Finansijska konstanta i metafizika novca

Jedna  izreka kaže: "Ako imate problem sa novcem, vjerovatno nije problem u novcu."

Koliko god mi maštali o velikim količinama novca, mantrali, meditirali, čitali knjige u stilu "misli i obogati se", jedno je sigurno - tako se nećemo obogatiti. Ne postoji nijedan milioner na zemaljskoj kugli koji je tako manifestovao novac. Ne postoji instant recept za bogatstvo, ali postoji naša finansijska konstanta koja nas drži prikovanima za određeni iznos novca koji manifestujemo. Ona je toliko moćna, da  milijarde ljudi cijeli život provedu prikovani za fiksni iznos novca i nikada ne uspiju povećati svoje prihode, bankovni konto je konstantno u minusu i preživljavamo zahvaljujući bankovnim i kreditnim karticama koje nas vuku u minuse i nikad ne stanemo "na zelenu granu", iako radimo 8 ili više sati dnevno.  

Drugi fiksator finansijske konstante jeste prenaglašen fokus na novac  i zabluda da je novac vrijedan sam po sebi, što dolazi iz uma. Razlika je suštinska između novca i obilja (duha), jer novac okupira misli, a obilje je osjećaj. Metafizika obilja podrazumijeva ideju o sveprisutnoj opskrbi koja se beskonačno širi, potvrđuje i zahvaljuje. Iz aspekta novca, um je zauvijek nezadovoljan i gladan još, i uvijek smo skoni negaciji, što znači misliti i govoriti da nemamo, ne možemo,  dok iz aspekta obilja mi smo u osjećaju ispunjenosti i zahvalnosti, potvrđivanja, posmatrajući kako obilje dolazi i odlazi.  Naši programi o novcu su glavni ometači obilja i duha, jer novac imamo ili nemamo  i referiše se kroz određenu sumu (brojčano), što astrološki pripada energiji Saturna (skupljanje). Saturnovski čovjek je suh, mršav, siromašan, koščat, zabrinut, melanholičan

U istočnjačkoj tradiciji, simbol obilja je predstavljen nasmijanim debelim budom, što predstavlja metafizički koncpet obilja. Lik je go, nasmijan, opušten i dobrodušan, sa velikim stomakom, sangviničan, što odgovara planetarnoj energiji Jupitera (ekspanzija i širenje). 

U skladu s tim, možemo ocijeniti koji smo tip u odnosu na finansijske programe. 

Evo nekih primjera saturnovih programa (siromaštva): 

-kupujemo stalno na rasprodaji i biramo proizvode sa sniženim cijenama ili lošijim kvalitetom, pred istek roka upotrebe, kupujemo čak i ono što nam nije potrebno jer je kupovina uslovljena isključivo cijenom ali ne i stvarnim potrebama, 

- cijena, a ne lični stil,  nam diktira koji ćemo komad odjeće kupiti; ljudi programirani na siromaštvo obično nemaju neki konkretan modni stil, obično im sve odgovara, sve boje, krojevi, veličine, stilovi, samo je bitno da je jeftino, i veoma često imaju ogromne količine jeftine odjeće koje zatrpavaju ormare, plus što se uglavnom sve čuva i ništa ne izbacuje. I to najčešće znači onu čuveno da "nemamo šta obući", što nije daleko od istine, jer imamo toliko različitih stilova, boja i veličina, da prosto ne možemo da sastavimo jednu normalnu kombinaciju,  

- imamo  opravdanje da se upravo tako trebamo ponašati jer nas finansijsko stanje tjera na to i jedino nam se takav način djelovanja čini ispravnim, dakle, imamo duboko ukorijenjeno uvjerenje da ne možemo ništa učiniti niti promijeniti po tom pitanju, samim tim vjerujemo da nije do nas, već do nečega izvan,

- osoba programirana na siromaštvo možda nikada nije kupila nešto što joj se istinski dopada ili je to činila veoma rijetko, ali je vjerovatno kupljeni proizvod diktirala cijena. 

- sve lijepe stvari, nakit, odjeću, čaše, šoljice, escajge, peškire, krpe, čuvamo za nekad neke specijalne trenutke koji će doći u budućnosti i obično te stvari cijeli život ostanu netaknute, to je znak da ne živimo u sadašnjosti i ne cijenimo sadašnji trenutak koji nepovratno prolazi,

- staru odjeću, majice, trenerke, koje su izblijedile ili oštećene ostavljamo za nositi po kući, a to je ujedno i najveća greška, jer kuća je sveto mjesto i baš tu trebamo biti čisti, uredni, sređeni, jer sve to emituje energiju nedostatka umjesto prosperiteta u domu. Energija doma korespondira sa našim mislima, riječima, pa sve to zajedno emituje u svemir poruku, te u skladu s tim i manifestujemo materijalne prilike,

- program siromaštva se odražava kroz odnos prema davanju, kada se plašimo davati i poklanjati novac ili druge vrijednosti jer bi nas to gurnulo u još veći osjećaj nedostatka, 

- velika količina brige, nedostatak smijeha i humora, opuštenosti, pjesme i igre, uz stalno "opravdanje" za ukorijenjenost u negativnom raspoloženju, 

- loša energija na ulazu u dom i loš izgled kuhinje, posuđa, rasparene čaše i šoljice, prljavi stolnjaci za ručavanje ili konzumiranje obroka na prljavom i zatrpanom stolu, bez stolnjaka,  podovi koji škripe, vrata koja se teško otvaraju i zapinju, mnogo obuće razbacano oko ulaza, pretrpani ormari starim stvarima, skupljanje starih i nošenih stvari, ko god nam nešto ponudi, mi vučemo u kuću, pa čak neki ljudi koji nisu u potrebi izvlače iz kontejnera bačene tepihe, obuću, posuđe i dovlače kući stvarajući skladište, čuvanje plastične ambalaže, flaša, tegli, kesa u ogromnim količinama, pretrpani novčanici raznim papirima, računima, i šta još što je jako bitno, a to je preskakanje obroka, neuredna ishrana, izgladnjivanje, previše kafe i toksičnih napitaka koji stvaraju otpad u organizmu, sve to vuče saturnovu energiju u život. 

Primjeri afirmacije Jupiterove energije: 

- na prvom mjestu, davanje bez straha da će nam to stvoriti osjećaj nedostatka. Jedna stara priča kaže da je siromah išao u svom trošnom kaputu i na putu ga sretne drugi siromah ispružene ruke, on zavuče ruku u svoj džep i tamo je bio samo jedan groš, on pomisli, ako mu dam ovaj groš, ja neću imati, ali ako mu ne dam, biću veći siromah u duši, i on mu pruži taj groš i nastavi dalje. Na putu kuda je išao pronađe dva groša i stavi ih u džep. Metafizička pozadina davanja je da nije naša briga ako dajemo, jer će se univerzum pobrinuti na razne načine da nam duplo uzvrati. Isto tako, kaže se da je bolja ruka koja daje od ruke koja uzima. Ako smo u poziciji da nas neko zamoli ili zatraži nešto, trebamo biti zahvalni što mi nismo u poziciji da tražimo, što nam je Bog dao priliku da učinimo i sretno dati i učiniti. 

- oslobađanje svega i stvaranje širine i komocije u prostoru, ormarima, kuhinji, torbi, novčaniku,

- bacanje svega što  je dotrajalo, na primjer, poderane čarape, stari veš, nije bitno da li se vidi ili ne vidi, naše tijelo vrlo dobro rezonira sa onim što je na nama, to trebamo uvijek imati na umu, neke stvari ne moraju biti skupe, ali mogu izgledati luksuzno, čisto i vibrantno, isto kao bilo šta u prostoru što nas okružuje, kao što je posuđe u kuhinji, peškiri, kuhinjske krpe i mnoge sitnice, ovdje je bitno da uočimo za svaku stvar posebno kakvu vibraciju ima, da li nam se sviđa ili ima potrošenu i dotrajalu energiju, sveukupno, oslobađanje stvari koje imaju potrošenu chi energiju učiniće da se isti taj proces odvija unutar naše psihe, jedna vreća bačenih stvari pročistiće jedan segment naše psihe koji je zaglavljen u prošlosti i blokira prosperitet. 

