Da li se prema drugima odnosimo sa usađenim mehanizmom odbijanja i neprihvatanja, ili je ironija naš jezik sporazumijevanja? Da li je naše ponašanje duboko uslovljeno nakupljenim bijesom i gorčinom koji su rezultat neispunjenih težnji i očekivanja?
Pogledajmo na koji način komuniciramo sa svojom okolinom, kako doživljavamo svoje susjede, kolege ili prolaznike na ulici, koliko imamo odbojnosti i neprihvatanja, šta nas posebno podstiče na ispoljavanje negativnih emocija, na koje tačno osobine ili pojave reagujemo i na koji način? Da li u svemu vidimo samo crnilo, na primjer, po ulasku u tramvaj konstatujemo kako su svi ljudi prljavi i ne kupaju se redovno? Problem je što to ne govori ništa o drugome već o nama samima i našoj unutrašnjosti. Ako imamo takav stav prema drugima i prema životu općenito, trebamo debelo da se zamislimo nad sobom, jer imamo jako zaprljanu unutrašnjost (poput prljavog stakla) posmatrajući svijet kroz prizmu nakupljene prljavštine. Prljavština se sastoji od negativnih emocija i iskustava koja smo s vremenom nakupili i koji nam ne dozvoljavaju da u drugima vidimo nešto lijepo i pozitivno. Drugi su samo naše ogledalo u kome vidimo svoj sopstveni odraz. To je klasični učinak sjenke, za koju se kaže da uvijek u drugima vidimo nešto što je prisutno u nama samima, jer kako bismo uopšte detektovali neku osobinu ako ne kroz prizmu vlastitih osjećaja o njenom postojanju u nama samima. Ako u drugima vidimo samo negativnosti, ako na spomen nečijeg imena polazimo sa aspekta ponižavanja i nastojanja da ga što više oblatimo, mi imamo krupan problem i, uzgred, jako loše mišljenje o sebi. Dozvoljavajući da iz nas progovaraju bijes i frustracije, mi zapravo govorimo koliko smo nemoćni pod valom te sile i koliko joj prepuštamo da kreira našu stvarnost, toliko jako da smo prestali oko sebe primjećivati ljepotu. Mi smo okovani lancima sjenke koja diktira kod našeg ponašanja i sprečava naš progres. Odbijanje, ironija, podrugljivost, ljubomora, osvetoljubivost - to je ono što emitujemo i što nam se vraća u obliku naše stvarnosti. Ne možemo nikako dobiti natrag više od onoga što smo posijali, pa bi trebali da se zapitamo kakvo sjeme sijemo. Ne možemo posijati pšenicu a očekivati da uberemo plod narandže. Ne možemo posijati gorčinu i ljubomoru, a očekivati da uberemo sreću i ljubav. U svakom trenutku, kada se osjećamo loše moramo znati da smo upravo ubrali plod koji smo posijali, odnosno dobili nazad zraku koju smo poslali i koja se odbila o ogledalo.
Svaka biljka koja sada raste, nosi svoje sjeme za budućnost, u svemu što se dešava u sadašnjosti postoji sjeme budućnosti.
Ljubomora je razorna, destruktivna emocija i daje suhe i gorke plodove. Da li nam se jedu takvi plodovi? Ili bismo u Božijem izobilju ipak odabrali nešto ljepše i slađe, inspirisano ljubavlju i ljepotom?!
Nema komentara:
Objavi komentar