27. ruj 2012.

Vjera, želja, molitva



Da li postoji nešto u što čvrsto i nepokolebljivo vjerujemo? Recimo da je to Bog - kojim čulom vjerujemo u Boga? Postoje ljudi koji vjeruju samo u ono što vide očima, vide brda, mora, šume, sunce - ali ne vjeruju u Boga. Oni kažu: Pokaži mi Boga i ja ću vjerovati u njega. Mi im možemo reći da je sve oko nas Bog, dokaz njegovog postojanja. Recimo da neko vjeruje u Ljubav. Kako ćemo onome ko vjeruje samo čulom vida pokazati ljubav? To ne možemo, ali možemo pokazati sve oko nas i reći - to je plod ljubavi. Da bismo u nešto vjerovali ono ne mora da postoji u fizičkom smislu, dovoljno je da imamo manifestacije onoga u što vjerujemo. Mi smo možda osoba slabe vjere, držimo se neke sredine, vjerujemo u Boga ali ne preferiramo nikakve oblike molitve i obraćanja Bogu, ne razgovaramo sa Njim i ne obraćamo Mu se. Kao da imamo negdje u podsvijesti misao da On  postoji, ali imamo svojevrstan zid iza kojeg živimo svoj život i ne ulazimo previše u dijaloge s Njim.  

Mi imamo moć vjerovanja u sebi koju ne koristimo. To je neiskorišteni potencijal koji spava negdje unutar nas. Možda nismo dovoljno svjesni šta znači moć vjerovanja. Vjera je put ka manifestaciji onoga u što vjerujemo i najveća nam je greška što je držimo tako mlakom i beživotnom. Naše želje su gorivo, naša vjera je vatra i naša molitva je vjetar koji raspiruje vatru. Trebamo se zapitati šta je sa našom vjerom - da li je ona samo zgarište ugašenih nadanja, želja i razočarenja. Nekada se desilo da našoj želji nije udovoljeno i mi smo ugasili svoju vjeru da se želje mogu ispuniti, uložili smo snagu vjere u "činjenicu" da nam se želje ne mogu ispuniti. Zato nismo ni obavljali molitvu i tako smo godinama živjeli u beznađu i praznini. 

U svijetu simbola, vatra je iskra života, početak, rađanje, bez nje nema života, kao što ni nama ne bi bilo života bez Sunca. Tako i naša vjera predstavlja Sunce našeg života i omogućava stvaranje, oživljavanje različitih mentalnih kreacija i želja. Kada smo osnaženi vjerom, i dovoljno jako želimo, uz dovoljno iskrenu molitvu - mi možemo da kreiramo i stvaramo stvarnost koju želimo. Davno je rečeno: ko je blizu vatre, taj se ogrije. Ne možemo se nikada ogrijati rezultatima svojih želja ako smo hladnog srca i mlake vjere.

Bez vatre (vjere) mi smo izgubljeni u mraku. Ako nam je život mrak, mi smo sami za to odgovorni jer imamo mogućnost da upalimo baklju i osvijetlimo svoje puteve. U mraku ne možemo vidjeti svoje manifestovane želje, čak i da se dogodi da nam se želje ispune, mi smo slijepi za njih, ne osjećamo i ne doživljavamo ih sa radošću. Svaki dan započnimo sa vjerom u srcu da je pred nama najljepši dan, pun ljubavi i sreće, pomolimo  se za sebe i sve ljude i pošaljimo svoje želje i namjere...I svaku noć krenimo na počinak sa istom vjerom, željom i molitvom...Sa upaljenom bakljom nećemo zalutati!

26. ruj 2012.

Negativna energija



Sva očitovana energija se ispoljava kroz pozitivan i negativan polaritet (jang i jin). U svakom jangu postoji jin i u stvakom jinu postoji jang. Pozitivan polaritet (jang) ima obilježja "muške" energije i mnogo je jači, agresivniji i dinamičniji oblik energije u odnosu na negativan, ženski (jin) polaritet. Pozitivan polaritet dakle predstavlja emitujuću, stvaralačku, a negativan prijemnu, privlačnu silu. Pozitivna energija je u principu akcija, a negativna re-akcija (prijem, način na koji primamo signal). 

