21. velj 2013.

Kada nam željeno ne dolazi...



Zakon privlačnosti djeluje, to je čak i fizika dokazala. Ali, činjenica je da nekada ne privučemo ono što želimo. Zašto?

Evo jedna kratka priča:
Želimo privući putovanje na neku egzotičnu destinaciju. Učinili smo sve i došao je trenutak kada se užurbano krećemo ka aerodromu na avion koji polijeće tačno u 14:00 sati da nas odvede u zemlju iz snova. Odjednom, dešavaju se neka nepredviđena čuda, potpuni kolaps u saobraćaju i šansa da stignemo na avion je ravna nuli. Mi smo van pameti, izluđeni, pokušavamo iznaći zadnji atom napora da izdržimo i uporno trčimo prema aerodromu ali u jednom trenutku ugledamo svoj avion kako polijeće prema nebu. Odlazimo kući razočarani i srušeni poput neke stare kuće. Nakon par sati gledamo vijesti i čujemo da je avion kojim smo trebali letjeti pao u okean i da je svih 200 putnika izgubilo život. I šta onda radimo? Zahvaljujemo Bogu što nismo stigli na avion. U samo par sati naša svijest o Bogu poprima drugačije dimenzije, u jednom trenutku je "zaboravio na nas i iznevjerio nas", a u drugom trenutku smo mu neizmjerno zahvalni.

Nismo svjesni koliko je važno da u svim stvarima konsultujemo univerzalnu (Božiju) inteligenciju i da uvijek kada, imamo neku želju ili namjeru, uputimo molitvu Bogu da nam ispuni želju ali na način koji je za nas najbolji. Egoistična težnja da se ispuni tačno ono što mi mislimo da nam treba jeste samo produkt niže inteligencije (ega) i ne treba joj vjerovati, jer često se ispostavi da nam ispunjenje date želje nije donijelo nikakvu dobrobit. Takođe, kada ne dobijemo nešto što želimo, isto trebamo zahvaliti Bogu kao da smo dobili. Jer, odgovor u vidu neispunjenja određene želje jeste poruka iz sfere više inteligencije - ili željeno nije za nas, ili nismo dovoljno otvoreni da preuzmemo dar (prevelik je za nas). Ako smo, uprkos svemu, izrazili zahvalnost i neutralisali svoje nezadovoljstvo, ostali sretni i mirni iznutra, onda smo pokazali da smo dovoljno veliki i dar se može spustiti k nama. Trebamo znati da nas negativni osjećaji i sumnja u višu inteligenciju (svjetlost) udaljavaju i odvraćaju od cilja. Nekada smo tako blizu cilja i onda univerzum iskuša našu spremnost za neki dar, baci nam neki kamenčić na put, a mi učinimo takvu glupost da sve upropastimo. Ako smo izrazili povjerenje u svjetlost (Boga, univerzalnu inteligenciju), onda nema odstupanja, trebamo slijediti taj put i kada nam se najviše smrači pred očima tada će doći svjetlo. 

Često se ljudi pitaju zašto ne mogu da vizueliziraju neku situaciju za sebe. Nema tu puno mudrosti, to je zato što ne puštaju svjetlo unutra, na ugašenom televizoru vidimo samo mrak i nijedna scena se tu ne može prikazati. Moramo znati da nismo samodostatni i da ne možemo djelovati neovisno od ostatka univerzuma. Savremena fizika je dokazala da u svemiru ne postoji praznina i da prostor oko nas nije prazan već  predstavlja informaciono polje u  kome je sadržano svo znanje koje postoji. Greg Brejden je to polje nazvao  Božanskom matricom u kome se stvari materijalizuju prema tačno određenim zakonitostima, te da je osjećaj iz srca ono što stvara našu realnost. On tvrdi da srce ima 100 puta jače magnetno polje od mozga i da  preko njega i osjećaja koje ono emituje komuniciramo sa Božanskom matricom. Tako se i vizuelizacija ne sprovodi na mentalnom nivou, već na nivou osjećaja. Tek kada smo u stanju potpuno ući u određeni osjećaj, mi nemamo problem da stvorimo kakvu god želimo sliku na mentalnom ekranu. Na primjer, kada smo u stanju stvoriti osjećaj ugode koji imamo dok se sunčamo na plaži, nama uopšte nije problem vizuelizirati tu sliku i vidjeti sebe kako ležimo na pijesku i vidjeti palme, bambusove suncobrane itd. Mi smo u potpunosti preselili u tu sliku tek kada smo osjećajem u njoj. Bez toga, sve ostaje na nivou mašte i samo hladna, beživotna slika na mentalnom ekranu. Kada ne dopuštamo da svjetlo ljubavi prodre u naše srce i pomiješa se s nama, mi smo u stanju nepovjerenja,  vjerujemo samo  nekim svojim egoičkim silama koje nas drže odvojenim od  kvantne supe u kojoj se nalazi sve što nam je potrebno. 

Ali, mi nesvjesno dopuštamo da naše srce zauzimaju negativne emocije, tako može neka stara ljutnja ili mržnja prema osobi iz prošlosti da nas ometa u procesu realizacije stvarnosti koju priželjkujemo, jer sve što postoji u našem osjećajnom polju srca, koje se rasprostire oko 2,3 do 3,5 metara oko nas, utiče na našu stvarnost. Prostim riječima rečeno, zamislimo da te osjećaje pretočimo u riječi i da oko našeg srca struji kolo koje viče: mržnja, bijes, strah, netrpeljivost, ogorčenost, tuga, ljubomora, zavidnost, nezahvalnost, pohlepa, škrtost, a da se između redova provlači egoička vezanost za "svoje" dijete, svog partnera, svoju braću, svoje roditelje koju mi respondiramo kao "ljubav". Na kraju možemo reći, uh, pa naša stvarnost je još i dobra, zlatna, prezlatna - eto kolika je Božija ljubav prema nama - imamo sve što ne zaslužujemo i živimo na kredit, a još povrh toga dajemo sebi za pravo da tražimo nove pozajmice (želje). Zašto živjeti na kredit, kada možemo pustiti u svoje srce bezgraničnu ljubav koja će nam pomoći da imamo stvarnost koju želimo.


