31. pro 2012.

Deset ključeva za aktivno vladanje


Dragi moji, želim vam sretnu i uspješnu novu 2013. godinu...




1. Slušajte mudrost svog srca, koje se ispoljava putem signala ugodnosti i neugodnosti. Kad birate određeno ponašanje, pitajte svoje tijelo "kako se osjećaš povodom ovoga?", ako vaše tijelo pošalje znak fizičkog ili emotivnog stresa, budite pažljivi. Ako vaše tijelo šalje znak odobravanja i udobnosti, onda nastavite.

2. Živite u sadašnjosti, jer je to jedini trenutak koji imate. Obratite pažnju na ono što je ovdje i sada. Prihvatite u potpunosti ono što dolazi, kako biste mogli da ga procijenite, nešto naučite, a za tim nastavite dalje. Sadašnjost je takva kakva treba da bude. Ona odražava vječite zakone prirode koji su vam nametnuli upravo ovu misao, upravo ovu fizičku reakciju. Taj momenat je ovakav kakav jeste zato stoji univerzum takav kakav jeste. Nemojte da se borite protiv vječitog toka stvari; umjesto toga, budite jedno sa njim.

3. Nađite vremena da budete tihi, da meditirate, da smirite unutrašnji dijalog. U trenucima tišine, shvatite da prepoznajete svoj izvor čiste svjesnosti. Obratite pažnju na unutrašnji život tako da vas vodi intuicija, a ne spoljašnje interpretacije o onom što je dobro i što nije dobro za vas.

4. Napustite svoju potrebu za spoljašnjim dokazima. Vi sami ste sudija za ono što je dobro za vas, i vaš cilj je da otkrijete beskonačnu korist u sebi, bez obzira šta drugi misle. Velika sloboda leži u ostvarenju
ovoga.

5. Kad primijetite da reagujete bijesno ili se suprotstavljate bilo kojoj osobi ili prilici, shvatite da se borite sami sa sobom. Izražavanje otpora je odbrambeni mehanizam nastao usljed starih rana. Kada se oslobodite tog bijesa, izliječićete sebe i uključićete se u tok univerzuma.

6. Znajte da svijet "tamo negdje" reflektuje stvarnost "ovdje". Ljudi na koje suviše burno reagujete, bez obzira da li s ljubavlju ili mržnjom, su projekcije vašeg unutrašnjeg svijeta. Ono što najviše mrzite je onošto najviše poričete u sebi. Ono što najviše volite je ono za čime najviše čeznete. Upotrebite ogledalo odnosa da biste upravljali svojim razvitkom. Cilj je potpuna samospoznaja. Kad to dostignete, ono što najviše volite automatski će biti tu, ono što vam je najmrskije će nestati.

7. Otklonite breme presuđivanja osjećaćete se mnogo lakše. Presuda određuje kao dobre ili loše situacije koje jednostavno jesu. Sve se može razumjeti i oprostiti ali kad presudite, vi odbacujete razumijevanje i prekidate proces učenja da volite. Osuđujući druge, vi reflektujete nedostatak sposobnosti da sami sebe prihvatite. Zapamtite da svaka osoba kojoj oprostite doprinosi ljubavi koju gajite prema sebi.

8. Ne zagađujte svoje telo otrovima bilo putem hrane, pića ili negativnih emocija. Vaše tijelo je više nego sredstvo za održavanje života. Ono je vozilo koje će vas nositi na putu vašega života. Zdravlje svake ćelije direktno doprinosi da se dobro osjećate, zato što je svaka ćelija tačka svjesnosti koja sadrži polje svjesnosti da ste to vi.

9. Zamijenite strahom motivisano ponašanje sa ljubavlju motivisanim ponašanjem. Strah je proizvod memorije koja boravi u prošlosti. Sjećajući se onoga što nas je pogodilo prije, mi usmjeravamo našu energiju da bismo bili sigurni da se stara patnja neće ponoviti. Ali pokušavajući da prošlost nametnemo sadašnjosti nikad nećemo odagnati strah od toga da budemo povrijeđeni. To se dešava samo kada nađete sigurnost sopstvenog bića, a to je ljubav. Motivisani istinom, koja je u vama, možete se suočiti sa bilo kojim strahom, zato što vaša unutrašnja snaga ne preza od straha. Razumite da je fizički svijet samo ogledalo dublje inteligencije. Inteligencija je nevidljivi organizator materije i energije, i kako deo te inteligencije obitava u vama, vi sudjelujete u organizirajućoj snazi kosmosa. Zato što ste neodvojivo povezani sa svim, ne možete sebi da dopustite da zagadite vazduh i vodu na planeti. Ali na dubljem nivou, ne možete sebi da dopustite ni da živite sa zagađenim umom, jer svaka misao ostavlja utisak na cjelokupno polje inteligencije. Živjeti u balansu i čistoći je najviše dobro za vas i za zemlju.

10. Život je kreativan poduhvat. Postoji mnogo nivoa kreacije i samim im mnogo nivoa za moguće vladanje. Biti apsolutno živ, ne suditi i prihvatati sebe je vrhovni cilj, ali veoma je bitno djelovati iz koncepta cjeline. Pošto društvu nedostaje vizija kraja puta, eminentni psihijatar Erik Erikson se jada: "naša civilizacija u suštini ne podržava koncept cjelokupnog života." nova paradigma daruje nam takve koncepte, ujedinjavajući tijelo, um i duh. Godine koje slijede trebalo bi da budu vrijeme u kom će život postati cjelina. Krug se zatvara i svrha života se ispunjava. U ovom cilju, aktivno vladanje nije samo način da se doživi ekstremna starost - to je put do slobode.

18. lis 2012.

Dodirnimo nebo


Foto: DeviantART

Hermesov zakon kaže - kako gore, tako dole. Svemir (makrokosmos) je neograničen prostor. Čovjek (mikrokosmos) je isto tako bezgraničan u svojoj mogućnosti širenja. Međutim, čovjeku je  um postao najveća zamka i smetnja ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora.  Um je stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopšte inteligencije svemira i prenosi ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce. Kada je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma sa obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom isključuje srce. Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli hiljadu razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje, te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog uma. Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju. Mnogi od nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo samo mogli da srušimo barijere uma, dodirnuli bismo nebo - kao što kaže jedna misao:


"JEDINO SRCEM 

MOŽEMO DOTAKNUTI NEBO!" 

(Rumi)









15. lis 2012.

Ljubav u okovima




Ljubav koju mi poznajemo je bolest, trgovina - daš ti meni, dam ja tebi, i klackamo se stalno prebacujući "robu" s jedne na drugu stranu, uvijek je u opticaju ista energija koja brzo postaje ustajala. Zato ostajemo uskraćeni i neispunjeni. Mi ljubav tretiramo kao platežno sredstvo za ono što nam je partner pružio ili za ono što smo mi njemu pružili, pa je doziramo u zavisnosti od situacije i kalkulišemo, manipulišemo, uskraćujemo kada partner nije zaslužio da ga volimo, i što je najgore, s vremenom se takva ljubav potroši kao što se potroši kredit. To se događa zato što za 2-3 godine oboje postanemo dva dresirana kučića koja nauče pomoću kojih trikova će dobiti kost a kada će ista biti uskraćena. Tu se hrani samo ego i treniraju odbrambeni mehanizmi. Kada kažemo da nas je neko povrijedio, on je ustvari dirnuo naš ego zbog čega se ubijamo od tuge reagujući kao ranjena zvijer. Gdje ima ljubavi tu nema ega, nema odbrane, nema prosuđivanja i ravnanja prema onome što "nam" je partner učinio, sve što on čini ne može narušiti našu ljubav prema sebi jer ne čini ništa nama i mi nemamo ništa s tim. On to itekako osjeti, jer mi prije svega komuniciramo energetski i čim nema otpora našeg ega i uma, nema ni izazova da on juriša na naše odbrambene barijere. U suštini, žena ne treba da oponaša muškarca, kada god je agresivna, dominantna, demonstrira moć i želi da mu parira, on u njoj vidi protivnika sa kojim nastoji da se obračuna kroz demonstraciju svoje moći i izdržljivosti. Kao što kaže jedna poslovica: "muškarac je najslabiji kada mu lijepa žena šapuće na uho kako je jak". 

Partner uvijek dolazi u paketu sa našim strahovima i ciljano puca u našu ahilovu petu, tamo gdje smo najranjiviji. Baš ono sa čime se nikako nismo u stanju suočiti, npr. prevara - to je kao kada oblačimo najlon čarapu za situaciju kada treba da blistamo, ono što najmanje želimo u tom trenutku obično se desi - odjednom krene žica na čarapi i pokvari nam veselje. Mi smo raspoloženje vezali za spoljni faktor i  odabrali opciju da smo sretni samo u situacijama u kojima smo izbjegli očekivano razočarenje ili obrnuto, nesretni smo kada se obistini ono čega se plašimo. Kada imamo strah od nekog oblika partnerovog ponašanja, mi stalno živimo u iščekivanju da se to desi. Ako smo odabrali strah od prevare, dozvali smo je pred vrata, a ljubomora je specijalitet kuće po tom pitanju. Metaforički rečeno, ljubomorom samo povlačimo žicu na čarapi i potenciramo, ubrzavamo svoje očekivano razočarenje u partnera. Upravo tako, ljubomora je znak da očekujemo negativan ishod i da ćemo nesvjesno učiniti da do njega dođe, a kada se partner upusti u prevaru, mi jedva dočekamo da kažemo "znala sam da će do toga doći, nisam ja uzalud bila ljubomorna". Ustvari, ljubomoru emituje partner koji želi da je voljen, onaj kome nedostaje ljubavi prema sebi. Nedostatak ljubavi prema sebi djeluje odbojno na partnera, jer druga bića privlači ideja da bi se mogli ogrijati uz našu ljubav, ali kada naiđu na ugašen plamen, oni odlaze. 

Sa nedostatkom ljubavi mi postajemo kolekcionar loših iskustava i sve se manje možemo prisjetiti trenutaka kada smo bili sretni. Kada prema partneru ispoljimo svoja očekivanja zasnovana na temeljima straha, mi se ponašamo kao sreski poreznik i on stalno osjeća da nas ima na teretu i da ima neku obavezu i dug prema nama. U jednom trenutku mu svugdje postaje ugodnije i ljepše nego sa nama, čim se pojavimo u njegovom vidokrugu on postaje svjestan svojih ograničenja, kao ptica sklopljenih krila. Trebali bismo ga pustiti da leti širom raširenih krila, neka nam se svaki dan iznova vraća i neka to bude izbor njegove slobodne volje. Da bi se partner imao odakle vratiti, prvo treba otići - potrebna je distanca i ne trebamo se plašiti da mu je dopustimo, neka ona bude ispunjena povjerenjem i ljubavlju jer će mu to biti orijentir, unutrašnji kompas. Mi zapravo u početku veze imamo jako razvijen taj mehanizam, ali ga naši strahovi s vremenom zaustave, pa kormilo preuzmu nepovjerenje, ljubomora i posesivnost, želja za posjedovanjem i kontrolom. Tako veza polako postaje kavez iz koga je ljubav davno pobjegla.    



14. lis 2012.

U potrazi za ljubavlju



Ovaj post bih započela pričom  o jednom indijskom duhovnjaku koji je sav iscrpljen i iznemogao, nakon dužeg pješačenja, u sred noći stigao u neko selo, očekujući da će naći smještaj. Međutim, sva vrata su mu bila zatvorena, svi su ga odbili. On je počeo zahvaljivati Bogu. Neko ga je upitao zašto zahvaljuje Bogu, kada je dopustio da tako iznemogao ostane u sred noći bez krova nad glavom, a on je rekao: "Bog  najbolje zna šta mi treba, on je odlučio da mi je u ovom trenutku takva situacija potrebna". 

Ovdje leži neiscprna mudrost našeg odnosa sa drugima i našeg odnosa sa Bogom (univerzumom i sl.). Mi se grčevito držimo nekih osoba iako kroz njih doživljavamo neuspjehe i frustracije, ali nam je to u određenom trenutku neophodno da shvatimo svoju vrijednost, jer mi ustvari svu vrijednost prebacimo na njih i postanemo beznačajni sebi pa i ostalima. Zato ostajemo ispred zatvorenih vrata - Bog odlučuje da takve osobe odu iz našeg života jer nas previše voli i želi da nas okrene na put ljubavi ka sebi, želi nam reći da ne možemo računati ni na koga osim na Boga i samog sebe - tako je i duhovnjak crpio sebe do zadnje kapi snage, oslanjajući se na druge ljude i na kraju ostao ispred zatvorenih vrata. Na kraju je shvatio da ima samo sebe i Boga koji mu je pokazao da može biti zaštićen u njegovom okrilju, neovisno o drugim ljudima. Ne daju nama sreću ljudi, već Bog (univerzum i sl.). Jer, kako će nama drugi ljudi dati sreću ako je ni sami nemaju dovoljno već gledaju da je dobiju kroz nas, pa kada ne uspiju u tome, idu dalje u nedogled. Kada nam neko okrene leđa i ode, to je znak da smo mi iscrpljeni i da je naš kanal i veza sa Božanskim izvorom presušio, zatvorio se. Dokle god smo mi nepresušan izvor ljubavi, na način kako je Bog nama daje, bezuslovno, mi ćemo biti magnet za druge i nećemo imati problematične odnose. Čim počnemo uslovljavati svoju ljubav, mi postajemo odbojni i pretvaramo ljubav u trgovinu. Sa zatvorenim srcem smo sjemenka, kada otvorimo srce, mi smo rasvjetali cvijet koji miriše i privlači.

U suštini, potraga za ljubavlju jeste iskonska potraga za Bogom i njegovom ljubavlju, svaki čovjek sa kojim ulazimo u emotivne odnose jeste replika, kopija božanskog lika, ali samo jedan je original. Žena kroz muškarca nastoji uspostaviti trajni izvor ljubavi, ona u njemu pronalazi božanski kanal, ali je greška u tome što ona sama nema dovoljno ljubavi prema sebi, pa kada to "božanstvo" ode mi ostajemo bez ljubavi, odsječeni i patimo. Ali, Bog kao univerzalni izvor energije nikada i nigdje neće otići, on nam je jedina garancija da ćemo imati trajnu ljubav. Kažu da je žena nekada prirodno mirisala kao cvijet, ali joj je poslije grijeha taj miris oduzet, zato nesvjesno ima potrebu da koristi parfem i da miriše. Kada bi žena imala vezu sa božanskim u sebi, ona bi stalno obnavljala svoj miris i bila trajno privlačna svom partneru. 

Zašto tako često udarimo na zid kada nam je potrebna ljubav? Zato što je tražimo na pogrešnoj strani. Zato što na takav način hvatamo kapljice umjesto da plivamo u okeanu. Zašto dopustiti da nas ostavljaju pred vratima, kada je iza tih vrata mali i skučen prostor, a u božanskom beskonačnost. Mi smo sami, ali ne i usamljeni. U svakom odnosu smo sami, u društvu smo sami. Svako srastanje sa drugima je suviše bolno i neprirodno. Kada se rode sijamski blizanci, svijet se zgražava. Oni umiru ili se nasilno razdvajaju. A mi se toliko trudimo da srastemo, u svom neznanju, i tako biramo patnju. Radost je na suprotnoj strani. Zašto smo nekada toliko radosni i sretni, iako dugo nemamo partnera niti smo u vezi? Čak nas odbija pomisao da uđemo s nekim u vezu, da ne bismo pokvarili tu sreću. To je znak božanske ljubavi i dokaz da nismo usamljeni iako smo sami. U takvom stanju smo najprivlačniji i kada uđemo u vezu, sve je bajkovito, ali se mi u jednom trenutku prebacimo na drugi kolosijek i počinjemo tražiti sigurnost, postajemo posesivni i zahtjevni. Tu ljubav gubi, tu prestaje vjera u božansko u nama i zatvara se slavina, tu počinjemo crpiti sebe i partnera jer nema više dotoka energije, zato dolazi do zasićenja jer se konstantno vrti ista energija - redovno javljanje, izlasci, obavezni poljupci, obavezno "volim te" i sl., čim izostane nešto od toga mi smo u šoku i strahu jer prepoznajemo gubitak ljubavi, a tu ljubavi ustvari i nema, jer smo joj zatvorili put onog trenutka kada smo napustili bezuslovnu vjeru i povjerenje da je sve dobro i bez uplitanja našeg uma.

8. lis 2012.

Karmičko sjeme



Svako djelovanje iz ega predstavlja čin ne-ljubavi i plodno tlo za razvoj karme. Ego je rasadnik karmičkog sjemena i plodova karme. Ima jedna priča koja to lijepo opisuje:

- Nosila vrana orah u kljunu, orah ispadne iz kljuna i upadne u dimnjak. Zamoli orah dimnjak da ga ne tjera i da mu dopusti da se tu sakrije od ptica kako ga ne bi pojele. Dimnjak to prihvati, ali nakon izvjesnog vremena orah pusti klicu u zemlju i počne rasti drvo. Pošto je drvo sve više raslo, dimnjak je postao tijesan i počeo je da se ruši, na kraju je drvo naraslo veliko a dimnjak se potpuno srušio. 

Isto tako, naš ego prihvata karmičko sjeme svakog trenutka kada uradimo nešto što nije čin ljubavi. Često nailazim na priču o zloupotrebi zakona privlačnosti na način da se isti koristi za privlačenje određene osobe u život ili se ta osoba rastavlja od partnera i sl. To je evidentan karmički prestup, ali mi se često pravimo naivni pa "ne znamo" da je to čin ega, a ne čin ljubavi. To je samo potvrđivanje egu da može posjedovati predmet svoje želje. Kada kroz takav čin primimo karmičko sjeme, šta možemo očekivati nego da prije ili kasnije plod naraste i počne rušiti naš ego kao što je orah srušio dimnjak. Nema veće boli od one koju prati raspadanje ega. Ego će srušiti upravo plod onog sjemena koje smo posijali, ma koliko mi u trenutku   prijema sjemena djelovali veliki, moćni i sretni. 

Sjeme može biti sve - misao, emocija, djelo, riječ. Ego je oklop koji nam ne dopušta da pristupimo centru našeg bića koja je čista božanska ljubav, a predstavljen je četvrtom čakrom. Ego je zapravo čep koji nam ne dopušta da nam iz grudi poteče čista iskra ljubavi, pa "volimo" selektivno samo ono što podilazi našem egu, ne volimo ljude koje ne razumijemo, koji ne razmišljaju kao mi ili ne vjeruju u istog Boga kao mi. Ne interesuje nas kako se neko osjeća zbog naših djela, bitno nam je samo da je nama dobro i da otmemo djelić sreće za sebe. Sve to što "volimo" predstavlja đubrivo našem egu i dokle god ga kvalitetno đubrimo, on će da raste i smanjuje mogućnost prolaza ka ljubavi. Kada nam, kroz neku situaciju, ego krene da se raspada, javlja se patnja i mi svim silama nastojimo da ga zakrpimo, umjesto da dopustimo da se sruši i pristupimo neistraženim poljima naše unturašnjosti.

Kada se ego sruši i skloni se čep sa duše, tek onda postoji mogućnost da iščupamo iz korijena nesvjesne motive i da ih iznesemo na svjetlo, puštajući da se korijen osuši i zauvijek prestane rasti. Korijenje će rasti dokle god je u tami nesvjesnog, čim ga sunce (svijest) sprži, ono više nema nikakve šanse za rast. (Osho). Što znači, treba osvijestiti uzrok koji nas dovodi do ideje da otimamo ono što nam ne pripada ili  hrani našu inferiornost koja nam govori da nismo vrijedni ljubavi, te pristajemo na razne vidove trgovine i nagodbe, pristajemo da budemo "sa strane", ili samo za provod, seks ili se viđamo samo kada partneru odgovara čekajući kao stvar na polici i sl. Šta je to zbog čega se plašimo da izrazimo vlastito mišljenje i iskažemo svoje potrebe u vezi? Strah da ćemo biti odbačeni, ostavljeni, kažnjeni? Da li su nam u djetinjstvu govorili "šuti, šta ti znaš...pametniji si kad šutiš" i nisu dozvolili da razvijemo svoje mišljenje? Ili su nam ljubav kompenzirali hranom, odjećom, obućom i govorili kako su nam sve dali da bismo bili sretni, a mi tako nezahvalni? Zbog svega toga mogli smo razviti oholost prema sebi i osjećaj da nismo dostojni ljubavi, pa smo svoju ljubav sahranili i podigli joj spomenik u obliku ega. Naše ego-ja je snažno težilo da se razvije i bude prihvaćeno, svaki oblik neprihvaćanja snažno ga je bolio, jer je ego stvoren samo da bi glumio nas na pozornici života ne bi li pokupio što više aplauza i potvrdio našu vrijednost. Zato smo se počeli ponašati isključivo prema društveno-prihvatljivim normama ponašanja i izgubili spontanost. U skladu s tim, nastavili smo putem koji potvrđuje našu vrijednost, a preotimanje partnera je jedno od mnogobrojnih takvih mjerila vrijednosti koje nam govori "ja vrijedim više, on pripada meni, nisam više bezvrijedna, on je moja medalja, dokaz da sam voljena, prihvaćena i sl.", dok ustvari ta "otimačina" kopira model neuspjelog privlačenja očeve pažnje, rivalitet sa superiornijom sestrom, nemogućnost dobivanja željenog i sl. Ako takve motive ne osvijestimo i ne iščupamo iz korijena, oni će rasti i ponižavati naš ego dokle ga potpuno ne poruše, mi dakle imamo izbor da se sami obračunamo sa egom ili da srljamo u iskustva poniženja ega. Kada napravimo karmički prestup, to je izbor odloženog  suočavanja sa narastajućim oblikom onoga što nam je bilo pred nosom, pa metaforički rečeno, umjesto da smo odbacili sjeme mi smo ga posijali i sačekali da se cijelo drvo sruči na nas. 



5. lis 2012.

Energetski vampirizam



Enregetski vampirizam mnogi posmatraju kao krađu energije, ali tu nije riječ o krađi već o dobrovoljnom predavanju energije  Najčešće su to bliske osobe kao što su djeca, roditelji i partneri, često i radne kolege sa kojima provodimo dosta vremena ili osobe koje su se iz nekog razloga zalijepile za naše mentalno tijelo i često o njima razmišljamo. U nekim slučajevima, kada nas savladaju negativne emocije, ljutnja, bijes, strah, ljubomora, u naše energetsko polje mogu da se usele razni entiteti i astralni ostaci, gdje nastavljaju da žive poput parazita, te hraneći se našom energijom prazne našu bateriju.

