Nezadovoljstvo sobom - ključ kriticizma, laganja i ogovaranja

Svi se u određenom trenutku možemo definisati kroz određenu emociju, koja je poput unutrašnjeg kompasa pokazatelj našeg sveukupnog duhovnog stanja. Emocije su glasnici koji nas obavještavaju da u sebi nosimo određena uvjerenja. Emocije se kreću na skali od potpuno niskih i negativnih pa do onih jako visokih, vibrantnih, vezanih za osjećaj ljubavi i radosti. Kroz određenu emociju, u svakom trenutku možemo otkriti dosta o sebi. Posebno ako smo dugoročno praćeni određenim negativnim tipom emocije poput depresije, malodušnosti i sl., onda se trebamo zapitati koje uvjerenje doprinosi konstantnom održavanju na najnižim emocionalnim skalama. U svakom slučaju, neželjene emocije, gubitak energije i životne radosti upućuju na nezadovoljstvo sobom, svojim zdravljem, ukućanima, načinom života, poslom koji radimo, finansijama...Uvijek postoji masa uzroka (uvjerenja) koje povezujemo sa našim stanjem. Nezadovoljstvo sobom i svojim životom nas, dakle, konstantno održava na niskim vibracijama i uvlači u sve veće stanje nezadovoljstva. Iz tog razloga podliježemo raznim modelima negativnog ponašanja, od čega je kriticizam možda najštetniji oblik izražavanja vlastitog nezadovoljstva. 

Kažu da svijet ne vidimo onakvim kakav jeste, već onakvim kakvi mi jesmo. Većina nas će sigurno potvrditi činjenicu da, u trenucima kada smo sretni, zadovoljni i ispunjeni, nam rijetko pada na pamet da razmišljamo o drugima i kritikujemo ih. Nekada smo toliko okupirani svojom srećom da nam svi oko nas postaju dragi i da bismo ih bez ikakvog razloga zagrlili i poljubili. U nekim drugim okolnostima, kada smo "nadrndani" i nezadovoljni, iste te osobe nas iritiraju,  u saobraćaju postajemo nervozni, nerviraju nas prolaznici, gužve u tržnim centrima, u svemu pronalazimo mane i postajemo savladani kriticizmom.   Tračanje i ogovaranje drugih ljudi nije ništa drugo do kriticizam koji proističe iz nezadovoljstva vlastitim životom. Upravo kada ogovaramo i kritikujemo kolegicu s posla koja je obukla suvše kratku suknju ili se zabavlja sa oženjenim šefom, trebali bismo se zapitati kojim segmentom svog života smo nezadovoljni, šta nas to podstiče na kriticizam. Osobe koje se bave takvim radnjama nam više daju informacije o samom sebi nego o onima koje ogovaraju i kritikuju. Postoje osobe koje u životu nisu uspjele u nekim svojim namjerama i onda počnu da uočavaju kako je svaki "seljak" uspio u gradu, kako svaka "fukara" ima više para od njega, vozi bolje auto i sl., i time ustvari najviše govori o svojim uvjerenjima. Mi se zaista uvijek trebamo baviti samo sobom i možemo mijenjati samo svoj dio svijeta. Naša paralelna realnost uvijek odgovara ličnoj vibraciji i oslikava tačno ono u što vjerujemo. Mi moramo znati da neki "seljak" koji je došao u grad ne može nikako uzeti ono što nama pripada niti uskratiti našu "nafaku".  Kvalitet naše energije u stanju kriticizma je zaista jako nizak i nedovoljan za stvaranje bilo kakvog uspjeha. Mi smo, kolektivno, na ovim prostorima u jednom masovnom stanju kriticizma prema državi i ljudima na vlasti. To nam ne pomaže u procesu samoostvarenja, bez obzira koliko taj kriticizam bio opravdan, mi dosta štete nanosimo sebi jer se držimo u ropstvu nezadovoljstva, koje korelira sa niskim vibracijama i unosi ih dalje u našu porodicu, dom, lične odnose i sl. Paralelno s bilo kakvim kriticizmom, u naše energetsko polje se uvlače razne negativne emocije, pa smo kao nacija počeli da vibriramo na nivou žrtve i poprimamo kolektivno sivilo.

