplavu (kada je ima više nego što treba), onda je negativna. Kada je nema nikako, onda je potrebna i stvara čežnju, odnosno rupu u energetskom sklopu. Kroz korespondencije boja i elemenata sa određenom oblašću života možemo detektovati problematična područja. Imamo li određenih finansijskih "rupa" u životu, možda bismo ih mogli popuniti upotrebom zelene boje u prostoru, orijentišući se ka istočnoj i jugoistočnoj strani i unošenjem jake svjetlosti u ovaj sektor kako bi se zapalila vatra i pokrenula aktivna energija. Sklonost ka isključivoj dominaciji zemljanih nijansi u prostoru govori o prenaglašenoj potrebi za sigurnošću kao i materijalistički stav prema životu, u smislu da vjerujemo samo u ono što ima konkretan i opipljiv oblik. Dominacija zemlje zagušuje i zatrpava, donoseći stagnaciju, poput majke koja se previše brine za svoje dijete pa bi ga najradije zatrpala i ušuškala da nigdje ne može maknuti.

Zemlja se  može neutralisati upotrebom zelene boje. Naglašena bjelina treba nešto od vatrenih nijansi kao što su crvena, ružičasta ili narandžasta. Trebamo uvijek znati da pronađemo tačku ravnoteže i da pretjerivanje ne doprinosi harmoniji.

Kako smo u stalnoj interakciji sa okolinom, tako ista utiče na našu ravnotežu yina i yanga. Ako smo suviše yin, tada nam treba yang i obrnuto. U stanju brige, depresije i tuge nije potrebna izolacija, već upravo suprotno - dodir sa spoljnim svijetom i suncem, naporna fizička vježba i sl. Ljekari su oduvijek kao praktičan lijek protiv depresije svojim pacijentima preporučivali da uzmu sjekiru u ruke i cijepaju drva. Šta je sedativ u odnosu na fizički rad? Depresija je znak da nismo ispolarizovani i da trebamo raditi na balansiranju energije. Sedativ je sredstvo koje će hemijskim putem umrtviti naš ionako mrtav energetski sistem i dodati još više yin energije, izbaciti nas potpuno iz ravnoteže, gdje će se buđenje i sudar sa stvarnošću pokazati još težim i bolnijim, tako se yang energija doživljava kao udar groma i počinjemo je izbjegavati. Počinje nam smetati sve što podsjeća na život, počinjemo uživati u svojoj samoći i crnilu, život posmatramo kroz prizmu brige i tuge i osjećamo žal za prošlošću (yin), jer se plašimo budućnosti (yang). Ravnoteža yina i yanga je u sadašnjem trenutku,  jer je "ovdje i sada" jedino izvjesno. Kada naučimo da živimo u sadašnjem trenutku, tada ćemo naučiti kako da stvorimo unutrašnju harmoniju.

Ako smo jedno vrijeme živjeli intenzivnim životom, putovali i provodili se po svijetu ili bili poslovno angažovani, u kontaktu sa većim brojem ljudi ili se izlagali fizičkom naporu, tada nam je potreban yin da bi se energija stišala. Na taj način stvaramo harmoniju unutar sebe i u svakom trenutku možemo osluškivati svoju unutrašnjost i prepoznati šta nam je potrebno. Takođe, i u ishrani se možemo rukovoditi ovim principom, jer i hrana ima svoj polaritet, pa tako više yanga posjeduje meso, luk, so, začini, posebno oni koji griju, kafa, alkohol, dok  voće i tekućine imaju više yina. Tako ćemo prema unutrašnjem osjećaju birati odgovarajuće namirnice koje su nam potrebne. Ako nam je suviše toplo (yang), uzećemo tečnost da se  rashladimo (yin) ili ako jednostavno želimo povećati nivo yin energije, unijećemo dosta voća ili mlijeka, dok će nam u provodu (yang) dobro doći koja čašica alkoholnog pića ili jača kafa.

Čovjek je svjesno biće, ali često živi veoma nesvjestan život i potpuno mu je svejedno šta jede, s kim se druži, gdje boravi i šta oblači. Takva ravnodušnost prema svemu biva nam uzvraćena istom mjerom. Duhovna praksa nas uči da čak ni jedan uzdah niti izdah ne trebamo činiti nesvjesno, jer je disanje funkcija koja nas održava u životu. Poštivanjem te spone, pokazujemo zahvalnost na životu i što smo svjesniji prema svakom detalju koji nas okružuje, primjećujući njegovu svrhu i simboliku, to će nam biti lakše da spoznamo sebe i plovimo kroz život bez napora. 

Zaboravljeni Titanik

Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo da osvijestimo jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti. To se posebno dešava kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma.  Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jestu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, sa osnovnom porukom da ne možemo izaći vani dok ne prihvatimo sebe iznutra. 

U ranom djetinjstvu smo veoma senzibilni, prijemčivi  i sve što roditelji misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim nesvjesnim programima jesu i naši životni izbori, pa biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla da misli ili potiskuje emocije da bi privukla bolest. 

Rak je vezan za podsvjesnu želju za smrću - nekada se desi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo da umremo, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti sa nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao veoma lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao jer ne možemo da je odlijepimo iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo. Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo da vidimo i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen a rezultat će biti gubitak spoljašnjeg vida. Srce strada od blokiranih emocija koje nismo pokazali iz straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene sadržaje, nešto što nismo uspjeli "sažvakati", sa čime se nismo pomirli, pa kao rezultat imamo gastritis ili čir na želucu. Kada sebe "počastimo" čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektovati ishranu, što zapravo predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo "progutali" na svoju štetu, općenito poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja. 

Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje  tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, ljekar nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture  u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi      ne djeluju na programe. Programi su informacije iz potisnutih emocija koje ćelijama daju upute kako da se ponašaju. Šta su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod potone on nestane iz našeg vidokruga, ali on je ipak negdje otišao. On je potonuo u nevidljive sfere, ali ipak postoji. Pun različitih sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni, suočeni sa neprijatnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo prividni mir, mi ćemo uzeti sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Mi ćemo osjetiti olakšanje, ali on će i dalje postojati, mada ćemo mi nastojati da ga zaboravimo. Zaborav je najgori način rješavanja problema, kad-tad će se aveti sa potonulog broda pojaviti, ali će najčešće predstavljati nevidljive i nejasne prepreke i blokade, pa ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila koči i sprečava naš napredak, da nam jednostavno ne ide a ni sami ne znamo zašto i sl. Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će  preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane i počeće neselektivno da zaboravlja, pa ćemo tako zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični i više niko neće moći na nas da računa pa ćemo i sami pasti u zaborav. 

Kada beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni  Titanik i prve informacije biće usklađene  sa njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom,  možda je u svađi sa ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubistvo, smrt i sl. Odjednom, dijete "vidi" nešto što ne želi da vidi i ono nesvjesno blokira svoj vid, ili "čuje" ono što ne želi da čuje i blokira svoj sluh, pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje oštećenje ili se rađa sa srčanom manom jer je blokirala majčine emocije i sl. Tako ćemo sa potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče sa jakim programom samouništenja. 

Kada je u pitanju bolest, često imamo slučaj da ljekar koji liječi druge dobije infarkt, rak, umre mlad i sl., pa onda svi kažu kakav je to ljekar ako nije znao izliječiti sebe ili ljekar koji pije i puši a savjetuje drugima da to ne čine, ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini. Sva naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa, pa tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za nauku, medicinu i sl. Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili dodirnu tačku sa određenom sferom života koju nam nastoje približiti, ali uglavnom je istina da se svako drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što je ljekar koji pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji kao što je ljekar koji liječi tuđa srca a svoje ne. Lakše je vidjeti tuđe mane, ali nam one uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu trebamo raditi. Tako i činjenica da smo ljekar neće nas amnestirati od iste takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih. Jednostavno, za sve postoji određena analogija i uzročnost, ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe pa onda ostale, neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte. 

Stagnacija i nedostatak volje

Mi smo rođeni da se razvijamo i rastemo, te da stalno prihvatamo promjene unutar naše svijesti,  sa ciljem da s vremenom postanemo potpuno osviještena bića. Šta znači osvijestiti se - to znači da živimo  u mraku, pod uticajem nesvjesnih sila i da je naš životni zadatak upaliti svjetlo, odnosno razviti svijest. Svijest je centrirana u srcu pa je ista neposredno vezana uz naše osjećaje. Kada kažemo da nešto osjećamo, mi ustvari govorimo da nešto znamo.  Srce je centar znanja. Znanje nije vezano za um, već se spušta na srce u skladu sa nivoom naše osviještenosti. Univerzum je tako podesio da ne možemo pristupiti nekom znanju ako nismo dovoljno otvorili svoje srce. Tako se i kroz život borimo sa problemima jer smo u neznanju, stvaramo otpor iz neznanja. Umjesto korištenja intuicije, mi češće podliježemo zamkama uma i  tako zatvaramo put lakšem rješavanju životnih problema. Misao će dati ideju, ali mrtvo srce neće dati rezultat i tako dolazi do frustracije i nepovjerenja. Misao je sjeme, ali je osjećaj ono što daje plod.    

Mi crpimo energiju iz polja kojim smo okruženi. Negativni (tamni) entiteti žele da nas drže uspavanim (u mraku) kako ne bi došlo do buđenja svijesti. Njima ide u prilog svaki potez koji učinimo nesvjesno, od disanja pa nadalje, i tako ih držimo vezane u svom polju. Stagnacija i retrogradni procesi vraćanja na staro jesu  njihova specijalnost jer vode zastoju svijesti. Zato je za bilo kakav napredak u životu neophodna promjena vibracije, odnosno "otimanje" iz magle tamnih entiteta koji drže ljepilom ukorijenjena naša uvjerenja. Kroz određeno životno iskustvo mi zalijepimo unutrašnje flastere koji stvaraju granice i drže nas u uvjerenju da će nam se uvijek dešavati isto. Ljepilo koje drži to uvjerenje jeste strah, tako se i ne otvaramo za nove mogućnosti, jer smo duboko u sebi stvorili granicu preko koje "ne možemo". Mi ćemo često, bez pokušaja, reći: ma neću da pokušavam, znam da ne mogu to postići. Pitanje je odakle dolazi to "znam"? Iz "flastera", iz nekog zapamćenog neuspjeha koji nam diktira svaki naredni neuspjeh. Dakle, razlika između "osjećam" i "znam" je u tome što osjećaji dolaze iz srca i ono nepogrešivo govori istinu, a to "znam" je izvučeno iz uvjerenja koje je um ozidao i ono je laž. Neuspjeh je samo kontrast koji  treba proizvesti želju i poticaj za savladavanjem prepreke, a ne povlačenje i gubitak volje. Univerzum nikada ne daje prepreke da bi nas mučio već da bismo razvili snagu volje. Svijet voli pobjednike i divi se ljudima snažne volje.

