U potrazi za ljubavlju

Ovaj post bih započela pričom  o jednom indijskom duhovnjaku koji je sav iscrpljen i iznemogao, nakon dužeg pješačenja, u sred noći stigao u neko selo, očekujući da će naći smještaj. Međutim, sva vrata su mu bila zatvorena, svi su ga odbili. On je počeo zahvaljivati Bogu. Neko ga je upitao zašto zahvaljuje Bogu, kada je dopustio da tako iznemogao ostane u sred noći bez krova nad glavom, a on je rekao: "Bog  najbolje zna šta mi treba, on je odlučio da mi je u ovom trenutku takva situacija potrebna". 

Ovdje leži neiscprna mudrost našeg odnosa sa drugima i našeg odnosa sa Bogom (univerzumom i sl.). Mi se grčevito držimo nekih osoba iako kroz njih doživljavamo neuspjehe i frustracije, ali nam je to u određenom trenutku neophodno da shvatimo svoju vrijednost, jer mi ustvari svu vrijednost prebacimo na njih i postanemo beznačajni sebi pa i ostalima. Zato ostajemo ispred zatvorenih vrata - Bog odlučuje da takve osobe odu iz našeg života jer nas previše voli i želi da nas okrene na put ljubavi ka sebi, želi nam reći da ne možemo računati ni na koga osim na Boga i samog sebe - tako je i duhovnjak crpio sebe do zadnje kapi snage, oslanjajući se na druge ljude i na kraju ostao ispred zatvorenih vrata. Na kraju je shvatio da ima samo sebe i Boga koji mu je pokazao da može biti zaštićen u njegovom okrilju, neovisno o drugim ljudima. Ne daju nama sreću ljudi, već Bog (univerzum i sl.). Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću ako je ni sami nemaju dovoljno već gledaju da je dobiju kroz nas, pa kada ne uspiju u tome, idu dalje u nedogled. Kada nam neko okrene leđa i ode, to je znak da smo mi iscrpljeni i da je naš kanal i veza sa Božanskim izvorom presušio, zatvorio se. Dokle god smo mi nepresušan izvor ljubavi, na način kako je Bog nama daje, bezuslovno, mi ćemo biti magnet za druge i nećemo imati problematične odnose. Čim počnemo uslovljavati svoju ljubav, mi postajemo odbojni i pretvaramo ljubav u trgovinu. Sa zatvorenim srcem smo sjemenka, kada otvorimo srce, mi smo rasvjetali cvijet koji miriše i privlači.

U suštini, potraga za ljubavlju jeste iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju, svaki čovjek sa kojim ulazimo u emotivne odnose jeste replika, kopija božanskog lika, ali samo jedan je original. Žena kroz muškarca nastoji uspostaviti trajni izvor ljubavi, ona u njemu pronalazi božanski kanal, ali je greška u tome što ona sama nema dovoljno ljubavi prema sebi, pa kada to "božanstvo" ode mi ostajemo bez ljubavi, odsječeni i patimo. Ali, Bog kao univerzalni izvor energije nikada i nigdje neće otići, on nam je jedina garancija da ćemo imati trajnu ljubav. Kažu da je žena nekada prirodno mirisala kao cvijet, ali joj je poslije grijeha taj miris oduzet, zato nesvjesno ima potrebu da koristi parfem i da miriše. Kada bi žena imala vezu sa božanskim u sebi, ona bi stalno obnavljala svoj miris i bila trajno privlačna svom partneru. 

Zašto tako često udarimo na zid kada nam je potrebna ljubav? Zato što je tražimo na pogrešnoj strani. Zato što na takav način hvatamo kapljice umjesto da plivamo u okeanu. Zašto dopustiti da nas ostavljaju pred vratima, kada je iza tih vrata mali i skučen prostor, a u božanskom beskonačnost. Mi smo sami, ali ne i usamljeni. U svakom odnosu smo sami, u društvu smo sami. Svako srastanje sa drugima je suviše bolno i neprirodno. Kada se rode sijamski blizanci, svijet se zgražava. Oni umiru ili se nasilno razdvajaju. A mi se toliko trudimo da srastemo, u svom neznanju, i tako biramo patnju. Radost je na suprotnoj strani. Zašto smo nekada toliko radosni i sretni, iako dugo nemamo partnera niti smo u vezi? Čak nas odbija pomisao da uđemo s nekim u vezu, da ne bismo pokvarili tu sreću. To je znak božanske ljubavi i dokaz da nismo usamljeni iako smo sami. U takvom stanju smo najprivlačniji i kada uđemo u vezu, sve je bajkovito, ali se mi u jednom trenutku prebacimo na drugi kolosijek i počinjemo tražiti sigurnost, postajemo posesivni i zahtjevni. Tu ljubav gubi, tu prestaje vjera u božansko u nama i zatvara se slavina, tu počinjemo crpiti sebe i partnera jer nema više dotoka energije, zato dolazi do zasićenja jer se konstantno vrti ista energija - redovno javljanje, izlasci, obavezni poljupci, obavezno "volim te" i sl., čim izostane nešto od toga mi smo u šoku i strahu jer prepoznajemo gubitak ljubavi, a tu ljubavi ustvari i nema, jer smo joj zatvorili put onog trenutka kada smo napustili bezuslovnu vjeru i povjerenje da je sve dobro i bez uplitanja našeg uma.