S druge strane, ako se vratimo na lični nivo, primijetićemo da često usmjeravamo kriticizam prema samome sebi. Nekada on proističe iz uvjerenja da drugi imaju loše mišljenje o nama, koje zapravo proističe iz lošeg mišljenja o samom sebi i uvjerenja da smo u životu nešto uradili pogrešno zbog čega mislimo da nismo vrijedni poštovanja i uvažavanja. To može biti snažno vezano za osjećaj krivnje koji vučemo iz porodičnih odnosa. Naši roditelji su, vjerovatno iz vlastite nesvijesti i neznanja, našu životnu energiju opteretili osjećajem krivnje iz nekih njihovih frustracija i nezadovoljstva sobom. Zaista, ništa ne može tako snažno da izvlači životnu esenciju i energiju iz nas kao život sa osjećajem krivnje. Pošto smo "krivi" što smo se rodili i što smo mučili naše roditelje svojim prisustvom, pošto se nisu najbolje snašli s nama u svojim životima, mi nosimo neraščišćene račune od malih nogu. Zamislimo sad da su to računi za neplaćenu struju i vodu, koje skupljamo nekih 30, 40 ili više godina. Mnogo duga se nagomilalo, jer nismo riješili na vrijeme, nismo se nikad obračunali sa roditeljima. Zato smo odrastali, principijelno nezadovoljni sobom, dakle, sa velikom dozom kriticizma prema sebi. Šta može osoba koja je odrasla sa kriticizmom ponuditi drugima, do isti taj kriticizam. Kažu da, ako stisnemo narandžu, iz nje može izaći samo sok od narandže, ništa drugo. Isto tako, u raznim životnim okolnostima, iz nas izlazi samo naša esencija, naš sok ili otrov koji se nalazi u nama. Rezultati koje imamo su uvijek u skladu sa našom esencijom, reflektuju se na naše odnose, finansije, posao i sl.  Ako je to zaista otrov što nosimo u sebi, onda će se on ogledati u vidu kriticizma upućenom drugima, laganju, varanju i ogovaranju.

Onaj ko je zaista zadovljan sobom, i ko istinski poštuje sebe, zasigurno neće zaljevati otrovom svijet oko sebe. Našu vlastitu bol  nikada nećemo iscijeliti nanošenjem boli drugima, naš osjećaj krivnje nećemo iscijeliti tako što ćemo nametati drugima osjećaj krivnje, naš vlastiti kriticizam i nezadovoljstvo sobom nećemo nikada iscijeliti tako što ćemo drugima upućivati kritike. Samo ćemo ulaziti u sve veće konflikte i udaljavati se od onoga što bismo izvorno trebali biti, a to doprinosi sve većem stanju nezadovoljstva i uvijek ćemo imati emociju kao pokazatelj gdje smo trenutno. Ako nismo zadovoljni tom emocijom, imamo alarm da nismo tamo gdje bismo trebali biti. Situacija je alarmantna posebno onda kada smo dugo u nekom stanju depresije i nezadovoljstva, to je jednostavno znak da se ne poklapamo sa svojim nefizičkim ja, da smo poput voza koji je ispao iz tračnica.  Mada smo svi možda, u manjoj ili većoj mjeri nekoga povrijedili u životu, sigurno smo u nekom trenutku života shvatili da se ne ponosimo time i da bismo najradije promijenili neke segmente prošlosti. I sve je dobro dokle god preispitujemo sebe i bavimo se svojom dušom, problem nastaje onda kada ne uviđamo koliko štetimo svojoj duši vjerujući da nešto radimo bezazleno, vjerujući da "ne ogovaramo, već samo prenosimo istinu", vjerujući da ne varamo partnera već "samo pokušavamo ugoditi sebi"...trebamo znati da sve što radimo - radimo sebi, za svoj napredak ili nazadak, računi se uredno gomilaju u ladici...