Generator životne energije i volje je treća čakra, solarni pleksus, koji vibrira žutom bojom i korespondira sa suncem, odnosno istočnom stranom svijeta kao izvorom života. Treća čakra je odgovorna za naš metaboliizam i ona predstavlja "peć" našeg tijela, jer se tu najviše energije potroši i proizvede.  Od hrane koju konzumiramo najviše zavisi kakvu energiju dajemo svom fizičkom tijelu. Hrana je opet povezana sa sviješću, ako jedemo nesvjesno samo da bismo se natrpali i zasitili, onda ćemo i takvu energiju dobiti a i volja će nam biti mrtva. Ako jedemo svjesno birajući namirnice, ako jedemo sa molitvom i zahvalnošću, svjesni šta unosimo u sebe, ako jedemo samo kada smo smireni, ako to radimo u lijepom ambijentu, okrenuti prema istoku, bez negativnih misli i razgovora, onda će hrana biti izvor potpuno drugačije energije. Konzumiranje hrane i pića treba biti poseban ritual, jer od treće čakre najviše zavisi nivo naše volje i životne energije. Mi upravo i jedemo onakvu hranu kakvu dopušta naša svijest, kakva nam je svijest takva nam je i volja i životna energija. Često jedemo ono što će zadovoljiti čulo okusa, što je znak da nas kroz život vodi strast za zadovoljenjem čula i da nismo sposobni preuzeti kontrolu i odgovornost za svoj život. Probava hrane je potpuno nesvjestan proces, na koji ne možemo uticati, naše ćelije su inteligentne ali neće razlikovati šta je dobro a šta  loše, jer je proces selekcije namirnica  direktan produkt naše svijesti i one će samo prihvatiti naš izbor. Ako smo unijeli meso koje sadrži kod životinjske patnje, onda svjesno preuzimamo dio te patnje i snosimo odgovornost. Tako možemo biti bijesni i agresivni bez vidljivog razloga, jer ono smo što jedemo, a kao što je već rečeno, izbor hrane je proporcionalan širini naše svijesti. Svijest je opet proporcionalna širini našeg srca i osjećajima i tako ukrug. Naše tijelo je 70% voda, što korespondira sa psiho-emocionalnim slojevima našeg bića, a znamo da voda pamti, te je naše tijelo veoma sklono da skuplja utiske i pamti različita psiho-emocionalna stanja. 

Stagnacija na određenom polju života govori da svijest u tom segmentu ne napreduje, da postoji određena blokada životne energije i da je nastupila ustajalost, odnosno da smo previše vezani za neki utisak kao za staru haljinu koja je davno izašla iz mode. Mi stagniramo ili odlažemo obaveze, ali to je na najdubljem nivou vezano za ono "ja znam da ne mogu bolje od toga" koje se ukorijenilo u nekom flasteru i produžava gubitnički stav prema sebi. Takođe, mi smo puni utisaka, kajanja iz prošlosti, nerazriješenih odnosa, neoproštenih uvreda i sl. koji se pretvaraju u lutajuće aveti i ometaju nam napredak. Možda smo sa roditeljima imali konfliktan odnos i nismo im oprostili uskraćeno djetinjstvo, nismo ostvarili prisan i otvoren odnos i sl. U periodima ekspanzije može doći do pada upravo iz razloga što se lutajući konflikti upletu, jer ne možemo ostvariti trajan napredak ako smo iza sebe ostavili nerazriješene čvorove, kad tad će nas podsjetiti na svoje postojanje, bilo kroz bolest ili neki drugi nedostatak.

U skladu s unutrašnjim razvojem oslikava se naša realnost.  Tako imamo posao za koji duboko u sebi vjerujemo da ga zaslužujemo te da ne možemo više i bolje, jer smo unutar sebe postavili granice preko kojih ne možemo. Iako univerzum tako ne misli, on nas je prepustio vlastitoj volji i izboru. Posmatrajući druge, uspješnije od nas, mi mislimo da su oni predodređeni za uspjeh, a ne vidimo u pozadini njihovu borbu i vjeru u sebe i tako vjerujemo da univerzum sam bira uspješne ljude, a pošto sebe ne smatramo usješnim,  pomirljivo zaključujemo da nam ovakvo stanje pripada i da ga zaslužujemo, ne trudeći se da bude drugačije. Lijene i inertne osobe univerzum ne pomaže, samo će  pomoći da budu još inertnije i uspavanije jer svemir samo pojačava vibraciju na kojoj smo, pomaže nam da je razvijemo do maksimuma. Dakle, ako kažemo sebi "odavno mi se ništa ne dešava u ljubavi, odavno stagniram finansijski i sl.", mi izgovaramo afirmaciju za privlačenje takvog stanja i automatski se slažemo da prihvatamo takvu situaciju. 