Zadržavanjem neke osobe u svom energetskom polju, bilo da su to misaoni ili emocionalni procesi, mi toj osobi predajemo svoju energiju u manjoj ili višoj mjeri. Bilo kakvo mišljenje, kontakt ili još više raspravljanje (ogovaranje) o nekome izvlači nam dragocjenu životnu energiju. Mi već odavno znamo da iz nekog razloga nije poželjno ogovarati nekoga, ali mnogi od nas ne znaju zbog čega je to tako. 

Evo zašto...

Ogovaranjem drugih osoba prije svega pravimo karmički prestup. U polju svakog od nas postoje tamne energetske mrlje, odnosno nisko-frekventne vibracije naših negativnih osobina i grijeha, to su najčešće karmičke nakupine na koje se talože i svakodnevne negativnosti.  Osobe koje imaju puno negativnosti u sebi imaju više tih mrlja, što izbija iz njihovog pogleda, izraza lica i sveukupne pojavnosti, tako da je lako uočiti da osoba zrači nekom negativnošću. Međutim, mi nikada ne možemo znati šta neko nosi unutar sebe. Kada pođemo ogovarati neku osobu, mi otvorimo svoje energetske kanale i povezujemo se energetski sa tom osobom. S obzirom da je ogovaranje nisko-frekventna aktivnost koja ima negativnu energetsku pozadinu, mi raskopavamo svoj tamni energetski sadržaj i djelujemo iz njega, te u tom trenutku stvaramo silu privlačnosti za iste takve tamne sadržaje iz polja druge osobe i snažno ih privlačimo ka sebi, u svoje polje, dok pri tome nesvjesno čistimo polje osobe koju ogovaramo. Kod nas je uobičajena izjava: neću da pričam o njemu, da mu spiram grijehe! Ustvari, tako i jeste. Ali mi ne znamo kakve grijehe neko nosi i šta mi ogovaranjem možemo privući sebi. Pogledajmo osobe koje su poznate po kopanju po tuđim životima. Nijedna ne djeluje sretno i ispunjeno, naprotiv, kipe od nezadovoljstva i zlobe, ali to nije sve njihovo, ima tu dosta našeg "zla" koje smo im prepustili i preko tog crnila smo s njima u vezi i imamo razmjenu energije. Mi smo unutar sebe otvoreni za priključak samim posjedovanjem tih negativnih sadržaja, čime automatski dopuštamo razmjenu energije. Kada neko dirne u nas mi mu se sručimo na leđa sa svom svojom negativnošću i obrnuto. Ovo je univerzum tako podesio da nas zaštiti u situacijama kada nemamo nikakvu kontrolu niti mogućnost odbrane. Znači, kopamo li mi po nečijem životu stvaramo privlačnost za isti model događaja i ponašanja koji osuđujemo. Sve se vraća i na kraju se spotaknemo o vlastitu glupost, neukost i neprosvijećenost.  Nekada se pitamo otkud nam odjednom neraspoloženje ili depresija, ne treba da nas čudi ako smo ulazili u bilo kakve misli ili rasprave o nekome. Ako nekoga smatramo lošom osobom ili negativcem, trebamo nastojati da što manje govorimo ili razmišljamo o njemu. Raspravljajući o njegovoj zlobi mi ulazimo u frekvenciju zlobe i lijepo podešavamo svoj prijemnik, pa ujedno gubimo svoj nevini, dječiji aureol i emitujemo energiju frustrirane i negativne osobe.  Zabranimo takvim mislima i osobama prilaz tako što ćemo stvoriti zlatno jaje oko sebe uvijek kada pokuša ući u naše polje i načeti naše misli. Ako nekoga ne možemo da odlijepimo  iz svog mentalnog polja, pošaljimo ga velikom gumenom praćkom u svemir i posmatrajmo kako nestaje kao mala tačkica, a onda mu zatvorimo prilaz. Možemo vizuelizirati zlatni ili srebrni štit, aktivni omotač koji struji oko našeg tijela  i sl.  Ubrzo će prestati da nam izvlači energiju. Ovako se manifestuju i magijski uticaji i djelovanje protiv nečije volje na njegov um, što imamo jaču i čistiju auru i manje tamnih energetskih mrlja, to smo spremniji odbraniti se od ovakvih uticaja. Aura se jako dobro čisti redovnom molitvom i meditacijom. 

Kod vampirizma se često sa jedne strane stvara ovisnost, kada  svoj izvor životne energije prebacimo u drugu osobu. To se javlja u bliskim odnosima, roditelji su naši najčešći vampiri koji nas nesvjesno čine ovisnima o sebi i izvlače energiju te postaju naš izvor životne energije. Oni su zakačeni za nas i čine nas ovisnim o svojim stavovima o nama, mišljenju o nekim stvarima, novcu  ili emocionalnim obrascima koje su nam nametnuli, te jako utiču na naša emocionalna raspoloženja. Cijeli život nas proganjaju njihove prognoze "od tebe nikada ništa neće biti...ti si nesposoban, ovakav, onakav...novca nema, neće ga nikada ni biti...ništa u životu ne pada s neba, za sve se treba naporno boriti". Većina nas nikada nije savladala fazu odvajanja od roditelja i samostalnosti, čime smo praktično pripremljeni za stvaranje ovisničkih odnosa, jer su roditelji ostali uštekani u naš priključak, te mentalna povezanost sa njihovim pravilima nastavlja da izvlači našu energiju. Nas jako može smoriti boravak u blizini majke, jer je to jedna nesvjesna borba za energiju, posebno ako se naši životni stavovi bitno razlikuju od njenih. Kada postoji priključak tamo se odvija haotična borba uvjerenja koja nastoje da ponište jedno drugo, pa nas taj proces prazni i rezultira osjećajem krivice i obaveze da isporučimo potrebnu količinu energije. Mi to možemo kompenzirati kroz materijalnu pomoć ili činjenjem usluge, ali nikada nećemo imati osjećaj da smo dali dovoljno i da smo dovoljno dobri. Kada smo samostalni i nezavisni, takvog protoka nema, te nema napetosti i neugode. 

Ovisnost je posebno zastupljena u partnerskim odnosima u kojima svu svoju energiju prepuštamo partneru i postajemo ovisni o svakom njegovom pokretu, pozivu, rečenici, raspadamo se kada nešto nije u redu, ovakve veze su kao po pravilu pune ljubomore jer uvijek mora postojati nisko-frekventna emocija preko koje će se crpiti energija. Kada nas tako partner iscrpi da nema više šta da izvlači, mi ostajemo bez energije i nemamo više šta da pružimo, on nas napušta kao iscijeđenu krpu i pronalazi osobu punu entuzijazma i volje za životom u kojoj vidi novi izvor energije. Često su ove "punokrvne" osobe spas za brak u kome je s jedne strane iscijeđena krpa a s druge energetski vampir, jer partner prebaci fokus sa stalne partnerke i brak opstaje, inače bi se univerzum pobrinuo da se brak raspadne kako bi partnerka preživjela.

Kada se u nekom odnosu stalno ponavlja isti obrazac negativne energije kao što je ljubomora, tu postoji energetski vampirizam, gdje partner nesvjesno podstiče ljubomoru onog drugog kako bi se opskrbio energijom. Ljubomora se pogrešno tumači kao dokaz ljubavi, to je obrnuti proces - ljubav je izvor životne energije, a ljubomora je gubitak, curenje životne energije. Kada partneru treba takav "dokaz ljubavi", on ustvari treba našu energiju i svjesno ili nesvjesno napravi određeni potez koji će podstaknuti našu ljubomoru i odvrnuti slavinu naše životne energije. Zapravo, mi ne gubimo energiju, ali je velikim dijelom prebacujemo u polje partnera i tako funkcionišemo privezani i ovisni jer nam je on neophodan kako bismo mogli funkcionisati. Međutim, mi često ne prepoznajemo da je došlo do ovisnosti, već to miješamo sa ljubavlju. Veza može biti zdrava i uspješna jedino ako obje osobe zadrže dovoljan nivo samostalnosti i neovisnosti, odnosno imaju svoja samostalna interesovanja, hobi, prijatelje i aktivnosti. Kada visimo na partneru kao dugme, mi smo propali slučaj, energetska nula. 

Podijelimo li tako svoju energiju na više strana, mi ličimo na izvor energije na koji je uštekano puno potrošača - majka, partner, suparnica, komšinica, kolega, neprijatelj, prijatelj i sl. Mi smo ovisni i svakome smo dopustili da rovari i useljava se u naš mentalni prostor odakle iznosi sve što mu je volja, svaka misao koju neko od njih iznese "ukrade" djelić naše energije, jer da bismo proizveli misao mi koristimo vlastitu energiju. Kada konstantno mislimo o nekoj stvari na koju smo fokusirani, npr. gradimo kuću ili kupujemo automobil, mi proizvedemo na  milione različitih misli i ideja koje nemilice rasipamo i pri tome smo jako umorni i iscrpljeni, nervozni, i na kraju više nismo sigurni da činimo pravi izbor. Zato je konstruktivno i usmjereno mišljenje najbolji način "štednje" energije. Kada jedan biznismen, multimilioner, ne bi imao jasan plan i fokus svog djelovanja, on bi načisto poludio, obolio i osiromašio od gubitka energije. Imati energiju znači biti bogat.  Meditacija i joga su od neprocjenjive važnosti za trening uma i oslobadjanje od suvišnih i neželjenih misli. Da bismo sačuvali i povratili energiju mi jednostavno trebamo biti u stanju ne-razmišljanja određeno vrijeme u toku svakog dana. U komunikaciji s drugima  neophodno je zadržati svoj unutarnji mir ako mislimo sačuvati vlastitu energiju. 

Pogledajmo jednu muzičku zvijezdu na sceni. Nijedna nema vlastitu energiju. Svakoj je potrebna publika da joj preda energiju, pa da se pokrene. Kada se pokrene, ona emituje ono što je od publike dobila, jer je samo kanal, dobar prenosnik, zbog određenih psiho-fizičkih osobina. Zato su ove ličnosti izvan scene totalno nesređene, nesrećne, beživotne i sklone narkomaniji, alkoholu, tabletama.  One žive samo kada su na sceni. Slušanje određene muzike, gledanje filmova, praćenje medija, reklama i sl. je takođe energetski vampirizam, mi smo stalno izloženi izvlačenju energije na način da je dobrovoljno predajemo kako bismo oživjeli  projekat kome je potrebna životna energija, zato činimo bogatim one koji osmišljavaju i realizuju takve projekte, jer kao što sam rekla - imati energiju znači biti bogat. Novac je energija i srazmjeran je količini naše životne energije. Država je pravi energetski vampir koji nam izvlači novac kroz poreze i živi tipični parazitski način života, držeći nas u uvjerenju da nam je neophodan tamo neko ko  najbolje zna šta je dobro za nas. S obzirom da su nas roditelji već pripremili na takav ovisnički odnos, mi poslušno i dobrovoljno predajemo energiju. Zauzvrat dobivamo ono što smo emitovali i zato se kaže "narod ima vođu kakvog zaslužuje", jer su vođe direktan produkt energije kojom su se nahranili.


4. lis 2012.