Karmičko sjeme

Svako djelovanje iz ega predstavlja čin ne-ljubavi i plodno tlo za razvoj karme. Ego je rasadnik karmičkog sjemena i plodova karme. Ima jedna priča koja to lijepo opisuje:

- Nosila vrana orah u kljunu, orah ispadne iz kljuna i upadne u dimnjak. Zamoli orah dimnjak da ga ne tjera i da mu dopusti da se tu sakrije od ptica kako ga ne bi pojele. Dimnjak to prihvati, ali nakon izvjesnog vremena orah pusti klicu u zemlju i počne rasti drvo. Pošto je drvo sve više raslo, dimnjak je postao tijesan i počeo je da se ruši, na kraju je drvo naraslo veliko a dimnjak se potpuno srušio. 

Isto tako, naš ego prihvata karmičko sjeme svakog trenutka kada uradimo nešto što nije čin ljubavi. Često nailazim na priču o zloupotrebi zakona privlačnosti na način da se isti koristi za privlačenje određene osobe u život ili se ta osoba rastavlja od partnera i sl. To je evidentan karmički prestup, ali mi se često pravimo naivni pa "ne znamo" da je to čin ega, a ne čin ljubavi. To je samo potvrđivanje egu da može posjedovati predmet svoje želje. Kada kroz takav čin primimo karmičko sjeme, šta možemo očekivati nego da prije ili kasnije plod naraste i počne rušiti naš ego kao što je orah srušio dimnjak. Nema veće boli od one koju prati raspadanje ega. Ego će srušiti upravo plod onog sjemena koje smo posijali, ma koliko mi u trenutku   prijema sjemena djelovali veliki, moćni i sretni. 

Sjeme može biti sve - misao, emocija, djelo, riječ. Ego je oklop koji nam ne dopušta da pristupimo centru našeg bića koja je čista božanska ljubav, a predstavljen je četvrtom čakrom. Ego je zapravo čep koji nam ne dopušta da nam iz grudi poteče čista iskra ljubavi, pa "volimo" selektivno samo ono što podilazi našem egu, ne volimo ljude koje ne razumijemo, koji ne razmišljaju kao mi ili ne vjeruju u istog Boga kao mi. Ne interesuje nas kako se neko osjeća zbog naših djela, bitno nam je samo da je nama dobro i da otmemo djelić sreće za sebe. Sve to što "volimo" predstavlja đubrivo našem egu i dokle god ga kvalitetno đubrimo, on će da raste i smanjuje mogućnost prolaza ka ljubavi. Kada nam, kroz neku situaciju, ego krene da se raspada, javlja se patnja i mi svim silama nastojimo da ga zakrpimo, umjesto da dopustimo da se sruši i pristupimo neistraženim poljima naše unturašnjosti.

Kada se ego sruši i skloni se čep sa duše, tek onda postoji mogućnost da iščupamo iz korijena nesvjesne motive i da ih iznesemo na svjetlo, puštajući da se korijen osuši i zauvijek prestane rasti. Korijenje će rasti dokle god je u tami nesvjesnog, čim ga sunce (svijest) sprži, ono više nema nikakve šanse za rast. (Osho). Što znači, treba osvijestiti uzrok koji nas dovodi do ideje da otimamo ono što nam ne pripada ili  hrani našu inferiornost koja nam govori da nismo vrijedni ljubavi, te pristajemo na razne vidove trgovine i nagodbe, pristajemo da budemo "sa strane", ili samo za provod, seks ili se viđamo samo kada partneru odgovara čekajući kao stvar na polici i sl. Šta je to zbog čega se plašimo da izrazimo vlastito mišljenje i iskažemo svoje potrebe u vezi? Strah da ćemo biti odbačeni, ostavljeni, kažnjeni? Da li su nam u djetinjstvu govorili "šuti, šta ti znaš...pametniji si kad šutiš" i nisu dozvolili da razvijemo svoje mišljenje? Ili su nam ljubav kompenzirali hranom, odjećom, obućom i govorili kako su nam sve dali da bismo bili sretni, a mi tako nezahvalni? Zbog svega toga mogli smo razviti oholost prema sebi i osjećaj da nismo dostojni ljubavi, pa smo svoju ljubav sahranili i podigli joj spomenik u obliku ega. Naše ego-ja je snažno težilo da se razvije i bude prihvaćeno, svaki oblik neprihvaćanja snažno ga je bolio, jer je ego stvoren samo da bi glumio nas na pozornici života ne bi li pokupio što više aplauza i potvrdio našu vrijednost. Zato smo se počeli ponašati isključivo prema društveno-prihvatljivim normama ponašanja i izgubili spontanost. U skladu s tim, nastavili smo putem koji potvrđuje našu vrijednost, a preotimanje partnera je jedno od mnogobrojnih takvih mjerila vrijednosti koje nam govori "ja vrijedim više, on pripada meni, nisam više bezvrijedna, on je moja medalja, dokaz da sam voljena, prihvaćena i sl.", dok ustvari ta "otimačina" kopira model neuspjelog privlačenja očeve pažnje, rivalitet sa superiornijom sestrom, nemogućnost dobivanja željenog i sl. Ako takve motive ne osvijestimo i ne iščupamo iz korijena, oni će rasti i ponižavati naš ego dokle ga potpuno ne poruše, mi dakle imamo izbor da se sami obračunamo sa egom ili da srljamo u iskustva poniženja ega. Kada napravimo karmički prestup, to je izbor odloženog  suočavanja sa narastajućim oblikom onoga što nam je bilo pred nosom, pa metaforički rečeno, umjesto da smo odbacili sjeme mi smo ga posijali i sačekali da se cijelo drvo sruči na nas. 