Ono što trebamo znati jeste da pozitivna energija nije "dobra" niti je negativna energija "loša". One postoje u međuzavisnosti jedna od druge. Kada se trudimo biti pozitivni, mi samo potvrđujemo postojanje negativne energije kojoj se opiremo. Bilo kakav trud i napor govore o odmaku od prirodnog stanja. 
Negativna energija u principu ne postoji neovisno od pozitivne, međutim, kada smo u fazi negativne energije mi smo ustvari više izloženi prijemčivosti i reagovanju na postupke drugih, nego što smo u stanju da proizvedemo akcije. Mi smo praktično u fazi "proizvodnje" emocionalnog materijala, odnosno ulaska u naš emocionalni sklop koji je gladan ljubavi i iz tog razloga suočavanje sa njim doživljavamo kao napad negativne energije. Nas nije "napala" negativna energija već vlastiti emocionalni sadržaji koji imaju predznak negativne, jin energije. Oni diktiraju način na koji primamo signale spolja i reagujemo na njih. Emocije su uvijek jin, negativne, ženske, mjesec, element vode. Akcija je uvijek jang, pozitivna, muška, sunce, element vatre. Idealno je kada su ove energije izbalansirane, kada imamo skladan odnos između naših akcija koje preduzimamo i emocionalnih reakcija. Kada prepoznajemo rezultate pogrešnih akcija u našim emocionalnim sadržajima koji nam se ne dopadaju, oni su nekako uvijek povezani i ono što osjećamo unutar sebe govori o tome da nismo emitovali dovoljno dobar i kvalitetan impuls kroz naše aktivnosti u trenucima "pozitivne" energije. Kakva akcija (jang) - takva i reakcija (jin). Reagovanjem da ono što nam drugi daju, mi  ustvari hvatamo vlastiti signal onoga što smo mi njima pružili. 

Često nam se ne dopada taj signal i pitamo se "otkud ja na ovoj  frekvenciji". Mi ne možemo uhvatiti frekvenciju za koju nemamo raspoloživi potencijal, adekvatnu antenu. U fazi negativne, jin energije smo faktički onda kada slušamo sebe - muziku koja svira u obliku naših emocija koje nas preplavljuju poput vodenih talasa, muzika koju smo sami komponovali. Možda bismo voljeli da čujemo Mocarta i da se naši talasi smire u jednoj prirodnoj harmoniji, ali mi čujemo nešto sasvim drugo, izvještačeni, ubitačni turbo-folk koji samo uznemiruje i podiže valove. Zar smo tako loši kompozitori??? 

Jin (negativna) energija je sva voda, bilo da je to ustajala i mutna bara, bilo da je to čista, prozirna i mirna morska površina; sva trava i nisko rastinje ima obilježje jin energije, bilo da je ona zelena i svježa, bilo da je uvela i pogažena. Jin energija je hrana koju unosimo, tečnost koju pijemo. Mislim da je dovoljno jasno da negativna energija, odnosno negativan polaritet energije nije nužno loš i da najviše od nas zavisi šta uzgajamo u sebi, te da pad u negativnost može biti čisto odavanje romantičnom raspoloženju i da se u tim trenucima možemo okrenuti slušanju odgovarajuće muzike, boravkom u prirodi, pored čiste vode i sl., gdje se pročišćavamo i punimo baterije za periode kada preovladava pozitivna (stvaralačka) energija.  


24. ruj 2012.

Kada postanemo imitacija



Najvažniji period za formiranje naših uvjerenja jeste period ranog djetinjstva, psiholozi kažu da je presudan period od pete do sedme godine, gdje se taj sedmogodišnji ciklus (prvih sedam godina) kroz cijeli život kopira i ponavlja. Kao dijete, mi  neposredno poslije rođenja, funkcionišemo kao mali stroj koji samo jede, obavlja fiziološke potrebe i spava. Roditelji nas maze i ljube, ali mi toga nismo svjesni. Mi smo u nekom prelaznom periodu između sfere nesvjesnog odakle smo došli i sfere svjesnosti u koju tek uranjamo. 