Da bi se nešto pomaklo sa mrtve tačke, neophodno je promijeniti ličnu frekvenciju. Da bi se promijenila frekvencija, treba nešto u nama da se promijeni. Ne možemo se stalno držati istog kursa, istih navika i istih misli, a da očekujemo promjenu. Treba napustiti teoriju i praksu koja nas je dovela u stagnaciju. Ali, problem je što nas u tome sprečava strah od promjene. Zato mnogi od nas ostaju u lošem braku, na slabo plaćenom poslu i sl. Neki će se radije valjati  u poznatom blatu, nego skočiti u nepoznatu bistru vodu, jer veoma dobro znaju kako je biti blatnjav, ali nisu iskusili ljepotu čiste vode. Mnogi se plaše iskusiti ljepotu života, jer duboko u sebi vjeruju da je ne zaslužuju. Zato i imaju loš život jer ih njihovo uvjerenje sprečava da osjete nešto bolje. Mnogo je siromašnih kojima drugi pomažu, ali da im svaki dan daju kamion hrane i odjeće, ništa se neće promijeniti, oni i dalje ostaju siromašni. Jednostavno, ništa izvan nas, što drugi čine, neće promijeniti naše unutrašnje uvjerenje o samom sebi, osim nas samih. Često smo i sami siromasi u nekom segmentu života, neko u poslu, neko u ljubavi, neko u porodici, braku, i ne ide nam dobro na svim frontovima, no trebamo zapamtiti da smo sami odgovorni za situaciju, jer univerzum nam ne može isporučiti nešto sve dok su naše unutrašnje odaje ograničene uvjerenjima. Može nam stotinu partnera nuditi ljubav, brak i sl., ali ako duboko u sebi imamo strah od vezivanja i zajedničkog života, učinićemo sve da do braka ne dođe i propustiti priliku za rast i preobražaj; možemo propustiti desetine prilika za posao jer ćemo konstatovati da nećemo raditi za 500 maraka od jutra do mraka, a zaboravljamo da radeći taj posao možemo upoznati nekoga ko će nam ponuditi mnogo bolji posao. Prepispitamo li svoja uvjerenja, spoznaćemo koliko smo puta zbog njih propustili prilike koje su nas mogle dovesti mnogo dalje u odnosu na ono gdje smo sada.  

Biti bogat znači biti zahvalan.  Zahvalnost i molitva su temeljne veze sa univerzumom.  Kada se ujutro probudimo i zahvalimo na svemu, mi smo najbogatija osoba na svijetu,  tako počinje promjena lične frekvencije. Osjetiti se bogatim, sretnim, bez vidljivog spoljnog razloga. Kada smo u situaciji iz koje ne znamo da se raspetljamo ili nam nedostaje inicijative da realizujemo neku ideju, mi ćemo meditirati i zamoliti naše nevidljive pratioce da nam pomognu. Tako ćemo početi dobivati vizije. Univerzum ne voli granice i veoma rado će nas obasuti izobiljem kada osjeti da ih ni mi nemamo, tako ćemo za svaki problem dobiti rješenje, vizije, bljeskove, ideje. Sigurno nam neće neko zakucati na vrata i ponuditi posao i sl., ali ćemo sresti osobu, pročitati knjigu, vijest u novinama, na internetu i tako dobiti ideju šta da radimo. Univerzum se tako "igra" sa nama ostavljajući poruke pored puta, a na nama je da ih otkrivamo. I ne zaboravimo, prilika je često maskirana u drugoj prilici, ali ako ne činimo ništa zbog predanosti svojim ograničenjima, onda se ne trebamo ni žaliti na život.

Stagnacija ima svoje korijene u polju nesvjesnog gdje su utisnuta naša uvjerenja i odakle ego crpi inspiraciju. Ako živimo nesvjestan život, onda će naše polje biti dosta mračno i kontrolisaće nas bića tame, nećemo se previše obraćati Bogu i živjećemo u skladu sa svojim egom, uvjerenjima, nepovjerljivi i inertni, tako da nećemo imati zadovoljavajući život. Kada shvatimo da možemo preuzeti kontrolu nad svojim životom, da smo odgovorni za sve što nam se dešava, mi palimo svjetlo i dajemo signal bićima svjetlosti da nas okruže. Bića svjetlosti su na frekvenciji ljubavi, napretka, zdravlja. Promjena frekvencije ili vibracije se dešava na tom nivou. Kreativnošću se suprotstavljamo tami, jer nas je Bog podario stvaralačkim potencijalom, sve što stvorimo svojim rukama, Bog će blagosloviti jer On se raduje kada mi stvaramo. Inspiracija dolazi od Boga.  Pri tome će sile tame nastojati da nas odvuku s puta. Kada smo u  rascjepu između inspiracije i inercije, mi stagniramo, imamo želju ali ne i volju jer nas "nešto" odvraća i ne dozvoljava nam da krenemo naprijed. A to "nešto" neće nikakvo čudo ukliniti s puta, osim mi sami, do tada nam prolazi vrijeme, dani i godine...najbolje da to učinimo odmah u ovom trenutku. Dobrog sportistu čini talenat, ali najvećim dijelom uporan trening, jer bi talenat i želja bili uzaludni bez segmenta volje koja pokreće na akciju . Treniranjem ćemo veoma brzo usvojiti nove navike a odbaciti stare,  isto tako smo zapali u stagnaciju jer smo dugo trenirali takvo stanje, živjeli smo na bazi starih uvjerenja, došli do maksimuma, konopac se zategao i vuče nas nazad, zato starimo i gubimo volju jer živimo u ustajalom iskustvu. Zaboravljamo da je novi dan zaista novi dan, da nema ništa sa onim juče, da smo svako jutro ponovo rođeni i imamo novu šansu, pa zašto je ne iskoristiti. 

Korijen štetnih uvjerenja

Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo. S obzirom da je svrha života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi će nastojati da to spriječe i da nas što duže zadrže u mraku. Jedan od takvih mehanizama jesu naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj sopstvenom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše. 

Kaže se da ne pamtimo događaje koji su se desili prije treće godine života i da sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku da neutješno plače, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će veselo da se smije i  veoma brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala. Pogledajmo odraslu osobu, ona će da plače i da se ljuti danima, mjesecima, godinama i nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je "nekada neko uradio". Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva i zaboraviće da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i strepnji da se ne ponove.  Ego je taj koji pamti i on je platforma svih uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili trećeg ugla. Mi smo jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima moć i  postaje svemogući "bog", on pomaže  patnju, podržava nas u zamjeranjima sa okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi, povređuje i mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.  S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas podsjeti šta smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu, mučimo se da pronađemo izlaz iz lavirinta, a ulazimo sve dublje u šumu. U jednom trenutku možda i obolimo i život nam se svede na trčkaranje od doktora do doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl. Sve se to dešava kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput "elektro šoka" oživio sjećanje na ono što jesmo. 