Broj komentara: 16:

  1. Hvala za predivan tekst :-)

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala! Divan text,ako ne i najlepsi od svih na datu temu...jednostavno i koncizno napisan, lako razumljiv...sve pohvale za blog i autora!

    OdgovoriIzbriši
  3. Hvala vam...
    Ovaj tekst se odavno sremam napisati, jer se često postavlja pitanje zašto se želje ne ispunjavaju i zašto se ne može vizuelizirati željeno...neke dodatne finese ću opisati u narednom postu...

    OdgovoriIzbriši
  4. hvala na podsecanje , jer tako nesto gotovo svi osecamo a neznamo se prilagoditi i prihvatiti realnost. A realnost je ono sto trenutno imamo, neka je to i sitnica od BOGA i nas samih nam je data. I to je LEPOTA ZIVLJENJA.........

    OdgovoriIzbriši
  5. Izuzetan tekst. S tolikom jednostavnošću daje odgovor za kojim tragaju mnogi. Hvala autoru.

    OdgovoriIzbriši
  6. Nakon sto sam procitala ovaj tekst, osecam se kao da mi se odjednom upalila lampica! ♥
    Imam sina od 20 i kcerku od 18 godina...
    Svih godina njihovog zivota, grcevito sam bila usmerena na njih.
    Poslednjih godinu dana, moja komunikacija i razumevanje sa njima je katastrofalno!
    Sto god izgovorim podresno se razume.
    Sto god da uradim, nije "dobro" prihvaceno sa njihove strane...
    Pre mesec dana sin je odustao od fakulteta i odselio se, iznajmio stan... naslucujem da je imao ustedjevinu za prvih mesec-dva zivota, pa nekako ocekujem da ce da se vrati kada potrosi taj novac (posto jos uvek nije nasao posao).
    Citajuci ovaj tekst shvatam da sam ustvari svoju rodjenu decu, od prevelike ljubavi i zelje da ih zastitim, da im pruzim sto vise, odbila od sebe, jer ocigledno sam (nesvesno) svo vreme zivela u grcu i strahovima, sto su oni osecali.
    Vec dugo su mi govorili da ja prikazujem drugim ljudima da zivimo na jedan nacin, a stvarno zivimo dosta losije. Oni su mi govorili u kontekstu da su to moji kompleksi i da imam zelju da nas drugim ljudima prikazem u lepsem svetlu.... A ja nisam shvatala sta to oni govore! Znam da nisam osoba koja ima potrebu da se dokazuje drugima, nemam razloge za komplekse jer sam odrasla u izobilju, kako ljubavi tako i materijalnom...
    Posle ovog teksta, shvatam da sam ja to cinila od zelje da zastitim decu, da njima prikazem da imamo i kad nemamo, da je besparica prolazna, da su konflikti prolazni... mislivsi da cu tim recenicama izbeci kod njih osecaj nesigurnosti i osecaj siromastva.
    Sada shvatam da sam ustvari mnogo toga radila pogresno, te da se ljubav "otvara" na sasvim druge nacine!
    Moram da osmislim drugacije "razgovore" sa univerzumom i sa samom sobom!
    Moram da osmislim molitve koje su srocene od sasvim drugacijih reci!
    Ako imate predloge, otvorena sam da ih primim.
    Jovana
    ♥♥♥

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Draga Jovana...
      Vjerovatno se držiš nekog starog uvjerenja, da roditelj najbolje "zna" šta je dobro za njegovo dijete i sl., i očekuješ da djeca prepoznaju tvoje najbolje namjere i prihvate tvoj životni stil. To je moguće u nekoj životnoj dobi djeteta, ali ne baš zauvijek, jer oni u međuvremenu rastu i razvijju svoje lične afinitete i razmišljanja, a mi uporno nastojimo da ih zadržimo na nivou prihvatanja naše životne filozofiije. I naravno, oni to osjete na energetskom nivou, osjete taj pritisak i sputavanje i zato pružaju otpor...E sad, to što te optužuju za te lažne predstave vašeg života, to je njihovo viđenje, negdje su u tvom ponašanju registrovali laž i vjerovatno ti ne vjeruju više, u tvojim postupcima ili stavovima uvijek nastoje između redova prozreti novu obmanu... Činjenica je da mi obmanjujemo djecu na razne načine, a greška je što mislimo da oni to ne osjete...zato moramo prihvatiti i njihovu odbojnost i protumačiti je na pravi način, nekada je u pozadini jednostavno činjenica da oni žele samostalnost i da ih guši naš grčeviti stisak i strah. Zato je najbolje da popustiš stisak i okreneš se sebi, jer svi odgovori su u tebi. Prvo treba osvijestiti šta progovara iz tebe, koji konflikt u sebi nastojiš riješiti kroz djecu. Molitva prije svega treba da bude usmjerena na to da nam Bog pokaže pravi put i način u određenoj stvari i kada budemo spremni dobićemo odgovor...ali uz neke dublje uvide redovno uspijevamo riješiti probleme...Bog nam odgovara na različite načine, nekada to jednostavno bude klik u glavi šta trebamo raditi, nekada to bude razgovor sa osobom koja kaže nešto što rješava naš problem, nekada je to knjiga ili nešto deseto...

      Izbriši
  7. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  8. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši