ili, ono na što smo fokusirani - raste.
Zamislimo da je naš um foto-aparat. Naš mentalni fokus jeste predmet na koji je usmjerena naša pažjnja, odnosno objektiv foto-aparata. Sad, ako je naš objektiv (fokus) usmjeren na neki prizor šume, ne možemo nikako kao krajni efekat dobiti sliku mora, već ćemo stalno "izbacivati" slike šume.
Naše želje i ono što želimo da vidimo u našoj stvarnosti obično se ne poklapaju sa onim na što je usmjeren naš fokus i na šta trošimo mentalnu energiju. Ako smo konstantno usmjereni na nedostatak onoga što želimo, na primjer, želimo novi automobil, ali je naš fokus na tome da imamo stari automobil i da nemamo novi i bolji. Stalno imamo sliku da nam ovaj automobil ne valja, znači naš foto-aparat stalno izbacuje slike starog automobila kojim smo nezadovoljni, osnovna emocija je - nezadovoljstvo i to tako postaje dio naše stvarnosti. Na taj način nećemo manifestovati noviji i bolji automobil, nego ćemo živjeti u drugačijoj stvarnosti, onoj koja nam se manje dopada.
Mi smo često usmjereni na nedostatke nečega u životu, a manje primjećujemo ono što imamo i nismo baš zahvalni na tome. Najčešće, ono što imamo nekako podrazumijevamo kao da je to normalno, dok naš um stalno usmjerava fokus na ono što nemamo i kreira nove želje i potrebe, kao i uvjerenja da nam baš samo to nedostaje da bismo bili sretni. Na primjer, imam lijep život, posao, porodicu i sve je ok, ali moj laser u glavi samo kruži i traži nedostatke i rupe koje treba zakrpiti i onda se bazira na nešto konkretno i sva energija se slije u tu rupu, snažno povuče fokus na konkretnu stvar odnosno nedostatak. I onda krene stvarnost koja stalno emituje taj nedostatak ili sve više nedostataka. Ako je naš fokus usmjeren na nemanje novca, onda stvarnost "štanca" slike nedostatka svega što povlači nedostatak novca - namirnice, neplaćeni računi i strah, neizvjesnost kao prateća emocija.
Problem prebacivanja fokusa na obilje jeste u tome što mi sumnjamo. Sumnja nam smeta da se prebacimo na obilje, jer smo ograničeni na jedan izvor obilja, čvrsto vjerujemo da su izvori obilja ograničeni. Recimo, radimo za neku malu platu i isključili smo sve mogućnosti da nam novac dođe iz nekog neočekivanog izvora. Činjenica je da neki mali i ograničeni iznos novca zaista ne može pokriti sve potrebe i troškove i ta činjenica nas snažno uvlači u držanje fokusa na neimaštini. I naša stvarnost stalno potvrđuje da smo u pravu. Jer, ono u što vjerujemo reflektuje se kroz našu stvarnost. Svi smo u pravu - u domenu onoga u što vjerujemo. Ako se čvrsto držimo uvjerenja da moramo raditi za mali iznos novca, za tačno određenog poslodavca, da ne možemo uključiti i druge izvore prihoda - tako će nam i biti, to je naš fokus, tamo je usmjeren objektiv našeg foto-aparata i to će nam biti slika stvarnosti. Ako prebacimo fokus na obilje, može se desiti da dobijemo ideju čime bi se dodatno mogli baviti da proširimo izvore prihoda. Mnogi će otkriti da se mogu baviti nekim hobijem, kreativnim radom, izradom nakita, umjetnina, bar danas u vrijeme interneta može se imati i besplatna reklama i promocija svojih radova u javnosti. Sve je bolje od toga da tapkamo u mjestu i kukamo, fokusirani na stalni nedostatak.