I ono što je možda najvažnije jeste činjenica da bilo kakva neriješena energetska veza između nas i druge osobe, ostaje otvoreno pitanje koje nam iscrpljuje energiju. Bilo kakvo uplitanje u energetiku druge osobe, recimo ogovaranjem, mi aktiviramo određene karmičke posljedice i knjižimo na svom računu određeni teret. Sad, može se taj uknjiženi teret stvarno odraziti na naše finansije, da baš imamo finansijski manjak u životu, da jednostavno po principu instant karme dođe do naplate na nekom segmentu života. Ako u životu općenito "šepamo" na polju finansija ili zdravlja i sl., onda nam baš i ne treba da dodatno pogoršavamo stanje tim negativnim energetskim upetljavanjem, jer smo već u minusu i samo ga dodatno povećavamo. Svi mi imamo neke segmente života gdje smo energetski jači, a neke gdje smo energetski slabi, isto kao što imamo organe u tijelu koji su energetski slabi pa stalno imamo jedan te isti zdravstveni problem, jer se stresovi i konflikti uvijek odraze na najslabijem organu. Recimo, svaki stres na poslu ili u kući, mi dobivamo upalu grla i visoku temperaturu ili upalu mokraćnih organa i sl. Isto tako, možemo imati osjetljivo polje finansija, pa svaki stres ili konflikt pojačavaju gubitak i odljev finansija, jer nam je to slaba energetska tačka. Dakle, ako nismo baš toliko energetski, finansijski i zdravstveno jaki da možemo svoje stanje nazvati "zadovoljavajućim", onda ne bismo ni slučajno smjeli da se uplićemo u dodatna opterećenja negativnom energijom. S druge strane, ako jesmo dovoljno energetski jaki i zadovoljni, ona nam takve negativnosti  neće ni trebati niti ćemo se baviti njima. Tako da imamo zakonitost koja kaže da da je uvijek i uvijek, uzrok uplitanja u negativnost činjenica da već u nama postoji energetska slabost i odljev energije, odnosno nezadovoljstvo i konflikt. Umjesto što padamo u negativna stanja, trebamo se baviti sobom i tražiti načina da popravimo vlastito stanje, jer ga nećemo popraviti ako se još više odajemo negativnim obrascima ponašanja, već obrnuto, kada u svakom iskušenju prepoznamo priliku da se odupremo i izdignemo iznad poriva za kritiziranjem, ogovaranjem, laganjem i varanjem. Tek tada možemo računati da će energija da radi za nas, jer zapravo, u svom životu imamo dosta situacija u kojima moramo pobijediti sebe, odnosno, prevazilaziti "starog" sebe i stvarati novog i boljeg sebe. A takve situacije su često maskirane u "beznačajne sitnice", ali to je poput kapanja pokvarene česme koja kap po kap napravi ogroman račun, zato moramo obratiti pažnju na svaku kapljicu.  

Moć fokusa

ili, ono na što smo fokusirani - raste.

Zamislimo da je naš um foto-aparat. Naš mentalni fokus jeste predmet na koji je usmjerena naša pažjnja, odnosno objektiv foto-aparata. Sad, ako je naš objektiv (fokus) usmjeren na neki prizor šume, ne možemo nikako kao krajni efekat dobiti sliku mora, već ćemo stalno "izbacivati" slike šume.

Naše želje i ono što želimo da vidimo u našoj stvarnosti obično se ne poklapaju sa onim na što je usmjeren naš fokus i na šta trošimo mentalnu energiju. Ako smo konstantno usmjereni na nedostatak onoga što želimo, na primjer, želimo novi automobil, ali je naš fokus na tome da imamo stari automobil i da nemamo novi i bolji. Stalno imamo sliku da nam ovaj automobil ne valja, znači naš foto-aparat stalno izbacuje slike starog automobila kojim smo nezadovoljni, osnovna emocija je - nezadovoljstvo i to tako postaje dio naše stvarnosti. Na taj način nećemo manifestovati noviji i bolji automobil, nego ćemo živjeti u drugačijoj stvarnosti, onoj koja nam se manje dopada.