Unutrašnji trn



Često nam se u životu  ponavljaju iste situacije u kojima se bude inferiorne, samouništavajuće i inertne ideje koje nas tjeraju da se uvijek ponašamo i osjećamo isto. To su nevidljive prepreke koje nam ne dozvoljavaju rast i napredak, koje zamračuju sunce našeg života i sprečavaju iskorištavanje naših potencijala i životnih prilika. Tako provedemo godine boreći se sa sopstvenim demonima, često razumijevajući druge, ali ne nalazeći razumijevanje za sopstvenu prirodu i odgovore na pitanja vlastite svrhe života. 

Ta iracionalna sila je vlastiti trn koji smo razvili kao odbrambeni mehanizam, koji nam je zapriječio dalji rast, okrećući se sve više protiv nas ne bi li nas podsjetio da je vrijeme da ga uklonimo, probijemo zid izvan polja poznatog  i kročimo u nepoznato. Koliko nam je strah od nepoznatog donio propuštenih prilika, no mi smo se držali poznatog terena i radije odabrali dobro poznatu patnju. Mi se opsesivno držimo svoje patnje jer mislimo da nam pripada, ali patnja je refleksija vlastite gluposti i neznanja, nepoznavanja samog sebe. Prihvatajući patnju mi zaključavamo svoj trn unutra i puštamo da nas ranjava. Toga postanemo svjesni tek kada pronađemo načina da izađemo iz takve situacije i kada pogledamo sa određene vremenske distance. Kada nam treba ta vremenska distanca, to je znak da smo nerazvijeni. Patnja je znak da nešto ne ide kako treba i da je potrebno mijenjati smjer, a ne nastavljati istim putem. Suludo je činiti istu stvar, a očekivati drugačije rezultate. Godine nam prođu u iščekivanju da se nešto desi samo od sebe, umjesto da promijemo kurs djelovanja i pronađemo adekvatan ključ. Patnja nije dobar učitelj ali je nekada neophodna, ako je to izbor našeg bića. Mi iznutra donosimo odluke i pravimo izbore, prema stanju našeg duha. Nerazvijen duh treba patnju, treba iskustva koja će ga izlupati i na taj način "nasilno" otvoriti oklop. Nekada se to otvaranje dešava kroz šokantne događaje, rezove bez anestezije. Sve se to dešava sa jednim ciljem - radi odstranjivanja trna koji nas povređuje i zaprečava rast i razvoj našeg bića. Kada god doživimo neku nezgodu ili nesreću, posjekotinu, lom noge ili ruke, udarac, svađu, stres, nervni kolaps - trebamo znati da je to uzrokovano unutrašnjim stanjem duha. 

Potisnuti bijes će privući fizičku povredu, opekotinu, a u dugoročnom smislu bolest, on je trn koji je zariven u naše unutrašnje biće i jedini jezik koji on razumije jeste nasilje, tako da mi nesvjesno činimo nasilje prema sebi  kroz svoje ponašanje i privlačimo nasilnost izvana, ljude koji nas povređuju verbalno ili fizički, sve dok ne oslobodimo taj aspekt svoje ličnosti. Bijes se akumulira u jetri i žuči,  oslobađanje se uvijek odvija na fizičkoj i duhovnoj razini. Većina nas ima manje ili više kamenja zaglavljenog u žučnim kanalima jetre, što sprečava jetru da proizvodi dovoljno žuči. To je nesvjesna tenzija da se potisne i "zaglavi" bijes na fizičkom nivou, koja s vremenom dovodi do narušavanja zdravlja, s obzirom da dolazi do usporavanja probave i apsorpcije hranjivih tvari, te slabijeg rastvaranja kolesterola što doprinosi njegovom povećanju, što opet uzrokuje kardiovaskularne bolesti, ekceme, hipertenziju, gastritis, karcinom i niz drugih bolesti.Sve je to ustvari proces samouništenja koji uzrokuju iste takve samouništavajuće ideje na mentalnom i duhovnom nivou, odnosno tiho nasilje kojim sami sebe razaramo. Kako će se odvijati taj proces samouništenja najviše zavisi od našeg temperamenta ličnosti i povezanih tjelesnih tekućina. Jedan flegmatik neće isto reagovati kao kolerik, jer su to dva potpuno suprotna tipa ličnosti. Flegmatik je pasivan, skoro bez reakcija, dok kolerik reaguje snažno i impulsivno. Kolerik će prije privući oboljenje kardio-vaskularnog tipa, dok će flegmatik dati sklonost ka zadržavanju tečnosti, nemogućnost da otpusti određene emotivne sadržaje što gomila razne materije i tumore u organizmu. Sangvinik će reagovati na nervnoj bazi, a melanholija daje dug, težak i dosadan život pun tuge i sklonost depresivnom rapoloženju. Mi smo uglavnom mješavina dva i više temperamenata, ali obično je jedan temperament dominantan i presudan kada su u pitanju naše reakcije i sklonosti. Zanimljivo je da melanholičan temperament spada u stvaralački, jer najveća remek-djela filozofije, umjetnosti i književnosti su plod melanholičnog temperamenta. Dovoljno je reći da je Saturn vladar melanholije, on je ujedno najteži "klin" mudrosti koji se doseže kroz vlastitu bol i iskustvo. Mnogo više o tome se može pročitati u knjizi "Saturn i melankolija" koja se smatra "najučenijom knjigom našeg doba".

Često nam nedostatak svijesti o očuvanju vlastitog zdravlja, te unošenje raznog smeća i otrova u organizam govori upravo isto ono što se dešava na duhovnom nivou. Nije džaba rečeno - u zdravom tijelu, zdrav duh. Kada se počnemo duhovno pročišćavati to automatski povuče potrebu za zdravijom ishranom i fizičkom aktivnošću. Ako smo se opredijelili za program pročišćavanja jetre, to obavezno prati neki unutrašnji poriv za promjenom. Ako smo odlučili da prestanemo pušiti, to takođe pokreće određeni segment promjene na psihološkom i emocionalnom nivou, pušenje obično podrazumijeva slabu percepciju stvarnosti, potrebu za bijegom i filtriranjem opažajnih sadržaja sa tenzijom odbacivanja onoga što ne želimo vidjeti. Prestanak pušenja obično je povezan sa novom fazom unutrašnjeg života.

27. ruj 2012.

Vjera, želja, molitva



Da li postoji nešto u što čvrsto i nepokolebljivo vjerujemo? Recimo da je to Bog - kojim čulom vjerujemo u Boga? Postoje ljudi koji vjeruju samo u ono što vide očima, vide brda, mora, šume, sunce - ali ne vjeruju u Boga. Oni kažu: Pokaži mi Boga i ja ću vjerovati u njega. Mi im možemo reći da je sve oko nas Bog, dokaz njegovog postojanja. Recimo da neko vjeruje u Ljubav. Kako ćemo onome ko vjeruje samo čulom vida pokazati ljubav? To ne možemo, ali možemo pokazati sve oko nas i reći - to je plod ljubavi. Da bismo u nešto vjerovali ono ne mora da postoji u fizičkom smislu, dovoljno je da imamo manifestacije onoga u što vjerujemo. Mi smo možda osoba slabe vjere, držimo se neke sredine, vjerujemo u Boga ali ne preferiramo nikakve oblike molitve i obraćanja Bogu, ne razgovaramo sa Njim i ne obraćamo Mu se. Kao da imamo negdje u podsvijesti misao da On  postoji, ali imamo svojevrstan zid iza kojeg živimo svoj život i ne ulazimo previše u dijaloge s Njim.  

Mi imamo moć vjerovanja u sebi koju ne koristimo. To je neiskorišteni potencijal koji spava negdje unutar nas. Možda nismo dovoljno svjesni šta znači moć vjerovanja. Vjera je put ka manifestaciji onoga u što vjerujemo i najveća nam je greška što je držimo tako mlakom i beživotnom. Naše želje su gorivo, naša vjera je vatra i naša molitva je vjetar koji raspiruje vatru. Trebamo se zapitati šta je sa našom vjerom - da li je ona samo zgarište ugašenih nadanja, želja i razočarenja. Nekada se desilo da našoj želji nije udovoljeno i mi smo ugasili svoju vjeru da se želje mogu ispuniti, uložili smo snagu vjere u "činjenicu" da nam se želje ne mogu ispuniti. Zato nismo ni obavljali molitvu i tako smo godinama živjeli u beznađu i praznini. 

U svijetu simbola, vatra je iskra života, početak, rađanje, bez nje nema života, kao što ni nama ne bi bilo života bez Sunca. Tako i naša vjera predstavlja Sunce našeg života i omogućava stvaranje, oživljavanje različitih mentalnih kreacija i želja. Kada smo osnaženi vjerom, i dovoljno jako želimo, uz dovoljno iskrenu molitvu - mi možemo da kreiramo i stvaramo stvarnost koju želimo. Davno je rečeno: ko je blizu vatre, taj se ogrije. Ne možemo se nikada ogrijati rezultatima svojih želja ako smo hladnog srca i mlake vjere.

Bez vatre (vjere) mi smo izgubljeni u mraku. Ako nam je život mrak, mi smo sami za to odgovorni jer imamo mogućnost da upalimo baklju i osvijetlimo svoje puteve. U mraku ne možemo vidjeti svoje manifestovane želje, čak i da se dogodi da nam se želje ispune, mi smo slijepi za njih, ne osjećamo i ne doživljavamo ih sa radošću. Svaki dan započnimo sa vjerom u srcu da je pred nama najljepši dan, pun ljubavi i sreće, pomolimo  se za sebe i sve ljude i pošaljimo svoje želje i namjere...I svaku noć krenimo na počinak sa istom vjerom, željom i molitvom...Sa upaljenom bakljom nećemo zalutati!

26. ruj 2012.

Negativna energija



Sva očitovana energija se ispoljava kroz pozitivan i negativan polaritet (jang i jin). U svakom jangu postoji jin i u stvakom jinu postoji jang. Pozitivan polaritet (jang) ima obilježja "muške" energije i mnogo je jači, agresivniji i dinamičniji oblik energije u odnosu na negativan, ženski (jin) polaritet. Pozitivan polaritet dakle predstavlja emitujuću, stvaralačku, a negativan prijemnu, privlačnu silu. Pozitivna energija je u principu akcija, a negativna re-akcija (prijem, način na koji primamo signal). 

Ono što trebamo znati jeste da pozitivna energija nije "dobra" niti je negativna energija "loša". One postoje u međuzavisnosti jedna od druge. Kada se trudimo biti pozitivni, mi samo potvrđujemo postojanje negativne energije kojoj se opiremo. Bilo kakav trud i napor govore o odmaku od prirodnog stanja. 
Negativna energija u principu ne postoji neovisno od pozitivne, međutim, kada smo u fazi negativne energije mi smo ustvari više izloženi prijemčivosti i reagovanju na postupke drugih, nego što smo u stanju da proizvedemo akcije. Mi smo praktično u fazi "proizvodnje" emocionalnog materijala, odnosno ulaska u naš emocionalni sklop koji je gladan ljubavi i iz tog razloga suočavanje sa njim doživljavamo kao napad negativne energije. Nas nije "napala" negativna energija već vlastiti emocionalni sadržaji koji imaju predznak negativne, jin energije. Oni diktiraju način na koji primamo signale spolja i reagujemo na njih. Emocije su uvijek jin, negativne, ženske, mjesec, element vode. Akcija je uvijek jang, pozitivna, muška, sunce, element vatre. Idealno je kada su ove energije izbalansirane, kada imamo skladan odnos između naših akcija koje preduzimamo i emocionalnih reakcija. Kada prepoznajemo rezultate pogrešnih akcija u našim emocionalnim sadržajima koji nam se ne dopadaju, oni su nekako uvijek povezani i ono što osjećamo unutar sebe govori o tome da nismo emitovali dovoljno dobar i kvalitetan impuls kroz naše aktivnosti u trenucima "pozitivne" energije. Kakva akcija (jang) - takva i reakcija (jin). Reagovanjem da ono što nam drugi daju, mi  ustvari hvatamo vlastiti signal onoga što smo mi njima pružili. 