Kaže se, ko hoće nešto, nađe načina, ko neće - nađe izgovor. Činjenica je da dosta ljudi traži izgovor za svoje stanje, pronalazeći krivca u nekom drugom, samo da bi opravdali svoje stalno nezadovoljstvo. Od toga niko nema štete, osim njih samih. Imamo državu takvu kakva je, imamo političare takve kakvi su, imamo loše puteve, loše plate, ali zašto smo fokusirani na ono loše. Pogledamo li oko sebe, vidjećemo jako puno skupocjenih automobila, kuća i vila, sređenih i lijepih ljudi, punih prodavnica, lijepo sređenih ulica. Možemo sami odlučiti na šta ćemo biti fokusirani u svom mjestu, u svojoj državi, na svom poslu. Naravno, imamo svi radne kolege i ovakve i onakve, pozitivne i negativne. Ne držimo fokus na negativnostima, primjećujmo ono što je lijepo i radićemo na tome da to sve više zapažamo i to će toliko narasti u našoj stvarnosti. Naše kolege su takve kakve jesu, ali ako stalno držimo fokus da je neko smarač, da trača, da laže i sl., mi ćemo tolikim naglašavanjem negativnih osobina potpuno potisnuti u sebi sposobnost da pronalazimo ono dobro u ljudima i tako sebi činiti štetu. Šta nas briga što je neko sklon tračanju, on time ne šteti nama i mi imamo drugu stvarnost, to je dio njegove stvarnosti u kojoj je on potpuno u pravu. Mi ne možemo mijenjati njegovu stvarnost. Svi imamo svoje argumente. Mi nećemo dozvoliti da nas neko uvuče u te prazne rupe i tako povuče naš fokus, praveći od sebe gubitnike. Ne, mi sami odlučujemo na šta ćemo biti fokusirani i biramo obilje, blagostanje, ono dobro u ljudima, ono dobro u svijetu.
Trebamo samo stvoriti naviku svjesnog fokusiranja pažnje koja će kroz neko vrijeme preći u automatski proces i potisnuti staru naviku negativnog fokusiranja. Najvažnije je jutarnje buđenje, jer čim se probudimo naša pažnja postaje usmjerena na nešto, obično se nadovezuje na neku brigu od juče, odmah krenemo o nečemu brinuti i prebirati po mislima. Neki ljudi imaju prijeku potrebu da se odmah uhvate vijesti i novina, crne hronike i aktuelnih dešavanja u svijetu, gdje su uvijek najviše istaknuti negativni događaji i tako programiraju svoj um i cijeli dan su fokusirani na negativna očekivanja, pa i prestaju da primjećuju ljepotu života. Zašto smo gladni informacija - zato što je naš um zapravo željan znanja, pravog znanja, naš duh želi da raste. Naša duša ne poznaje nacionalnost, vjeru, religiju, sve duše su isto pred Bogom, Mi sebi uskraćujemo pravu hranu, što je između ostalog i molitva, usmjeravanje pažnje ka Bogu. Zašto ne bismo dan započeli sa molitvom i nekim pozitivnim stvarima. Postoji dosta načina kako možemo istrenirati naš um i programirati na pozitivno fokusiranje, pa umjesto da hvatamo u fokus neku negativnost, brigu, problem ili lošu vijest, da odmah ujutro uhvatimo neku lijepu sliku, dobru misao i sl. a to možemo izvesti i tako da se okružimo lijepim i pozitivnim stvarima tamo gdje spavamo i gdje se budimo.
Naš um je takav da stalno traži za nešto da se uhvati, za neki program, ujutro kada se probudimo to je poput paljenja računara i podizanja sistema, ono što imamo programirano to i vidimo na ekranu, i te sve negativne vijesti kojima smo pretrpani, utiču na kreiranje fokusa. Trebali bi svi da zaobiđemo veliki dio informacija i vijesti, te raznih objava na društvenim mrežama. Tamo možemo vidjeti da je dosta žena fokusirano na svoje "rane" i negativna iskustva, lomove i padove, i svako malo objavljuju statuse o tome kako ih je neko povrijedio, gazio i sl., te i dalje nastavljaju privlačiti samo takva iskustva u životu, fokusiranje na prošlost, na emocionalne rane neće donijeti dobru budućnost. Ili, praćenje vijesti o poznatim ličnostima koje nas nerviraju i iritiraju i ostavljanje negativnih komentara, to je znak da smo najčešće fokusirani na ono što nas nervira i da nismo usmjerili fokus na ono što volimo. Jer, nije do te ličnosti koja nas iritira, nego je do nas- zašto uopšte dajemo pažnju tome, mi smo usmjerili objektiv foto-aparata u tom pravcu i dobili sliku, koju onda kritiziramo. Pa tako samo kritikujemo sebe i svoj izbor. Mi imamo određenu količinu energije u sebi, hajmo reći kao rezervoar goriva i sad možemo birati putanju, i vozimo u pogrešnom pravcu, zalutamo u neku šumu i krenemo da psujemo šumu što smo se tamo našli, ali šuma je samo stajala tamo nepomično i nije uticala na naš izbor. Mi smo se usmjerili ka njoj i potrošili određenu količinu goriva (energije). Nekad stvarno uložimo puno energije u krive izbore i vrlo malo imamo za povratak na pravu putanju, i tada osjetimo ogroman napor, jer teže se vratiti i uhvatiti kurs. U suštini, ako ne vidimo sliku koju želimo, to je znak da smo na krivom putu i bolje je odmah mijenjati fokus, nego uporno nastavljati u neželjenom pravcu.
