30. svi 2013.

Korijen štetnih uvjerenja



Iako naša duša nosi sjećanje na Boga kao esenciju ljubavi, mi se rađamo u zaboravu i imamo zadatak ponovo otkriti Boga, zapravo sjetiti se da On postoji oduvijek u nama. Kada bismo uvijek imali svu udobnost i sve što nam treba, potpuno bi izostala potraga za unutrašnjom svrhom i život bi izgubio svaki smisao. U tome je tajna svih nevolja koje doživljavamo. S obzirom da je svrha života probuditi uspavano sjećanje duše, podsvjesni mehanizmi će nastojati da to spriječe i da nas što duže zadrže u mraku. Jedan od takvih mehanizama jesu naša uvjerenja. Imati uvjerenje o nečemu, znači pridavati značaj sopstvenom umu, a veličanjem i uzdizanjem uma produžavamo zaborav duše. 

Kaže se da ne pamtimo događaje koji su se desili prije treće godine života i da sjećanje seže od treće godine pa nadalje. Zašto je to tako? Ego je u najranijem djetinjstvu nerazvijen, pogledajmo malu bebu, ona će u jednom trenutku da neutješno plače, nakon par sekundi ćemo joj dati igračku i ona će veselo da se smije i  veoma brzo će zaboraviti razlog zbog čega je plakala. Pogledajmo odraslu osobu, ona će da plače i da se ljuti danima, mjesecima, godinama i nositi u sebi ogroman teret uvreda i sjećanje na sve što joj je "nekada neko uradio". Tako će ugraditi snažan osjećaj učinjene nepravde i neprijateljstva i zaboraviće da se smije od srca, stalno se vraćajući starim uvredama i strepnji da se ne ponove.  Ego je taj koji pamti i on je platforma svih uvjerenja koje crpimo iz doživljenih iskustava. Ego je suparnik koji nastoji preuzeti ulogu Boga, mi mu dajemo vjeru i snagu. Kada godinama živimo u uvjerenju da nam je neko nešto nažao učinio, mi toliko snažno vjerujemo u to, da apsolutno odbacujemo svaku mogućnost oprosta i sumnjamo da se nešto može promijeniti i da bismo situaciju mogli sagledati iz drugog ili trećeg ugla. Mi smo jednostavno žrtva nekoga ili nečega i to je zamka koju sami sebi pravimo, jer oduzimamo sebi moć. Uvjerenje, odnosno um ili ego, preuzima moć i  postaje svemogući "bog", on pomaže  patnju, podržava nas u zamjeranjima sa okolinom, on nam govori da nas neko mrzi, ne podnosi, povređuje i mi mu vjerujemo, jer nemamo drugog izbora, odrekli smo se moći.  S druge strane, zapravo na naša unutrašnja vrata kuca Bog, da nas podsjeti šta smo. Mi ne otvaramo, onda On počinje malo jače, a mi se i dalje pravimo ludi. Kasnije nam grubo otrgne igračku iz ruku, a mi i dalje ne vidimo svrhu već optužujemo ljude za izdaju, prevaru, krivimo sudbinu, mučimo se da pronađemo izlaz iz lavirinta, a ulazimo sve dublje u šumu. U jednom trenutku možda i obolimo i život nam se svede na trčkaranje od doktora do doktora, dajemo novac na lijekove ili ostajemo bez posla, partnera, novca i sl. Sve se to dešava kada nas Bog snažno protrese ne bi li nas probudio i poput "elektro šoka" oživio sjećanje na ono što jesmo. 

Postoji jedan prelijep Rumijev stih koji kaže:

Živio sam na ivici ludila
želeći da saznam razloge,
stalno kucao na vrata.
A kad se otvoriše,
ispostavi se da sam kucao iznutra!''
 

To što bdije u nama jeste naše pravo ja i ono želi da se oslobodi, osvijesti. To je ono što imamo u srcu, jer srce je ono koje "kuca" iznutra i mi smo u njemu i Bog je u njemu.  Zato ćemo uvijek biti na ivici ludila sve dok ne dostignemo unutrašnji mir. Ego je sunce koje zalazi i nagovještaj noći (neznanja),  izvorno "ja" je izlazeće sunce koje donosi buđenje (mudrost). 

Ego stalno želi da se nekome dopada i jako je ovisan o mišljenju drugih. Što je ego jači, to će i konflikti biti više zastupljeni u životu osobe i ona će se snažnije držati svojih uvjerenja. Dok duša, sve što ona želi jeste smiraj, ali sa egom nikada nema mira. Da se vratimo na djetinjstvo, prva zarobljena uvjerenja su se odnosila na ponašanje roditelja prema nama. Problem kod ophođenja sa malom djecom jeste svjesno ili nesvjesno omalovažavanje, tepanje, podsmijeh i ismijavanje kada nešto kažu, izostanak poštovanja i slušanja, ušutkivanje, osjetno "spuštanje" na nižu mentalnu razinu prilikom obraćanja i sl.  Prema djeci se moramo odnositi kao prema ravnopravnom sagovorniku, sa poštovanjem, ali kada to izostane, onda se ona zatvaraju u sebe i povlače iz spoljnog svijeta uz osjećaj izdaje i uvjerenje da ne treba govoriti ono što misle, već ono što okolina podržava iz straha da će ispasti glupi.  Kako odrastaju, pune se iskustvima u kojima prepoznaju nedostatak poštovanja i ponavlja se obrazac iz djetinjstva. Kasnije, imamo osobu sa izvjesnim kompleksima, osjećajem niže vrijednosti i sl. Zapravo, kada osoba u djetinjstvu zabilježi nizak nivo poštovanja, ljubavi i podrške, ona više i ne zna za nešto bolje i teško joj je da povjeruje da je neko može voljeti i prihvatiti. Takva osoba težak je partner za vezu ili prijateljstvo, jer se uvijek postavlja kao ugrožena vrsta. Ništa bolje nije ni ako je dijete odraslo uz snažno podupiranje ega "ti si najbolji, najpametniji, najljepši, svi su drugi bezvezni u odnosu na tebe", odnosno razvijanjem kompleksa više vrijednosti kojim su roditelji kompenzirali svoje nedostatke i neostvarene ambicije.  

