17. lip 2013.

Zaboravljeni Titanik



Svi se uglavnom počinjemo baviti samorazvojem tek nakon što proživimo određena iskustva koja stvore dosta potisnutih negativnih emocija, dok se neka od njih dogode u najranijem djetinjstvu, pa čak i u prenatalnom periodu, tako da imamo dosta nejasnih emocija koje ne možemo da osvijestimo jer nam nije jasan njihov uzrok. Nekada je jedan život prekratak da se sve te emocije osvijeste, često ih naučimo potisnuti još dublje misleći da smo se uspjeli očistiti. To se posebno dešava kada posežemo za antidepresivima i sedativima jer je to najmoćniji način blokiranja emocija, odnosno zaboravljanja, a ujedno i najbolji put da potisnute traume ponovo ožive kroz bolest. Svaka bolest predstavlja odgovor našeg sveukupnog energetskog tijela, ona je rezultat naših misaonih i emocionalnih investicija. Naš život je sačinjen od samo 1% događaja, preostalih 99% predstavlja reakcije na događaje. Mi se ustvari cijeli život bavimo prerađivanjem i varenjem određenih životnih udaraca i trauma.  Objektivno, ono što mi doživljavamo kao udarce jestu životne lekcije i iskušenja koja nas okreću sebi samima, sa osnovnom porukom da ne možemo izaći vani dok ne prihvatimo sebe iznutra. 

U ranom djetinjstvu smo veoma senzibilni, prijemčivi  i sve što roditelji misle i osjećaju naš nesvjesni um preuzima kao program, isto kao što smo prethodno preuzeli genetsko naslijeđe kao program. Dakle, mi nismo neispisana ploča, već dolazimo na ovaj svijet kao programirana informacija. U skladu s tim nesvjesnim programima jesu i naši životni izbori, pa biramo upravo takve partnere koji će nas povrijediti ili jedemo takvu vrstu hrane koja će nam donijeti štetu. Često imamo slučaj da mala beba ima tumor na mozgu ili neku drugu neizlječivu bolest, i mnogi će se zapitati kako je mala beba mogla da misli ili potiskuje emocije da bi privukla bolest. 

Rak je vezan za podsvjesnu želju za smrću - nekada se desi da u određenoj situaciji reagujemo tako što poželimo da umremo, da nas nema, jer nismo u stanju svjesno se suočiti sa nekim životnim udarcima i prihvatiti lekciju. Takvu misao um automatski pohrani. Treba znati da je naš um veoma ljepljiv i da se za njega misao veoma lako zalijepi, ali teško odvoji. Zato imamo naviku da stalno vrtimo istu misao jer ne možemo da je odlijepimo iako nam smeta. Bolest uvijek napada onaj dio tijela koji je najslabija karika, odnosno gdje su se akumulirale negativne emocije i naša želja da ih blokiramo, sakrijemo i zaboravimo. Naš vid ne slabi zbog starosti, već zbog toga što neke očigledne stvari ne želimo da vidimo i nesvjesno slabimo i blokiramo svoj vid, bježimo od stvarnosti i zabijamo glavu u pijesak. Kada iskrivljujemo istinu u situaciji koja nam ne ide na ruku, imamo neku vlastitu viziju i sl., naš unutrašnji vid će biti zamagljen a rezultat će biti gubitak spoljašnjeg vida. Srce strada od blokiranih emocija koje nismo pokazali iz straha, jetra sakuplja bijes, a želudac neprerađene sadržaje, nešto što nismo uspjeli "sažvakati", sa čime se nismo pomirli, pa kao rezultat imamo gastritis ili čir na želucu. Kada sebe "počastimo" čirom na želucu, dođemo u situaciju da moramo selektovati ishranu, što zapravo predstavlja potrebu kontrole i selekcije na emocionalnom nivou. Štitna žlijezda se puni neizgovorenim riječima koje smo "progutali" na svoju štetu, općenito poremećaj štitne žlijezde odnosno grlene čakre predstavlja problem komunikacije i verbalnog izražavanja. 

