Prečice ka Bogu

Kada nađete Svjetlo unutar sebe
znat ćete da ste uvijek bili
u središtu mudrosti.
Kako zadirete dublje u onoga koji istinski jeste
punog lakoće, zbrke,
strahova, težnji i iskrivljenosti,
naći ćete pravog, živog Boga.

Reći ćete:
"Znao sam te čitavog života,
i zvao te raznim imenima,
Zvao sam te majkom, ocem i djetetom,
Zvao sam te ljubavnicom,
zvao sam te suncem i cvijećem.
Zvao sam te svojim srcem
Ali te nikada do sada nisam nazvao samim Sobom."

Emanuel-Duhovne poruke

Bog stalno kuca na naša vrata i pokazuje se kroz bezbroj svojih lica, u svakom trenutku smo u kontaktu s njim, neko od nas je svjestan toga, dok neko nije. Od ogromne riznice njegovog izobilja dijeli nas samo jedan paravan neznanja i nesvjesnosti, zbog čega često osjećamo da smo u mraku, jer smo odvojeni od našeg nefizičkog ja. Da bismo spoznali njegovo sveprisustvo, ne moramo nigdje otići, niti učiniti ništa spektakularno, dovoljno je da unutar sebe upalimo prekidač i počnemo stvari posmatrati na pravi način, odnosno da u svemu uočimo božansku svrhu. Ne moramo to nužno gledati kroz prizmu religije kao posrednika koji nam se nameće kroz ekskluzivno pravo da nas poveže s Bogom, jer od našeg senzibiliteta najviše zavisi na koji način ćemo to učiniti. U prvom redu moramo biti svjesni da nam posrednik ne treba i da možemo razviti divnu komunikaciju sa božanskim sveprisustvom kad god želimo.  

Kao ljudi koji žive na nivou materije, logično je da imamo svoje želje i potrebe, ali smo često blokirani za njihovu realizaciju iz nekih razloga.   Često imamo loše odnose sa bliskim ljudima, roditeljima, djecom, partnerom, živimo u napetosti i "na silu" vučemo te neke odnose, ali unutar njih nema pravog jedinstva. Takođe, nerijetko upadamo u finansijske neprilike i petljamo na sve strane sa raznim karticama, kreditima, dugovima, neplaćenim računima i kad sumiramo svoj život, imamo jedan priličan kolaps koji držimo pod kontrolom. 

Čovjek je biće želja i imati želje nije nikakav grijeh. Iako su nam u novije vrijeme postala dostupna razna štiva o tajnama i zakonu privlačenja, velika većina ipak ne može da ih stavi u službu svojih želja, jer je problem u blokadama. Blokade su posljedica neznanja, a neznanje je prije svega vezano za nepostojanje svijesti o božanskoj sveprisutnosti. Primjera radi, Bog nam je pokucao na vrata kroz naše dijete, mi smo se vezali za dijete kao osobu i nismo uočili božansku svrhu, da je dijete kanal ljubavi između nas i Boga. Bog nam je omogućio da kanališemo svoju ljubav na razne načine, ali mi to nismo prepoznali. Dao nam je partnera, mi smo ga ugušili svojim strahovima, kontrolom, ljubomorom. Dao nam je, i konstantno nam daje "nafaku", opskrbu. U svim tim blagodetima je lice Boga. E sad, mi stalno želimo više i bolje, ali ne znamo zbog čega je to tako. Naše nefizičko ja konstantno osjeća čežnju za Bogom. Naše grubo, fizičko ja rezonira određenu želju ali je nesvjesno te čežnje i ne zna odakle potiče želja. Zbog toga teži za čulnim zadovoljstvima koje nam nakratko može obezbijediti novac, auto, hrana, ljubavnik...Kada bi nam Bog udovoljio u tim stvarima do kraja, mi bismo za kratko vrijeme stvorili "hibridne" generacije koje ne znaju za ljubav. Ljubav je usko vezana za čežnju za Bogom. Kada volimo svoje dijete, mi čeznemo za Bogom, neki od nas su toga svjesni, neki nisu. Isto tako, i ljubav prema partneru je kanalisana božanska milost. Odnos prema Bogu oslikava naš odnos sa partnerom. Odsustvo Boga (u našoj svijesti) čini da se fokusiramo na partnerove mane i činimo da one sve više narastaju, dok božansko prisustvo čini da smo fokusirani na partnerove vrline tako da njegove mane mogu potpuno da se nuliraju ili postanu beznačajne. Nedostatak "slatkoće" u braku ili vezi je najbolji indikator odsustva Boga.  Tako je u bilo kom segmentu života, uvijek imamo vagu na kojoj možemo izmjeriti taj intenzitet božijeg prisustva. U finansijskom smislu, ako u našoj svijesti o novcu ne postoji Bog kao izvor obilja, nama će novčanik biti vječno prazan, ali isto tako, i ako je pun, mi ćemo ga gledati očima straha i uvijek će nam se činiti da nemamo dovoljno. Dakle, s obzirom da nas Bog voli, on nam uskraćuje neke stvari i ne dozvoljava nam pristup njima dok ne osvijestimo naprijed navedeno i čini to za naše najviše dobro kako bi spasio našu dušu.  Sve se, ipak, dešava onako kako je najbolje za nas, ma koliko se to činilo apsurdnim. 