- s vremena na vrijeme priuštiti sebi nešto što nas usrećuje, bilo da je kupovina odjeće, odlazak na masažu, putovanje bar u neki bliži grad (promjena mjesta), boraviti na otvorenom, ne zatvarati se među četiri zida. Boravak na planini i uzvišenim predjelima daje nam mogućnost sagledavanja iz više perspektive. Kaže se da, ako imamo brigu ili problem, treba otići u planinu i među drveće, ostaviti vjetru da raznese brige. Mnogi manastiri i hramovi su napravljeni u planinama, jer je tamo lakše živjeti višu svijest,

- čitanje i učenje, širenje znanja, u principu, sve što ima simboliku širenja, to je jupiterova energija,

- biti dobrodušan i širokogrudan prema svima, bez razlike kakvi su  ljudi, mogu biti loši, dobri, stari, mladi, siromašni, bogati, bez predrasuda, na primjer, kao što većina ljudi ima naviku da rome (cigane) smatra nižom vrstom, naprotiv, kada ih vidimo kao narod koji je zapravo bogat  i šaren, zbog svog nomadskog i slobodnog života, trebamo ih prihvatiti s poštovanjem i nikada ne odbijati novac kada nam zatraže. Oni su jednostavno stvoreni od Boga i veliko iskušenje za nas, mi nećemo osiromašiti ako im pružimo nešto novca i time ćemo poboljšati energetski protok. Jupiter općenito podržava strane kulture i široka shvatanja prema drugim vjerama, nacijama i apsolutno se treba osloboditi svih mentalnih barijera u tom smislu, što smo širih shvatanja, to nam se povećavaju kapaciteti za prijem obilja. Jupiter "voli" velike ljude, velike prostore, široka polja, široke ceste i trebamo biti to sve u sebi kako bismo bili obilje sami po sebi. 

- pored ulaza u kuću treba imati zdjelicu ili teglu u koju ćemo prilikom ulaska ubacivati neki sitni novac, i na kraju kada se napuni, taj novac pokloniti u dobrotvorne svrhe, to takođe podiže energiju prosperiteta,

- postaviti pojilice i hranilice za ptice - to je još jedan način aktiviranja jupiterove energije i širenja izvan svojih potreba i prohtjeva, da nismo samo mi bitni i važni i naše potrebe, da se najedemo, napijemo i da nas nije briga da li su životinje u bliskom okruženju gladne, žedne i nezaštićene. 

Promjenom pravila, promijeniće se rezultat.

Ako zapinjemo u starim programima siromaštva i ako ne poduzmemo ništa ka oslobađanju, nećemo manifestovati ništa više od onoga što već posjedujemo. 

Metafizika obilja  nema previše veze sa novcem već sa stanjem svijesti.  Novac sam po sebi nema energiju, već su ljudi generatori energije novca, koji tek kroz kruženje postaje zaseban egregor (entitet nastao iz kolektivnog uma), što čini da novac ne doživljavamo kao obični papir odštampan u štampariji, već kao nešto vrijedno, privlačno, čarobno, neophodno, nedokučivo, dobro, loše, u zavisnosti od naših programa.  Vrijednost novca nije stvarna već mu naša percepcija i vjera daje vrijednost. Egregor novca je poput električnog kruga u koji smo svi uključeni i hranimo ga energijom svojih misli. Takođe imamo i porodični egregor novca nastao iz zajedničkih uvjerenja. I egregor siromaštva koji teško pušta svog hranioca. Možda zvuči paradoksalno, ali novac se privlači energijom novca (ko ima, daće mu se),  isto kao što se bolest privlači energijom bolesti, ljubav se privlači energijom ljubavi itd (slično privlači slično), bogataš se druži sa bogatašima, siromašan sa siromasima, narkoman sa narkomanima, pijanac sa pijancima.  Radoholičar posvećen potrazi za novcem može lako postati rob egregora koji mu potpuno može apsorbovati volju. Ne postoje dobri i loši egregori, oni su nevidljivi psihički entiteti kojima dajemo energiju, svjesno ili nesvjesno, s tim što svaki egregor može biti intenzivan i jak, povlačeći sve više energije iz nas. Egregor siromaštva će se povući kada odlučimo iskorijeniti iz prostora i uma sve atribute siromaštva, što za posljedicu može imati privremene sukobe,  svađe, nervozu ili nepredviđene događaje, ali se kasnije situacija stabilizuje. Energija siromaštva se manifestuje kroz nered, prljavštinu, skupljanje i gomilanje svega i svačega, to je psihički momentum kojim dajemo dozvolu da nam energija krene u pravcu tog entiteta. U univerzumu i razmjeni energije nema prisile, sve je na bazi naše dozvole i pristanka. 

Mi živimo u dobi kali-yuge, neki kažu željeznoj dobi, neki kažu mračnoj, uglavnom, svjesnost je na jako niskom nivou i život se svodi na agresivni konzumerizam koji za posljedicu ima jako veliku zastupljenost teških bolesti, kao što je na primjer, karcinom, i to je posljedica raspadanja duha. Kod svake bolesti, prvo strada duh, a fizička manifestacija je posljednja faza. Zato se kaže, ne treba liječiti određeni organ, već čovjeka u cjelini. Rješenje za bolest nije odscijecanje organa, već iscjeljenje čovjeka do nivoa duha, a to zahtijeva potpunu transformaciju osobe i promjenu na svim poljima. Ako nismo spremni na transformaciju, umiremo, što je takođe jedan vid prisilne transformacije od strane univerzuma. Cijeli naš život je proces transformacije i stalno neki dijelovi nas umiru a drugi oživljavaju.

Ako ne funkcioniše naš trenutni program novca, onda nije problem u novcu već u nama.  Želimo li manifestovati obilje, moramo u duhu osjetiti obilje kao da nam je već dato i mantrati po cijeli dan: "imam svega dovoljno, hvala Bogu, svo obilje svijeta i prosperitet su prisutni u mom životu". Poništiti program koji nam kaže: jednom kada sve dođe na svoje mjesto ja ću osjetiti mir, jer duh kaže: jednom kada osjetim mir, sve će doći na svoj mjesto. Duhovna transformacija programa o novcu podrazumijeva neutralnost i mir po pitanju novca, kada imamo ili nemamo da se osjećamo isti mir u sebi (sjetimo se da ne trebamo hraniti egregor siromaštva). Unutrašnji mir donosi blagostanje, a to nikako ne znači da će nam donijeti ogroman novac, ali će manifestovati osjećaj blagostanja i pokrenuti mnoge izvore obilja.

Negativna energija

Mnogo se u zadnje vrijeme priča i piše o pozitivnoj energiji, a ljudi nikada nisu bili negativniji i otuđeniji. Obično se najviše misli  o onome čega nema, siromah misli o novcu, bolesnik  o zdravlju,   i najviše smo fokusirani  na ono što nemamo u svojoj stvarnosti. Dok razmišljamo o onome što nemamo, a želimo, mi to stavljamo na tačku najveće udaljenosti kao nešto nedokučivo.  Zapravo, riječ „imamo“ nije prikladna, mi ustvari ništa nemamo, mi samo svjedočimo da je nešto prisutno u našoj realnosti, ali ga ne posjedujemo. Sve što nam može biti oduzeto, to ne možemo ni posjedovati.  Uglavnom, smisao pozitivne energije (kao nečega poželjnog) smo vezali za posjedovanje i privlačenje nečega izvan nas, čije bi prisustvo u našoj realnosti, po našem vjerovanju, učinilo nas sretnim. 

Međutim, mi smo opasno upali u agresivni konzumerizam i čini se da većina ljudi vjeruje da se pozitivna energija može konzumirati kao i sve ostalo, jer smo u knjigama našli da se ona može izvući, dovući, povući odnekud iz univerzuma. Mi bismo samo da isisavamo odnekud energiju, poput energtskih vampira, ali zaboravljamo da moramo naučiti kako da regulišemo tok energije, kako da budemo provodnik koji ništa ne zadržava, ne zaustavlja.  Pozitivna energija se ne kupuje u tržnom centru, ne dobiva se na seminarima motivacijskih govornika, ne dobiva se nigdje, jer ona nije „za ponijeti“.

Jedna Rumijeva misao kaže:

„Dok razum pronađe kamilu da na hadž (hodočašće) krene,  ljubav se već  oko Kabe (svetog mjesta) okrene!“

Jasno je da ljubav, emocija, osjećaj ide mnogo ispred, prije fizičke manifestacije, prije nego što razum pronađe načina.  Mnogo je važna spsobnost da srcem, osjećajem, emocijom dođemo na odgovarajuće mjesto ili u određenu situaciju.  E sad je pitanje može li naše srce dobaciti tako daleko, koji nam je krajnji domet. Velika je istina da je mnogima od nas krajnji domet da dobace do prvog tržnog centra , do kompjutera, mobitela, da se uštekamo u krug umjetne inteligencije, i kupujemo sve što nam ne treba, kako bismo stvorili privid ugodnog života.  Apsurd današnjeg života je u tome da ne uočavamo destrukciju kojoj nesvjesno doprinosimo. Mada je teško isplivati iz globalnog režima života, veliki je izazov ako radimo u sredini i sa ljudima koji vibracijski odstupaju od nas, i stalno smo izloženi izazovima i otežavajućim okolnostima, i onda se uhvatimo u razmišljanju o tome kako je teško ostati pozitivan. Takve stvari,nazovimo ih "negativna energija", su motor našeg napretka. Da nije negativne energije, mi ne bismo znali da trebamo nešto činiti sa sobom. Činjenica je da naše tijelo, psiha, emotivni sklop stalno javljaju u kakvom smo stanju. Nervoza, bijes, nezadovoljstvo, bolest, neraspoloženje, kao manifestacije negativne energije su naš unutrašnji kompas, pokazatelj našeg puta gdje smo stigli. Sukob između naših želja i realnosti se dešava iz razloga što nismo podesili svoja krila za let. 