Postoji jedan prelijep Rumijev stih koji kaže:

Živio sam na ivici ludila
želeći da saznam razloge,
stalno kucao na vrata.
A kad se otvoriše,
ispostavi se da sam kucao iznutra!'' 

To što bdije u nama jeste naše pravo ja i ono želi da se oslobodi, osvijesti. To je ono što imamo u srcu, jer srce je ono koje "kuca" iznutra i mi smo u njemu i Bog je u njemu.  Zato ćemo uvijek biti na ivici ludila sve dok ne dostignemo unutrašnji mir. Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći (neznanja),  izvorno "ja" je izlazeće sunce koje donosi buđenje (mudrost). 

Ego stalno želi da se nekome dopada i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali sa egom nikada nema mira. Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja sa malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, tepanje, podsmijeh i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje, osjetno "spuštanje" na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.  Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sagovorniku, sa poštovanjem, ali kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz spoljnog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi.  Kako odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu sa izvjesnim kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl. Zapravo, kada osoba u djetinjstvu zabilježi nizak nivo poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto bolje i teško joj je da povjeruje da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje ega "ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u odnosu na tebe", odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.  

Kada se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu baziramo svoju vezu sa partnerom, brak, odnos prema novcu, poslu i sl., dakle, ako isto nije sagledano kroz božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto. Šta znači sagledati nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam obezbijedi komfor u kome ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri. Što su emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i sticanja mudrosti, a ne prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima, strahovima i potrebama. Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima da mu se nešto ne desi, da se ne razboli, kako će preći ulicu, da li će pogledati ima li auta i sl., kada imamo partnera, takođe smo opterećeni strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed strahujemo za nešto što se još uvijek nije desilo i tako izražavamo sumnju u Božiju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo postavili na pijedestal.

Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti  ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla.   Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena,  tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.

Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je  stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti  znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova. Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.

Zašto djeluje zakon privlačenja

Mi smo stalno okruženi nevidljivim pratiocima, odnosno svjetlosnim bićima ali i određenim entitetima tame koji predstavljaju destruktivnu silu koja nas uvlači u negativna stanja. Svaka boja, oblik, misao ili riječ ima svoje elementarno biće kao univerzalnu inteligenciju koja se veže isključivo za određeni simbol, pa tako anđeo riječi "ljubav" ne može istovremeno biti anđeo riječi "mržnja", već isključivo se odaziva na riječ "ljubav", anđeo bijele boje je isključivo vezan za bijelu boju i nijednu drugu i sl. Nevidljivi pratioci koji nas okružuju predstavljaju najbliže polje, srodno onome što osjećamo, mislimo, govorimo ili radimo.

Sve što možemo ikada zamisliti već je stvoreno i postoji zabilježeno u akaši (memoriji univerzuma). Inspiracija je stvar duhovnih sfera. Knjiga koju neko napiše jeste misao iscrpljena iz već postojeće arhive, melodija koju je Mozart komponovao jeste nešto što oduvijek postoji i što će uvijek postojati.  Postojanje, dakle, nije sfera fizičkog svijeta. Fizički svijet je simbolička manifestacija.

Sve što priželjkujemo, o čemu maštamo i razmišljamo, nije naša misao. To je sve "posuđeno" iz baze kreacije. Ako želimo novac, to nije naša ideja, jer novac već postoji, neko je nametnuo ideju da nam je novac neophodan za život i mi je instinktivno slijedimo. Međutim, svaki trenutak je savršen i oslikava tačno ono što nam je u određenom trenutku potrebno, pa i sam nedostatak novca ne znači da novca nema za nas već da nismo podstakli sve moguće izvore da poteku, zato što se možda u afirmacijama ili u mislima ograničavamo na određeni izvor prihoda. Mnogo je učinkovitija afirmacija "meni novac dolazi sa svih strana, iz poznatih i nepoznatih izvora", nego "moj lični dohodak je sve veći". Um je ograničavajući faktor, pa nama može biti nezamislivo da imamo na računu veću svotu novca, a univerzum neće prekršiti naša uvjerenja.  Mi, uglavnom nesvjesno živimo i zato živimo život žrtve, jer nesvjesno pripada tamnim sferama. Tama nas guta i sakriva, u njoj smo nevidljivi, da bismo bili jasni treba nam svjetlost, treba nam svjesno življenje života. Treba nam da svaki udah i izdah vršimo svjesno, jer su to najvažnije funkcije koje nas održavaju u životu. Prestanemo li disati na par minuta, više nećemo biti živi. Mi smo, dakle, tako važnu životnu funkciju prepustili nesvjesnom. Prepustiti se nečemu znači: nemati volju, ne biti zainteresovan za ishod ili ne voljeti život, što u pozadini povlači nedostatak ljubavi prema sebi. Univerzumu je veoma teško dešifrovati šta da nam isporuči, i u takvoj situaciji ostavlja nas u mraku. 

Isto kao što nesvjesno dišemo, mi nesvjesno preuzimamo iz baze negativne misli, zapravo dopuštamo im da se usele i kreiraju naše polje. S obzirom da svaka misao predstavlja tačno određenu arhetipsku sliku, kakve su nam misli takvi će nam biti i pratioci, odnosno njihovi kosmički predstavnici. Zašto smo, prepušteni nesvjesnom, više skloni da preuzimamo negativne psihičke sadržaje? Zato što ćemo, po inerciji, prije pasti u rupu nego popeti se uzbrdo. Nesvjesno radi po zakonima fizike i ne zahtijeva nikakav napor, mi smo nesvjesna "kamenčina" koja se kotrlja dok je nešto ne zaustavi. Svjesno djelovanje zahtijeva "napor" koncentracije na sadašnji trenutak, a to je za inertne osobe veoma težak zadatak.

