Korijen štetnih uvjerenja

Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo. S obzirom da je svrha života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi će nastojati da to spriječe i da nas što duže zadrže u mraku. Jedan od takvih mehanizama jesu naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj sopstvenom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše. 

Kaže se da ne pamtimo događaje koji su se desili prije treće godine života i da sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku da neutješno plače, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će veselo da se smije i  veoma brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala. Pogledajmo odraslu osobu, ona će da plače i da se ljuti danima, mjesecima, godinama i nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je "nekada neko uradio". Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva i zaboraviće da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i strepnji da se ne ponove.  Ego je taj koji pamti i on je platforma svih uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili trećeg ugla. Mi smo jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima moć i  postaje svemogući "bog", on pomaže  patnju, podržava nas u zamjeranjima sa okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi, povređuje i mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.  S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas podsjeti šta smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu, mučimo se da pronađemo izlaz iz lavirinta, a ulazimo sve dublje u šumu. U jednom trenutku možda i obolimo i život nam se svede na trčkaranje od doktora do doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl. Sve se to dešava kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput "elektro šoka" oživio sjećanje na ono što jesmo. 

Postoji jedan prelijep Rumijev stih koji kaže:

Živio sam na ivici ludila
želeći da saznam razloge,
stalno kucao na vrata.
A kad se otvoriše,
ispostavi se da sam kucao iznutra!'' 

To što bdije u nama jeste naše pravo ja i ono želi da se oslobodi, osvijesti. To je ono što imamo u srcu, jer srce je ono koje "kuca" iznutra i mi smo u njemu i Bog je u njemu.  Zato ćemo uvijek biti na ivici ludila sve dok ne dostignemo unutrašnji mir. Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći (neznanja),  izvorno "ja" je izlazeće sunce koje donosi buđenje (mudrost). 

Ego stalno želi da se nekome dopada i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali sa egom nikada nema mira. Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja sa malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, tepanje, podsmijeh i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje, osjetno "spuštanje" na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.  Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sagovorniku, sa poštovanjem, ali kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz spoljnog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi.  Kako odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu sa izvjesnim kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl. Zapravo, kada osoba u djetinjstvu zabilježi nizak nivo poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto bolje i teško joj je da povjeruje da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje ega "ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u odnosu na tebe", odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.  

Kada se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu baziramo svoju vezu sa partnerom, brak, odnos prema novcu, poslu i sl., dakle, ako isto nije sagledano kroz božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto. Šta znači sagledati nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam obezbijedi komfor u kome ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri. Što su emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i sticanja mudrosti, a ne prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima, strahovima i potrebama. Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima da mu se nešto ne desi, da se ne razboli, kako će preći ulicu, da li će pogledati ima li auta i sl., kada imamo partnera, takođe smo opterećeni strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed strahujemo za nešto što se još uvijek nije desilo i tako izražavamo sumnju u Božiju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo postavili na pijedestal.

Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti  ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla.   Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena,  tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.

Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je  stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti  znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova. Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.