Jedna izreka kaže: "Anđeli mogu letjeti jer ne nose sa sobom nikakav teret". Mi ipak od tačke A do tačke B nosimo sa sobom svu težinu ovog svijeta, tako da prelazak vrlo male udaljenosti za nas predstavlja napor. Postoje mnogi uzroci negativne energije u nama, ali je vjerovatno najveći uzrok taj što smo stalno pod pritiskom tereta koji ne znamo otpustiti. Jedini način da osjetimo lakoću postojanja je da pustimo teret, ali nam je to ujedno i najteža lekcija života.  Pozitivno razmišljanje je donekle ok, ali nosi sa sobom veliku opasnost potiskivanja. U suštini negativnost i pozitivnost su naša prividna mjerila ispravnosti, mada ni negativnost ni pozitivnost nisu poželjna stanja. Princip lakoće postojanja je vezan za otpuštanje bilo kakve ovisnosti o pozitivizmu. Nama je možda pozitivno da imamo skupocjeni automobil, ali je to i dalje teret i vezanost, koji umanjuje sposobnost letenja.  Prije ili kasnije ispostaviće se da nas to nije učinilo sretnim, nego samo pojačalo ovisnost o nekim prividnim vrijednostima. Težnja da privučemo neke materijalne i opipljive stvari u pozadini ima potrebu za osjećajem sreće i sigurnosti. Međutim, razočarenje nastaje onda kada shvatimo da sreću ne možemo trajno deponovati u nekoj ostavi. Jer sve je podložno promjeni u vremenu. 

Svaka osoba ima svoj fizički, emocionalni i intelektualni bioritam, koji se mijenja i oscilira u vremenu, isto kao što mjesec ima svoje faze u zavisnosti od pozicije prema suncu. Ovo su neke univerzalne zakonitosti na koje mi ne možemo uticati, ali se možemo uskladiti s njima. Usklađivanje je mnogo bolji izbor od prisilnog nametanja pozitivne energije, jer se tako učimo nositi sa prirodnim energijama, koje su i pozitivne i negativne, i konstruktivne i destruktivne, rušilačke. Nama je povremeno neophodno da stavimo u pogon rušilačke energije, kako bismo porušili nešto staro i gradili novo. Na đubrivu starog i raspalog rastu lijepe i mirisne ruže. Da, zaista da bi narastao jedan mirisan i lijep cvijet, potrebno je da nešto umre, stari procvali cvijet izbaci novo sjeme života i umre. Umiranje nije kraj, nije negativnost.  Naše navike se temelje na gomilanju, ali je suština u tome da prepoznamo trenutak kada se trebamo osloboditi nagomilanog. Priroda ima savršen ritam rušenja i čišćenja. Najljepše sunce sija poslije oluje i kiše, kada je priroda pročišćena. Oluja bi prema našim mjerilima bila (nepoželjna) negativna energija, ali ona je itekako neophodna kako bi se cjelokupan sistem života na zemlji održao. Naše lične životne oluje služe istoj svrsi. Ne postoji osoba na ovoj planeti koja nema svoju svrhu postojanja. 

U pronalasku te svrhe stalno osciliramo između negativnih i pozitvnih vibracija, konstantno nastojeći da se jednom zauvijek usidrimo u jednom stanju sreće i zadovoljstva. 

Osoba koja radi na sebi i razvije stanje više svijesti, postaje hiperosjetljiva na isprazne priče ili negativne stvari u okruženju, i počinje da razvija mehanizam „isključenja“, koji ide do te krajnosti da se potpuno izoluje od ljudi i okoline.   

Sad se postavlja pitanje koliko je to ispravno i koje su zdrave granice te izolacije. Lakše je ostati pozitivan i napunjen energijom ako se ne izlažemo njenom trošenju kroz kontakte sa svijetom, ali šta onda kad smo primorani da se izložimo  negativnostima?

Odgovor leži u sljedećem - bez redovne duhovne prakse, meditacije, molitve i traženja Božije ili andjeoske zaštite, svaki oblik "pozitivizma" će u vrlo kratkom vremenu privući dosta negativnih duhova koji će nas progutati. Bježanje u izolaciju je znak da smo nezaštićeni, ali poenta je u tome da nakon prvih koraka, kada osjetimo da smo započeli svoj razvoj, da naučimo kako se zaštititi od negativnih uticaja. Treba znati da pozitivna energija, pozitivno razmišljanje ne privlači automatski i zaštićenost od negativne energije. Moramo biti svjesni postojanja negativne energije i istu ne možemo izbrisati gumicom, ali se možemo zaštititi od nje. Zamislimo situaciju da vozimo automobil kroz neki stjenoviti kanjon, i odjednom se otkine ogromna stijena i krene da pada na put i zaustavi se tačno ispred našeg automobila, a mi prođemo bez ijedne ogrebotine. To nam je siguran znak da nas je zaštitio sam Bog ili andjeo čuvar. 

Možemo sagledati i na drugačiji način, pozitivna energija je svijetla, anđeoska, negativna energija je tamna, demonska. Svjetlo i tama su suprotstavljeni, ali jedno bez drugog ne bi postojali. Tamo gdje ima svjetla, tu mora postojati tama. Negativna energija itekako može biti mračna i destruktivna, međutim duhovna praksa doprinosi tome da dobivamo dodatnu duhovnu energiju koja sprečava ili umanjuje ometanja koja dolaze od negativnih sila. Ono što je jako važno jeste da se moramo čuvati od prekomjernog razvijanja ega oko naše duše, jer time umanjujemo sposobnost primanja zaštite. 

Pozitivnom energijom i pozitivnim razmišljanjem kontrolišemo svoj dio univerzuma, svoje misli i postupke. Međutim, spoljne okolnosti se često nameću mimo naše volje i kontrole i tu dolazi do izražaja naša konekcija sa višim sferama, odnosno nadogradnja nas kao osobe koja postoji kao sastavni dio univerzuma a ne kao izolovana jedinka. Takođe, smisao pozitivne energije se ogleda više u tome da smo zaštićeni i ogrnuti plaštom Božije milosti, nego u tome da smo možda manifestovali i privukli određenu materijalnu stvar.  Za ovaj svijet se kaže da je "maya" ili iluzija, jer ga posmatramo obrnutim očima od onoga što on zaista jeste. U tom smislu, kada je riječ o pozitivnoj energiji i pozitivnom mišljenju, mi idemo obrnuto, jer očekujemo vidljive manifestacije kao okidač za osjećaj sreće.  Sva suština leži u tome da naučimo, da programiramo sebe na obrnuto, da prvo osjetimo radost koju pronalazimo u toj božanskoj prisutnosti, tada nema potrebe za odvajanjem pozitivnog od negativnog. Najvažnije stvari su često maskirane u beznačajnost. Kao što udah zraka zanemarujemo kao beznačajnost, a bez njega ne bismo mogli živjeti. Tek kada razotkrijemo takve stvari i kada svakoj "beznačajnosti" dodijelimo značaj, uvidjećemo u kakvoj smo iluziji živjeli i zašto smo tu gdje jesmo. 

Nezadovoljstvo sobom - ključ kriticizma, laganja i ogovaranja

Svi se u određenom trenutku možemo definisati kroz određenu emociju, koja je poput unutrašnjeg kompasa pokazatelj našeg sveukupnog duhovnog stanja. Emocije su glasnici koji nas obavještavaju da u sebi nosimo određena uvjerenja. Emocije se kreću na skali od potpuno niskih i negativnih pa do onih jako visokih, vibrantnih, vezanih za osjećaj ljubavi i radosti. Kroz određenu emociju, u svakom trenutku možemo otkriti dosta o sebi. Posebno ako smo dugoročno praćeni određenim negativnim tipom emocije poput depresije, malodušnosti i sl., onda se trebamo zapitati koje uvjerenje doprinosi konstantnom održavanju na najnižim emocionalnim skalama. U svakom slučaju, neželjene emocije, gubitak energije i životne radosti upućuju na nezadovoljstvo sobom, svojim zdravljem, ukućanima, načinom života, poslom koji radimo, finansijama...Uvijek postoji masa uzroka (uvjerenja) koje povezujemo sa našim stanjem. Nezadovoljstvo sobom i svojim životom nas, dakle, konstantno održava na niskim vibracijama i uvlači u sve veće stanje nezadovoljstva. Iz tog razloga podliježemo raznim modelima negativnog ponašanja, od čega je kriticizam možda najštetniji oblik izražavanja vlastitog nezadovoljstva. 