Da bismo zaista ostvariti svoje želje i potrebe, moramo "uvjeriti" Boga da smo "bezopasni" i da ćemo to znati primiti na način koji nije opasan za našu dušu.  Jer, puko udovoljavanje našim željama može nas brzo odvesti u propast.  U tom smislu, trebamo biti zahvalni na onome što smo dobili i na onome što nismo dobili. 

Što se tiče popularističkog pristupa zakonu privlačenja, tu je Bog ipak postavio rampu i jasno zašto je tako. Da, činjenica je da možemo ostvariti sve što poželimo. Ali, isto tako činjenica je da moramo imati ključ za to. To je kao da stojimo pored sefa punog dragocjenosti, ali kakva nam korist ako ne znamo šifru za otvaranje istog. Generalno gledano, ako prosječan čovjek, po zakonu privlačenja, poželi da ima milion eura i ako istog trenutka s neba padne taj milion u njegove ruke, da li bi to baš bilo dobro za njega? Sa aspekta rješavanja egzistencije, vjerovatno bismo imali doživotno riješen problem preživljavanja i ta jedinka ne bi morala ništa da radi. Velika većina razmišlja na taj način kada bi se nekako domogli nekih miliona da ne moramo ništa raditi, da riješimo stan, automobil, egzistenciju i isključimo mozak za sva vremena. Mnogi uporno mantraju i rade afirmacije, vizueliziraju bogatstvo, dok se Bog vjerovatno smije. 

Mudar čovjek teži da ima posao koji će omogućiti da slijedi svoju strast.  Najbogatiji ljudi na svijetu su  muzičari, glumci, pisci, jer oni rade posao koji vole i gdje mogu do kraja slijediti svoju strast, u potpunosti osloboditi svoju kreativnu energiju sve do zvijezda. Zato takve ljude i nazivamo zvijezdama. U vezi s tim, kada je riječ o afirmacijama, mnogo je djelotvornije uputiti želju za poslom koji će nam omogućiti adekvatan protok kreativne energije nego moliti da se domognemo nekih tamo miliona. Bog voli ljude koji stvaraju, ali kada to rade sa ljubavlju. Većina nas imamo posao koji ne volimo, radimo rutinski i stereotipno, iščekujući kraj radnog vremena, noseći svoje sumorne misli na posao i sa posla.  Količina oslobođene kreativne energije i ljubavi je na niskom nivou, odnosno - radimo posao bez strasti. E sad, nadolazimo na odgovor na pitanje zašto je za novac odgovorna naša druga čakra koja je vezana za seksualnu energiju.  Seksualna energija je životna, krativna energija. Ona nam omogućava produktivnost i reproduktivnost. Naše dijete je plod te energije, ali isto tako knjiga koju smo napisali, slika koju smo naslikali, haljina koju smo sašili. Sve su to naši produžeci. Novčana energija je neposredno vezana za količinu oslobođene strasti u poslu. Ne količinu uloženog fizičkog/mentalnog napora, već strasti u smislu kreativne, stvaralačke energije, odnosno radosti stvaranja djela. Tu dolazimo do božanske iskre u nama. Ona je čista, treperava radost koja igra u našem srcu. 