Mi smo često usmjereni na nedostatke nečega u životu, a manje primjećujemo ono što imamo i nismo baš zahvalni na tome. Najčešće, ono što imamo nekako podrazumijevamo kao da je to normalno, dok naš um stalno usmjerava fokus na ono što nemamo i kreira nove želje i potrebe, kao i uvjerenja da nam baš samo to nedostaje da bismo bili sretni. Na primjer, imam lijep život, posao, porodicu i sve je ok, ali moj laser u glavi samo kruži i traži nedostatke i rupe koje treba zakrpiti i onda se bazira na nešto konkretno i sva energija se slije u tu rupu, snažno povuče fokus na konkretnu stvar odnosno nedostatak. I onda krene stvarnost koja stalno emituje taj nedostatak ili sve više nedostataka. Ako je naš fokus usmjeren na nemanje novca, onda stvarnost "štanca" slike nedostatka svega što povlači nedostatak novca - namirnice, neplaćeni računi i strah, neizvjesnost kao prateća emocija.

Problem prebacivanja fokusa na obilje jeste u tome što mi sumnjamo. Sumnja nam smeta da se prebacimo na obilje, jer smo ograničeni na jedan izvor obilja, čvrsto vjerujemo da su izvori obilja ograničeni. Recimo, radimo za neku malu platu i isključili smo sve mogućnosti da nam novac dođe iz nekog neočekivanog izvora. Činjenica je da neki mali i ograničeni iznos novca zaista ne može pokriti sve potrebe i troškove i ta činjenica nas snažno uvlači u držanje fokusa na neimaštini. I naša stvarnost stalno potvrđuje da smo u pravu. Jer, ono u što vjerujemo reflektuje se kroz našu stvarnost. Svi smo u pravu - u domenu onoga u što vjerujemo. Ako se čvrsto držimo uvjerenja da moramo raditi za mali iznos novca, za tačno određenog poslodavca, da ne možemo uključiti i druge izvore prihoda - tako će nam i biti, to je naš fokus, tamo je usmjeren objektiv našeg foto-aparata i to će nam biti slika stvarnosti. Ako prebacimo fokus na obilje, može se desiti da dobijemo ideju čime bi se dodatno mogli baviti da proširimo izvore prihoda. Mnogi će otkriti da se mogu baviti nekim hobijem, kreativnim radom, izradom nakita, umjetnina, bar danas u vrijeme interneta može se imati i besplatna reklama i promocija svojih radova u javnosti. Sve je bolje od toga da tapkamo u mjestu i kukamo, fokusirani na stalni nedostatak.

Kaže se, ko hoće nešto, nađe načina, ko neće - nađe izgovor. Činjenica je da dosta ljudi traži izgovor za svoje stanje, pronalazeći krivca u nekom drugom, samo da bi opravdali svoje stalno nezadovoljstvo. Od toga niko nema štete, osim njih samih. Imamo državu takvu kakva je, imamo političare takve kakvi su, imamo loše puteve, loše plate, ali zašto smo fokusirani na ono loše. Pogledamo li oko sebe, vidjećemo jako puno skupocjenih automobila, kuća i vila, sređenih i lijepih ljudi, punih prodavnica, lijepo sređenih ulica. Možemo sami odlučiti na šta ćemo biti fokusirani u svom mjestu, u svojoj državi, na svom poslu. Naravno, imamo svi radne kolege i ovakve i onakve, pozitivne i negativne. Ne držimo fokus na negativnostima, primjećujmo ono što je lijepo i radićemo na tome da to sve više zapažamo i to će toliko narasti u našoj stvarnosti. Naše kolege su takve kakve jesu, ali ako stalno držimo fokus da je neko smarač, da trača, da laže i sl., mi ćemo tolikim naglašavanjem negativnih osobina potpuno potisnuti u sebi sposobnost da pronalazimo ono dobro u ljudima i tako sebi činiti štetu. Šta nas briga što je neko sklon tračanju, on time ne šteti nama i mi imamo drugu stvarnost, to je dio njegove stvarnosti u kojoj je on potpuno u pravu. Mi ne možemo mijenjati njegovu stvarnost. Svi imamo svoje argumente. Mi nećemo dozvoliti da nas neko uvuče u te prazne rupe i tako povuče naš fokus, praveći od sebe gubitnike. Ne, mi sami odlučujemo na šta ćemo biti fokusirani i biramo obilje, blagostanje, ono dobro u ljudima, ono dobro u svijetu.