Kažu da svijet ne vidimo onakvim kakav jeste, već onakvim kakvi mi jesmo. Većina nas će sigurno potvrditi činjenicu da, u trenucima kada smo sretni, zadovoljni i ispunjeni, nam rijetko pada na pamet da razmišljamo o drugima i kritikujemo ih. Nekada smo toliko okupirani svojom srećom da nam svi oko nas postaju dragi i da bismo ih bez ikakvog razloga zagrlili i poljubili. U nekim drugim okolnostima, kada smo "nadrndani" i nezadovoljni, iste te osobe nas iritiraju,  u saobraćaju postajemo nervozni, nerviraju nas prolaznici, gužve u tržnim centrima, u svemu pronalazimo mane i postajemo savladani kriticizmom.   Tračanje i ogovaranje drugih ljudi nije ništa drugo do kriticizam koji proističe iz nezadovoljstva vlastitim životom. Upravo kada ogovaramo i kritikujemo kolegicu s posla koja je obukla suvše kratku suknju ili se zabavlja sa oženjenim šefom, trebali bismo se zapitati kojim segmentom svog života smo nezadovoljni, šta nas to podstiče na kriticizam. Osobe koje se bave takvim radnjama nam više daju informacije o samom sebi nego o onima koje ogovaraju i kritikuju. Postoje osobe koje u životu nisu uspjele u nekim svojim namjerama i onda počnu da uočavaju kako je svaki "seljak" uspio u gradu, kako svaka "fukara" ima više para od njega, vozi bolje auto i sl., i time ustvari najviše govori o svojim uvjerenjima. Mi se zaista uvijek trebamo baviti samo sobom i možemo mijenjati samo svoj dio svijeta. Naša paralelna realnost uvijek odgovara ličnoj vibraciji i oslikava tačno ono u što vjerujemo. Mi moramo znati da neki "seljak" koji je došao u grad ne može nikako uzeti ono što nama pripada niti uskratiti našu "nafaku".  Kvalitet naše energije u stanju kriticizma je zaista jako nizak i nedovoljan za stvaranje bilo kakvog uspjeha. Mi smo, kolektivno, na ovim prostorima u jednom masovnom stanju kriticizma prema državi i ljudima na vlasti. To nam ne pomaže u procesu samoostvarenja, bez obzira koliko taj kriticizam bio opravdan, mi dosta štete nanosimo sebi jer se držimo u ropstvu nezadovoljstva, koje korelira sa niskim vibracijama i unosi ih dalje u našu porodicu, dom, lične odnose i sl. Paralelno s bilo kakvim kriticizmom, u naše energetsko polje se uvlače razne negativne emocije, pa smo kao nacija počeli da vibriramo na nivou žrtve i poprimamo kolektivno sivilo.

S druge strane, ako se vratimo na lični nivo, primijetićemo da često usmjeravamo kriticizam prema samome sebi. Nekada on proističe iz uvjerenja da drugi imaju loše mišljenje o nama, koje zapravo proističe iz lošeg mišljenja o samom sebi i uvjerenja da smo u životu nešto uradili pogrešno zbog čega mislimo da nismo vrijedni poštovanja i uvažavanja. To može biti snažno vezano za osjećaj krivnje koji vučemo iz porodičnih odnosa. Naši roditelji su, vjerovatno iz vlastite nesvijesti i neznanja, našu životnu energiju opteretili osjećajem krivnje iz nekih njihovih frustracija i nezadovoljstva sobom. Zaista, ništa ne može tako snažno da izvlači životnu esenciju i energiju iz nas kao život sa osjećajem krivnje. Pošto smo "krivi" što smo se rodili i što smo mučili naše roditelje svojim prisustvom, pošto se nisu najbolje snašli s nama u svojim životima, mi nosimo neraščišćene račune od malih nogu. Zamislimo sad da su to računi za neplaćenu struju i vodu, koje skupljamo nekih 30, 40 ili više godina. Mnogo duga se nagomilalo, jer nismo riješili na vrijeme, nismo se nikad obračunali sa roditeljima. Zato smo odrastali, principijelno nezadovoljni sobom, dakle, sa velikom dozom kriticizma prema sebi. Šta može osoba koja je odrasla sa kriticizmom ponuditi drugima, do isti taj kriticizam. Kažu da, ako stisnemo narandžu, iz nje može izaći samo sok od narandže, ništa drugo. Isto tako, u raznim životnim okolnostima, iz nas izlazi samo naša esencija, naš sok ili otrov koji se nalazi u nama. Rezultati koje imamo su uvijek u skladu sa našom esencijom, reflektuju se na naše odnose, finansije, posao i sl.  Ako je to zaista otrov što nosimo u sebi, onda će se on ogledati u vidu kriticizma upućenom drugima, laganju, varanju i ogovaranju.

Onaj ko je zaista zadovljan sobom, i ko istinski poštuje sebe, zasigurno neće zaljevati otrovom svijet oko sebe. Našu vlastitu bol  nikada nećemo iscijeliti nanošenjem boli drugima, naš osjećaj krivnje nećemo iscijeliti tako što ćemo nametati drugima osjećaj krivnje, naš vlastiti kriticizam i nezadovoljstvo sobom nećemo nikada iscijeliti tako što ćemo drugima upućivati kritike. Samo ćemo ulaziti u sve veće konflikte i udaljavati se od onoga što bismo izvorno trebali biti, a to doprinosi sve većem stanju nezadovoljstva i uvijek ćemo imati emociju kao pokazatelj gdje smo trenutno. Ako nismo zadovoljni tom emocijom, imamo alarm da nismo tamo gdje bismo trebali biti. Situacija je alarmantna posebno onda kada smo dugo u nekom stanju depresije i nezadovoljstva, to je jednostavno znak da se ne poklapamo sa svojim nefizičkim ja, da smo poput voza koji je ispao iz tračnica.  Mada smo svi možda, u manjoj ili većoj mjeri nekoga povrijedili u životu, sigurno smo u nekom trenutku života shvatili da se ne ponosimo time i da bismo najradije promijenili neke segmente prošlosti. I sve je dobro dokle god preispitujemo sebe i bavimo se svojom dušom, problem nastaje onda kada ne uviđamo koliko štetimo svojoj duši vjerujući da nešto radimo bezazleno, vjerujući da "ne ogovaramo, već samo prenosimo istinu", vjerujući da ne varamo partnera već "samo pokušavamo ugoditi sebi"...trebamo znati da sve što radimo - radimo sebi, za svoj napredak ili nazadak, računi se uredno gomilaju u ladici...

I ono što je možda najvažnije jeste činjenica da bilo kakva neriješena energetska veza između nas i druge osobe, ostaje otvoreno pitanje koje nam iscrpljuje energiju. Bilo kakvo uplitanje u energetiku druge osobe, recimo ogovaranjem, mi aktiviramo određene karmičke posljedice i knjižimo na svom računu određeni teret. Sad, može se taj uknjiženi teret stvarno odraziti na naše finansije, da baš imamo finansijski manjak u životu, da jednostavno po principu instant karme dođe do naplate na nekom segmentu života. Ako u životu općenito "šepamo" na polju finansija ili zdravlja i sl., onda nam baš i ne treba da dodatno pogoršavamo stanje tim negativnim energetskim upetljavanjem, jer smo već u minusu i samo ga dodatno povećavamo. Svi mi imamo neke segmente života gdje smo energetski jači, a neke gdje smo energetski slabi, isto kao što imamo organe u tijelu koji su energetski slabi pa stalno imamo jedan te isti zdravstveni problem, jer se stresovi i konflikti uvijek odraze na najslabijem organu. Recimo, svaki stres na poslu ili u kući, mi dobivamo upalu grla i visoku temperaturu ili upalu mokraćnih organa i sl. Isto tako, možemo imati osjetljivo polje finansija, pa svaki stres ili konflikt pojačavaju gubitak i odljev finansija, jer nam je to slaba energetska tačka. Dakle, ako nismo baš toliko energetski, finansijski i zdravstveno jaki da možemo svoje stanje nazvati "zadovoljavajućim", onda ne bismo ni slučajno smjeli da se uplićemo u dodatna opterećenja negativnom energijom. S druge strane, ako jesmo dovoljno energetski jaki i zadovoljni, ona nam takve negativnosti  neće ni trebati niti ćemo se baviti njima. Tako da imamo zakonitost koja kaže da da je uvijek i uvijek, uzrok uplitanja u negativnost činjenica da već u nama postoji energetska slabost i odljev energije, odnosno nezadovoljstvo i konflikt. Umjesto što padamo u negativna stanja, trebamo se baviti sobom i tražiti načina da popravimo vlastito stanje, jer ga nećemo popraviti ako se još više odajemo negativnim obrascima ponašanja, već obrnuto, kada u svakom iskušenju prepoznamo priliku da se odupremo i izdignemo iznad poriva za kritiziranjem, ogovaranjem, laganjem i varanjem. Tek tada možemo računati da će energija da radi za nas, jer zapravo, u svom životu imamo dosta situacija u kojima moramo pobijediti sebe, odnosno, prevazilaziti "starog" sebe i stvarati novog i boljeg sebe. A takve situacije su često maskirane u "beznačajne sitnice", ali to je poput kapanja pokvarene česme koja kap po kap napravi ogroman račun, zato moramo obratiti pažnju na svaku kapljicu.  