Energetski vampirizam

Enregetski vampirizam mnogi posmatraju kao krađu energije, ali tu nije riječ o krađi već o dobrovoljnom predavanju energije  Najčešće su to bliske osobe kao što su djeca, roditelji i partneri, često i radne kolege sa kojima provodimo dosta vremena ili osobe koje su se iz nekog razloga zalijepile za naše mentalno tijelo i često o njima razmišljamo. U nekim slučajevima, kada nas savladaju negativne emocije, ljutnja, bijes, strah, ljubomora, u naše energetsko polje mogu da se usele razni entiteti i astralni ostaci, gdje nastavljaju da žive poput parazita, te hraneći se našom energijom prazne našu bateriju.

Zadržavanjem neke osobe u svom energetskom polju, bilo da su to misaoni ili emocionalni procesi, mi toj osobi predajemo svoju energiju u manjoj ili višoj mjeri. Bilo kakvo mišljenje, kontakt ili još više raspravljanje (ogovaranje) o nekome izvlači nam dragocjenu životnu energiju. Mi već odavno znamo da iz nekog razloga nije poželjno ogovarati nekoga, ali mnogi od nas ne znaju zbog čega je to tako. 

Evo zašto...

Ogovaranjem drugih osoba prije svega pravimo karmički prestup. U polju svakog od nas postoje tamne energetske mrlje, odnosno nisko-frekventne vibracije naših negativnih osobina i grijeha, to su najčešće karmičke nakupine na koje se talože i svakodnevne negativnosti.  Osobe koje imaju puno negativnosti u sebi imaju više tih mrlja, što izbija iz njihovog pogleda, izraza lica i sveukupne pojavnosti, tako da je lako uočiti da osoba zrači nekom negativnošću. Međutim, mi nikada ne možemo znati šta neko nosi unutar sebe. Kada pođemo ogovarati neku osobu, mi otvorimo svoje energetske kanale i povezujemo se energetski sa tom osobom. S obzirom da je ogovaranje nisko-frekventna aktivnost koja ima negativnu energetsku pozadinu, mi raskopavamo svoj tamni energetski sadržaj i djelujemo iz njega, te u tom trenutku stvaramo silu privlačnosti za iste takve tamne sadržaje iz polja druge osobe i snažno ih privlačimo ka sebi, u svoje polje, dok pri tome nesvjesno čistimo polje osobe koju ogovaramo. Kod nas je uobičajena izjava: neću da pričam o njemu, da mu spiram grijehe! Ustvari, tako i jeste. Ali mi ne znamo kakve grijehe neko nosi i šta mi ogovaranjem možemo privući sebi. Pogledajmo osobe koje su poznate po kopanju po tuđim životima. Nijedna ne djeluje sretno i ispunjeno, naprotiv, kipe od nezadovoljstva i zlobe, ali to nije sve njihovo, ima tu dosta našeg "zla" koje smo im prepustili i preko tog crnila smo s njima u vezi i imamo razmjenu energije. Mi smo unutar sebe otvoreni za priključak samim posjedovanjem tih negativnih sadržaja, čime automatski dopuštamo razmjenu energije. Kada neko dirne u nas mi mu se sručimo na leđa sa svom svojom negativnošću i obrnuto. Ovo je univerzum tako podesio da nas zaštiti u situacijama kada nemamo nikakvu kontrolu niti mogućnost odbrane. Znači, kopamo li mi po nečijem životu stvaramo privlačnost za isti model događaja i ponašanja koji osuđujemo. Sve se vraća i na kraju se spotaknemo o vlastitu glupost, neukost i neprosvijećenost.  Nekada se pitamo otkud nam odjednom neraspoloženje ili depresija, ne treba da nas čudi ako smo ulazili u bilo kakve misli ili rasprave o nekome. Ako nekoga smatramo lošom osobom ili negativcem, trebamo nastojati da što manje govorimo ili razmišljamo o njemu. Raspravljajući o njegovoj zlobi mi ulazimo u frekvenciju zlobe i lijepo podešavamo svoj prijemnik, pa ujedno gubimo svoj nevini, dječiji aureol i emitujemo energiju frustrirane i negativne osobe.  Zabranimo takvim mislima i osobama prilaz tako što ćemo stvoriti zlatno jaje oko sebe uvijek kada pokuša ući u naše polje i načeti naše misli. Ako nekoga ne možemo da odlijepimo  iz svog mentalnog polja, pošaljimo ga velikom gumenom praćkom u svemir i posmatrajmo kako nestaje kao mala tačkica, a onda mu zatvorimo prilaz. Možemo vizuelizirati zlatni ili srebrni štit, aktivni omotač koji struji oko našeg tijela  i sl.  Ubrzo će prestati da nam izvlači energiju. Ovako se manifestuju i magijski uticaji i djelovanje protiv nečije volje na njegov um, što imamo jaču i čistiju auru i manje tamnih energetskih mrlja, to smo spremniji odbraniti se od ovakvih uticaja. Aura se jako dobro čisti redovnom molitvom i meditacijom. 