Trebamo samo stvoriti naviku svjesnog fokusiranja pažnje koja će kroz neko vrijeme preći u automatski proces i potisnuti staru naviku negativnog fokusiranja. Najvažnije je jutarnje buđenje, jer čim se probudimo naša pažnja postaje usmjerena na nešto, obično se nadovezuje na neku brigu od juče, odmah krenemo o nečemu brinuti i prebirati po mislima. Neki ljudi imaju prijeku potrebu da se odmah uhvate vijesti i novina, crne hronike i aktuelnih dešavanja u svijetu, gdje su uvijek najviše istaknuti negativni događaji i tako programiraju svoj um i cijeli dan su fokusirani na negativna očekivanja, pa i prestaju da primjećuju ljepotu života. Zašto smo gladni informacija - zato što je naš um zapravo željan znanja, pravog znanja, naš duh želi da raste. Naša duša ne poznaje nacionalnost, vjeru, religiju, sve duše su isto pred Bogom, Mi sebi uskraćujemo pravu hranu, što je između ostalog i molitva, usmjeravanje pažnje ka Bogu. Zašto ne bismo dan započeli sa molitvom i nekim pozitivnim stvarima. Postoji dosta načina kako možemo istrenirati naš um i programirati na pozitivno fokusiranje, pa umjesto da hvatamo u fokus neku negativnost, brigu, problem ili lošu vijest, da odmah ujutro uhvatimo neku lijepu sliku, dobru misao i sl. a to možemo izvesti i tako da se okružimo lijepim i pozitivnim stvarima tamo gdje spavamo i gdje se budimo.
Naš um je takav da stalno traži za nešto da se uhvati, za neki program, ujutro kada se probudimo to je poput paljenja računara i podizanja sistema, ono što imamo programirano to i vidimo na ekranu, i te sve negativne vijesti kojima smo pretrpani, utiču na kreiranje fokusa. Trebali bi svi da zaobiđemo veliki dio informacija i vijesti, te raznih objava na društvenim mrežama. Tamo možemo vidjeti da je dosta žena fokusirano na svoje "rane" i negativna iskustva, lomove i padove, i svako malo objavljuju statuse o tome kako ih je neko povrijedio, gazio i sl., te i dalje nastavljaju privlačiti samo takva iskustva u životu, fokusiranje na prošlost, na emocionalne rane neće donijeti dobru budućnost. Ili, praćenje vijesti o poznatim ličnostima koje nas nerviraju i iritiraju i ostavljanje negativnih komentara, to je znak da smo najčešće fokusirani na ono što nas nervira i da nismo usmjerili fokus na ono što volimo. Jer, nije do te ličnosti koja nas iritira, nego je do nas- zašto uopšte dajemo pažnju tome, mi smo usmjerili objektiv foto-aparata u tom pravcu i dobili sliku, koju onda kritiziramo. Pa tako samo kritikujemo sebe i svoj izbor. Mi imamo određenu količinu energije u sebi, hajmo reći kao rezervoar goriva i sad možemo birati putanju, i vozimo u pogrešnom pravcu, zalutamo u neku šumu i krenemo da psujemo šumu što smo se tamo našli, ali šuma je samo stajala tamo nepomično i nije uticala na naš izbor. Mi smo se usmjerili ka njoj i potrošili određenu količinu goriva (energije). Nekad stvarno uložimo puno energije u krive izbore i vrlo malo imamo za povratak na pravu putanju, i tada osjetimo ogroman napor, jer teže se vratiti i uhvatiti kurs. U suštini, ako ne vidimo sliku koju želimo, to je znak da smo na krivom putu i bolje je odmah mijenjati fokus, nego uporno nastavljati u neželjenom pravcu.