Trebamo samo stvoriti naviku svjesnog fokusiranja pažnje koja će kroz neko vrijeme preći u automatski proces i potisnuti staru naviku negativnog fokusiranja. Najvažnije je jutarnje buđenje, jer čim se probudimo naša pažnja postaje usmjerena na nešto, obično se nadovezuje na neku brigu od juče, odmah krenemo o nečemu brinuti i prebirati po mislima.  Neki ljudi imaju prijeku potrebu da se odmah uhvate vijesti i novina, crne hronike i aktuelnih dešavanja u svijetu, gdje su uvijek najviše istaknuti negativni događaji i tako programiraju svoj um i cijeli dan su fokusirani na negativna očekivanja, pa i prestaju da primjećuju ljepotu života. Zašto smo gladni informacija - zato što je naš um zapravo željan znanja, pravog znanja, naš duh želi da raste. Naša duša ne poznaje nacionalnost, vjeru, religiju, sve duše su isto pred Bogom, Mi sebi uskraćujemo pravu hranu, što je između ostalog i molitva, usmjeravanje pažnje ka Bogu. Zašto ne bismo dan započeli sa molitvom i nekim pozitivnim stvarima. Postoji dosta načina kako možemo istrenirati naš um i programirati na pozitivno fokusiranje, pa umjesto da hvatamo u fokus neku negativnost, brigu, problem ili lošu vijest, da odmah ujutro uhvatimo neku lijepu sliku, dobru misao i sl. a to možemo izvesti i tako da se okružimo lijepim i pozitivnim stvarima tamo gdje spavamo i gdje se budimo.

Naš um je takav da stalno traži za nešto da se uhvati, za neki program, ujutro kada se probudimo to je poput paljenja računara i podizanja sistema, ono što imamo programirano to i vidimo na ekranu, i te sve negativne vijesti kojima smo pretrpani, utiču na kreiranje fokusa. Trebali bi svi da zaobiđemo veliki dio informacija i vijesti, te raznih objava na društvenim mrežama. Tamo možemo vidjeti da je dosta žena fokusirano na svoje "rane" i negativna iskustva, lomove i padove, i svako malo objavljuju statuse o tome kako ih je neko povrijedio, gazio  i sl., te i dalje nastavljaju privlačiti samo takva iskustva u životu, fokusiranje na prošlost, na emocionalne rane neće donijeti dobru budućnost. Ili, praćenje vijesti o poznatim ličnostima koje nas nerviraju i iritiraju i ostavljanje negativnih komentara, to je znak da smo najčešće fokusirani na ono što nas nervira i da nismo usmjerili fokus na ono što volimo. Jer, nije do te ličnosti koja nas iritira, nego je do nas- zašto uopšte dajemo pažnju tome, mi smo usmjerili objektiv foto-aparata u tom pravcu i dobili sliku, koju onda kritiziramo. Pa tako samo kritikujemo sebe i svoj izbor. Mi imamo određenu količinu energije u sebi, hajmo reći kao rezervoar goriva i sad možemo birati putanju, i vozimo u pogrešnom pravcu, zalutamo u neku šumu i krenemo da psujemo šumu što smo se tamo našli, ali šuma je samo stajala tamo nepomično i nije uticala na naš izbor. Mi smo se usmjerili ka njoj i potrošili određenu količinu goriva (energije). Nekad stvarno uložimo puno energije u krive izbore i vrlo malo imamo za povratak na pravu putanju, i tada osjetimo ogroman napor, jer teže se vratiti i uhvatiti kurs. U suštini, ako ne vidimo sliku koju želimo, to je znak da smo na krivom putu i bolje je odmah mijenjati fokus, nego uporno nastavljati u neželjenom pravcu.