Kod vampirizma se često sa jedne strane stvara ovisnost, kada  svoj izvor životne energije prebacimo u drugu osobu. To se javlja u bliskim odnosima, roditelji su naši najčešći vampiri koji nas nesvjesno čine ovisnima o sebi i izvlače energiju te postaju naš izvor životne energije. Oni su zakačeni za nas i čine nas ovisnim o svojim stavovima o nama, mišljenju o nekim stvarima, novcu  ili emocionalnim obrascima koje su nam nametnuli, te jako utiču na naša emocionalna raspoloženja. Cijeli život nas proganjaju njihove prognoze "od tebe nikada ništa neće biti...ti si nesposoban, ovakav, onakav...novca nema, neće ga nikada ni biti...ništa u životu ne pada s neba, za sve se treba naporno boriti". Većina nas nikada nije savladala fazu odvajanja od roditelja i samostalnosti, čime smo praktično pripremljeni za stvaranje ovisničkih odnosa, jer su roditelji ostali uštekani u naš priključak, te mentalna povezanost sa njihovim pravilima nastavlja da izvlači našu energiju. Nas jako može smoriti boravak u blizini majke, jer je to jedna nesvjesna borba za energiju, posebno ako se naši životni stavovi bitno razlikuju od njenih. Kada postoji priključak tamo se odvija haotična borba uvjerenja koja nastoje da ponište jedno drugo, pa nas taj proces prazni i rezultira osjećajem krivice i obaveze da isporučimo potrebnu količinu energije. Mi to možemo kompenzirati kroz materijalnu pomoć ili činjenjem usluge, ali nikada nećemo imati osjećaj da smo dali dovoljno i da smo dovoljno dobri. Kada smo samostalni i nezavisni, takvog protoka nema, te nema napetosti i neugode. 

Ovisnost je posebno zastupljena u partnerskim odnosima u kojima svu svoju energiju prepuštamo partneru i postajemo ovisni o svakom njegovom pokretu, pozivu, rečenici, raspadamo se kada nešto nije u redu, ovakve veze su kao po pravilu pune ljubomore jer uvijek mora postojati nisko-frekventna emocija preko koje će se crpiti energija. Kada nas tako partner iscrpi da nema više šta da izvlači, mi ostajemo bez energije i nemamo više šta da pružimo, on nas napušta kao iscijeđenu krpu i pronalazi osobu punu entuzijazma i volje za životom u kojoj vidi novi izvor energije. Često su ove "punokrvne" osobe spas za brak u kome je s jedne strane iscijeđena krpa a s druge energetski vampir, jer partner prebaci fokus sa stalne partnerke i brak opstaje, inače bi se univerzum pobrinuo da se brak raspadne kako bi partnerka preživjela.

Kada se u nekom odnosu stalno ponavlja isti obrazac negativne energije kao što je ljubomora, tu postoji energetski vampirizam, gdje partner nesvjesno podstiče ljubomoru onog drugog kako bi se opskrbio energijom. Ljubomora se pogrešno tumači kao dokaz ljubavi, to je obrnuti proces - ljubav je izvor životne energije, a ljubomora je gubitak, curenje životne energije. Kada partneru treba takav "dokaz ljubavi", on ustvari treba našu energiju i svjesno ili nesvjesno napravi određeni potez koji će podstaknuti našu ljubomoru i odvrnuti slavinu naše životne energije. Zapravo, mi ne gubimo energiju, ali je velikim dijelom prebacujemo u polje partnera i tako funkcionišemo privezani i ovisni jer nam je on neophodan kako bismo mogli funkcionisati. Međutim, mi često ne prepoznajemo da je došlo do ovisnosti, već to miješamo sa ljubavlju. Veza može biti zdrava i uspješna jedino ako obje osobe zadrže dovoljan nivo samostalnosti i neovisnosti, odnosno imaju svoja samostalna interesovanja, hobi, prijatelje i aktivnosti. Kada visimo na partneru kao dugme, mi smo propali slučaj, energetska nula. 

Podijelimo li tako svoju energiju na više strana, mi ličimo na izvor energije na koji je uštekano puno potrošača - majka, partner, suparnica, komšinica, kolega, neprijatelj, prijatelj i sl. Mi smo ovisni i svakome smo dopustili da rovari i useljava se u naš mentalni prostor odakle iznosi sve što mu je volja, svaka misao koju neko od njih iznese "ukrade" djelić naše energije, jer da bismo proizveli misao mi koristimo vlastitu energiju. Kada konstantno mislimo o nekoj stvari na koju smo fokusirani, npr. gradimo kuću ili kupujemo automobil, mi proizvedemo na  milione različitih misli i ideja koje nemilice rasipamo i pri tome smo jako umorni i iscrpljeni, nervozni, i na kraju više nismo sigurni da činimo pravi izbor. Zato je konstruktivno i usmjereno mišljenje najbolji način "štednje" energije. Kada jedan biznismen, multimilioner, ne bi imao jasan plan i fokus svog djelovanja, on bi načisto poludio, obolio i osiromašio od gubitka energije. Imati energiju znači biti bogat.  Meditacija i joga su od neprocjenjive važnosti za trening uma i oslobadjanje od suvišnih i neželjenih misli. Da bismo sačuvali i povratili energiju mi jednostavno trebamo biti u stanju ne-razmišljanja određeno vrijeme u toku svakog dana. U komunikaciji s drugima  neophodno je zadržati svoj unutarnji mir ako mislimo sačuvati vlastitu energiju. 

Pogledajmo jednu muzičku zvijezdu na sceni. Nijedna nema vlastitu energiju. Svakoj je potrebna publika da joj preda energiju, pa da se pokrene. Kada se pokrene, ona emituje ono što je od publike dobila, jer je samo kanal, dobar prenosnik, zbog određenih psiho-fizičkih osobina. Zato su ove ličnosti izvan scene totalno nesređene, nesrećne, beživotne i sklone narkomaniji, alkoholu, tabletama.  One žive samo kada su na sceni. Slušanje određene muzike, gledanje filmova, praćenje medija, reklama i sl. je takođe energetski vampirizam, mi smo stalno izloženi izvlačenju energije na način da je dobrovoljno predajemo kako bismo oživjeli  projekat kome je potrebna životna energija, zato činimo bogatim one koji osmišljavaju i realizuju takve projekte, jer kao što sam rekla - imati energiju znači biti bogat. Novac je energija i srazmjeran je količini naše životne energije. Država je pravi energetski vampir koji nam izvlači novac kroz poreze i živi tipični parazitski način života, držeći nas u uvjerenju da nam je neophodan tamo neko ko  najbolje zna šta je dobro za nas. S obzirom da su nas roditelji već pripremili na takav ovisnički odnos, mi poslušno i dobrovoljno predajemo energiju. Zauzvrat dobivamo ono što smo emitovali i zato se kaže "narod ima vođu kakvog zaslužuje", jer su vođe direktan produkt energije kojom su se nahranili.

Unutrašnji trn

Često nam se u životu  ponavljaju iste situacije u kojima se bude inferiorne, samouništavajuće i inertne ideje koje nas tjeraju da se uvijek ponašamo i osjećamo isto. To su nevidljive prepreke koje nam ne dozvoljavaju rast i napredak, koje zamračuju sunce našeg života i sprečavaju iskorištavanje naših potencijala i životnih prilika. Tako provedemo godine boreći se sa sopstvenim demonima, često razumijevajući druge, ali ne nalazeći razumijevanje za sopstvenu prirodu i odgovore na pitanja vlastite svrhe života. 

Ta iracionalna sila je vlastiti trn koji smo razvili kao odbrambeni mehanizam, koji nam je zapriječio dalji rast, okrećući se sve više protiv nas ne bi li nas podsjetio da je vrijeme da ga uklonimo, probijemo zid izvan polja poznatog  i kročimo u nepoznato. Koliko nam je strah od nepoznatog donio propuštenih prilika, no mi smo se držali poznatog terena i radije odabrali dobro poznatu patnju. Mi se opsesivno držimo svoje patnje jer mislimo da nam pripada, ali patnja je refleksija vlastite gluposti i neznanja, nepoznavanja samog sebe. Prihvatajući patnju mi zaključavamo svoj trn unutra i puštamo da nas ranjava. Toga postanemo svjesni tek kada pronađemo načina da izađemo iz takve situacije i kada pogledamo sa određene vremenske distance. Kada nam treba ta vremenska distanca, to je znak da smo nerazvijeni. Patnja je znak da nešto ne ide kako treba i da je potrebno mijenjati smjer, a ne nastavljati istim putem. Suludo je činiti istu stvar, a očekivati drugačije rezultate. Godine nam prođu u iščekivanju da se nešto desi samo od sebe, umjesto da promijemo kurs djelovanja i pronađemo adekvatan ključ. Patnja nije dobar učitelj ali je nekada neophodna, ako je to izbor našeg bića. Mi iznutra donosimo odluke i pravimo izbore, prema stanju našeg duha. Nerazvijen duh treba patnju, treba iskustva koja će ga izlupati i na taj način "nasilno" otvoriti oklop. Nekada se to otvaranje dešava kroz šokantne događaje, rezove bez anestezije. Sve se to dešava sa jednim ciljem - radi odstranjivanja trna koji nas povređuje i zaprečava rast i razvoj našeg bića. Kada god doživimo neku nezgodu ili nesreću, posjekotinu, lom noge ili ruke, udarac, svađu, stres, nervni kolaps - trebamo znati da je to uzrokovano unutrašnjim stanjem duha. 