Često nam se ne dopada taj signal i pitamo se "otkud ja na ovoj  frekvenciji". Mi ne možemo uhvatiti frekvenciju za koju nemamo raspoloživi potencijal, adekvatnu antenu. U fazi negativne, jin energije smo faktički onda kada slušamo sebe - muziku koja svira u obliku naših emocija koje nas preplavljuju poput vodenih talasa, muzika koju smo sami komponovali. Možda bismo voljeli da čujemo Mocarta i da se naši talasi smire u jednoj prirodnoj harmoniji, ali mi čujemo nešto sasvim drugo, izvještačeni, ubitačni turbo-folk koji samo uznemiruje i podiže valove. Zar smo tako loši kompozitori??? 

Jin (negativna) energija je sva voda, bilo da je to ustajala i mutna bara, bilo da je to čista, prozirna i mirna morska površina; sva trava i nisko rastinje ima obilježje jin energije, bilo da je ona zelena i svježa, bilo da je uvela i pogažena. Jin energija je hrana koju unosimo, tečnost koju pijemo. Mislim da je dovoljno jasno da negativna energija, odnosno negativan polaritet energije nije nužno loš i da najviše od nas zavisi šta uzgajamo u sebi, te da pad u negativnost može biti čisto odavanje romantičnom raspoloženju i da se u tim trenucima možemo okrenuti slušanju odgovarajuće muzike, boravkom u prirodi, pored čiste vode i sl., gdje se pročišćavamo i punimo baterije za periode kada preovladava pozitivna (stvaralačka) energija.  


24. ruj 2012.

Kada postanemo imitacija



Najvažniji period za formiranje naših uvjerenja jeste period ranog djetinjstva, psiholozi kažu da je presudan period od pete do sedme godine, gdje se taj sedmogodišnji ciklus (prvih sedam godina) kroz cijeli život kopira i ponavlja. Kao dijete, mi  neposredno poslije rođenja, funkcionišemo kao mali stroj koji samo jede, obavlja fiziološke potrebe i spava. Roditelji nas maze i ljube, ali mi toga nismo svjesni. Mi smo u nekom prelaznom periodu između sfere nesvjesnog odakle smo došli i sfere svjesnosti u koju tek uranjamo. 

Odrasli ljudi se prema nemoćnim stvorenjima postavljaju tako da osjećaju potrebu da ih zaštite, kasnije, kada ta nemoćna stvorenja počnu da ispoljavaju svoje potrebe i prohtjeve, njima postaje prenaporno i očekuju od njih poslušnost kroz koju  pronalaze svoj mir. Kasnije, to maleno biće prema kome su ispoljavali toplinu i zaštitu, u trenucima kada postaje svjesno sebe i spozna da se oko njega nešto dešava, počinje da niže svoje prve svjesne utiske. Tu prvi put doživljava stvarnu emotivnu bol, kroz odbacivanje u trenucima kada treba majku a ona ne razumije njegove potrebe ili se posvećuje nečemu "mnogo važnijem" u tom trenutku. Možda je majka opterećena ličnim frustracijama i neurednim odnosima sa ocem, ili finansijskom situacijom, ljubavnikom, gledanjem serije ili nečim drugim, tako da nema ljubavne energije kojom će se posvetiti djetetu, već se njena komunikacija svodi na "obavezu" hranjenja i presvlačenja, uz željno iščekivanje kada će dijete zaspati da se "riješi" njegovog plača i zahtijevanja pažnje. Kada dijete doziva majku noću iz kreveta i ona se ne odazove, ili zbog toga dobije prijekor, pa čak i batine, tu se javlja rascjep unutar ličnosti. Tu dijete stvara prvo uvjerenje koje glasi: "kada nešto želim - to ne mogu dobiti". Ono ustvari ima potrebu za ljubavlju, pa uvjerenje istovremeno glasi "trebam ljubav - ali je ne mogu imati". Tu počinje naša neutoljena glad za ljubavlju. No, s obzirom da smo odbijeni, da naše želje nisu uslišene, zbog ogromne boli koju osjećamo, da bismo preživjeli, mi postajemo lažni. Trudimo se pokopati, zaboraviti bol i počinjemo imitirati život. 

Zbog negativnih iskustava, prestajemo dozivati majku i tražiti od nje pažnju. Dalje nastavljamo usamljeni, otupljenih osjećanja, jer smo naučili da je to nešto kroz što slijedi bol i odbacivanje.Ustvari, ispunjavamo majčina očekivanja i počinjemo spavati, imitiramo budnost ali smo duboko uspavani, pod anestezijom, zajedno sa svojim primarnim potrebama i svojom boli, zahvaljujući tome ne osjećamo ništa. Mnogo kasnije, nismo u stanju da formiramo uspješne ljubavne odnose, imamo strah od bliskosti i emotivnog otvaranja jer se plašimo odbačenosti i povrijeđenosti . Naše ponašanje i način života oslikava konstantnu potragu za ljubavlju "koje nema" i ta praznina stoji kao zid između nas i partnera, dok kroz istu odzvanja eho neugodnih sjećanja  iz kojih naše nesvjesno može izvući obrazac "voljen sam i zaštićen samo kada sam nemoćan" i privući bolest kao način da postanemo nemoćni i izazovemo potrebu partnera da nas zaštiti.  Ta nemoć može biti bilo koji vid nesposobnosti da se ide kroz život ne bi li se partner zadržao. Zato sposobne, jake i nezavisne žene  ponekad nesvjesno "otjeraju" partnera od sebe.

Često svoju potrebu za ljubavlju nastojimo kompenzirati bjesomučnom kupovinom raznih stvari, ali ta glad za posjedovanjem je ništa drugo nego potreba za ljubavlju. Mi imamo želje za posjedovanjem nekog materijalnog dobra - auta, vikendice, odjeće - ali istovremeno imamo u podsvijesti odgovor da to ne možemo imati, jer je auto, vikendica, odjeća - ustvari "ljubav koju mi ne možemo imati" to je odgovor iz dječijeg kreveta, na svaku pomisao i želju uključuje se automatski odgovor "nema šanse da to dobiješ", jer  "nisi vrijedan toga" - nas željeni predmet jednostavno odbacuje. 

Ustvari, mi se kroz cijeli život krećemo kao usamljena i odbačena osoba sa razvijenim odbrambenim mehanizmom. Mi smo imitacija koja unutra vješto krije pokopanu bol.  Dokle naš odbrambeni mehanizam funkcioniše, dotle smo društveno prihvatljiva osoba. Postajemo ovisni o mišljenju društva. Dok uspijevamo da održimo finansijski balans, brak, porodicu, posao -  drugi nam kažu "šta hoćeš, imaš sve što ti je potrebno za sretan život, i opet si nezadovoljan". Naše imitiranje sreće se uporno nastavlja kako ne bismo stršali i bili smiješni sa svojim emotivnim potrebama. Mi smo neprihvatljivi kao emocionalno biće i svjesni toga postajemo jako učtivi, civilizovani i urbani. Uklapamo se u modne trendove i društvena zbivanja. Osho je u jednoj knjizi primijetio da nas petjerana civiliziranost udaljava od naše animalne prirode koja je istinski dio nas i koju uporno nastojimo potisnuti i zamaskirati, zbog čega nismo u stanju da opušteno živimo. 

Ljudi jednostavno vjeruju da se može pronaći stvar koja će nas učiniti sretnim, samo je potrebno imati je u dovoljnoj količini ili dovoljno dugo, ali uvijek nas za svaki takav pojam vezuje vječno prisutni strah od gubitka. Sve što možemo izgubiti, to nas ne može ni usrećiti. Ali, najgore je kada izgubimo sebe, kao što se dogodilo onog trenutka kada smo postali imitacija. Da bismo ponovo pronašli put ka sebi, trebamo se probuditi iz sna u koji smo davno pali. 




17. ruj 2012.

Preplitanje karme



Naši se putevi kroz život ukrštaju sa putevima drugih ljudi, počev od naših roditelja, sestara, braće, djece pa do ljubavnih i bračnih partnera. Karmička učenja kažu da se uvijek susrećemo sa istim dušama, samo pod različitim maskama i različitim ulogama. Dokle god duša prolazi kroz ciklus fizičkog utjelovljenja ona ima neki teret, dug, obavezu - nije u potpunosti slobodna. Kroz interakciju sa drugima nam je data prilika da se oslobađamo okova karme ili da ih još više stegnemo oko sebe.

Karma nije ništa drugo do posljedica djela koja smo radili iz nedostatka ljubavi i nepovezanosti sa njenim izvorom. Kroz nedostatak ljubavi, mi smo svjesno ili nesvjesno povređivali druge, ili su to oni činili nama. Sada se srećemo u banci karme kako bismo razriješili zaostale kredite, sve po Zakonu koju je isti za sve. Karmički zapisi su pohranjeni u akaši (memoriji univerzuma) koja nije dostupna našem svjesnom umu. Ali, mi možemo putem emocija i osjećaja koje drugi izazivaju u nama, prateći ih kao unutrašnji kompas, spoznati razloge našeg spajanja i lekcije koje trebamo savladati. Kada neki odnos ispuni svoju svrhu, on prestaje, osoba se udaljava iz našeg života. Sa određenim osobama imamo jako negativan kurs, i pored kurtoazije i ljubaznosti postoji neko trenje, nelagoda i napor u konverzaciji, te olakšanje nakon što se takva osoba udalji iz naše blizine. 

Međutim, ne bismo trebali zanemariti postojanje takvih emocija i njihovo prisustvo u nama. Izvor takvih emocija nije ni u kome drugom, već unutar nas.  Neko se samo pojavio i uzburkao mulj i nečistoću u dubini našeg bića. Otkud nama ta nečistoća? Od potisnutih i neprerađenih negativnih iskustava i neželjenih emotivnih stanja straha i bola. Svi ljudi su nači učitelji koji imaju nezahvalu ulogu da nam ukažu na potisnute otrove kojih se grčevito držimo i koje smo stegli svim svojim bićem u našim ćelijama, mišićima, krvnim sudovima. Naše kompletno tijelo, mišići, izraz lica i očiju oslikavaju naš duh i našu unutrašnjost. Postoje i drevne tehnike čitanja lica iz koga se može ocijeniti nečiji karakter i sklonosti - kakve su nam usne, kakav nam je oblik obrva, očiju brade - takav nam je karakter.