Koncentracija na ovdje i sada počinje svjesnim disanjem. Zatim, svjesnim prizivom odgovarajućih planetarnih inteligencija. Prvi hermetički aksiom glasi: "kako gore, tako dole", mi smo mikrokosmos i imamo u sebi svo znanje i sve što je ikada stvoreno. Bog nije bezvrijedan da bi se bavio stvaranjem bezvrijednog čovjeka, jer mi smo njegova slika. Zašto bismo sebi nametnuli etiketu da smo bezvrijedni. On nas je stvorio i neće da se miješa u naš izbor, pustio nas je da izaberemo ljubav ili strah, i tu leži snaga slobodne volje, ali i najveća zamka materijalnog svijeta, jer strah je uvijek na strani pretjerane vezanosti za materiju, a kada smo vezani onda nemamo moć otpuštanja, sve smo vezali unutar sebe i ne znamo da pustimo. Tako smo  prizvali nevidljiva bića koja se odnose na vezanost i ona razumiju da trebaju da nas drže u stanju vezanosti i to je sve što čine. Na taj način negativan događaj ostaje trajno vezan i potopljen u podsvijest, gdje će kao duh stalno podsjećati na svoje prisustvo i izazivati strah da se ne ponovi isto. Isto tako, prijatne uspomene ostaju vezane i podstiču želju da se isto ponovi. 

Mi tako ostajemo zarobljeni u domenu svojih iskustava i spriječeni da doživimo nešto bolje i više. Otuda dolazi naša želja da privučemo tačno određenog partnera i svu energiju ulažemo u razmišljanje i maštanje o njemu, dok nas biće vezanosti  opsesivno veže za ideju o toj osobi. Još kada ispunimo želju i dobijemo "biranog" partnera, mi postajemo euforični, međutim, ubrzo se ispostavi da nismo ispunjeni, da to nije ono što smo očekivali i sl. Univerzum neće nikoga natjerati da nas voli, jer poštuje slobodnu volju. On će dopustiti da osoba uđe u naš život  i reći će "evo ti osoba koju tako tvrdoglavo želiš, ali dobijaš je onakvu kakva jeste i nisam siguran da ti u potpunosti odgovara". Biranjem  tačno određene osobe ili stvari mi ograničavamo univerzum da nam isporuči ono što nam bolje odgovara, jer poriv dolazi iz vezanosti za okvir iskustava koja su nam poznata. Univerzum uvijek želi za nas bolje i ljepše, ako mu se prepustimo bez sumnje i umjesto da tražimo imenom tog i tog partnera, bolje je da koristimo afirmaciju "sada imam savršenog partnera, koji mi u potpunosti odgovara" i da pri tome osjećamo da smo voljeni i bliski, dakle, bez vizualiziranja lika, čisto osjetiti energiju prisustva savršenog partnera koji nas voli bez uslova i ograničenja, kada ležimo u krevetu da osjećamo svakog trenutka da će nam se pridružiti, kada se budimo da osjećamo da je on tu. Još ako smo okruženi simbolima ljubavi, ako naše jutro počinje zahvalnošću i mislima o ljubavi, mi otvaramo svoje kapije bićima ljubavi i naš zakon privlačenja će reagovati na svjetlost kojom smo okruženi, jer to predstavlja naš lični magnetizam. Ako za nekoga kažemo da je "magnet za novac" ili "magnet za žene", jasno  da u njegovom polju postoji svjetlo na koje idu "leptiri", odnosno elementarna bića koja šalju svemiru svjetlosnu poruku "sada imam to i to", jer osjećaj da nešto imamo u svom iskustvu stvara silu privlačnosti, dakle, osoba koja je magnet za nešto uvijek je svjesna svog magnetizma.  Ako ja kažem da sam magnet za budale, to je znak da potvrđujem prisustvo takve energije koja privlači neželjene osobe, a  potvrđivanje označava i saglasnost da nam univerzum upravo to i pošalje. Zato je veoma važno šta govorimo i na koji način,  posebno jer nevidljivi pratioci predstavljaju slijepu inteligenciju koja ne razlikuje šalu od zbilje, zato bar, kad su ozbiljniji segmenti života u pitanju ne trebamo da se sebi izrugujemo, koristimo ironiju ili kuknjavu, poput: "ma ko će mene ovakvu, nikad se ja neću udati...uvijek izaberem najgoreg od svih udvarača...ja nikad nemam novca...boli me briga i da sad umrem, svakako mi je život dosadio...samo da mi je završiti kuću, pa neka odmah umrem...uvijek nađem slabo plaćen posao...čim ja dođem u neku firmu, ona propadne" ili pak biti u stavu "ja pa ja, niko mi nije ravan, poslije mene potop" jer takvom egu zaista ne može niko parirati i  jedino mu preostaje da cijeli život ostane sam. Jedan od težih karmičkih prekršaja je izrugivanje i imitiranje tuđih mana i nedostataka i trebamo se strogo čuvati da ne padnemo u takvo iskušenje. Osobe sa invalidnošću su iskušenje i kada se sretnemo sa takvom osobom, trebamo znati da nije slučajno i da nešto trebamo naučiti u tom trenutku, ali nikako ne smijemo pomisliti da smo u nečemu bolji i povlašteniji, sve što trebamo učiniti je da u tom trenutku osjetimo da smo jednaki. Možda je neko hendikepiran spolja koliko smo mi iznutra i  upravo se pojavio pred nama da nam ukaže na to. Možda smo mi iznutra bespomoćni, gluhi ili slijepi ali uporno to ignorišemo, praveći pogrešne izbore. 