Moć fokusa

ili, ono na što smo fokusirani - raste.

Zamislimo da je naš um foto-aparat. Naš mentalni fokus jeste predmet na koji je usmjerena naša pažjnja, odnosno objektiv foto-aparata. Sad, ako je naš objektiv (fokus) usmjeren na neki prizor šume, ne možemo nikako kao krajni efekat dobiti sliku mora, već ćemo stalno "izbacivati" slike šume.

Naše želje i ono što želimo da vidimo u našoj stvarnosti obično se ne poklapaju sa onim na što je usmjeren naš fokus i na šta trošimo mentalnu energiju. Ako smo konstantno usmjereni na nedostatak onoga što želimo, na primjer, želimo novi automobil, ali je naš fokus na tome da imamo stari automobil i da nemamo novi i bolji. Stalno imamo sliku da nam ovaj automobil ne valja, znači naš foto-aparat stalno izbacuje slike starog automobila kojim smo nezadovoljni, osnovna emocija je - nezadovoljstvo i to tako postaje dio naše stvarnosti. Na taj način nećemo manifestovati noviji i bolji automobil, nego ćemo živjeti u drugačijoj stvarnosti, onoj koja nam se manje dopada.

Mi smo često usmjereni na nedostatke nečega u životu, a manje primjećujemo ono što imamo i nismo baš zahvalni na tome. Najčešće, ono što imamo nekako podrazumijevamo kao da je to normalno, dok naš um stalno usmjerava fokus na ono što nemamo i kreira nove želje i potrebe, kao i uvjerenja da nam baš samo to nedostaje da bismo bili sretni. Na primjer, imam lijep život, posao, porodicu i sve je ok, ali moj laser u glavi samo kruži i traži nedostatke i rupe koje treba zakrpiti i onda se bazira na nešto konkretno i sva energija se slije u tu rupu, snažno povuče fokus na konkretnu stvar odnosno nedostatak. I onda krene stvarnost koja stalno emituje taj nedostatak ili sve više nedostataka. Ako je naš fokus usmjeren na nemanje novca, onda stvarnost "štanca" slike nedostatka svega što povlači nedostatak novca - namirnice, neplaćeni računi i strah, neizvjesnost kao prateća emocija.

Problem prebacivanja fokusa na obilje jeste u tome što mi sumnjamo. Sumnja nam smeta da se prebacimo na obilje, jer smo ograničeni na jedan izvor obilja, čvrsto vjerujemo da su izvori obilja ograničeni. Recimo, radimo za neku malu platu i isključili smo sve mogućnosti da nam novac dođe iz nekog neočekivanog izvora. Činjenica je da neki mali i ograničeni iznos novca zaista ne može pokriti sve potrebe i troškove i ta činjenica nas snažno uvlači u držanje fokusa na neimaštini. I naša stvarnost stalno potvrđuje da smo u pravu. Jer, ono u što vjerujemo reflektuje se kroz našu stvarnost. Svi smo u pravu - u domenu onoga u što vjerujemo. Ako se čvrsto držimo uvjerenja da moramo raditi za mali iznos novca, za tačno određenog poslodavca, da ne možemo uključiti i druge izvore prihoda - tako će nam i biti, to je naš fokus, tamo je usmjeren objektiv našeg foto-aparata i to će nam biti slika stvarnosti. Ako prebacimo fokus na obilje, može se desiti da dobijemo ideju čime bi se dodatno mogli baviti da proširimo izvore prihoda. Mnogi će otkriti da se mogu baviti nekim hobijem, kreativnim radom, izradom nakita, umjetnina, bar danas u vrijeme interneta može se imati i besplatna reklama i promocija svojih radova u javnosti. Sve je bolje od toga da tapkamo u mjestu i kukamo, fokusirani na stalni nedostatak.

Kaže se, ko hoće nešto, nađe načina, ko neće - nađe izgovor. Činjenica je da dosta ljudi traži izgovor za svoje stanje, pronalazeći krivca u nekom drugom, samo da bi opravdali svoje stalno nezadovoljstvo. Od toga niko nema štete, osim njih samih. Imamo državu takvu kakva je, imamo političare takve kakvi su, imamo loše puteve, loše plate, ali zašto smo fokusirani na ono loše. Pogledamo li oko sebe, vidjećemo jako puno skupocjenih automobila, kuća i vila, sređenih i lijepih ljudi, punih prodavnica, lijepo sređenih ulica. Možemo sami odlučiti na šta ćemo biti fokusirani u svom mjestu, u svojoj državi, na svom poslu. Naravno, imamo svi radne kolege i ovakve i onakve, pozitivne i negativne. Ne držimo fokus na negativnostima, primjećujmo ono što je lijepo i radićemo na tome da to sve više zapažamo i to će toliko narasti u našoj stvarnosti. Naše kolege su takve kakve jesu, ali ako stalno držimo fokus da je neko smarač, da trača, da laže i sl., mi ćemo tolikim naglašavanjem negativnih osobina potpuno potisnuti u sebi sposobnost da pronalazimo ono dobro u ljudima i tako sebi činiti štetu. Šta nas briga što je neko sklon tračanju, on time ne šteti nama i mi imamo drugu stvarnost, to je dio njegove stvarnosti u kojoj je on potpuno u pravu. Mi ne možemo mijenjati njegovu stvarnost. Svi imamo svoje argumente. Mi nećemo dozvoliti da nas neko uvuče u te prazne rupe i tako povuče naš fokus, praveći od sebe gubitnike. Ne, mi sami odlučujemo na šta ćemo biti fokusirani i biramo obilje, blagostanje, ono dobro u ljudima, ono dobro u svijetu.


Trebamo samo stvoriti naviku svjesnog fokusiranja pažnje koja će kroz neko vrijeme preći u automatski proces i potisnuti staru naviku negativnog fokusiranja. Najvažnije je jutarnje buđenje, jer čim se probudimo naša pažnja postaje usmjerena na nešto, obično se nadovezuje na neku brigu od juče, odmah krenemo o nečemu brinuti i prebirati po mislima.  Neki ljudi imaju prijeku potrebu da se odmah uhvate vijesti i novina, crne hronike i aktuelnih dešavanja u svijetu, gdje su uvijek najviše istaknuti negativni događaji i tako programiraju svoj um i cijeli dan su fokusirani na negativna očekivanja, pa i prestaju da primjećuju ljepotu života. Zašto smo gladni informacija - zato što je naš um zapravo željan znanja, pravog znanja, naš duh želi da raste. Naša duša ne poznaje nacionalnost, vjeru, religiju, sve duše su isto pred Bogom, Mi sebi uskraćujemo pravu hranu, što je između ostalog i molitva, usmjeravanje pažnje ka Bogu. Zašto ne bismo dan započeli sa molitvom i nekim pozitivnim stvarima. Postoji dosta načina kako možemo istrenirati naš um i programirati na pozitivno fokusiranje, pa umjesto da hvatamo u fokus neku negativnost, brigu, problem ili lošu vijest, da odmah ujutro uhvatimo neku lijepu sliku, dobru misao i sl. a to možemo izvesti i tako da se okružimo lijepim i pozitivnim stvarima tamo gdje spavamo i gdje se budimo.