Uglavnom, tek kada dobro uništimo svoje  tijelo, sjetimo se da se moramo čuvati stresa, ne smijemo se zamarati, ljekar nam je zabranio alkohol, cigarete, masnu i tešku hranu, nadajući se da će nam tablete pomoći da popravimo oštećene strukture  u našem energetskom tijelu, što se nikada neće desiti. Lijekovi      ne djeluju na programe. Programi su informacije iz potisnutih emocija koje ćelijama daju upute kako da se ponašaju. Šta su potisnute emocije? One su poput potonulog broda, poput Titanika. Kada brod potone on nestane iz našeg vidokruga, ali on je ipak negdje otišao. On je potonuo u nevidljive sfere, ali ipak postoji. Pun različitih sadržaja, ljudi, sreće, tuge, ljubavnih priča. Isto tako, kada smo uznemireni, suočeni sa neprijatnom ili negativnom situacijom, u nastojanju da stvorimo prividni mir, mi ćemo uzeti sedativ i naš Titanik će potonuti u nesvjesno. Mi ćemo osjetiti olakšanje, ali on će i dalje postojati, mada ćemo mi nastojati da ga zaboravimo. Zaborav je najgori način rješavanja problema, kad-tad će se aveti sa potonulog broda pojaviti, ali će najčešće predstavljati nevidljive i nejasne prepreke i blokade, pa ćemo imati osjećaj da nas neka nevidljiva sila koči i sprečava naš napredak, da nam jednostavno ne ide a ni sami ne znamo zašto i sl. Uostalom, kada nastojimo zaboraviti neke stvari u životu, naš um će  preuzeti zaborav kao mehanizam odbrane i počeće neselektivno da zaboravlja, pa ćemo tako zaboravljati prijatelje, obaveze, rođendane i postati neodgovorna osoba i na kraju postati potpuno bezlični i više niko neće moći na nas da računa pa ćemo i sami pasti u zaborav. 

Kada beba pliva u majci, ona će pronaći majčin potpoljeni  Titanik i prve informacije biće usklađene  sa njenim psiho-emocionalnim stanjem. Majka je u jednom trenutku opterećena nekom negativnom situacijom,  možda je u svađi sa ocem, povrijeđena, bijesna, pomišlja na samoubistvo, smrt i sl. Odjednom, dijete "vidi" nešto što ne želi da vidi i ono nesvjesno blokira svoj vid, ili "čuje" ono što ne želi da čuje i blokira svoj sluh, pohranjuje i blokira određene informacije u mozgu i tamo nastaje oštećenje ili se rađa sa srčanom manom jer je blokirala majčine emocije i sl. Tako ćemo sa potpuno zdravim genetskim programom imati bolesno novorođenče sa jakim programom samouništenja. 

Kada je u pitanju bolest, često imamo slučaj da ljekar koji liječi druge dobije infarkt, rak, umre mlad i sl., pa onda svi kažu kakav je to ljekar ako nije znao izliječiti sebe ili ljekar koji pije i puši a savjetuje drugima da to ne čine, ili policajac koji kažnjava druge zbog prekršaja koje i sam čini. Sva naša životna opredjeljenja uglavnom potiču iz naših nesvjesnih programa, pa tako imamo osobe predodređene za sport, neki su za fizički rad, neki za nauku, medicinu i sl. Učitelji uglavnom imaju pređeno gradivo, imaju iskustvo ili dodirnu tačku sa određenom sferom života koju nam nastoje približiti, ali uglavnom je istina da se svako drži tamo gdje ga boli. Vidljive poroke kao što je ljekar koji pije i puši još suptilnije nadomještaju nevidljivi unutrašnji kao što je ljekar koji liječi tuđa srca a svoje ne. Lakše je vidjeti tuđe mane, ali nam one uvijek ukazuju na nešto što smo zarobili unutar nas samih i na čemu trebamo raditi. Tako i činjenica da smo ljekar neće nas amnestirati od iste takve bolesti koju nastojimo liječiti kod drugih. Jednostavno, za sve postoji određena analogija i uzročnost, ako nismo dovoljno svjesni sebe i svoje unutrašnjosti, ako ne upalimo svjetlo da pogledamo prvo sebe pa onda ostale, neminovno smo osuđeni na životne drame i konflikte. 




6. lip 2013.