Potisnuti bijes će privući fizičku povredu, opekotinu, a u dugoročnom smislu bolest, on je trn koji je zariven u naše unutrašnje biće i jedini jezik koji on razumije jeste nasilje, tako da mi nesvjesno činimo nasilje prema sebi  kroz svoje ponašanje i privlačimo nasilnost izvana, ljude koji nas povređuju verbalno ili fizički, sve dok ne oslobodimo taj aspekt svoje ličnosti. Bijes se akumulira u jetri i žuči,  oslobađanje se uvijek odvija na fizičkoj i duhovnoj razini. Većina nas ima manje ili više kamenja zaglavljenog u žučnim kanalima jetre, što sprečava jetru da proizvodi dovoljno žuči. To je nesvjesna tenzija da se potisne i "zaglavi" bijes na fizičkom nivou, koja s vremenom dovodi do narušavanja zdravlja, s obzirom da dolazi do usporavanja probave i apsorpcije hranjivih tvari, te slabijeg rastvaranja kolesterola što doprinosi njegovom povećanju, što opet uzrokuje kardiovaskularne bolesti, ekceme, hipertenziju, gastritis, karcinom i niz drugih bolesti.Sve je to ustvari proces samouništenja koji uzrokuju iste takve samouništavajuće ideje na mentalnom i duhovnom nivou, odnosno tiho nasilje kojim sami sebe razaramo. Kako će se odvijati taj proces samouništenja najviše zavisi od našeg temperamenta ličnosti i povezanih tjelesnih tekućina. Jedan flegmatik neće isto reagovati kao kolerik, jer su to dva potpuno suprotna tipa ličnosti. Flegmatik je pasivan, skoro bez reakcija, dok kolerik reaguje snažno i impulsivno. Kolerik će prije privući oboljenje kardio-vaskularnog tipa, dok će flegmatik dati sklonost ka zadržavanju tečnosti, nemogućnost da otpusti određene emotivne sadržaje što gomila razne materije i tumore u organizmu. Sangvinik će reagovati na nervnoj bazi, a melanholija daje dug, težak i dosadan život pun tuge i sklonost depresivnom rapoloženju. Mi smo uglavnom mješavina dva i više temperamenata, ali obično je jedan temperament dominantan i presudan kada su u pitanju naše reakcije i sklonosti. Zanimljivo je da melanholičan temperament spada u stvaralački, jer najveća remek-djela filozofije, umjetnosti i književnosti su plod melanholičnog temperamenta. Dovoljno je reći da je Saturn vladar melanholije, on je ujedno najteži "klin" mudrosti koji se doseže kroz vlastitu bol i iskustvo. Mnogo više o tome se može pročitati u knjizi "Saturn i melankolija" koja se smatra "najučenijom knjigom našeg doba".

Često nam nedostatak svijesti o očuvanju vlastitog zdravlja, te unošenje raznog smeća i otrova u organizam govori upravo isto ono što se dešava na duhovnom nivou. Nije džaba rečeno - u zdravom tijelu, zdrav duh. Kada se počnemo duhovno pročišćavati to automatski povuče potrebu za zdravijom ishranom i fizičkom aktivnošću. Ako smo se opredijelili za program pročišćavanja jetre, to obavezno prati neki unutrašnji poriv za promjenom. Ako smo odlučili da prestanemo pušiti, to takođe pokreće određeni segment promjene na psihološkom i emocionalnom nivou, pušenje obično podrazumijeva slabu percepciju stvarnosti, potrebu za bijegom i filtriranjem opažajnih sadržaja sa tenzijom odbacivanja onoga što ne želimo vidjeti. Prestanak pušenja obično je povezan sa novom fazom unutrašnjeg života.

Vjera, želja, molitva

Da li postoji nešto u što čvrsto i nepokolebljivo vjerujemo? Recimo da je to Bog - kojim čulom vjerujemo u Boga? Postoje ljudi koji vjeruju samo u ono što vide očima, vide brda, mora, šume, sunce - ali ne vjeruju u Boga. Oni kažu: Pokaži mi Boga i ja ću vjerovati u njega. Mi im možemo reći da je sve oko nas Bog, dokaz njegovog postojanja. Recimo da neko vjeruje u Ljubav. Kako ćemo onome ko vjeruje samo čulom vida pokazati ljubav? To ne možemo, ali možemo pokazati sve oko nas i reći - to je plod ljubavi. Da bismo u nešto vjerovali ono ne mora da postoji u fizičkom smislu, dovoljno je da imamo manifestacije onoga u što vjerujemo. Mi smo možda osoba slabe vjere, držimo se neke sredine, vjerujemo u Boga ali ne preferiramo nikakve oblike molitve i obraćanja Bogu, ne razgovaramo sa Njim i ne obraćamo Mu se. Kao da imamo negdje u podsvijesti misao da On  postoji, ali imamo svojevrstan zid iza kojeg živimo svoj život i ne ulazimo previše u dijaloge s Njim.  

Mi imamo moć vjerovanja u sebi koju ne koristimo. To je neiskorišteni potencijal koji spava negdje unutar nas. Možda nismo dovoljno svjesni šta znači moć vjerovanja. Vjera je put ka manifestaciji onoga u što vjerujemo i najveća nam je greška što je držimo tako mlakom i beživotnom. Naše želje su gorivo, naša vjera je vatra i naša molitva je vjetar koji raspiruje vatru. Trebamo se zapitati šta je sa našom vjerom - da li je ona samo zgarište ugašenih nadanja, želja i razočarenja. Nekada se desilo da našoj želji nije udovoljeno i mi smo ugasili svoju vjeru da se želje mogu ispuniti, uložili smo snagu vjere u "činjenicu" da nam se želje ne mogu ispuniti. Zato nismo ni obavljali molitvu i tako smo godinama živjeli u beznađu i praznini. 

U svijetu simbola, vatra je iskra života, početak, rađanje, bez nje nema života, kao što ni nama ne bi bilo života bez Sunca. Tako i naša vjera predstavlja Sunce našeg života i omogućava stvaranje, oživljavanje različitih mentalnih kreacija i želja. Kada smo osnaženi vjerom, i dovoljno jako želimo, uz dovoljno iskrenu molitvu - mi možemo da kreiramo i stvaramo stvarnost koju želimo. Davno je rečeno: ko je blizu vatre, taj se ogrije. Ne možemo se nikada ogrijati rezultatima svojih želja ako smo hladnog srca i mlake vjere.