Odrasli ljudi se prema nemoćnim stvorenjima postavljaju tako da osjećaju potrebu da ih zaštite, kasnije, kada ta nemoćna stvorenja počnu da ispoljavaju svoje potrebe i prohtjeve, njima postaje prenaporno i očekuju od njih poslušnost kroz koju  pronalaze svoj mir. Kasnije, to maleno biće prema kome su ispoljavali toplinu i zaštitu, u trenucima kada postaje svjesno sebe i spozna da se oko njega nešto dešava, počinje da niže svoje prve svjesne utiske. Tu prvi put doživljava stvarnu emotivnu bol, kroz odbacivanje u trenucima kada treba majku a ona ne razumije njegove potrebe ili se posvećuje nečemu "mnogo važnijem" u tom trenutku. Možda je majka opterećena ličnim frustracijama i neurednim odnosima sa ocem, ili finansijskom situacijom, ljubavnikom, gledanjem serije ili nečim drugim, tako da nema ljubavne energije kojom će se posvetiti djetetu, već se njena komunikacija svodi na "obavezu" hranjenja i presvlačenja, uz željno iščekivanje kada će dijete zaspati da se "riješi" njegovog plača i zahtijevanja pažnje. Kada dijete doziva majku noću iz kreveta i ona se ne odazove, ili zbog toga dobije prijekor, pa čak i batine, tu se javlja rascjep unutar ličnosti. Tu dijete stvara prvo uvjerenje koje glasi: "kada nešto želim - to ne mogu dobiti". Ono ustvari ima potrebu za ljubavlju, pa uvjerenje istovremeno glasi "trebam ljubav - ali je ne mogu imati". Tu počinje naša neutoljena glad za ljubavlju. No, s obzirom da smo odbijeni, da naše želje nisu uslišene, zbog ogromne boli koju osjećamo, da bismo preživjeli, mi postajemo lažni. Trudimo se pokopati, zaboraviti bol i počinjemo imitirati život. 

Zbog negativnih iskustava, prestajemo dozivati majku i tražiti od nje pažnju. Dalje nastavljamo usamljeni, otupljenih osjećanja, jer smo naučili da je to nešto kroz što slijedi bol i odbacivanje.Ustvari, ispunjavamo majčina očekivanja i počinjemo spavati, imitiramo budnost ali smo duboko uspavani, pod anestezijom, zajedno sa svojim primarnim potrebama i svojom boli, zahvaljujući tome ne osjećamo ništa. Mnogo kasnije, nismo u stanju da formiramo uspješne ljubavne odnose, imamo strah od bliskosti i emotivnog otvaranja jer se plašimo odbačenosti i povrijeđenosti . Naše ponašanje i način života oslikava konstantnu potragu za ljubavlju "koje nema" i ta praznina stoji kao zid između nas i partnera, dok kroz istu odzvanja eho neugodnih sjećanja  iz kojih naše nesvjesno može izvući obrazac "voljen sam i zaštićen samo kada sam nemoćan" i privući bolest kao način da postanemo nemoćni i izazovemo potrebu partnera da nas zaštiti.  Ta nemoć može biti bilo koji vid nesposobnosti da se ide kroz život ne bi li se partner zadržao. Zato sposobne, jake i nezavisne žene  ponekad nesvjesno "otjeraju" partnera od sebe.

Često svoju potrebu za ljubavlju nastojimo kompenzirati bjesomučnom kupovinom raznih stvari, ali ta glad za posjedovanjem je ništa drugo nego potreba za ljubavlju. Mi imamo želje za posjedovanjem nekog materijalnog dobra - auta, vikendice, odjeće - ali istovremeno imamo u podsvijesti odgovor da to ne možemo imati, jer je auto, vikendica, odjeća - ustvari "ljubav koju mi ne možemo imati" to je odgovor iz dječijeg kreveta, na svaku pomisao i želju uključuje se automatski odgovor "nema šanse da to dobiješ", jer  "nisi vrijedan toga" - nas željeni predmet jednostavno odbacuje. 