Prvi naš kontakt sa nekom osobom odvija se na vizuelnom nivou pa najčešće bivamo privučeni upravo takvim karakteristikama, ali do privlačenja ustvari dolazi na sasvim drugom, podsvjesnom nivou, gdje dolazi do čitanja podsvjesnih karmičkih zapisa. U biti, naš karmički zapis "prepoznaje" ono što je u određenom trenutku za nas neophodno kako bi se odmotao i očistio dio karme. Istovremeno se očitava i karmički zapis druge osobe i tako dolazi do spajanja, odnosno ulaska u odnos. Naši ljubavni odnosi uglavnom počinju zaljubljivanjem kroz koje se trudimo ispoljavati što bolje osobine i to ustvari nismo mi, nije naše pravo ja. Tu se u suštini ne dešava ništa što je bitno za naš rast i razvoj. Bitne stvari se dešavaju prilikom prvog sukoba. To su trenuci zlata vrijedni. Kada se desi prva ljubomora, trebamo se zapitati: "Otkud meni ovaj osjećaj? Šta ja to nosim u sebi?" Nije dovoljno samo potisnuti mulj i čekati da se ponovo umiri i utiša, kako bi izgladili situaciju. Potrebno je odmah raditi na tome da se smjesti taj lutajući fragment koji nije integrisan i koji traži svoje mjesto u mozaiku. Takvi fragmenti predstavljaju slabe karike naše ličnosti. Mi smo na primjer nekada u djetinjstvu doživjeli odbacivanje i u tom presudnom periodu došlo je do otcijepljenosti jednog dijela ličnosti koji je postao magnet za privlačenje istih emocija, tako se s vremenom naša ličnost ispolariše i iscijepa (dezintegriše) poput razbijene posude, gdje svaka krhotina predstavlja zaseban magnet određenog emotivnog iskustva straha, bola, mržnje, ljubomore i sl.,  dok jedan dio nas u određenom procentu nastavi da funkcioniše stabilno. Taj stabilni dio mi forsiramo u odnosu sa drugima do određene mjere, ali čim ponašanje partnera izađe iz okvira funkcionisanja našeg stabilnog dijela, čim nismo u stanju da razumijemo neki njegov potez, mi se rasipamo i prebacujemo na rasute fragmente straha, odakle naš um crpi svoja ubjeđenja. 

Partner zapravo samo izvršava ulogu i nastoji da pokrene raspadnute dijelove ne bi li se poput puzli posložili u jednu cjelinu i stvorili mozaik naše ličnosti. Zapravo, na cjelovitim dijelovima naše ličnosti nema posla, to je dio kuće koji je osposobljen za stanovanje. Ali, postoje dijelovi krova koji prokišnjavaju, postoje prozori (vrata percepcije) koje treba očistiti i izmijeniti i to je dio kuće na kome treba raditi.  Ali, mi to ne razumijemo, nas to pogađa i boli jer u tome vidimo partnerovu namjeru da nas povrijedi. Partner je samo majstor koji je došao da popravi ruševne dijelove nas. Šta je tu karmičko? Najviše karmičko od svega jeste proživljavanje određenih emocija, mi gradimo odnos sa osobom koja je u nekoj daljoj prošlosti isto osjećala zbog nas. Mi smo je na isti način "povrijedili", odnosno "razbili" smo je na komade i stvorili negativna iskustva, ali odnos nikada nije dovršen do kraja, uvijek je dolazilo do prekida bilo smrću ili na neki drugi način. Bit karme nije da se vrati milo za drago niti da se neko kazni, već da se osobe ujedine u bezuslovnoj ljubavi i duhovnoj cjelovitosti. Naučiti da djelujemo iz ljubavi i postati jedno - jer ja sam partner i partner je ja. On je taj otkinuti dio. I svaka osoba (ono što je u njoj) predstavlja po jedan otkinuti dio, kao kada kap otmemo od okeana. Ja sam i kap (ja) i okean (svi ljudi), cijeli okean je sadržan u jedno kapljici.  Dokle god se odnos ne iskristališe na tom nivou, osobe će se sretati u raznim životima i u različitim ulogama. 

13. ruj 2012.

Kako postajemo snažniji




”Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo  i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti. Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu...Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

Tražio sam...


Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...... ali dobio sam sve što mi je trebalo."
"Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati."

(Poučne priče - Charles Shultz)

2. ruj 2012.

Zamke uma


Naš um predstavlja jedan sloj svjetlosne mreže u našem energetskom polju. U toj mreži "zakačeni" su mnogi mentalni i emotivni utisci. Oni su obično negativni. Zašto se trenuci radosti i istinske sreće ne zaustavljaju u toj mreži? Zato što su to razriješeni energetski talasi koji se prirodno rastapaju u jedinstvo sa univerzumom. Njih doživljavamo kao prirodna stanja, jer oni to i jesu. Priroda pulsira emocijom radosti. Ali, činjenica je da smo mi rijetko u tom nekom prirodnom stanju. Obično pronalazimo razloge za negativna emotivna stanja.

Naša mentalna mreža ima svoj elektricitet, frekvenciju, magnetizam. Iz naših iskustava stalno šaljemo nove valove energije koji uvijek imaju frekvenciju jednog od četiri emotivna stanja - strah, ljutnja, tuga ili radost. Strah je crne boje ("crne misli"), ljutnja je crvena, tuga je siva,  radost je u toplim nijansama narandžaste i žute koja miješanjem sa plavom odlazi u zelenu (boja srčane čakre i boja prirode, mira i harmonije). Tako se i talasi koje emitujemo prelijevaju u istim bojama. Božanska iskra svijesti u nama isijava blještavu brilijantno-bijelu svijetlost.  Svaka tamna boja ima u sebi prisustvo crne i upućuje na uzdržanost, strah i prisustvo ideje smrti, dok je bijelo simbol anđeoske čistoće. Zato nije poželjno da smo okruženi tamnim i sumornim bojama, jer naša mentalna mreža preuzima vibracije sa kojima dolazi u kontakt. Zapitajmo se koje boje volimo a koje ne. Ako ne volimo narandžastu boju, mi nismo spremni da se otvorimo za životne radosti i zadovoljstva, to znači da je naša mentalna mreža puna straha koji nam to ne dozvoljava.


Kada mi stvorimo neku misao ili želju, ona će poput talasa nastaviti da se kreće kroz našu mentalnu mrežu. Kako ti kanali nisu prohodni, zbog zaustavljenih, nerazriješenih konflikata, koji "čekaju" na rješavanje, tako će naš talas da se odbije o takve čvorove i da se vrati sa porukom "ova želja ne može biti ispunjena" ili bilo kojim drugim negativnim sadržajem. Tako mi svoje želje uopšte i ne emitujemo univerzumu jer one ostaju zaglavljene u našem unutrašnjem konfliktu. Često nam se desi da se neke situacije stalno ponavljaju. To su konflikti koji su u statusu "čekanja", kada ih razriješimo, razvežemo i pročistimo kanale svjesnosti, situacije će prestati da se ponavljaju. Neke želje se vrate sa porukom tuge, neke sa porukom straha - to je samo znak da su se odbile o zaglavljeno iskustvo tuge ili straha unutar mentalne mreže i da prvo ta iskustva treba očistiti da bi se misao prostirala u beskonačnom ritmu svog vala.

Cijeli svijet je u mreži - mreža meridijana, internet mreža, telekomunikacijska mreža, elektro-energetska mreža, pa do čovjeka koji je jedna svjetlosna mreža puna utisaka i informacija. I baš je to lijepo Šervud opisao u svojoj knjizi "Prevladavanje karme" - mi smo zgrada kojoj čakre daju električnu energiju. Kod većine nas, to se svjetlo na pojedinim spratovima jedva nazire, zato što nas je iskustvo straha navelo da pogasimo svjetla i živimo u mraku koji održava u životu emociju straha.

Mi nesvjesno, iz potrebe da upalimo unutrašnja svjetla, pravimo blještave zgrade, kule i dvorce, a unutar sebe ostajemo zamračeni. To je samo poruka našeg kreativnog duha koju trebamo razumjeti. 


1. ruj 2012.

Karmički sedimenti


Sve što nam se dešava u životu svodi se na četiri osnovna nivoa emocija: strah, ljutnju, tugu i radost. 
Sva negativna i nepoželjna emotivna stanja predstavljaju karmu. Kada god smo u stanju straha, ljutnje ili tuge, mi proživljavamo karmu. Ona se očituje kroz srčanu čakru koja ima svoj ženski polaritet (s prednje strane) i muški polaritet (sa stražnje strane), stvarajući grčenje mišića, bol i osjećaj tereta. Stezanje u grudima nije ništa drugo nego suočavanje sa bolnim emocijama koje emituju nakupine karme. 

Ponekad ipak osjetimo i radost. To je iskra svjetlosti koja je u svima nama i koja na kratko uspije probiti karmičke okove, koji se za kratko vrijeme ponovo stegnu i potisnu taj trenutak radosti. 

Mi isijavamo različite frekvencije svjetlosti koje predstavljaju našu auru, i taj svjetlosni omotač rezonira sa frekvencijom naše svjesnosti i zdravlja. Aura je nekvalifikovana energija, svijest, dok karma predstavlja kvalifikovanu energiju koja je prošla filtere našeg uma i ega. Zrak koji udišemo je takođe nekvalifikovana energija - čisto jesam, ovdje i sada. Unutar nas, u srčanoj čakri, nalazi se izvor svjetlosti (svijesti). Tu je i "ljuska od jajeta", karmički okov naših iskustava, predaka, odnosa sa drugima i svih oblika memorije koja ometa naš pristup toj iskri svjetlosti. Kada nešto odlučimo umom, ti "ometači" se odmah pobrinu da se to ne spusti do srca i svaku našu namjeru uhvate i stegnu u taj obruč. Tako nastaje patnja, kao posljedica neispunjenih želja, dok se ta iskustva deponuju i stvaraju zgrčenost tijela i srca. Svaki naš trenutak radosti tako biva zarobljen karmom i mi na kraju prestajemo osjećati radost jer smo unaprijed stvorili utisak da je patnja jedino realno i dostupno stanje. Postajemo osoba koja se sve manje smije i raduje. U takvoj situaciji, mi puštamo razna nefizička bića da se zalijepe za nas. Mnogi tada posumnjaju u magiju, da im je neko drugi "napravio nešto" i omeo sreću, pa odlaze vidovnjacima, iscjeljiteljima, gatarama, sveštenicima i sl. Općenito, prisustvo tih astralnih priljepaka i karmičkih nakupina upućuje na  nešto što ometa procese mišljenja i napretka, pa će većina tih "isjeljitelja" reći: "uh, što ti imaš nešto jako na sebi" i tako će uzeti ogromne pare da to "skine", ali osoba neće osjetiti nikakav napredak, osim onaj na sugestivnom nivou, pa će se prvih sedam dana osjećati bolje, a kasnije će se karma još snažnije "zaletjeti" u nju. Možemo mi tako cijeli život provesti kucajući od vrata do vrata, ali slaba je nafaka od toga. Da bismo uopće postali osjetljivi na prijem takvih energija, mi moramo imati magnet u sebi koji to kupi poput metalne piljevine. A magnet je "nesretan" karmički  model i puno karmičkog sedimenta. Zato se toga i sjetimo tek kada smo bolesni, kada nam brak pada u krizu ili smo izloženi nekoj drugoj vrsti gubitaka. Kada smo u stanju radosti i sreće, takve stvari su nam u najmanju ruku "smiješne". 

Sve je to poput žica na violini - ako povučemo jednu žicu ona će stvoriti zvuk, istovremeno će se oglasiti isti zvuk sa druge violine, dakle zatitraće ona koja je na istoj frekvenciji, druge će ostati mirne. Tako mi "padamo" u karmu, na isti način. Ako se oko nas desi epidemija neke zarazne bolesti, nećemo svi nastradati. Nastradaće samo oni koji su karmički rezonantni, a najviše oni koji se predaju osjećaju straha. Strah je najgora manifestacija karme. Zato skoro nijedan ljekar ne oboli u epidemiji iako dođe u dodir sa masom oboljelih, jer jednostavno ne aktivira mehanizam straha, ne reaguje na tu vibru, ostane miran. 