Stagnacija i nedostatak volje



Mi smo rođeni da se razvijamo i rastemo, te da stalno prihvatamo promjene unutar naše svijesti,  sa ciljem da s vremenom postanemo potpuno osviještena bića. Šta znači osvijestiti se - to znači da živimo  u mraku, pod uticajem nesvjesnih sila i da je naš životni zadatak upaliti svjetlo, odnosno razviti svijest. Svijest je centrirana u srcu pa je ista neposredno vezana uz naše osjećaje. Kada kažemo da nešto osjećamo, mi ustvari govorimo da nešto znamo.  Srce je centar znanja. Znanje nije vezano za um, već se spušta na srce u skladu sa nivoom naše osviještenosti. Univerzum je tako podesio da ne možemo pristupiti nekom znanju ako nismo dovoljno otvorili svoje srce. Tako se i kroz život borimo sa problemima jer smo u neznanju, stvaramo otpor iz neznanja. Umjesto korištenja intuicije, mi češće podliježemo zamkama uma i  tako zatvaramo put lakšem rješavanju životnih problema. Misao će dati ideju, ali mrtvo srce neće dati rezultat i tako dolazi do frustracije i nepovjerenja. Misao je sjeme, ali je osjećaj ono što daje plod.    

Mi crpimo energiju iz polja kojim smo okruženi. Negativni (tamni) entiteti žele da nas drže uspavanim (u mraku) kako ne bi došlo do buđenja svijesti. Njima ide u prilog svaki potez koji učinimo nesvjesno, od disanja pa nadalje, i tako ih držimo vezane u svom polju. Stagnacija i retrogradni procesi vraćanja na staro jesu  njihova specijalnost jer vode zastoju svijesti. Zato je za bilo kakav napredak u životu neophodna promjena vibracije, odnosno "otimanje" iz magle tamnih entiteta koji drže ljepilom ukorijenjena naša uvjerenja. Kroz određeno životno iskustvo mi zalijepimo unutrašnje flastere koji stvaraju granice i drže nas u uvjerenju da će nam se uvijek dešavati isto. Ljepilo koje drži to uvjerenje jeste strah, tako se i ne otvaramo za nove mogućnosti, jer smo duboko u sebi stvorili granicu preko koje "ne možemo". Mi ćemo često, bez pokušaja, reći: ma neću da pokušavam, znam da ne mogu to postići. Pitanje je odakle dolazi to "znam"? Iz "flastera", iz nekog zapamćenog neuspjeha koji nam diktira svaki naredni neuspjeh. Dakle, razlika između "osjećam" i "znam" je u tome što osjećaji dolaze iz srca i ono nepogrešivo govori istinu, a to "znam" je izvučeno iz uvjerenja koje je um ozidao i ono je laž. Neuspjeh je samo kontrast koji  treba proizvesti želju i poticaj za savladavanjem prepreke, a ne povlačenje i gubitak volje. Univerzum nikada ne daje prepreke da bi nas mučio već da bismo razvili snagu volje. Svijet voli pobjednike i divi se ljudima snažne volje.

Generator životne energije i volje je treća čakra, solarni pleksus, koji vibrira žutom bojom i korespondira sa suncem, odnosno istočnom stranom svijeta kao izvorom života. Treća čakra je odgovorna za naš metaboliizam i ona predstavlja "peć" našeg tijela, jer se tu najviše energije potroši i proizvede.  Od hrane koju konzumiramo najviše zavisi kakvu energiju dajemo svom fizičkom tijelu. Hrana je opet povezana sa sviješću, ako jedemo nesvjesno samo da bismo se natrpali i zasitili, onda ćemo i takvu energiju dobiti a i volja će nam biti mrtva. Ako jedemo svjesno birajući namirnice, ako jedemo sa molitvom i zahvalnošću, svjesni šta unosimo u sebe, ako jedemo samo kada smo smireni, ako to radimo u lijepom ambijentu, okrenuti prema istoku, bez negativnih misli i razgovora, onda će hrana biti izvor potpuno drugačije energije. Konzumiranje hrane i pića treba biti poseban ritual, jer od treće čakre najviše zavisi nivo naše volje i životne energije. Mi upravo i jedemo onakvu hranu kakvu dopušta naša svijest, kakva nam je svijest takva nam je i volja i životna energija. Često jedemo ono što će zadovoljiti čulo okusa, što je znak da nas kroz život vodi strast za zadovoljenjem čula i da nismo sposobni preuzeti kontrolu i odgovornost za svoj život. Probava hrane je potpuno nesvjestan proces, na koji ne možemo uticati, naše ćelije su inteligentne ali neće razlikovati šta je dobro a šta  loše, jer je proces selekcije namirnica  direktan produkt naše svijesti i one će samo prihvatiti naš izbor. Ako smo unijeli meso koje sadrži kod životinjske patnje, onda svjesno preuzimamo dio te patnje i snosimo odgovornost. Tako možemo biti bijesni i agresivni bez vidljivog razloga, jer ono smo što jedemo, a kao što je već rečeno, izbor hrane je proporcionalan širini naše svijesti. Svijest je opet proporcionalna širini našeg srca i osjećajima i tako ukrug. Naše tijelo je 70% voda, što korespondira sa psiho-emocionalnim slojevima našeg bića, a znamo da voda pamti, te je naše tijelo veoma sklono da skuplja utiske i pamti različita psiho-emocionalna stanja. 