Može biti uspavana i netaknuta, tačnije, mi je nismo svjesni. Zato nam Bog s vremena na vrijeme šalje ljude, ljubav, djecu, partnera kroz koje oživljavamo tu iskru. Ti ljudi su naše prečice ka Bogu. Kada bismo kojim slučajem znali da volimo sve oko sebe ljubavlju kojom volimo svoje dijete, lako bismo razumjeli funkcionisanje univerzuma i bilo bi nam dostupno bukvalno sve što je u Božijoj riznici. Ovako, stisnuti i zatvoreni, u stanju smo da primimo samo djelić njegovog izobilja. 

  

Korijen štetnih uvjerenja

Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo. S obzirom da je svrha života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi će nastojati da to spriječe i da nas što duže zadrže u mraku. Jedan od takvih mehanizama jesu naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj sopstvenom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše. 

Kaže se da ne pamtimo događaje koji su se desili prije treće godine života i da sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku da neutješno plače, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će veselo da se smije i  veoma brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala. Pogledajmo odraslu osobu, ona će da plače i da se ljuti danima, mjesecima, godinama i nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je "nekada neko uradio". Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva i zaboraviće da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i strepnji da se ne ponove.  Ego je taj koji pamti i on je platforma svih uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili trećeg ugla. Mi smo jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima moć i  postaje svemogući "bog", on pomaže  patnju, podržava nas u zamjeranjima sa okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi, povređuje i mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.  S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas podsjeti šta smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu, mučimo se da pronađemo izlaz iz lavirinta, a ulazimo sve dublje u šumu. U jednom trenutku možda i obolimo i život nam se svede na trčkaranje od doktora do doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl. Sve se to dešava kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput "elektro šoka" oživio sjećanje na ono što jesmo. 

Postoji jedan prelijep Rumijev stih koji kaže:

Živio sam na ivici ludila
želeći da saznam razloge,
stalno kucao na vrata.
A kad se otvoriše,
ispostavi se da sam kucao iznutra!'' 

To što bdije u nama jeste naše pravo ja i ono želi da se oslobodi, osvijesti. To je ono što imamo u srcu, jer srce je ono koje "kuca" iznutra i mi smo u njemu i Bog je u njemu.  Zato ćemo uvijek biti na ivici ludila sve dok ne dostignemo unutrašnji mir. Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći (neznanja),  izvorno "ja" je izlazeće sunce koje donosi buđenje (mudrost). 

Ego stalno želi da se nekome dopada i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali sa egom nikada nema mira. Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja sa malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, tepanje, podsmijeh i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje, osjetno "spuštanje" na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.  Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sagovorniku, sa poštovanjem, ali kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz spoljnog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi.  Kako odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu sa izvjesnim kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl. Zapravo, kada osoba u djetinjstvu zabilježi nizak nivo poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto bolje i teško joj je da povjeruje da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje ega "ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u odnosu na tebe", odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.  

Kada se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu baziramo svoju vezu sa partnerom, brak, odnos prema novcu, poslu i sl., dakle, ako isto nije sagledano kroz božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto. Šta znači sagledati nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam obezbijedi komfor u kome ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri. Što su emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i sticanja mudrosti, a ne prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima, strahovima i potrebama. Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima da mu se nešto ne desi, da se ne razboli, kako će preći ulicu, da li će pogledati ima li auta i sl., kada imamo partnera, takođe smo opterećeni strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed strahujemo za nešto što se još uvijek nije desilo i tako izražavamo sumnju u Božiju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo postavili na pijedestal.

Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti  ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla.   Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena,  tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.

Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je  stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti  znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova. Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.