Biblija kaže "u početku biješe riječ". Riječ (misao) je zaista moćno sredstvo kreiranja. Pogledajmo jedan cvijet u saksiji, kako mirno i spokojno raste, svaki je okružen elementarnim bićima koja su zadužena za rast, cvjetanje i sl. Zato cvijeće reaguje na našu ljubav ili dok mu pričamo, bolje raste, izgleda veselije, življe, jer elementarna bića osjećaju pozitivnu vibraciju, raduju se što im se obraćamo i uzvraćaju prelijepim cvijećem. Ljubav i lijepa riječ su ključ uspjeha, rasta i sretnog života i nikada neće ostati neuzvraćeni!

Zakon privlačenja nije u uzimanju i  ne trebamo mu pristupati s tog aspekta. Zakon privlačenja je baziran na uzvraćanju na datu vibraciju, mi smo glavni inicijator akcije i početni impuls polazi od nas. Širom svijeta postoje razni  bunari želja, mostovi ljubavi, drvo gdje se kače ispisane želje, poruke i sl. Samo bacanje novčića i zamišljanje želje predstavlja inicijativu, a na univerzumu je dalje da nam uzvrati u odgovarajuće vrijeme, čak i drevni feng-shui sistem veoma uvažava ovu tehniku privlačenja željenog.

Razmjena energije u odnosima

Srce je najmoćniji magnet koji posjedujemo i glavni instrument privlačenja i kreiranja naše stvarnosti. Zakon privlačenja  djeluje kroz naše srce. Um je kontrolor i on stvara granice koje su produkt naših uvjerenja. Um ograničava eksploziju novih varijanti u našoj stvarnosti. Kao što kaže Ajnštajn: ponašamo se uvijek isto, a očekujemo drugačije rezultate, odnosno, pomoću iste formule očekujemo rješenje za sve matematičke probleme. Poriv za unutrašnjim djelovanjem dolazi kroz medij u koji smo uronjeni, ako se družimo sa produhovljenim osobama, vrlo je vjerovatno da ćemo se i sami okrenuti duhovnosti, ako smo sa negativnim osobama, osjetit ćemo  negativnost unutar sebe. Druženje sa negativnim, nesretnim, nezadovoljnim i agresivnim osobama narušava našu energetsku harmoniju i nagriza nas poput kiseline. Stoga se trebamo uhvatiti konopca koji će nas približiti duhovnim visinama i putu samospoznaje i tako udaljiti od onoga što nam donosi štetu. Nije svejedno u kakvom ćemo se društvu nalaziti i kakve ćemo riječi slušati. 

Kada kroz neki blizak partnerski odnos dođe do razmjene energije, stvara se entitet izmiješanih energija koji nazivamo "veza" između dvije osobe. Veza preživljava mnogo duže nego što podrazumijeva fizički kontakt između dvije osobe. Kroz taj odnos mi preuzimamo ono što emituje partnerov energetski sistem - psiho-emocionalne sadržaje, fizički nivo, uvjerenja, bolesti, iskustva, doživljaje i utiske i sl. i to postaje dio nas, odnosno utiče na kvalitet veze. Što smo duže u vezi ili općenito u odnosu sa nekom osobom, naša energetska struktura se mijenja i usklađuje, otud zaključak da dvije osobe koje žive skupa s vremenom počinju ličiti jedna na drugu, preuzimaju gestikulacije, ponašanje, uvjerenja i sl. Naš fizički lik je otisak energetskog vrtloga unutar nas, odnosno njegov manifestovani oblik, a energija je pokretna i nije ograničena fizičkim sferama, tako da konstantno sarađuje sa energijom okruženja. Davno je rečeno da ljepota dolazi iznutra, što je potpuno tačno, mi smo samo lijevak kroz koji se ulijeva energija i ekran koji oslikava ono što je unutra. Potreba za maskiranjem i šminkanjem jeste produkt unutrašnjeg nezadovoljstva i želja za uljepšavanjem slike. 

Odnos sa partnerom može biti veoma težak, posebno u segmentima gdje se sudaraju naša i njegova neusklađena uvjerenja. Uvjerenja i mišljenje jesu obrasci koji se kruto uskladište u našoj podsvijesti i prenosimo ih kroz naše živote sve dok ne naučimo kako da ih mudrošću transformišemo.Upravo   sukobljavajući odnosi imaju ulogu da nas transformišu i nauče kako da djelujemo iz ljubavi. Kada djelujemo iz mišljenja i uvjerenja, sukobi su neizbježni, ali kada djelujemo iz ljubavi i želje da je nekome darujemo bezuslovno, spremni potpuno rasplinuti svoja dosadašnja ubjeđenja, onda partner isto tako preuzima naš model ponašanja i više njegovi misaoni entiteti nemaju sa čime da se sudaraju, tako i oni gube svoju snagu. Kada ponos i tvrdoglavost ustupe mjesto mudrosti i kada ljubav krene da ispunjava naše srce, možemo očekivati da se i partnerovo ponašanje promijeni. Osuđivanjem i stalnim prigovaranjem nećemo nigdje stići. Ako smo mi produhovljeni a partner nije, ne trebamo se osjećati superiornijim i uzvišenijim ili razmišljati da ga napustimo, već samo uporno slijediti put ispravnosti, jer će se partner postepeno uskladiti s nama.