Ustvari, mi se kroz cijeli život krećemo kao usamljena i odbačena osoba sa razvijenim odbrambenim mehanizmom. Mi smo imitacija koja unutra vješto krije pokopanu bol.  Dokle naš odbrambeni mehanizam funkcioniše, dotle smo društveno prihvatljiva osoba. Postajemo ovisni o mišljenju društva. Dok uspijevamo da održimo finansijski balans, brak, porodicu, posao -  drugi nam kažu "šta hoćeš, imaš sve što ti je potrebno za sretan život, i opet si nezadovoljan". Naše imitiranje sreće se uporno nastavlja kako ne bismo stršali i bili smiješni sa svojim emotivnim potrebama. Mi smo neprihvatljivi kao emocionalno biće i svjesni toga postajemo jako učtivi, civilizovani i urbani. Uklapamo se u modne trendove i društvena zbivanja. Osho je u jednoj knjizi primijetio da nas petjerana civiliziranost udaljava od naše animalne prirode koja je istinski dio nas i koju uporno nastojimo potisnuti i zamaskirati, zbog čega nismo u stanju da opušteno živimo. 

Ljudi jednostavno vjeruju da se može pronaći stvar koja će nas učiniti sretnim, samo je potrebno imati je u dovoljnoj količini ili dovoljno dugo, ali uvijek nas za svaki takav pojam vezuje vječno prisutni strah od gubitka. Sve što možemo izgubiti, to nas ne može ni usrećiti. Ali, najgore je kada izgubimo sebe, kao što se dogodilo onog trenutka kada smo postali imitacija. Da bismo ponovo pronašli put ka sebi, trebamo se probuditi iz sna u koji smo davno pali. 




17. ruj 2012.

Preplitanje karme



Naši se putevi kroz život ukrštaju sa putevima drugih ljudi, počev od naših roditelja, sestara, braće, djece pa do ljubavnih i bračnih partnera. Karmička učenja kažu da se uvijek susrećemo sa istim dušama, samo pod različitim maskama i različitim ulogama. Dokle god duša prolazi kroz ciklus fizičkog utjelovljenja ona ima neki teret, dug, obavezu - nije u potpunosti slobodna. Kroz interakciju sa drugima nam je data prilika da se oslobađamo okova karme ili da ih još više stegnemo oko sebe.

Karma nije ništa drugo do posljedica djela koja smo radili iz nedostatka ljubavi i nepovezanosti sa njenim izvorom. Kroz nedostatak ljubavi, mi smo svjesno ili nesvjesno povređivali druge, ili su to oni činili nama. Sada se srećemo u banci karme kako bismo razriješili zaostale kredite, sve po Zakonu koju je isti za sve. Karmički zapisi su pohranjeni u akaši (memoriji univerzuma) koja nije dostupna našem svjesnom umu. Ali, mi možemo putem emocija i osjećaja koje drugi izazivaju u nama, prateći ih kao unutrašnji kompas, spoznati razloge našeg spajanja i lekcije koje trebamo savladati. Kada neki odnos ispuni svoju svrhu, on prestaje, osoba se udaljava iz našeg života. Sa određenim osobama imamo jako negativan kurs, i pored kurtoazije i ljubaznosti postoji neko trenje, nelagoda i napor u konverzaciji, te olakšanje nakon što se takva osoba udalji iz naše blizine. 

Međutim, ne bismo trebali zanemariti postojanje takvih emocija i njihovo prisustvo u nama. Izvor takvih emocija nije ni u kome drugom, već unutar nas.  Neko se samo pojavio i uzburkao mulj i nečistoću u dubini našeg bića. Otkud nama ta nečistoća? Od potisnutih i neprerađenih negativnih iskustava i neželjenih emotivnih stanja straha i bola. Svi ljudi su nači učitelji koji imaju nezahvalu ulogu da nam ukažu na potisnute otrove kojih se grčevito držimo i koje smo stegli svim svojim bićem u našim ćelijama, mišićima, krvnim sudovima. Naše kompletno tijelo, mišići, izraz lica i očiju oslikavaju naš duh i našu unutrašnjost. Postoje i drevne tehnike čitanja lica iz koga se može ocijeniti nečiji karakter i sklonosti - kakve su nam usne, kakav nam je oblik obrva, očiju brade - takav nam je karakter.