Stagnacija na određenom polju života govori da svijest u tom segmentu ne napreduje, da postoji određena blokada životne energije i da je nastupila ustajalost, odnosno da smo previše vezani za neki utisak kao za staru haljinu koja je davno izašla iz mode. Mi stagniramo ili odlažemo obaveze, ali to je na najdubljem nivou vezano za ono "ja znam da ne mogu bolje od toga" koje se ukorijenilo u nekom flasteru i produžava gubitnički stav prema sebi. Takođe, mi smo puni utisaka, kajanja iz prošlosti, nerazriješenih odnosa, neoproštenih uvreda i sl. koji se pretvaraju u lutajuće aveti i ometaju nam napredak. Možda smo sa roditeljima imali konfliktan odnos i nismo im oprostili uskraćeno djetinjstvo, nismo ostvarili prisan i otvoren odnos i sl. U periodima ekspanzije može doći do pada upravo iz razloga što se lutajući konflikti upletu, jer ne možemo ostvariti trajan napredak ako smo iza sebe ostavili nerazriješene čvorove, kad tad će nas podsjetiti na svoje postojanje, bilo kroz bolest ili neki drugi nedostatak.

U skladu s unutrašnjim razvojem oslikava se naša realnost.  Tako imamo posao za koji duboko u sebi vjerujemo da ga zaslužujemo te da ne možemo više i bolje, jer smo unutar sebe postavili granice preko kojih ne možemo. Iako univerzum tako ne misli, on nas je prepustio vlastitoj volji i izboru. Posmatrajući druge, uspješnije od nas, mi mislimo da su oni predodređeni za uspjeh, a ne vidimo u pozadini njihovu borbu i vjeru u sebe i tako vjerujemo da univerzum sam bira uspješne ljude, a pošto sebe ne smatramo usješnim,  pomirljivo zaključujemo da nam ovakvo stanje pripada i da ga zaslužujemo, ne trudeći se da bude drugačije. Lijene i inertne osobe univerzum ne pomaže, samo će  pomoći da budu još inertnije i uspavanije jer svemir samo pojačava vibraciju na kojoj smo, pomaže nam da je razvijemo do maksimuma. Dakle, ako kažemo sebi "odavno mi se ništa ne dešava u ljubavi, odavno stagniram finansijski i sl.", mi izgovaramo afirmaciju za privlačenje takvog stanja i automatski se slažemo da prihvatamo takvu situaciju. 

Da bi se nešto pomaklo sa mrtve tačke, neophodno je promijeniti ličnu frekvenciju. Da bi se promijenila frekvencija, treba nešto u nama da se promijeni. Ne možemo se stalno držati istog kursa, istih navika i istih misli, a da očekujemo promjenu. Treba napustiti teoriju i praksu koja nas je dovela u stagnaciju. Ali, problem je što nas u tome sprečava strah od promjene. Zato mnogi od nas ostaju u lošem braku, na slabo plaćenom poslu i sl. Neki će se radije valjati  u poznatom blatu, nego skočiti u nepoznatu bistru vodu, jer veoma dobro znaju kako je biti blatnjav, ali nisu iskusili ljepotu čiste vode. Mnogi se plaše iskusiti ljepotu života, jer duboko u sebi vjeruju da je ne zaslužuju. Zato i imaju loš život jer ih njihovo uvjerenje sprečava da osjete nešto bolje. Mnogo je siromašnih kojima drugi pomažu, ali da im svaki dan daju kamion hrane i odjeće, ništa se neće promijeniti, oni i dalje ostaju siromašni. Jednostavno, ništa izvan nas, što drugi čine, neće promijeniti naše unutrašnje uvjerenje o samom sebi, osim nas samih. Često smo i sami siromasi u nekom segmentu života, neko u poslu, neko u ljubavi, neko u porodici, braku, i ne ide nam dobro na svim frontovima, no trebamo zapamtiti da smo sami odgovorni za situaciju, jer univerzum nam ne može isporučiti nešto sve dok su naše unutrašnje odaje ograničene uvjerenjima. Može nam stotinu partnera nuditi ljubav, brak i sl., ali ako duboko u sebi imamo strah od vezivanja i zajedničkog života, učinićemo sve da do braka ne dođe i propustiti priliku za rast i preobražaj; možemo propustiti desetine prilika za posao jer ćemo konstatovati da nećemo raditi za 500 maraka od jutra do mraka, a zaboravljamo da radeći taj posao možemo upoznati nekoga ko će nam ponuditi mnogo bolji posao. Prepispitamo li svoja uvjerenja, spoznaćemo koliko smo puta zbog njih propustili prilike koje su nas mogle dovesti mnogo dalje u odnosu na ono gdje smo sada.  