Naš um je takav da stalno traži za nešto da se uhvati, za neki program, ujutro kada se probudimo to je poput paljenja računara i podizanja sistema, ono što imamo programirano to i vidimo na ekranu, i te sve negativne vijesti kojima smo pretrpani, utiču na kreiranje fokusa. Trebali bi svi da zaobiđemo veliki dio informacija i vijesti, te raznih objava na društvenim mrežama. Tamo možemo vidjeti da je dosta žena fokusirano na svoje "rane" i negativna iskustva, lomove i padove, i svako malo objavljuju statuse o tome kako ih je neko povrijedio, gazio  i sl., te i dalje nastavljaju privlačiti samo takva iskustva u životu, fokusiranje na prošlost, na emocionalne rane neće donijeti dobru budućnost. Ili, praćenje vijesti o poznatim ličnostima koje nas nerviraju i iritiraju i ostavljanje negativnih komentara, to je znak da smo najčešće fokusirani na ono što nas nervira i da nismo usmjerili fokus na ono što volimo. Jer, nije do te ličnosti koja nas iritira, nego je do nas- zašto uopšte dajemo pažnju tome, mi smo usmjerili objektiv foto-aparata u tom pravcu i dobili sliku, koju onda kritiziramo. Pa tako samo kritikujemo sebe i svoj izbor. Mi imamo određenu količinu energije u sebi, hajmo reći kao rezervoar goriva i sad možemo birati putanju, i vozimo u pogrešnom pravcu, zalutamo u neku šumu i krenemo da psujemo šumu što smo se tamo našli, ali šuma je samo stajala tamo nepomično i nije uticala na naš izbor. Mi smo se usmjerili ka njoj i potrošili određenu količinu goriva (energije). Nekad stvarno uložimo puno energije u krive izbore i vrlo malo imamo za povratak na pravu putanju, i tada osjetimo ogroman napor, jer teže se vratiti i uhvatiti kurs. U suštini, ako ne vidimo sliku koju želimo, to je znak da smo na krivom putu i bolje je odmah mijenjati fokus, nego uporno nastavljati u neželjenom pravcu.

Prečice ka Bogu

Kada nađete Svjetlo unutar sebe
znat ćete da ste uvijek bili
u središtu mudrosti.
Kako zadirete dublje u onoga koji istinski jeste
punog lakoće, zbrke,
strahova, težnji i iskrivljenosti,
naći ćete pravog, živog Boga.

Reći ćete:
"Znao sam te čitavog života,
i zvao te raznim imenima,
Zvao sam te majkom, ocem i djetetom,
Zvao sam te ljubavnicom,
zvao sam te suncem i cvijećem.
Zvao sam te svojim srcem
Ali te nikada do sada nisam nazvao samim Sobom."

Emanuel-Duhovne poruke

Bog stalno kuca na naša vrata i pokazuje se kroz bezbroj svojih lica, u svakom trenutku smo u kontaktu s njim, neko od nas je svjestan toga, dok neko nije. Od ogromne riznice njegovog izobilja dijeli nas samo jedan paravan neznanja i nesvjesnosti, zbog čega često osjećamo da smo u mraku, jer smo odvojeni od našeg nefizičkog ja. Da bismo spoznali njegovo sveprisustvo, ne moramo nigdje otići, niti učiniti ništa spektakularno, dovoljno je da unutar sebe upalimo prekidač i počnemo stvari posmatrati na pravi način, odnosno da u svemu uočimo božansku svrhu. Ne moramo to nužno gledati kroz prizmu religije kao posrednika koji nam se nameće kroz ekskluzivno pravo da nas poveže s Bogom, jer od našeg senzibiliteta najviše zavisi na koji način ćemo to učiniti. U prvom redu moramo biti svjesni da nam posrednik ne treba i da možemo razviti divnu komunikaciju sa božanskim sveprisustvom kad god želimo.  

Kao ljudi koji žive na nivou materije, logično je da imamo svoje želje i potrebe, ali smo često blokirani za njihovu realizaciju iz nekih razloga.   Često imamo loše odnose sa bliskim ljudima, roditeljima, djecom, partnerom, živimo u napetosti i "na silu" vučemo te neke odnose, ali unutar njih nema pravog jedinstva. Takođe, nerijetko upadamo u finansijske neprilike i petljamo na sve strane sa raznim karticama, kreditima, dugovima, neplaćenim računima i kad sumiramo svoj život, imamo jedan priličan kolaps koji držimo pod kontrolom. 

Čovjek je biće želja i imati želje nije nikakav grijeh. Iako su nam u novije vrijeme postala dostupna razna štiva o tajnama i zakonu privlačenja, velika većina ipak ne može da ih stavi u službu svojih želja, jer je problem u blokadama. Blokade su posljedica neznanja, a neznanje je prije svega vezano za nepostojanje svijesti o božanskoj sveprisutnosti. Primjera radi, Bog nam je pokucao na vrata kroz naše dijete, mi smo se vezali za dijete kao osobu i nismo uočili božansku svrhu, da je dijete kanal ljubavi između nas i Boga. Bog nam je omogućio da kanališemo svoju ljubav na razne načine, ali mi to nismo prepoznali. Dao nam je partnera, mi smo ga ugušili svojim strahovima, kontrolom, ljubomorom. Dao nam je, i konstantno nam daje "nafaku", opskrbu. U svim tim blagodetima je lice Boga. E sad, mi stalno želimo više i bolje, ali ne znamo zbog čega je to tako. Naše nefizičko ja konstantno osjeća čežnju za Bogom. Naše grubo, fizičko ja rezonira određenu želju ali je nesvjesno te čežnje i ne zna odakle potiče želja. Zbog toga teži za čulnim zadovoljstvima koje nam nakratko može obezbijediti novac, auto, hrana, ljubavnik...Kada bi nam Bog udovoljio u tim stvarima do kraja, mi bismo za kratko vrijeme stvorili "hibridne" generacije koje ne znaju za ljubav. Ljubav je usko vezana za čežnju za Bogom. Kada volimo svoje dijete, mi čeznemo za Bogom, neki od nas su toga svjesni, neki nisu. Isto tako, i ljubav prema partneru je kanalisana božanska milost. Odnos prema Bogu oslikava naš odnos sa partnerom. Odsustvo Boga (u našoj svijesti) čini da se fokusiramo na partnerove mane i činimo da one sve više narastaju, dok božansko prisustvo čini da smo fokusirani na partnerove vrline tako da njegove mane mogu potpuno da se nuliraju ili postanu beznačajne. Nedostatak "slatkoće" u braku ili vezi je najbolji indikator odsustva Boga.  Tako je u bilo kom segmentu života, uvijek imamo vagu na kojoj možemo izmjeriti taj intenzitet božijeg prisustva. U finansijskom smislu, ako u našoj svijesti o novcu ne postoji Bog kao izvor obilja, nama će novčanik biti vječno prazan, ali isto tako, i ako je pun, mi ćemo ga gledati očima straha i uvijek će nam se činiti da nemamo dovoljno. Dakle, s obzirom da nas Bog voli, on nam uskraćuje neke stvari i ne dozvoljava nam pristup njima dok ne osvijestimo naprijed navedeno i čini to za naše najviše dobro kako bi spasio našu dušu.  Sve se, ipak, dešava onako kako je najbolje za nas, ma koliko se to činilo apsurdnim. 

Da bismo zaista ostvariti svoje želje i potrebe, moramo "uvjeriti" Boga da smo "bezopasni" i da ćemo to znati primiti na način koji nije opasan za našu dušu.  Jer, puko udovoljavanje našim željama može nas brzo odvesti u propast.  U tom smislu, trebamo biti zahvalni na onome što smo dobili i na onome što nismo dobili. 

Što se tiče popularističkog pristupa zakonu privlačenja, tu je Bog ipak postavio rampu i jasno zašto je tako. Da, činjenica je da možemo ostvariti sve što poželimo. Ali, isto tako činjenica je da moramo imati ključ za to. To je kao da stojimo pored sefa punog dragocjenosti, ali kakva nam korist ako ne znamo šifru za otvaranje istog. Generalno gledano, ako prosječan čovjek, po zakonu privlačenja, poželi da ima milion eura i ako istog trenutka s neba padne taj milion u njegove ruke, da li bi to baš bilo dobro za njega? Sa aspekta rješavanja egzistencije, vjerovatno bismo imali doživotno riješen problem preživljavanja i ta jedinka ne bi morala ništa da radi. Velika većina razmišlja na taj način kada bi se nekako domogli nekih miliona da ne moramo ništa raditi, da riješimo stan, automobil, egzistenciju i isključimo mozak za sva vremena. Mnogi uporno mantraju i rade afirmacije, vizueliziraju bogatstvo, dok se Bog vjerovatno smije. 