Prvi naš kontakt sa nekom osobom odvija se na vizuelnom nivou pa najčešće bivamo privučeni upravo takvim karakteristikama, ali do privlačenja ustvari dolazi na sasvim drugom, podsvjesnom nivou, gdje dolazi do čitanja podsvjesnih karmičkih zapisa. U biti, naš karmički zapis "prepoznaje" ono što je u određenom trenutku za nas neophodno kako bi se odmotao i očistio dio karme. Istovremeno se očitava i karmički zapis druge osobe i tako dolazi do spajanja, odnosno ulaska u odnos. Naši ljubavni odnosi uglavnom počinju zaljubljivanjem kroz koje se trudimo ispoljavati što bolje osobine i to ustvari nismo mi, nije naše pravo ja. Tu se u suštini ne dešava ništa što je bitno za naš rast i razvoj. Bitne stvari se dešavaju prilikom prvog sukoba. To su trenuci zlata vrijedni. Kada se desi prva ljubomora, trebamo se zapitati: "Otkud meni ovaj osjećaj? Šta ja to nosim u sebi?" Nije dovoljno samo potisnuti mulj i čekati da se ponovo umiri i utiša, kako bi izgladili situaciju. Potrebno je odmah raditi na tome da se smjesti taj lutajući fragment koji nije integrisan i koji traži svoje mjesto u mozaiku. Takvi fragmenti predstavljaju slabe karike naše ličnosti. Mi smo na primjer nekada u djetinjstvu doživjeli odbacivanje i u tom presudnom periodu došlo je do otcijepljenosti jednog dijela ličnosti koji je postao magnet za privlačenje istih emocija, tako se s vremenom naša ličnost ispolariše i iscijepa (dezintegriše) poput razbijene posude, gdje svaka krhotina predstavlja zaseban magnet određenog emotivnog iskustva straha, bola, mržnje, ljubomore i sl.,  dok jedan dio nas u određenom procentu nastavi da funkcioniše stabilno. Taj stabilni dio mi forsiramo u odnosu sa drugima do određene mjere, ali čim ponašanje partnera izađe iz okvira funkcionisanja našeg stabilnog dijela, čim nismo u stanju da razumijemo neki njegov potez, mi se rasipamo i prebacujemo na rasute fragmente straha, odakle naš um crpi svoja ubjeđenja. 

Partner zapravo samo izvršava ulogu i nastoji da pokrene raspadnute dijelove ne bi li se poput puzli posložili u jednu cjelinu i stvorili mozaik naše ličnosti. Zapravo, na cjelovitim dijelovima naše ličnosti nema posla, to je dio kuće koji je osposobljen za stanovanje. Ali, postoje dijelovi krova koji prokišnjavaju, postoje prozori (vrata percepcije) koje treba očistiti i izmijeniti i to je dio kuće na kome treba raditi.  Ali, mi to ne razumijemo, nas to pogađa i boli jer u tome vidimo partnerovu namjeru da nas povrijedi. Partner je samo majstor koji je došao da popravi ruševne dijelove nas. Šta je tu karmičko? Najviše karmičko od svega jeste proživljavanje određenih emocija, mi gradimo odnos sa osobom koja je u nekoj daljoj prošlosti isto osjećala zbog nas. Mi smo je na isti način "povrijedili", odnosno "razbili" smo je na komade i stvorili negativna iskustva, ali odnos nikada nije dovršen do kraja, uvijek je dolazilo do prekida bilo smrću ili na neki drugi način. Bit karme nije da se vrati milo za drago niti da se neko kazni, već da se osobe ujedine u bezuslovnoj ljubavi i duhovnoj cjelovitosti. Naučiti da djelujemo iz ljubavi i postati jedno - jer ja sam partner i partner je ja. On je taj otkinuti dio. I svaka osoba (ono što je u njoj) predstavlja po jedan otkinuti dio, kao kada kap otmemo od okeana. Ja sam i kap (ja) i okean (svi ljudi), cijeli okean je sadržan u jedno kapljici.  Dokle god se odnos ne iskristališe na tom nivou, osobe će se sretati u raznim životima i u različitim ulogama. 

13. ruj 2012.

Kako postajemo snažniji




”Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo  i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti. Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu...Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

Tražio sam...


Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...... ali dobio sam sve što mi je trebalo."
"Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati."

(Poučne priče - Charles Shultz)

2. ruj 2012.

