Hram duše

Pieter Bruegel the Elder - The Tower of Babel - 1563. god.

Svete knjige poput Biblije, Kur'ana, Tore prepune su simboličkih i kodiranih poruka koje se ne mogu razumjeti bukvalnim čitanjem. Njihovu mudrost spoznajemo tek kada nam se otvore putevi razumijevanja "između redova" - putem desne hemisfere mozga. S druge strane, u realnom životu, stalno se susrećemo sa raznim knjigama, serijama i filmovima u kojima se uvijek pojavljuje jedan ili više likova koji su zli, pokvareni, suprotstavljaju se svjetlu istine i pozitivnih ljudskih osobina. Čitajući bajke, još kao malo dijete susrećemo se sa pojmom dobra i zla. 

Da li smo ikada pomislili da jedan dvorac iz bajke predstavlja nas, da su kralj i kraljica naš muški i ženski polaritet,  oči kojima posmatramo svijet, te da su sluge i dvorjani osobine unutar nas, sluge našeg karaktera koji nas čini ovim što jesmo. Ništa na svijetu nije slučajno, pa ni to da se sa ovakvim knjigama susrećemo još od najranijeg djetinjstva, dok se kasnije susrećemo sa nešto komplikovanijom lirikom, ali u pozadini uvijek stoji isto svjetlo projektora. Pepeljuga i njena zla maćeha utjelovljuju osobine koje se prepliću u svakom od nas,  opisujući ego kao zlo koje se suprotstavlja bezazlenoj ljepoti čiste duše. Djelujući iz ega, spremni smo postati zla maćeha svemu onome što nije naše, ma koliko u njemu bilo ljepote i plemenitosti, dok pokušavamo svoj ružnoći svoje oholosti na silu natuknuti elegantnu cipelicu koja mu ne priliči. 

Naše tijelo je hram naše duše (posuda), i ono je samo "grumen" zemlje koja bi bez udahnute duše bila beživotna i hladna. Duša je naš životni dah i mi se disanjem održavamo u kontaktu sa sveprožimajućim poljem univerzalne inteligencije, kada prestanemo disati, nastupa fizička smrt. To polje univerzalne inteligencije je slojevito i unutar njega različite kosmičke inteligencije miješaju svoje uticaje,  od  svjetla do tame. Smatra se da je u našem tijelu mozak centar inteligencije, međutim, on ne proizvodi informaciju, već samo predstavlja antenu koja posreduje između nas i izvora. Izvor informacije jeste univerzalna inteligencija, koja se može nazvati istina (svjetlo).

U našem hramu (posudi) se smjenjuju nijanse malignih i benignih uticaja, u zavisnosti od sluga kojima vjerujemo, tako će i primljena informacija kroz prizmu tih uticaja, kod svakog biti drugačije interpretirana. Čitanje knjiga ili gledanje serija nas privlači iz potrebe da se kroz identifikaciju sa nekim od likova približimo dominantnim osobinama karaktera, ali smo prepoznavanjem negativnih osobina u drugima priznali postojanje malignih ćelija u sebi samom. Svi ti karakteri su krhotine našeg ogledala i u svakom od njih mi vidimo neki fragment sebe. Mi smo skloni prepoznati i osuđivati negativnosti kod drugih., ali to ne doprinosi našem duhovnom razvoju. Tek kada smo sposobni u svakome prepoznati ono najbolje, možemo reći da smo spremni da se razvijamo i tako spojimo krhotine u cjelinu. Kada, na primjer, pročitamo neku tragičnu informaciju, trebamo se zapitati koji je naš odraz u njoj - kojim dijelom sebe smo učestvovali u tom ubistvu, gdje je naš sluga koji sudi, ubija i razapinje na križ. Samo raspeće Isusa Hrista (kao Božanskog principa) je šifrovana poruka u kojoj se kriju tri najveća  neprijatelja ljudske duše, tri izdajnika - Juda, Pilat i Kajfa su zapravo fundamentalni principi ega - demon želje, demon pameti i demon zle volje. Svi neprijateljski psihički   elementi su prikazani određenim likovima u bezvremenim svetim knjigama, koje nisu dio istorije, već žive ovdje i sada.  Babelov toranj (babilonska kula) kao metafora ljudskog ega, nastala iz pohlepe i želje da se dosegne nebo - božiji tron - u krajnjoj liniji opisuje zabludu čovjeka da može postati Bog i preuzeti njegov presto. Svaki naš babelov toranj predstavlja neodrživi princip i biće srušen munjom Božijeg gnjeva. Dokle god u sebi imamo prisutan građevinski materijal i sluge, mi ćemo biti u iskušenju da postanemo arhitekta vlastite propasti. A kao takvi, nismo u stanju biti zdrava karika društva ni porodice, već maligna ćelija kolektivnog kancera. Tako postajemo dio kritične (tamne) mase koja će u jednom trenutku prevagnuti nad svjetlom i tu leži naša krhotina ogledala koja  doprinosi zločinu. 

Mi smo rođeni nesavršeni (iskrivljeni), zadatak nam je ispraviti i pročistiti nesavršenostvo ljudskih osobina i svaku od njih pretvoriti u biser. Pogledajmo simboliku bisera - on je u početku zrno pijeska koje iritira  i muči školjku, ali znajući da ga nikako ne može izbaciti vani, školjka počinje da ga obrađuje i obavija sjajnom materijom. Ako uzmemo samo malo mudrosti od školjke, shvatićemo da sve naše iritantne i negativne osobine možemo učiniti dragocjenim zrnom bisera. Jer, zapravo, negativnosti i jesu iskušenja naše mudrosti, kaže se da "mirno more ne stvara sposobne mornare", lako je ploviti po mirnom moru, zato svakom od nas prije ili kasnije univerzum pošalje po neku oluju koja uzburka naše unutrašnje more i iskuša vjeru i čvrstinu puta kojim idemo.