U životu se često dešava da lijepa osoba za partnera ima manje lijepu ili neuglednu osobu, pa se onda svi pitaju "šta je vidio na njoj (njemu)", ali uprkos svemu, oni dobro funkcionišu. Fizička ljepota nije nikakva garancija da ćemo imati uspješan ljubavni život i orijentacija ka isljučivo fizičkom aspektu života dovodi nas u stranputicu, površnost i nerazumijevanje duhovne suštine.

U jednom periodu života fizička privlačnost i strasti jenjavaju i tada dolazi do najveće krize kada više ne uočavamo svrhu odnosa, a tada često dolazi i do preljube, jer se nastoje popuniti nastale praznine. Partneri trebaju dopustiti da fizičku strast zamijeni duhovna spona i tada više fizički kontakt nije toliko neophodan da bi se veza održala. Povrijeđenost koju osjećamo kada otkrijemo partnerovu prevaru treba biti znak da sa partnerom nismo na duhovnoj frekvenciji i da trebamo raditi na uspostavljanju dublje duhovne veze, a ne da se prepustimo destruktivnim silama koje će nas odvesti u bolest. Umjesto da postanemo loša, frustrirana i nesigurna osoba, trebamo se probuditi iz kome okupani i čisti, pronaći snagu u samom sebi i krenuti duhovnim stazama prosvjetljenja. Samo ćemo praštanjem, dobrotom i ljubavlju pronaći put do partnerovog srca i on neće imati izbora nego da krene istim putem.

Nema toga što ljubav nije u mogućnosti postići, ali ako i neminovno dođe do razlaza među partnerima, to nikako ne treba da bude u neprijateljstvu i lošoj atmosferi. Mi zapravo trebamo voljeti svog partnera i kada ga napustimo. Nekada su privremena razdvajanja neophodna kako bi se duše odmorile i spoznale put ispravnog djelovanja, jer u napetoj atmosferi dolazi do velike akumulacije negativne energije koja u partnerima stvara mržnju i odbojnost. Jednostavno, stvari ne treba usiljavati i treba pustiti da se odvijaju same od sebe, a ne onako kako mi planiramo ili mislimo da je ispravno. Mišljenje nam najčešće nije dobar saveznik, jer predstavlja silu suprotnosti u odnosu na magnet srca i ono uvijek ima nešto da analizira i kaže u prilog uznemiravanja naše unutrašnjosti.  Mi ćemo na primjer, nakon svađe i pomirenja sa partnerom, nastaviti da se držimo istih ubjeđenja i tjerati po svom u namjeri da mu izbijemo iz glave neke njegove stavove, navike i sl., a tako, zapravo, samo produžavamo agoniju i naša uvjerenja održavamo vještački u životu. Uvjerenja ne mogu živjeti sama po sebi, ona uvijek zahtijevaju određenu platformu i oslonac koje sami stvaramo. Sjetimo se da je Ajnštajn rekao da ne možemo očekivati da se nešto promijeni ako uvijek držimo isti kurs. Često nam je životni cilj da promijenimo neku partnerovu osobinu i veći dio našeg zajedničkog života smo fokusirani na istu, dajemo joj snagu i energiju, te stoga obezbjeđujemo dovoljno hrane da je održavamo u životu. To su često navike od kojih lično nemamo štetu, ali mi redovno doživljavamo stresove kada se suočavamo s njima i to nam kvari ugođaj uživanja u trenutku. Tako iznova betoniramo platformu svojih uvjerenja za koju ćemo uvijek zapinjati sve dok je ne porušimo. Umjesto da vozimo auto putem, mi biramo put pun rupa, krivina i prepreka, ali ni nakon što nam otpadnu točkovi zbog kretanja po rupama, mi ne odustajemo od slijepe vožnje u ambis. 

Sve što možemo učiniti da popravimo svoj život, sva moć i alati su unutar nas. Žena često zapostavlja ženu u sebi i dovodi se u neprivlačno stanje, žudi za dominacijom, kontrolom i sl. čime se prepušta dominaciji muških osobina, ili pak ne želeći da odraste, pokušava ostati vječna djevojčica. A onda se pita zašto je tako frustrirana, nesrećna, usamljena, neshvaćena. Stvar je jednostavna, ako smo žena, onda budimo žena i podesimo se potpuno na frekvenciju žene, ugasimo unutrašnje prekidače i porive koji nas nastoje odvući od te uloge i u svakom trenutku naučimo osjetiti kada se probude sile suprotnosti. Ako smo dopustili sebi da budemo žena, mi ćemo se osjećati potpunim u svakom trenutku, bez ovisnosti o partneru i potrebe za njegovim prisustvom kako bi se popunile praznine. Partnera ne trebamo posmatrati kao instrument za uljepšavanje naše stvarnosti, ispunjenje želja, popunjavanje nedostataka i sl.,  jer te mehanizme već imamo u nama samima. Partner je (obično) srodna duša koja nas je pronašla iz ljubavi, sva iskustva u koja ulazimo sa partnerom imaju za cilj da nas pročiste i operu od negativnih uvjerenja i sebičnosti, te navedu da otkrijemo ljubav i moć praštanja. Na takav put nas jedino može povesti duša puna ljubavi prema nama. Iako su to često nezahvalne uloge koje naš ego interpretira kao nešto negativno, trebamo znati da je duboko u pozadini sklopljen dogovor između duša da se sretnu  i odigraju iscjeljujuću dramu našeg života. Zato trebamo paziti i s ljubavlju se odnositi prema svim dušama koje se pojavljuju u našem životu.