Bez vatre (vjere) mi smo izgubljeni u mraku. Ako nam je život mrak, mi smo sami za to odgovorni jer imamo mogućnost da upalimo baklju i osvijetlimo svoje puteve. U mraku ne možemo vidjeti svoje manifestovane želje, čak i da se dogodi da nam se želje ispune, mi smo slijepi za njih, ne osjećamo i ne doživljavamo ih sa radošću. Svaki dan započnimo sa vjerom u srcu da je pred nama najljepši dan, pun ljubavi i sreće, pomolimo  se za sebe i sve ljude i pošaljimo svoje želje i namjere...I svaku noć krenimo na počinak sa istom vjerom, željom i molitvom...Sa upaljenom bakljom nećemo zalutati!

Negativna energija

Sva očitovana energija se ispoljava kroz pozitivan i negativan polaritet (jang i jin). U svakom jangu postoji jin i u stvakom jinu postoji jang. Pozitivan polaritet (jang) ima obilježja "muške" energije i mnogo je jači, agresivniji i dinamičniji oblik energije u odnosu na negativan, ženski (jin) polaritet. Pozitivan polaritet dakle predstavlja emitujuću, stvaralačku, a negativan prijemnu, privlačnu silu. Pozitivna energija je u principu akcija, a negativna re-akcija (prijem, način na koji primamo signal). 

Ono što trebamo znati jeste da pozitivna energija nije "dobra" niti je negativna energija "loša". One postoje u međuzavisnosti jedna od druge. Kada se trudimo biti pozitivni, mi samo potvrđujemo postojanje negativne energije kojoj se opiremo. Bilo kakav trud i napor govore o odmaku od prirodnog stanja. 

Negativna energija u principu ne postoji neovisno od pozitivne, međutim, kada smo u fazi negativne energije mi smo ustvari više izloženi prijemčivosti i reagovanju na postupke drugih, nego što smo u stanju da proizvedemo akcije. Mi smo praktično u fazi "proizvodnje" emocionalnog materijala, odnosno ulaska u naš emocionalni sklop koji je gladan ljubavi i iz tog razloga suočavanje sa njim doživljavamo kao napad negativne energije. Nas nije "napala" negativna energija već vlastiti emocionalni sadržaji koji imaju predznak negativne, jin energije. Oni diktiraju način na koji primamo signale spolja i reagujemo na njih. Emocije su uvijek jin, negativne, ženske, mjesec, element vode. Akcija je uvijek jang, pozitivna, muška, sunce, element vatre. Idealno je kada su ove energije izbalansirane, kada imamo skladan odnos između naših akcija koje preduzimamo i emocionalnih reakcija. Kada prepoznajemo rezultate pogrešnih akcija u našim emocionalnim sadržajima koji nam se ne dopadaju, oni su nekako uvijek povezani i ono što osjećamo unutar sebe govori o tome da nismo emitovali dovoljno dobar i kvalitetan impuls kroz naše aktivnosti u trenucima "pozitivne" energije. Kakva akcija (jang) - takva i reakcija (jin). Reagovanjem da ono što nam drugi daju, mi  ustvari hvatamo vlastiti signal onoga što smo mi njima pružili. 

Često nam se ne dopada taj signal i pitamo se "otkud ja na ovoj  frekvenciji". Mi ne možemo uhvatiti frekvenciju za koju nemamo raspoloživi potencijal, adekvatnu antenu. U fazi negativne, jin energije smo faktički onda kada slušamo sebe - muziku koja svira u obliku naših emocija koje nas preplavljuju poput vodenih talasa, muzika koju smo sami komponovali. Možda bismo voljeli da čujemo Mocarta i da se naši talasi smire u jednoj prirodnoj harmoniji, ali mi čujemo nešto sasvim drugo, izvještačeni, ubitačni turbo-folk koji samo uznemiruje i podiže valove. Zar smo tako loši kompozitori??? 

Jin (negativna) energija je sva voda, bilo da je to ustajala i mutna bara, bilo da je to čista, prozirna i mirna morska površina; sva trava i nisko rastinje ima obilježje jin energije, bilo da je ona zelena i svježa, bilo da je uvela i pogažena. Jin energija je hrana koju unosimo, tečnost koju pijemo. Mislim da je dovoljno jasno da negativna energija, odnosno negativan polaritet energije nije nužno loš i da najviše od nas zavisi šta uzgajamo u sebi, te da pad u negativnost može biti čisto odavanje romantičnom raspoloženju i da se u tim trenucima možemo okrenuti slušanju odgovarajuće muzike, boravkom u prirodi, pored čiste vode i sl., gdje se pročišćavamo i punimo baterije za periode kada preovladava pozitivna (stvaralačka) energija.  

Kada postanemo imitacija

Najvažniji period za formiranje naših uvjerenja jeste period ranog djetinjstva, psiholozi kažu da je presudan period od pete do sedme godine, gdje se taj sedmogodišnji ciklus (prvih sedam godina) kroz cijeli život kopira i ponavlja. Kao dijete, mi  neposredno poslije rođenja, funkcionišemo kao mali stroj koji samo jede, obavlja fiziološke potrebe i spava. Roditelji nas maze i ljube, ali mi toga nismo svjesni. Mi smo u nekom prelaznom periodu između sfere nesvjesnog odakle smo došli i sfere svjesnosti u koju tek uranjamo. 