Zamke uma


Naš um predstavlja jedan sloj svjetlosne mreže u našem energetskom polju. U toj mreži "zakačeni" su mnogi mentalni i emotivni utisci. Oni su obično negativni. Zašto se trenuci radosti i istinske sreće ne zaustavljaju u toj mreži? Zato što su to razriješeni energetski talasi koji se prirodno rastapaju u jedinstvo sa univerzumom. Njih doživljavamo kao prirodna stanja, jer oni to i jesu. Priroda pulsira emocijom radosti. Ali, činjenica je da smo mi rijetko u tom nekom prirodnom stanju. Obično pronalazimo razloge za negativna emotivna stanja.

Naša mentalna mreža ima svoj elektricitet, frekvenciju, magnetizam. Iz naših iskustava stalno šaljemo nove valove energije koji uvijek imaju frekvenciju jednog od četiri emotivna stanja - strah, ljutnja, tuga ili radost. Strah je crne boje ("crne misli"), ljutnja je crvena, tuga je siva,  radost je u toplim nijansama narandžaste i žute koja miješanjem sa plavom odlazi u zelenu (boja srčane čakre i boja prirode, mira i harmonije). Tako se i talasi koje emitujemo prelijevaju u istim bojama. Božanska iskra svijesti u nama isijava blještavu brilijantno-bijelu svijetlost.  Svaka tamna boja ima u sebi prisustvo crne i upućuje na uzdržanost, strah i prisustvo ideje smrti, dok je bijelo simbol anđeoske čistoće. Zato nije poželjno da smo okruženi tamnim i sumornim bojama, jer naša mentalna mreža preuzima vibracije sa kojima dolazi u kontakt. Zapitajmo se koje boje volimo a koje ne. Ako ne volimo narandžastu boju, mi nismo spremni da se otvorimo za životne radosti i zadovoljstva, to znači da je naša mentalna mreža puna straha koji nam to ne dozvoljava.


Kada mi stvorimo neku misao ili želju, ona će poput talasa nastaviti da se kreće kroz našu mentalnu mrežu. Kako ti kanali nisu prohodni, zbog zaustavljenih, nerazriješenih konflikata, koji "čekaju" na rješavanje, tako će naš talas da se odbije o takve čvorove i da se vrati sa porukom "ova želja ne može biti ispunjena" ili bilo kojim drugim negativnim sadržajem. Tako mi svoje želje uopšte i ne emitujemo univerzumu jer one ostaju zaglavljene u našem unutrašnjem konfliktu. Često nam se desi da se neke situacije stalno ponavljaju. To su konflikti koji su u statusu "čekanja", kada ih razriješimo, razvežemo i pročistimo kanale svjesnosti, situacije će prestati da se ponavljaju. Neke želje se vrate sa porukom tuge, neke sa porukom straha - to je samo znak da su se odbile o zaglavljeno iskustvo tuge ili straha unutar mentalne mreže i da prvo ta iskustva treba očistiti da bi se misao prostirala u beskonačnom ritmu svog vala.

Cijeli svijet je u mreži - mreža meridijana, internet mreža, telekomunikacijska mreža, elektro-energetska mreža, pa do čovjeka koji je jedna svjetlosna mreža puna utisaka i informacija. I baš je to lijepo Šervud opisao u svojoj knjizi "Prevladavanje karme" - mi smo zgrada kojoj čakre daju električnu energiju. Kod većine nas, to se svjetlo na pojedinim spratovima jedva nazire, zato što nas je iskustvo straha navelo da pogasimo svjetla i živimo u mraku koji održava u životu emociju straha.

Mi nesvjesno, iz potrebe da upalimo unutrašnja svjetla, pravimo blještave zgrade, kule i dvorce, a unutar sebe ostajemo zamračeni. To je samo poruka našeg kreativnog duha koju trebamo razumjeti. 


1. ruj 2012.

Karmički sedimenti


Sve što nam se dešava u životu svodi se na četiri osnovna nivoa emocija: strah, ljutnju, tugu i radost. 
Sva negativna i nepoželjna emotivna stanja predstavljaju karmu. Kada god smo u stanju straha, ljutnje ili tuge, mi proživljavamo karmu. Ona se očituje kroz srčanu čakru koja ima svoj ženski polaritet (s prednje strane) i muški polaritet (sa stražnje strane), stvarajući grčenje mišića, bol i osjećaj tereta. Stezanje u grudima nije ništa drugo nego suočavanje sa bolnim emocijama koje emituju nakupine karme. 