Farmaceutska mafija vrlo dobro zna, kada čovječanstvu pošalje neki virus proizveden u svojoj laboratoriji, da će najbolje kroz rezonanciju straha taj virus doprijeti do ljudi i postići željeni efekat, zato prvo krene sa ubitačnom propagandom i zastrašivanjem, sugestivnim plasiranjem simptoma bolesti. Svi oni, koji su na niskim energetskim valovima, će nesvjesno "hvatati" signale koji će "narediti" da osjete bolest. Ne kaže se uzaulud, smijeh je lijek za sve. Smijeh podiže frekvenciju i automatski blokira prolaze negativnoj energiji. Ljutnja, strah i bijes otvaraju prolaz za niže entitete i astralne priljepke, negativne sugestije, uvjerenja i sl.

Tako djeluje i karma, koja najlakše izvršava svoju zapovijed onda kada se predajemo stanju crnila i beznađa. Potrebno je samo dovoljno dugo ostati u stanju konflikta i onda je svaka bolest "dobro došla" u naš svijet.  I zato, umjesto "smijeh je lijek za sve" ja kažem "svjetlost je lijek za sve", a to je iskra svjetlosti u nama kojoj moramo dopustiti da sija i širi našu auru, dajući joj čiste i blistave boje zdravlja i radosti. U tom kontekstu, može se reći da je naša aura "borac" protiv karme - ono što hranimo to će ojačati i pobijediti. Zato se često trebamo prepuštati vibracijama nekvalifikovane, nemanifestovane energije - disanju i meditaciji, sve dok naša svijest ne ojača dovoljno da nauči raspoznati kada nastupa djelovanje karme i kako da ostane mirna na taj val. Zamislimo jednostavno, da se taj val odbija o nas, a mi ostajemo nepomični i jaki, branimo se smijehom, a val postaje sve slabiji. Karma će uvijek biti tu prisutna, jer je ona uslov našeg fizičkog utjelovljenja, ali mi možemo vježbati njeno prevladavanje i konačno njeni efekti će biti neznatni. 

Sjetimo se situacije, kada nas neko provocira, a mi reagujemo, ljutimo se, a taj neko uživa, pa sve više pojačava intenzitet provokacije da nas "uništi", dok se mi razjedamo od bijesa. Sjetimo se sada situacije, kada na nečije provokacije ne reagujemo, samo mu se nasmijemo u lice, taj neko - ne da se povuče, nego dobije neočekivani udarac, pa se vrati veoma slab. Na kraju će da nas poštuje i neće nas "dirati" iako će i dalje biti tu, ali da bismo mi postali "nedodirljivi" trebamo svojim ponašanjem, mislima, djelima, osjećajima stvarati konstantno takvu vrstu energije na osnovu koje će drugi znati "s kim imaju posla". Najlakše je udariti na "slabe", a tako i karma radi. Što smo jači u auri, u osviještenosti - to smo više nedodirljivi za karmu. 

Pogledajmo ovaj ciklus izlaska pileta iz jajeta:



Naša svijest je pile, a karma je ljuska oko nas. Kada smo slabi, sitni i neosviješteni, karma ima jako veliki uticaj na nas i mi ne poznajemo ništa drugo osim tog okruženja. Sa širenjem svijesti, karma nam postaje tijesna. Na kraju smo spremni da je prevladamo. Jako je važna činjenica da niko, ali baš niko, ne može nas "spolja" otvoriti i razbiti naše karmičke okove, jer na to nismo spremni. Kada naša svijest sazri, mi ćemo to učiniti sami jer je to jedino moguće. Sve ostalo može biti prijevremeno, nešto na što nismo spremni u datom momentu. Zato se određeni učitelji i knjige pojavljuju u našem životu baš u pravom trenutku. Mi godinama možemo imati neku knjigu u polici, ali ćemo je pročitati tek onda kada naša svijest bude spremna da se proširi za taj milimikron znanja. Ali, svo znanje je oduvijek unutar nas, skriveno iz raznih velova.  Knjige i učitelji su odraz u ogledalu, jer  nekvalifikovana svijest (izvorno znanje) treba ogledalo da bi se mogla ispoljiti, a mi idemo stepenicu po stepenicu...kada otvorimo sve brave i dođemo do izvora (sopstva) više nam nije potrebno ogledalo. Kako se otkrivaju velovi svijesti jedan po jedan, tako se istanjuju karmički slojevi i njihovi uticaji. Mada, to nećemo postići čitanjem knjiga koje odzvanja na logičkom nivou, već svjesnom primjenom principa svjesnosti u svakodnevnom životu, zato uvijek treba povući vrpcu koja će podići zavjesu (tajnu), a ne samo doći do nje i postati svjestan njenog postojanja.

28. kol 2012.

Bolest kroz sistem spojenih posuda



Svaki problem je istovremeno i rješenje! Priroda nastajanja bolesti nosi i prirodu njenog iscjeljenja. Bolest ima u svojoj pozadini mentalno uznemirujući uzorak koji projektuje prema tijelu mentalne bakterije bijesa i straha, to je šema koja se uspostavlja prije fizičkog nastajanja bolesti. 

Kada s nekim dijelimo život, mi osim fizičke bliskosti uspostavljamo i bliskost na svim ostalim nivoima, tako članovi jedne obitelji funkcionišu po "sistemu spojenih posuda". Mi smo jednostavno spojeni s njima i između nas se "mućka" isti mentalni fluid koji nas prožima! To vjerovatno objašnjava i razlog zbog čega se neka djeca rađaju bolesna ili u nekom periodu života ispoljavaju ono što nesvjesno osjećaju da je neko od roditelja potisnuo. Djeca nesvjesno preuzimaju mentalne bakterije od svojih roditelja. Roditelji su  jako odgovorni za sve što se dešava djetetu. To su one čuvene nabrajaljke roditelja koji su "sve dali za djecu i zbog njih oboljeli, a oni su nezahvalni i ničim to ne uzvraćaju", nastojeći da djecu vežu za sebe kroz osjećaj krivice, kajanja i griže savjesti - ali u pozadini toga je nesvjesna potreba da se isti  energetski model prenese djeci. Djeca koja  preuzmu  osjećaj krivice isto tako će da obole i osjećaće grižnju savjesti ako slučajno osjete radost, odnosno neće se znati prepustiti osjećaju životne ispunjenosti i sreće. Oni će nesvjesno kroz bolest ili osjećaj nesretnosti nastojati da se "oduže" roditeljima. Uvijek će u pozadini uma odzvanjati neka misao koja će ih bacati u životno blato. Djeca su najbolji "senzori" i njihove bolesti nepogrešivo govore o stanju u domu i izvlače na površinu sve potisnuto. 

Mi možemo osjetiti kada neko blizak promijeni vibraciju. U sklopu jedne obitelji članovi se razumijevaju najviše na podsvjesnom nivou, pa tako čim uđemo u nečiji dom osjetimo da li je ozračje prijateljsko, ugodno ili ne. Nekada jednostavno osjećamo kao da nas bockaju iglice dok sjedimo u nekom okruženju, tu energija jednostavno vibrira raznim zagađenim mentalnim stanjima koja se nastoje potisnuti. I tu je obično neko bolestan. Često se, dakle, u zraku osjeti da nešto nije u redu. Tako i mnoge žene intuitivno osjećaju da ih partner vara, iako nemaju apsolutno nijedan dokaz u prilog tome.  Koliko se puta desi da supružnici koji dugo godina prožive skupa, napuste svijet skoro istovremeno, u svega par dana. 

Ta  povezanost, nas čini ranjivim i otvorenim na uticaje bliskih osoba. Mi nosimo šemu straha od bolesti ili gubitka voljene osobe, ljubomore, nedostatka ljubavi, odbijanja, prevare, što se takođe odražava u mentalnom polju bliske osobe i stvara šemu njegovog djelovanja, jer su takve mentalne bakterije jako zarazne. Kako je i bliska osoba takođe otvorena i spojena s nama, ona će vrlo brzo osjetiti njihov uticaj i nesvjesno će se zaraziti.  

Žena koja je emotivno ranjena obično oboli u onom dijelu sebe koji je čini ženom (jajnici, maternica, grudi). Ona se samoranjava da bi stvorila fizički dokaz svoje emotivne patnje i na kraju umrla zajedno sa svojim potisnutim emotivnim bolom jer ne želi da ga otpusti. Ona se jako vezala za taj emotivni naboj i nesvjesno ima želju da nestane kada kao takva nije "prihvaćena" od partnera. Njeno vrednovanje sebe je u negativnoj skali i u potpunoj zavisnosti od partnerovog ponašanja. On osjeti bolje od nje taj pad životne energije i podsvjesnu želju za smrću, te osjeća potrebu da spasi sebe. Tako napušta partnerku i čini "užasnu stvar", odlazi da živi sa nekim drugim, ko posjeduje životnu energiju. Ma koliko zvučalo grubo, nekada je zaista to jedini način da partner preživi, jer oboljela osoba nije pokazala ni minimum ljubavi prema sebi, a ljubav je jedina spasonosna i iscjeljujuća emocija. Mnogo je primjera gdje je neko obolio pa čak i umro "zbog nekoga", majka zbog djeteta, djevojka zbog momka, žena zbog muža - bliskost bez istinske ljubavi prema sebi skupo košta! 

I opet, majka taj model prenosi na kćerku, pa i ona preuzima potencijalnu opasnost, jer se ovakve bolesti uglavnom smatraju genetski nasljednim. Ne, to nije nasljedna bolest, već je nasljedan energetski model, po principu spojenih posuda. Kćerka čak i ne mora imati problem na polju partnerstva, ali će njene emotivne reakcije biti lišene ljubavi prema sebi i nesvjesno će se vidjeti kao žrtvu u nekom kontekstu i uvijek će naći "načina" da se samoranjava. Ako se kroz ljubav i duhovnost izdigne izvan ove kontrole, ona će se sigurno spasiti. 


U suštini, te mentalne bakterije uzrokuju sljepilo prema božanskoj svrsi života i udaljavaju nas od duhovnog ka materijalnom, i zauzimamo pogrešan pristup iscjeljenju. Stoga kažemo da imamo neku bolest, misleći striktno na određeni organ - bolesno srce ili jetru, međutim nije tako. Mi trebamo razumjeti da imamo zatrovan mentalni izvor, dok nas koncentracija takve energije u području srca usmjerava na činjenicu da su negativna emotivna stanja i potisnute emocije stvorile disharmoniju na tjelesnom nivou. Mi, dakle, ne trebamo liječiti srce kao fizički organ, već prije svega pristupiti čišćenju zagađenog izvora. Ne znam da je neko uspješno izliječio srce, iako ljudi masovno obavljaju razne operacije i tretmane, ipak do kraja života ostaju "srčani bolesnici", samo su se još više ubijedili da moraju živjeti kao bolesnici i jedino je tu došlo do promjene  na mentalnom nivou, pa se kompletan režim života prilagodio toj "činjenici". Tu je evidentno odsustvo svijesti o potrebi čišćenja izvora. Svaka nečistoća ili nepravilnost u organizmu ima u pozadini mentalnu "mustru" ili naredbu. Negativna mentalna mustra potiče iz nesvjesnih afirmacija negativnog tipa koje konstantno ponavljamo teoretski i praktično. 

