Koliko dajemo

Naš um je konstantno izložen pritisku različitih očekivanja. Očekujemo bolju situaciju u državi, stalno osuđujemo političare da su nas odveli u propast, očekujemo bolje finansije, očekujemo da ćemo jednog dana imati veću dozu komfora i uživanja, očekujemo da nas ljudi poštuju i uvažavaju i sl. U suštini, očekivanja se temelje na jednostranom principu dobiti. Po nekom nepisanom pravilu, smatramo da zaslužujemo bolji državni sistem, bolja primanja, bolji život, da postoji određena sila  koja će konstantno biti usmjerena na naš boljitak i  nastojimo pronaći krivca zbog čega to nije tako. Nikada ne prestajemo tražiti novu "muzilicu" koja će nas održavati u životu. Svi se na neki način oslanjajmo na spoljne izvore energije, ukalupljeni u sistem uzimanja.  Kao dio te nezadovoljne mase, sklanjajući se iza kolektivnih obrazaca, zanemarujemo svoju individualnu odgovornost i moć.  

Kaže se, bolja je ruka koja daje, od ruke koja prima. To je opšte načelo univerzuma, prema kojem je onaj koji daje u poziciji moći. Davanje potiče iz stanja moći, ali ne u egoičkom smislu.  Matematički gledano, na skali ega, božansko stanje je ravno nuli, a to je stanje potpune moći. Numerički gledano, nula je ta koja brojevima daje moć, ako dodamo nulu, vrijednost broja se povećava, uprkos tome što je ona u suštini "ništa". Što smo bliže tom stanju ništavnosti, to nam materijalne stvari imaju manju vrijednost i nismo toliko vezani za novac ili druge stvari, pa ih nesebično dajemo drugima.  Biti moćan, znači biti toliko svjestan svoje unutrašnje snage, da apsolutno prestaje svaka potreba za njenom spoljašnjom potvrdom. Drugo načelo davanja kaže da lijeva ruka ne treba znati šta radi desna. Zapravo, treba prevazići svaku potvrdu za samoreklamiranjem, pa makar to bilo u najužim porodičnim krugovima,  trebamo odustati od potrebe da nas drugi pohvale ili doživljavaju kao dobročinitelje. Mišljenje drugih je nevažno. Važan je naš odnos sa univerzumom, važno je biti što bliže stanju nule. To da li imamo lijepu haljinu, automobil ili nas smatraju uspješnim i bogatim, dio je mahamaye ili kosmičke iluzije. Što smo svjesniji, sve manje se prezentujemo kroz ono što posjedujemo, a sve više kroz ono što jesmo. Dominantni osjećaj nas čini onim što jesmo. Osjećaj u svom izvornom obliku je ljubav, modifikovan egom pretvara se u različite strahove i mržnje. Reci mi šta osjećaš u ovom trenutku i reći ću ti ko si. To je naš primarni identitet. Ako si u ovom trenutku opterećen mržnjom prema bilo kome ili čemu, ti si daleko na skali ega u plusu i radiš u njegovu korist. Primjećujemo da se ljubav i ego ne podnose.  Očišćeni od ega jesmo čista ljubav, što je božansko stanje, odnosno, matematički rečeno, ljubav je čista nula. Ne možemo je vidjeti, nacrtati, opipati, ali ona je moć i ona uvećava vrijednost. Sve čemu dodamo ljubav, uvećavamo mu vrijednost. Zapravo, u stanju ljubavi smo veoma moćni i ljubav je zaista moćna formula života. 

Ponašajući se kao ruka koja prima (a ne daje),  nastojimo obezbijediti što više zaliha novca i hrane i stalno strahujemo od neimaštine. Zbog tog straha nismo u stanju dijeliti drugima ono što imamo, jer se plašimo da ćemo ostati bez ičega. Kada bi se svaka kapljica vode ponašala tako, nikada ne bismo imali priliku upoznati ljepotu okeana. 

Ćelije raka su nekada bile dio zajednice, radile za dobrobit cijelog organizma (mikrokosmosa), ali odjednom počinju da se ponašaju drugačije, buntovnički, bez želje za razmjenom i saradnjom, okreću se vlastitom razvoju,  hraneći se zdravim ćelijama.  Vođena sopstvenim interesom, takva ćelija ruši cijeli sistem, ali i samu sebe, jer njen vijek trajanja zavisi od cjelokupnog organizma. Ćelija raka nije u stanju da stvara, već samo uzima ono što su drugi stvorili. Takvim sistemom ponašanja, stvaramo oružje koje nas  ubija.  Bilo koja negativna informacija se multiplicira na ćelijskom nivou. Zašto bi se naše ćelije ponašale drugačije od nas? Lišene ljubavi, multipliciraju taj osjećaj na milione puta i u jednom trenutku, određena ćelija otkazuje poslušnost i počinje da kopira taj obrazac. Poznato je dosta slučajeva duhovnog iscjeljenja, što potvrđuje da je svaka bolest poremećaj božanske geometrije i informacionog polja.

Kada je riječ o davanju, sam osjećaj nesebičnog davanja iz ljubavi stvara slično informaciono polje koje multiplicira  osjećaj dijeljenja, podstičući ćelije na saradnju. Kroz takav princip djelovanja, činimo dvostruku korist - sebi i drugome. Sufijsko učenje kaže da nema veće sreće od činjenja molitve za drugoga. Moliti tajno da se drugome (poznatom ili nepoznatom) ispuni želja ili potreba je jedan uzvišen način približavanja najvišim duhovnim sferama. I Gurđev navodi  da se molitva prima tek iz trećeg puta - prvi put molimo za roditelje, druga molitva je za komšije (prijatelje), a trećom molimo za sebe. 

Završiću ovaj tekst  jednim divnim citatom iz Transurfinga:

"Ako želite da vam odraz u ogledalu krene ususret,sami učinite prvi korak prema naprijed. Želite od čovjeka dobiti priznanje i poštovanje? Ne zahtijevajte ih. Poštujte vi njega i potrudite se da se osjeća značajnim u vašim očima. Odrecite se namjere da nešto dobijete, zamijenite je namjerom da nešto date i dobit ćete ono čega ste se odrekli.