Ponekad ipak osjetimo i radost. To je iskra svjetlosti koja je u svima nama i koja na kratko uspije probiti karmičke okove, koji se za kratko vrijeme ponovo stegnu i potisnu taj trenutak radosti. 

Mi isijavamo različite frekvencije svjetlosti koje predstavljaju našu auru, i taj svjetlosni omotač rezonira sa frekvencijom naše svjesnosti i zdravlja. Aura je nekvalifikovana energija, svijest, dok karma predstavlja kvalifikovanu energiju koja je prošla filtere našeg uma i ega. Zrak koji udišemo je takođe nekvalifikovana energija - čisto jesam, ovdje i sada. Unutar nas, u srčanoj čakri, nalazi se izvor svjetlosti (svijesti). Tu je i "ljuska od jajeta", karmički okov naših iskustava, predaka, odnosa sa drugima i svih oblika memorije koja ometa naš pristup toj iskri svjetlosti. Kada nešto odlučimo umom, ti "ometači" se odmah pobrinu da se to ne spusti do srca i svaku našu namjeru uhvate i stegnu u taj obruč. Tako nastaje patnja, kao posljedica neispunjenih želja, dok se ta iskustva deponuju i stvaraju zgrčenost tijela i srca. Svaki naš trenutak radosti tako biva zarobljen karmom i mi na kraju prestajemo osjećati radost jer smo unaprijed stvorili utisak da je patnja jedino realno i dostupno stanje. Postajemo osoba koja se sve manje smije i raduje. U takvoj situaciji, mi puštamo razna nefizička bića da se zalijepe za nas. Mnogi tada posumnjaju u magiju, da im je neko drugi "napravio nešto" i omeo sreću, pa odlaze vidovnjacima, iscjeljiteljima, gatarama, sveštenicima i sl. Općenito, prisustvo tih astralnih priljepaka i karmičkih nakupina upućuje na  nešto što ometa procese mišljenja i napretka, pa će većina tih "isjeljitelja" reći: "uh, što ti imaš nešto jako na sebi" i tako će uzeti ogromne pare da to "skine", ali osoba neće osjetiti nikakav napredak, osim onaj na sugestivnom nivou, pa će se prvih sedam dana osjećati bolje, a kasnije će se karma još snažnije "zaletjeti" u nju. Možemo mi tako cijeli život provesti kucajući od vrata do vrata, ali slaba je nafaka od toga. Da bismo uopće postali osjetljivi na prijem takvih energija, mi moramo imati magnet u sebi koji to kupi poput metalne piljevine. A magnet je "nesretan" karmički  model i puno karmičkog sedimenta. Zato se toga i sjetimo tek kada smo bolesni, kada nam brak pada u krizu ili smo izloženi nekoj drugoj vrsti gubitaka. Kada smo u stanju radosti i sreće, takve stvari su nam u najmanju ruku "smiješne". 

Sve je to poput žica na violini - ako povučemo jednu žicu ona će stvoriti zvuk, istovremeno će se oglasiti isti zvuk sa druge violine, dakle zatitraće ona koja je na istoj frekvenciji, druge će ostati mirne. Tako mi "padamo" u karmu, na isti način. Ako se oko nas desi epidemija neke zarazne bolesti, nećemo svi nastradati. Nastradaće samo oni koji su karmički rezonantni, a najviše oni koji se predaju osjećaju straha. Strah je najgora manifestacija karme. Zato skoro nijedan ljekar ne oboli u epidemiji iako dođe u dodir sa masom oboljelih, jer jednostavno ne aktivira mehanizam straha, ne reaguje na tu vibru, ostane miran. 

Farmaceutska mafija vrlo dobro zna, kada čovječanstvu pošalje neki virus proizveden u svojoj laboratoriji, da će najbolje kroz rezonanciju straha taj virus doprijeti do ljudi i postići željeni efekat, zato prvo krene sa ubitačnom propagandom i zastrašivanjem, sugestivnim plasiranjem simptoma bolesti. Svi oni, koji su na niskim energetskim valovima, će nesvjesno "hvatati" signale koji će "narediti" da osjete bolest. Ne kaže se uzaulud, smijeh je lijek za sve. Smijeh podiže frekvenciju i automatski blokira prolaze negativnoj energiji. Ljutnja, strah i bijes otvaraju prolaz za niže entitete i astralne priljepke, negativne sugestije, uvjerenja i sl.