Mudar čovjek teži da ima posao koji će omogućiti da slijedi svoju strast.  Najbogatiji ljudi na svijetu su  muzičari, glumci, pisci, jer oni rade posao koji vole i gdje mogu do kraja slijediti svoju strast, u potpunosti osloboditi svoju kreativnu energiju sve do zvijezda. Zato takve ljude i nazivamo zvijezdama. U vezi s tim, kada je riječ o afirmacijama, mnogo je djelotvornije uputiti želju za poslom koji će nam omogućiti adekvatan protok kreativne energije nego moliti da se domognemo nekih tamo miliona. Bog voli ljude koji stvaraju, ali kada to rade sa ljubavlju. Većina nas imamo posao koji ne volimo, radimo rutinski i stereotipno, iščekujući kraj radnog vremena, noseći svoje sumorne misli na posao i sa posla.  Količina oslobođene kreativne energije i ljubavi je na niskom nivou, odnosno - radimo posao bez strasti. E sad, nadolazimo na odgovor na pitanje zašto je za novac odgovorna naša druga čakra koja je vezana za seksualnu energiju.  Seksualna energija je životna, krativna energija. Ona nam omogućava produktivnost i reproduktivnost. Naše dijete je plod te energije, ali isto tako knjiga koju smo napisali, slika koju smo naslikali, haljina koju smo sašili. Sve su to naši produžeci. Novčana energija je neposredno vezana za količinu oslobođene strasti u poslu. Ne količinu uloženog fizičkog/mentalnog napora, već strasti u smislu kreativne, stvaralačke energije, odnosno radosti stvaranja djela. Tu dolazimo do božanske iskre u nama. Ona je čista, treperava radost koja igra u našem srcu. 

Može biti uspavana i netaknuta, tačnije, mi je nismo svjesni. Zato nam Bog s vremena na vrijeme šalje ljude, ljubav, djecu, partnera kroz koje oživljavamo tu iskru. Ti ljudi su naše prečice ka Bogu. Kada bismo kojim slučajem znali da volimo sve oko sebe ljubavlju kojom volimo svoje dijete, lako bismo razumjeli funkcionisanje univerzuma i bilo bi nam dostupno bukvalno sve što je u Božijoj riznici. Ovako, stisnuti i zatvoreni, u stanju smo da primimo samo djelić njegovog izobilja. 

  

Karma i emotivna otupljenost

Karmičke nakupine su guste energetske tvorevine u našem biopolju. Tijelo je najviše "karmičko", ono pripada elementu zemlje koja je najgušći i najtvrđi element. Čim posjedujemo fizičko tijelo, posjedujemo i određeni nivo karme da odradimo, otplatimo, očistimo, ali i zaradimo novu. Zbog neznanja o postojanju uzroka i razloga utjelovljenja, mi svoje fizičko tijelo uglavnom doživljavamo na pogrešan način.  Zemlja  je, uslovno rečeno, "najprljaviji" element jer zadržava i taloži sve nečistoće koje rezultiraju bolešću fizičkog tijela. To ne znači da smo mi, kao fizičko biće "prljavi", već da smo podložni akumuliranju mentalnih, psihičkih i drugih nečistoća koje se otvrdnjavaju (kristališu) kroz bolest ili druge energetske poremećaje koji blokiraju naš napredak. 

Karmičke nakupine se najviše gomilaju oko izvora prane - srca i čakri, zbog čega s vremenom postajemo emocionalno otupljeni, bezosjećajni i kruti, materijalisti, netolerantni i odbojni za ljubav  i sve druge dobrobiti u životu, kao što je zdravlje, blagostanje i sl. Zemlja (tijelo) bez pročišćavajućeg djelovanja vatre, je dobra podloga za bolest. Na kolektivnom nivou, nagomilana loša karma stvara nedostatak ljubavi među ljudima i materijalizam, neosjetljivost na patnje drugih i sl. Vatra pročišćava zemlju, ali na širem nivou intervencija vatre se najčešće javlja u prisilnom obliku, kroz ratove, koji se javljaju kao prirodni odgovor i znak da smo ozbiljno bolesni.  

Kada se kaže karma, uglavnom se misli na negativne karmičke nakupine sakupljane kroz više inkarnacija, kroz različite vrste odnosa koji se ciklično nastavljaju sve dok se ne otpuste sa ljubavlju. Kada jednom nastane odnos između nas i određene osobe, on se ne prekida udaljavanjem ili  fizičkom smrću, jer emocije i osjećaji ostaju negdje utisnuti. Ponovnim utjelovljenjem duše, mi dobivamo zadaću da sve ranije odnose otpustimo sa ljubavlju, da se rastvore ti entiteti koji sadrže određene konflikte. Svaki konfliktan obrazac se stapa u ogromnu kolektivnu nakupinu koja zahtijeva da bude rastvorena ljubavlju ili prisilnom intervencijom. Na primjer, mi smo nekome bili zla svekrva u ranijem životu i nanijeli smo dosta boli toj osobi. U ovoj inkarnaciji srećemo tu osobu kroz neki drugi odnos, ali će naša pojava kod te osobe izazivati neobjašnjivu uznemirenost i grč u stomaku. Ta osoba nikada nije otpustila negativne osjećaje i među nama još uvijek postoji odnos. Zbog toga smo ponovo spojeni u ovoj inkarnaciji.   Što je odnos bliskiji u ovoj inkarnaciji, što je intenzivniji, to je znak bliske veze u ranijem životu.  Najviše su karmički, i ujedno najkomplikovaniji, odnosi sa roditeljima, djecom i partnerom, to su odnosi gdje najviše zapinjemo, koji nam crpe najviše energije, kroz koje smo opterećeni osjećajima krivice, duga i sl. Zatim, mnogo karme imamo sa radnim kolegama, posao koji radimo je karmičkog karaktera i to nam je druga porodica. Kroz posao možemo da očistimo dosta karme, ali i da zaradimo lošu karmu, posebno kroz odnose sa nadređenima i podređenima, vrednovanju ljudi prema statusu i imovinskoj koristi, načinu na koji dolazimo do novca (dozvoljeni i nedozvoljeni), kao što je primanje mita i sl. Neki poslovi su izrazito karmički, kao na primjer, doktori, hirurzi, medicinari, koji liječenjem i služenjem otplaćuju svoju karmu. Međutim, na našim prostorima su određeni pojedinci (doktori, policajci, političari, ljudi na položaju), kroz svoj posao, izloženi izazovu uzimanja mita za svoje usluge i istovremenom gomilanju loše karme. Problem je što mi, zbog ljudske slabosti, djelujemo u trenutku, ne razmišljajući da svojim djelima deponujemo novu karmu. Te osobe, od kojih smo uzeli mito, ćemo sigurno sresti ponovo. Možda u nekoj drugoj inkarnaciji mi više nismo ljekar, već smo u nekom zavisnom položaju u odnosu na tog pacijenta, možda je on policajac koji će nas kazniti za taj iznos novca koji smo mu uzeli. Možda je  lopov koji će nam ukrasti tačno toliko novca. Sve se dešava sa razlogom, i ako prihvatimo tu činjenicu, biće nam mnogo lakše da prihvatimo određene gubitke sa kojima se suočavamo. Ljudi često gube velike količine novca na ovaj ili onaj način, ali to je samo susret sa starim znancima ili što bi se narodski reklo "došao đavo po svoje". Možda  između momenta izvršenja djela i trenutka poravnanja postoji veća vremenska distanca, ali vrijeme je samo mentalni koncept, iluzija uma, ali ne i stvarna prepreka da se spoje uzrok i posljedica. 

Međutim, gubitak novca je nekada prisilno uzimanje onoga čega se nismo odrekli dobrovoljno. Ako nismo dali tamo gdje treba, onda dođe đavo po svoje i otme nam kroz neku štetu, kaznu i sl. Zato je davanje, odricanje materije u korist drugih, neprikosnoven način čišćenja karme, jer uvijek imamo nešto "na računu" od starih dugova, a ako i nemamo, onda je to dobar vid deponovanja dobre buduće karme, stvaranja zaliha koje nam sigurno neće propasti. 

Karma je energetsko-informacijsko polje koje nije uvijek tako aktivno, postoje ciklusi aktivacije karme koji astrološki odgovaraju ciklusima  Saturna. Njena najvidljivija manifestacija je bolest, zatim poremećeni međuljudski i partnerski odnosi, neimaština i sl., i kroz ove tranzite dolazi do povećane mogućnosti da se nešto od toga ispolji. Kada nas pritisne karma, obično se suočavamo sa nekim problemima koje niko drugi ne može maknuti iz našeg polja, sve dok ih ne osvijestimo, dok ne spoznamo koje karakterne slabosti su doprinijele njihovom stvaranju.  Međutim, mi često pokušavamo prečicama otkloniti i pobjeći od onoga što prije ili kasnije moramo osvijestiti.

Tijelo ima sposobnost samoregulacije do određene mjere. Ako mu uporno šaljemo namjeru bolesti, ona će prevladati. Na koji način šaljemo namjeru bolesti? Tako što ne volimo svoje tijelo,  šaljemo mu negativnu energiju, jer mrzimo svoje premale ili prevelike grudi, svoja stopala, stomak, voljeli bismo da smo malo niži ili viši, ne volimo svoju boju kose ili očiju, takođe, negativnu energiju prema tijelu šaljemo kroz način prehrane.  Kada bi zaista naše tijelo ostalo zdravo i povrh svih negativnih programa, onda mi ništa ne bismo naučili niti bismo imali potrebu da se mijenjamo. (popravljamo). Bolest je  neosviještenom čovjeku neophodna u nekoj mjeri, kao odgovor na štetne obrasce i programe.  