Biti bogat znači biti zahvalan.  Zahvalnost i molitva su temeljne veze sa univerzumom.  Kada se ujutro probudimo i zahvalimo na svemu, mi smo najbogatija osoba na svijetu,  tako počinje promjena lične frekvencije. Osjetiti se bogatim, sretnim, bez vidljivog spoljnog razloga. Kada smo u situaciji iz koje ne znamo da se raspetljamo ili nam nedostaje inicijative da realizujemo neku ideju, mi ćemo meditirati i zamoliti naše nevidljive pratioce da nam pomognu. Tako ćemo početi dobivati vizije. Univerzum ne voli granice i veoma rado će nas obasuti izobiljem kada osjeti da ih ni mi nemamo, tako ćemo za svaki problem dobiti rješenje, vizije, bljeskove, ideje. Sigurno nam neće neko zakucati na vrata i ponuditi posao i sl., ali ćemo sresti osobu, pročitati knjigu, vijest u novinama, na internetu i tako dobiti ideju šta da radimo. Univerzum se tako "igra" sa nama ostavljajući poruke pored puta, a na nama je da ih otkrivamo. I ne zaboravimo, prilika je često maskirana u drugoj prilici, ali ako ne činimo ništa zbog predanosti svojim ograničenjima, onda se ne trebamo ni žaliti na život.


Stagnacija ima svoje korijene u polju nesvjesnog gdje su utisnuta naša uvjerenja i odakle ego crpi inspiraciju. Ako živimo nesvjestan život, onda će naše polje biti dosta mračno i kontrolisaće nas bića tame, nećemo se previše obraćati Bogu i živjećemo u skladu sa svojim egom, uvjerenjima, nepovjerljivi i inertni, tako da nećemo imati zadovoljavajući život. Kada shvatimo da možemo preuzeti kontrolu nad svojim životom, da smo odgovorni za sve što nam se dešava, mi palimo svjetlo i dajemo signal bićima svjetlosti da nas okruže. Bića svjetlosti su na frekvenciji ljubavi, napretka, zdravlja. Promjena frekvencije ili vibracije se dešava na tom nivou. Kreativnošću se suprotstavljamo tami, jer nas je Bog podario stvaralačkim potencijalom, sve što stvorimo svojim rukama, Bog će blagosloviti jer On se raduje kada mi stvaramo. Inspiracija dolazi od Boga.  Pri tome će sile tame nastojati da nas odvuku s puta. Kada smo u  rascjepu između inspiracije i inercije, mi stagniramo, imamo želju ali ne i volju jer nas "nešto" odvraća i ne dozvoljava nam da krenemo naprijed. A to "nešto" neće nikakvo čudo ukliniti s puta, osim mi sami, do tada nam prolazi vrijeme, dani i godine...najbolje da to učinimo odmah u ovom trenutku. Dobrog sportistu čini talenat, ali najvećim dijelom uporan trening, jer bi talenat i želja bili uzaludni bez segmenta volje koja pokreće na akciju . Treniranjem ćemo veoma brzo usvojiti nove navike a odbaciti stare,  isto tako smo zapali u stagnaciju jer smo dugo trenirali takvo stanje, živjeli smo na bazi starih uvjerenja, došli do maksimuma, konopac se zategao i vuče nas nazad, zato starimo i gubimo volju jer živimo u ustajalom iskustvu. Zaboravljamo da je novi dan zaista novi dan, da nema ništa sa onim juče, da smo svako jutro ponovo rođeni i imamo novu šansu, pa zašto je ne iskoristiti.