Tako djeluje i karma, koja najlakše izvršava svoju zapovijed onda kada se predajemo stanju crnila i beznađa. Potrebno je samo dovoljno dugo ostati u stanju konflikta i onda je svaka bolest "dobro došla" u naš svijet.  I zato, umjesto "smijeh je lijek za sve" ja kažem "svjetlost je lijek za sve", a to je iskra svjetlosti u nama kojoj moramo dopustiti da sija i širi našu auru, dajući joj čiste i blistave boje zdravlja i radosti. U tom kontekstu, može se reći da je naša aura "borac" protiv karme - ono što hranimo to će ojačati i pobijediti. Zato se često trebamo prepuštati vibracijama nekvalifikovane, nemanifestovane energije - disanju i meditaciji, sve dok naša svijest ne ojača dovoljno da nauči raspoznati kada nastupa djelovanje karme i kako da ostane mirna na taj val. Zamislimo jednostavno, da se taj val odbija o nas, a mi ostajemo nepomični i jaki, branimo se smijehom, a val postaje sve slabiji. Karma će uvijek biti tu prisutna, jer je ona uslov našeg fizičkog utjelovljenja, ali mi možemo vježbati njeno prevladavanje i konačno njeni efekti će biti neznatni. 

Sjetimo se situacije, kada nas neko provocira, a mi reagujemo, ljutimo se, a taj neko uživa, pa sve više pojačava intenzitet provokacije da nas "uništi", dok se mi razjedamo od bijesa. Sjetimo se sada situacije, kada na nečije provokacije ne reagujemo, samo mu se nasmijemo u lice, taj neko - ne da se povuče, nego dobije neočekivani udarac, pa se vrati veoma slab. Na kraju će da nas poštuje i neće nas "dirati" iako će i dalje biti tu, ali da bismo mi postali "nedodirljivi" trebamo svojim ponašanjem, mislima, djelima, osjećajima stvarati konstantno takvu vrstu energije na osnovu koje će drugi znati "s kim imaju posla". Najlakše je udariti na "slabe", a tako i karma radi. Što smo jači u auri, u osviještenosti - to smo više nedodirljivi za karmu. 

Pogledajmo ovaj ciklus izlaska pileta iz jajeta:



Naša svijest je pile, a karma je ljuska oko nas. Kada smo slabi, sitni i neosviješteni, karma ima jako veliki uticaj na nas i mi ne poznajemo ništa drugo osim tog okruženja. Sa širenjem svijesti, karma nam postaje tijesna. Na kraju smo spremni da je prevladamo. Jako je važna činjenica da niko, ali baš niko, ne može nas "spolja" otvoriti i razbiti naše karmičke okove, jer na to nismo spremni. Kada naša svijest sazri, mi ćemo to učiniti sami jer je to jedino moguće. Sve ostalo može biti prijevremeno, nešto na što nismo spremni u datom momentu. Zato se određeni učitelji i knjige pojavljuju u našem životu baš u pravom trenutku. Mi godinama možemo imati neku knjigu u polici, ali ćemo je pročitati tek onda kada naša svijest bude spremna da se proširi za taj milimikron znanja. Ali, svo znanje je oduvijek unutar nas, skriveno iz raznih velova.  Knjige i učitelji su odraz u ogledalu, jer  nekvalifikovana svijest (izvorno znanje) treba ogledalo da bi se mogla ispoljiti, a mi idemo stepenicu po stepenicu...kada otvorimo sve brave i dođemo do izvora (sopstva) više nam nije potrebno ogledalo. Kako se otkrivaju velovi svijesti jedan po jedan, tako se istanjuju karmički slojevi i njihovi uticaji. Mada, to nećemo postići čitanjem knjiga koje odzvanja na logičkom nivou, već svjesnom primjenom principa svjesnosti u svakodnevnom životu, zato uvijek treba povući vrpcu koja će podići zavjesu (tajnu), a ne samo doći do nje i postati svjestan njenog postojanja.