Odrasli ljudi se prema nemoćnim stvorenjima postavljaju tako da osjećaju potrebu da ih zaštite, kasnije, kada ta nemoćna stvorenja počnu da ispoljavaju svoje potrebe i prohtjeve, njima postaje prenaporno i očekuju od njih poslušnost kroz koju  pronalaze svoj mir. Kasnije, to maleno biće prema kome su ispoljavali toplinu i zaštitu, u trenucima kada postaje svjesno sebe i spozna da se oko njega nešto dešava, počinje da niže svoje prve svjesne utiske. Tu prvi put doživljava stvarnu emotivnu bol, kroz odbacivanje u trenucima kada treba majku a ona ne razumije njegove potrebe ili se posvećuje nečemu "mnogo važnijem" u tom trenutku. Možda je majka opterećena ličnim frustracijama i neurednim odnosima sa ocem, ili finansijskom situacijom, ljubavnikom, gledanjem serije ili nečim drugim, tako da nema ljubavne energije kojom će se posvetiti djetetu, već se njena komunikacija svodi na "obavezu" hranjenja i presvlačenja, uz željno iščekivanje kada će dijete zaspati da se "riješi" njegovog plača i zahtijevanja pažnje. Kada dijete doziva majku noću iz kreveta i ona se ne odazove, ili zbog toga dobije prijekor, pa čak i batine, tu se javlja rascjep unutar ličnosti. Tu dijete stvara prvo uvjerenje koje glasi: "kada nešto želim - to ne mogu dobiti". Ono ustvari ima potrebu za ljubavlju, pa uvjerenje istovremeno glasi "trebam ljubav - ali je ne mogu imati". Tu počinje naša neutoljena glad za ljubavlju. No, s obzirom da smo odbijeni, da naše želje nisu uslišene, zbog ogromne boli koju osjećamo, da bismo preživjeli, mi postajemo lažni. Trudimo se pokopati, zaboraviti bol i počinjemo imitirati život. 

Zbog negativnih iskustava, prestajemo dozivati majku i tražiti od nje pažnju. Dalje nastavljamo usamljeni, otupljenih osjećanja, jer smo naučili da je to nešto kroz što slijedi bol i odbacivanje.Ustvari, ispunjavamo majčina očekivanja i počinjemo spavati, imitiramo budnost ali smo duboko uspavani, pod anestezijom, zajedno sa svojim primarnim potrebama i svojom boli, zahvaljujući tome ne osjećamo ništa. Mnogo kasnije, nismo u stanju da formiramo uspješne ljubavne odnose, imamo strah od bliskosti i emotivnog otvaranja jer se plašimo odbačenosti i povrijeđenosti . Naše ponašanje i način života oslikava konstantnu potragu za ljubavlju "koje nema" i ta praznina stoji kao zid između nas i partnera, dok kroz istu odzvanja eho neugodnih sjećanja  iz kojih naše nesvjesno može izvući obrazac "voljen sam i zaštićen samo kada sam nemoćan" i privući bolest kao način da postanemo nemoćni i izazovemo potrebu partnera da nas zaštiti.  Ta nemoć može biti bilo koji vid nesposobnosti da se ide kroz život ne bi li se partner zadržao. Zato sposobne, jake i nezavisne žene  ponekad nesvjesno "otjeraju" partnera od sebe.

Često svoju potrebu za ljubavlju nastojimo kompenzirati bjesomučnom kupovinom raznih stvari, ali ta glad za posjedovanjem je ništa drugo nego potreba za ljubavlju. Mi imamo želje za posjedovanjem nekog materijalnog dobra - auta, vikendice, odjeće - ali istovremeno imamo u podsvijesti odgovor da to ne možemo imati, jer je auto, vikendica, odjeća - ustvari "ljubav koju mi ne možemo imati" to je odgovor iz dječijeg kreveta, na svaku pomisao i želju uključuje se automatski odgovor "nema šanse da to dobiješ", jer  "nisi vrijedan toga" - nas željeni predmet jednostavno odbacuje. 

Ustvari, mi se kroz cijeli život krećemo kao usamljena i odbačena osoba sa razvijenim odbrambenim mehanizmom. Mi smo imitacija koja unutra vješto krije pokopanu bol.  Dokle naš odbrambeni mehanizam funkcioniše, dotle smo društveno prihvatljiva osoba. Postajemo ovisni o mišljenju društva. Dok uspijevamo da održimo finansijski balans, brak, porodicu, posao -  drugi nam kažu "šta hoćeš, imaš sve što ti je potrebno za sretan život, i opet si nezadovoljan". Naše imitiranje sreće se uporno nastavlja kako ne bismo stršali i bili smiješni sa svojim emotivnim potrebama. Mi smo neprihvatljivi kao emocionalno biće i svjesni toga postajemo jako učtivi, civilizovani i urbani. Uklapamo se u modne trendove i društvena zbivanja. Osho je u jednoj knjizi primijetio da nas petjerana civiliziranost udaljava od naše animalne prirode koja je istinski dio nas i koju uporno nastojimo potisnuti i zamaskirati, zbog čega nismo u stanju da opušteno živimo. 

Ljudi jednostavno vjeruju da se može pronaći stvar koja će nas učiniti sretnim, samo je potrebno imati je u dovoljnoj količini ili dovoljno dugo, ali uvijek nas za svaki takav pojam vezuje vječno prisutni strah od gubitka. Sve što možemo izgubiti, to nas ne može ni usrećiti. Ali, najgore je kada izgubimo sebe, kao što se dogodilo onog trenutka kada smo postali imitacija. Da bismo ponovo pronašli put ka sebi, trebamo se probuditi iz sna u koji smo davno pali.