Nije suština bolesti da nas kazni, iako se karma često doživljava kao kazna, već da nam pokaže put, da osvijestimo gdje smo griješili. Sva čudesna iscjeljenja, ma koliko se nama činila nemogućim, ipak se dešavaju i posljedica su prodiranja duha. Na primjer, majka koja podiže kamion da bi izvukla povrijeđenog sina, potvrđuje da je snaga duha iznad materije. Karma se spušta u materijalni oblik da bismo nešto preduzeli i aktivirali svoj duh. Ljudima je često neophodna neka vrsta pritiska, a neki od nas pokažu najbolje od sebe kada su pod pritiskom. Ratovi i poplave ujedinjuju ljude i izvlače njihovu humanu, duhovnu prirodu, koja je u nekim drugim okolnostima potisnuta.  

Energija novca

“What the Fish was Silent About” by Vladimir Kush

 Stav o novcu, kao i većinu drugih uvjerenja, usvajamo  kroz porodično okruženje,  o novcu mislimo ono što smo slušali od roditelja,  a ista su uglavnom vezana za negativne stavove o nedovoljnosti novca i strahu da ga neće biti dovoljno.  Strah od neimaštine je  strah za opstanak u životu, strah od gubitka sigurnosti. Osjećaj sigurnosti je povezan za korijenskom čakrom, pa svaki strah i osjećaj nesigurnosti blokira energiju ove čakre koja je  veza sa materijalnim svijetom, novac je takođe veza sa materijalnim svijetom, preko njega rješavamo egzistencijalna pitanja. Međutim, novac je ukorijenjen u svakoj čakri, u skladu sa njenom funkcijom i energija novca protiče od krunske do korijenske čakre. 

                   

Proces materijalizacije započinje u sedmoj ili krunskoj čakri, kroz koju se "ulijeva" određeni potencijal energije i prolazi proces vizuelizacije kroz šestu čakru (treće oko), koja predstavlja svijet ideja. Tu je pohranjena sama ideja i uvjerenja o novcu.  Kada zamislimo novac, to se odvija na mentalnom ekranu ove čakre, ako je ista blokirana, nismo u stanju raditi vizuelizacije u vezi novca ili intuitivno prepoznati neki dobar način da ga privučemo u svoj život.  Kada radimo afirmacije tipa "ja živim u obilju, meni novac dolazi sa svih strana, iz poznatih i nepoznatih izvora", ako je ova čakra blokirana, javiće se milion sumnji i pitanja, i sam proces će biti neuspješan. Novac je čista energija, izvan nas postoji obilje, međutim, naša lična uvjerenja, misaoni koncepti postaju prva prepreka ka manifestaciji tog obilja. Čim zamislimo veću količinu novca, odmah se javlja blokada uma koji kaže "ali kako, to je nemoguće", jer nas ogrančavaju naše navike. Mi smo navikli da kroz naš život cirkuliše mala količina novca. Psihologija kaže da neka radnja, ponovljena 21 put postaje navika, tako smo naviku "malo novca" ili "novca nikada nema dovoljno" stekli relativno rano u životu, kada su nam odvajali malu količinu novca za užinu, dovoljno je da smo to uradili dvadesetak dana zaredom. Navike su ovisnički tip ponašanja i znamo kako ih je teško odbaciti, stoga je i mentalni stav o novcu veoma teško promijeniti. 

  

Zatim slijedi peta (grlena) čakra kroz koju se verbalno i misaono izražavamo. Svaka naša misao ili način na koji govorimo o novcu jeste vezana za ovu čakru. Veoma je važno da što prije počnemo ispravljati negativne riječi po pitanju novca, umjesto "novca nikad dosta" trebali bismo što više govoriti "novca uvijek dovoljno". Riječi imaju proročki, stvaralačni potencijal.  Kako se energija spušta u "niže" čakre, postaje sve više bliska svom materijalnom, vidljivom ispoljavanju. Što više ponavljamo da novca nikada nema dovoljno, to će naša stvarnost sve više potvrđivati i opravdavati takav stav. 

Srčana ili četvrta čakra manifestuje emocije koje stvaraju lično magnetsko polje za privlačenje novca. Kada je baš uravnotežena i jaka, manifestuje se kroz osjećaj "ja znam/osjećam da novca ima dovoljno" to je poput direktne spoznaje, kada nešto vidimo srcem. Inače, srčana čakra je veoma moćan manifestacijski centar, sve što smo u stanju sagledati (osjetiti) srcem, to smo u stanju privući i manifestovati u svojoj stvarnosti. Neki ljudi toliko vole i osjete novac i privlače ga u ogromnim količinama. Često možemo čuti pitanje: kako je on uspio da stekne toliko novca, a ja ovako pošten (ili produhovljen) ne mogu da steknem ništa, patim se i sastavljam kraj s krajem. Stvar je u fokusu, prioritetu. Duhovan ili "pošten" čovjek ima drugačije piroritete, na prvom mjestu je "poštenje" koje možda sugeriše da novac nije toliko važan ili taj mentalni koncept podrazumijeva da pošten čovjek ne može imati puno novca. Ono na što smo najviše fokusirani, imamo u izobilju, fokusiranje na neimaštinu privlači obilje neimaštine. Dosta nas će reći: ja sam većinu vremena fokusiran na novac, a opet ga nemam. Problem je u tome što smo fokusirani na neimaštinu, trebamo preispitati način na koji "proizvodimo" novčanu energiju. Ključna emocija koja prati troškove i energiju novca nam govori o stanju naše srčane čakre. 

Treća čakra ili solarni pleksus izražava ličnu moć, harizmu, samopouzdanje, ako smo zakočeni na nivou ove čakre, onda ne vjerujemo u sebe i mislimo da ne možemo učiniti ništa da ostvarimo bolje i veće prihode. Kada nam je energija na ovom nivou "tanka" onda to svemir  osjeća kao nedostatak volje za akcijom i sve mogućnosti nas zaobilaze ili mi jednostavno ne reagujemo na njih. Može se pojaviti masa nekih mogućnosti za boljim poslom/zaradom, ali mi ćemo prosto ignorisati svaku od njih jer mislimo da to nije za nas, da ne možemo proći na konkursu ili prosto nam ne ide da mi nudimo neke proizvode, nismo dovoljno ubjedljivi ili smo sramežljivi, bez prodornosti. 

Druga ili sakralna čakra govori o tome koliko vrednujemo sebe. Ako smo cijeli život ubijeđeni da ne zaslužujemo najbolje i najskuplje stvari, ako smo se uvijek opredjeljivali za jeftinoću i nismo se usudili na neki luksuz, naša granica samovrijednosti je veoma niska. Ono što mislimo o novcu, to novac "misli" o nama.  Ako sebe ne vrednujemo dovoljno (blokirana druga čakra), onda nećemo biti u stanju da naplatimo svoj rad ili da uopšte krenemo u neki projekat. Novac "trči" u ruke onome ko vjeruje u sebe i misli da ga zaslužuje. Neko je u stanju dobro naplatiti svoj rad, bez obzira što nije napravio ništa spektakularno, bit je u tome da on vidi svoj proizvod kao skup i vrijedan, onda ga i ljudi prihvataju kao takvog. Recimo, jedna haljina D&G koja košta desetine hiljada eura, u suštini je samo haljina, ali ljudi prihvataju ideju da ona vrijedi toliko i daju ogromni novac da bi je imali.  

Manifestacijski kanal se završava u korijenskoj čakri, gdje se  dovršava proces materijalizacije, ono što imamo u stvarnom, materijalnom obliku,  u novčaniku, banci.

Ne možemo reći da je neka čakra manje ili više važna, jer cijeli energetski kanal treba biti otvoren i prohodan. Međutim, većina tehnika za privlačenje novca se bazira na afirmacijama i vizuelizacijama, jer sve počinje promjenom misaonog stanja koje se odvija u čestoj čakri, tu se formira sjeme koje kasnije daje svoj plod i konkretan oblik, odnosno dovršava svoju materijalizaciju u korijenskoj čakri. Neki ljudi imaju puno ideja, naglašenu inteligenciju, aktivne gornje čakre, ali zbog blokada na nivou nižih čakri, nisu sposobni da svoju inteligenciju pretvore u adekvatan finansijski odgovor. Ako se slabo krećemo, sigurno će naša druga čakra biti blokirana, ona je dosta vezana za protok novca. Da bismo je aktivirali, potrebno je bar sat vremena dnevno provesti u kretanju, šetnji, trčanju, a najbolji aktivator ove čakre je trbušni ples.