Mi, dakle, uvijek izvučemo na površinu ono što smo "preradili" kroz odnos sa nekom osobom, to je pogrešan sistem eliminacije- umjesto da smo neke stvari svjesno otpustili i oprostili, pustili da "voda nosi", mi smo to zadržali kao otrov u bočici i po stotine puta "preživali i prežvakavali" iznova dok nas ta ustajalost, ubuđalost, nije koštala zdravlja.

Jedno je sigurno - čisteći sebe, spašavajući sebe, kroz vjeru u ljubav i višu svijest - mi ujedno činimo dobro bliskim osobama koje od nas, umjesto otrova, povlače najljepše mirise ljubavi i počinju uživati u našem društvu i učiti od nas! Mi možemo učiniti da taj fluid u kome plivamo sa svojim najbližima liči na čistu izvorsku vodu! Najbolje "sredstvo" za čišćenje jesu ljubav i zahvalnost - "volim te...oprosti mi...hvala ti"!



27. kol 2012.

Misli za svaki dan III



* * *
Gubitnici nikada ne pobjeđuju,
a pobjednici nikada ne odustaju.
Anonymous
* * *

Prepreke me ne mogu zaustaviti. 
Svaka se prepreka uklanja pred odlučnošću.
Leonardo da Vinci
* * *

Ako ne znaš gdje ideš,
nećeš znati jesi li tamo stigao.
Anonymous
* * *

Jedini način da nikada ne pogriješiš je da nikada ne pokušaš.
Phil Knight
* * *

Bez poteškoća, život bi bio kao potok bez
kamenja i krivina, interesantan koliko i beton.
Benjamin Hoff
* * *

Ako razmišljate o onome o čemu ste uvijek razmišljali, 
imaćete ono što ste uvijek imali.
Gerald Haman 
* * *

Jedna od najvećih grešaka koju možete da učinite u svom životu 
jeste da prihvatite poznato i odbijete nepoznato. 
U stvari, trebate da uradite sasvim suprotno. 
Poznato dovedite u pitanje i otkrijte nepoznato.
Gay Kawasaki
* * *
Iskustvo je najbolja škola,samo je školarina vrlo skupa.
J.P.Sartre
* * *

Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati 
da kamenom gađaš svakog psa koji laje na tebe, 
nikada nećes stići na cilj.
Fyodor Dostoyevsky
* * *


Glavu gore. Upamti: Danas je sutra
za koje si bio zabrinut juče.
Anonymous
* * *

Pametni su došli pameti zahvaljujući svojim greškama.
William Saroyan
* * *

Ne možeš da dobiješ utakmicu ako sjediš na klupi.
Anomymous
* * *
(Iz knjige "678 poslovnih misli za sva vremena")

26. kol 2012.

Korijen bolesti



Naši unutrašnji organi održavaju se u životu po principu razmjene između ćelija. To je jedna ogromna radionica u kojoj rade milijarde zaposlenih ćelija koje sarađuju i daju jedna drugoj ono što im je potrebno, obavljajući prenos informacija, električnih impulsa i razne procese, da bi nam u konačnici prezentovale taj fizički oblik koji imamo. 

Mi i naše ćelije smo jedno te isto... crpimo snagu iz istog izvora koji nas napaja energijom.
Mi smo isto tako jedna ćelija koja stvara odnos sa drugim osobama (ćelijama) i vrši razmjenu energije u neprekidnom ciklusu života. Naše ćelije jesu kopija naše sveukupnosti - ličnosti, ponašanja, osjećaja, mišljenja, temperamenta i karaktera. Sve je jedno. Kako se mi odnosimo prema sebi i drugima - tako će se i naše ćelije međusobno odnositi stvrajući kompoziciju koja će se zvati našim imenom.  

Ovdje se opet neminovno vraćamo na naše prve odnose koje smo formirali - odnos sa roditeljima i odnos između roditelja u trenutku začeća. Tu je sadržan energetski uzorak ponašanja naših ćelija.  Zatim na neke druge odnose u koje smo ušli na mnogo svjesnijem nivou, na primjer, odnos sa ljubavnim partnerom. Ako se mi ponašamo odsječeno od ostatka svijeta, usmjereni isključivo na partnera i njegove potrebe, posesivno i bez ljubavi prema sebi, takav energetski model će preuzeti i naše ćelije.  Ako smo škrti, i naše ćelije će se ponašati škrto i skupljati razne otpadne materije, bez sposobnosti da ih otpuste. 

Ćelije su vođene univerzalnom inteligencijom i na božanskom nivou to je zamišljeno kao savršen protok  energije. Mi smo svi prožeti  poljem univerzalne inteligencije koja se na individualnom nivou filtrira kroz naše elektromagnetsko polje, naša suptilnija tijela koja imaju svoju frekvenciju (boju), tu su spremnici naše mentalne i emocionalne energije (inteligencije). Šta god je u njima zapisano, ćelije će se uskladiti sa tom frekvencijom i učiniti da se manifestuje u fizičkom tijelu. Naše fizičko tijelo ima svog dvojnika u eteričnom tijelu (astralni dvojnik) i svaki naš organ ima svog dvojnika. 

Prije stvaranja fizičkog tijela,  kroz prenatalni ciklus i začeće, projektuje se energetska matrica. Mi preuzimamo razna emocionalna i psihološka stanja svojih roditelja, bijes, strahove, frustracije, nedostatak ljubavi i to doprinosi stvaranju slične energetske matrice koja izgleda kao svjetlosni obrazac (mreža) u koji se kasnije "ulijeva" naša fizička manifestacija. Mi smo prije svega svjetlosno, mentalno i emocionalno tijelo. Preuzimajući, dakle, od roditelja razne mentalne i emocionalne obrasce, mi iz potpuno nesvjesnih sfera izranjamo u materijalni svijet i često se rađamo bijesni, bolesni. Zašto se dijete rodi sa poremećenim vidom? Zato što nije željelo da vidi nešto što se dešavalo za njegovog "stvaranja" ili boravka u majčinoj utrobi. Zašto su neka djeca jako bijesna u najranijem djetinjstvu, ponašaju se agresivno i histerično? Zato što su "pokupila" neispoljeni majčin bijes prema ocu.   

Žene često od majke preuzimaju model potisnute agresije prema muškarcima i kasnije nikako ne mogu da uspostave normalne i zdrave odnose sa suprotnim polom. 

Dobili smo nešto na što nismo nikako mogli uticati i ako nastavimo živjeti nesvjesno, ostaćemo sa nametnutim uvjerenjima do kraja života. To je život vezanosti, a ne slobode. Prije svega, nama se rođenjem nameće religija, no mi ne moramo nužno biti hrišćani ili muslimani, jer naša kasnija uvjerenja mogu znatno odstupati od toga, a društvo nam zbog toga vezuje snažan osjećaj krivice. Zamislimo onda pod kakvim pritiskom živi taj naš astralni dvojnik i kako se on s vremenom iskrivljuje. 

Tako, u svim sferama života, dobivamo nametnuta pravila - da "moramo" završiti školu, moramo biti uzorni, vrijedni, poslušni, moramo sklopiti brak i dobiti potomstvo, moramo biti vjerni, monogamni, moramo zatomljavati svoje strasti, želje, emocije i misli. Ne uspijemo li na nekom od ovih polja - mi smo izopćeni od porodice i društva i imamo vlastitu sliku niže vrijednosti. Da, neko je rekao da ne vrijedimo, nismo dostojni ljubavi i mi smo u to čvrsto povjerovali.  Život se sastoji od ograničavajućih pravila i niko nam ne kaže da imamo pravo na potpunu slobodu. Jer, ljubav je nešto što se potvrđuje spolja, što se mora zaslužiti. Baš čudno, ali za nas jedino istinito. Ako nam drugi ne potvrde da vrijedimo, ako od njih ne dobijemo ljubav, jedino nam preostaje da se samouništimo.

Naš astralni dvojnik, naše svjetlosno tijelo nam šalje takve informacije. Pitajmo se onda, kakve je boje taj naš brat blizanac i na kakvu je to on frekvenciju "upao" pa nam šapuće takve pogrešne stvari. To je prepisivački test na kome definitivno padamo, jer nam "zločesti" brat sve govori krivo i hrani nas "crnom hronikom" umjesto životnom energijom radosti.  Naše ćelije, dakle, uzimaju informacije "ja ne volim sebe" što nije istina; "ja vjerujem da čovjek s vremenom postaje bolestan, ružan i star", što opet nije istina i još milion sličnih, negativnih uvjerenja i univerzalnih neistina u koje mi slijepo vjerujemo. Kao što sam rekla, to je život vezanosti a ne slobode. U tom kontekstu, mi nesvjesno biramo bolest kao produžetak vezanosti za neko od negativnih uvjerenja, jer mi uporno nastojimo da se to manifestuje i u fizičkoj pojavnosti, da postane vidljivo i opipljivo.  Kada smo, konačno, bolesni, mi možemo reći sebi: "Sada vidim koliko ne volim sebe, pretvorila sam to uvjerenje u svoju fizičku stvarnost. Ovo je moja kreacija, djelo izraslo iz moje ne-ljubavi. Ono je tu da me podsjeća na ogromnu stvaralačku moć koju imam, ali dobra je vijest da ljubav stvara mnogo ljepša djela i ljepšu stvarnost i da imam mogućnost da biram ljubav."  Mi samo izvlačimo na površinu ono što je zapisano u astralnom tijelu, no to se opet univerzum pobrinuo da je tako jer nas time navodi da promijenimo svoja uvjerenja i da odaberemo slobodu. 

U suštini, sve polazi iz svjetlosnog tijela gdje su pohranjeni mentalni, psihološki i emotivni signali. Naše svjetlostno tijelo često liči na deponiju smeća. Šta će naš krvotok povući iz takvog okruženja nego otrov. Srčani problemi su poremećaj blokiranih emocija. Ciste i tumori su posljedica sakupljanja, nemogućnost da otpustimo, pogledajmo kako izgleda tumor i znaćemo da postoji energetska matrica koja zapovijeda tijelu da sakuplja i zadržava. Svaki dio tijela (njegovo zdravstveno stanje) ima svoj mentalni ekvivalent koji je često matrica negativnih uvjerenja i sjećanja.

U tome i jeste tajna zašto farmaceutski lijekovi ne mogu izliječiti bolest. Naša antitijela su prava vojska u organizmu  koja dobiva naredbe iz komandnog štaba odnosno energetske matrice. Tek kada se djeluje na komandno mjesto (astralnog dvojnika), i promijene naredbe, vojska će početi da se ponaša drugačije. Zapovijedi li naše svjetlosno tijelo da ćelije djeluju sa ljubavlju, mi ćemo se regenerisati i podmladiti. 

Zato, slobodno možemo reći da svaka bolest potiče od nedstatka ljubavi. Imunitet je zdravlje i on je dirigovan iz zapovijednog centra, bez dobrog imuniteta, (pravilne zapovijesti) nema zdravlja. Što se tiče liječenja,  prije svega priroda - med i bilje - oni imaju "urođenu" zapovijest ljubavi i zdravlja za razliku od farmaceutskih lijekova koji imaju potpuno drugačiju energetsku matricu (novac na prvom mjestu). Međutim, naš organizam ima moć samoiscjeljenja i samo besplatan lijek je pravi lijek. Sve što nam je potrebno nalazi se u nama!