Kada se grčevito držimo nekog uvjerenja i na njemu baziramo svoju vezu sa partnerom, brak, odnos prema novcu, poslu i sl., dakle, ako isto nije sagledano kroz božansku prizmu, to će nam prije ili kasnije biti otrgnuto. Šta znači sagledati nešto kroz božansku prizmu? Znači biti duboko svjestan da svaka osoba dolazi u naš život sa svrhom, a ne da ugodi našem egu i da nam obezbijedi komfor u kome ćemo se uljuljkati i uživati bez ikakvog napora. Svaka osoba je prije svega duša, naš stari poznanik, bilo da su to roditelji, dijete, partneri. Što su emocije jače prema određenoj osobi, to je specifičnija priroda odnosa. Kada nam Bog pošalje neku osobu, to je blagoslov učenja i sticanja mudrosti, a ne prilika da se grčevito uhvatimo za istu i ugušimo je svojim kompleksima, strahovima i potrebama. Kada imamo dijete, mi ga jako gušimo našim strahovima da mu se nešto ne desi, da se ne razboli, kako će preći ulicu, da li će pogledati ima li auta i sl., kada imamo partnera, takođe smo opterećeni strahovima da nas ne napusti, da nas ne prevari, da ga ne izgubimo. Unaprijed strahujemo za nešto što se još uvijek nije desilo i tako izražavamo sumnju u Božiju milost i vjerujemo u ono što šapuće naš ego napunjen strahom, koga smo postavili na pijedestal.

Otkud uopšte ideja da bi se moglo desiti nešto? Kada smo došli na ovaj svijet, samim rođenjem, napuštanjem sigurnosti i topline majčine utrobe mi smo se suočili sa osjećajem napuštenosti. Cijeli život ponovo tragamo za stvaranjem istog ugođaja i sigurnosti koji smo imali i uvijek kada ga pronađemo, ožive sjećanja na "raj" iz koga smo prognani a samim tim i strah od gubitka. Kako nam je sjećanje izbrisano, tako nismo ni imali jasnu koncepciju našeg dolaska na svijet i prošli smo kroz traumu. Odbačeni smo u neki nepoznat svijet i prepušteni sebi. Na tom putu, sreli smo različite ljude i pokušali da se uhvatimo za njih kako bi nas spasili. Ali, ti  ljudi proživljavaju isto što i mi i nisu u stanju brinuti se o nama. Na ovom svijetu svi traže sebe, traže se u drugim ljudima, traže se u materijalnim stvarima, u novcu, luksuzu. Postajući svjesni sebe počeli smo razvijati ego, jer nismo imali dovoljno mudrosti, ego nam je pomogao da stvorimo prividni koncept i tako smo stvarali sliku svog života kroz ego. Bez ega, bili bismo totalno bezlični, ali zbog ega se vučemo cijeli život povrijeđeni zato što nam je neko rekao ovo ili ono, zaboravljajući da svako ima vlastitu borbu. Nas jednostavno vrijeđa nečiji postupak zato što je u suprotnosti sa našim uvjerenjem, umjesto da shvatimo da to nije usmjereno protiv nas, već da je dio nečijeg puta. Svi se ogledamo u drugima, ali se pronalazimo unutar sebe. Vjerujući u sebe, možemo vjerovati i drugima, osjećajući ljubav prema sebi, osjećaćemo i prema drugima. Mi smo u djetinjstvu, kada je naš ego počeo da se razvija, u njega usadili uvjerenje da je svijet neprijateljsko mjesto, da nema dovoljno ljubavi, novca i sl. i snažno smo povjerovali u to jer smo bili u neznanju. Razvili smo sumnju i nepovjerenje i u tome je korijen svih štetnih uvjerenja, zapravo, neznanje je korijen svakog zla.   Međutim, kao što se u jednom periodu djetinjstva oslobodimo pelena,  tako i u školi života ego sa svim uvjerenjima treba ostaviti na nižim stepenicama. Suviše je nezrelo i neodgovorno ostati cijeli život u pelenama, a isto tako i ostati vezan za isti nivo uvjerenja cijeli život.

Ajnštajn je rekao da je ego obrnuto proporcionalan količini znanja (mudrosti), on je  stepenica koju trebamo prevazići na putu samorazvoja. On je ljuska koja će prirodno da spadne kada je ono unutra dovoljno oživljeno. To unutra su osjećaji, ako u sebi nosimo mrtvo more, sve čega ćemo se grčevito držati jeste ego i naša uvjerenja. Osoba koja robuje egu nema dovoljno mudrosti i ljubavi, pa se muči i vodi borbu sama sa sobom, dok duša spava mrtvim snom. Zato se i bojimo smrti, jer je to najgrublji oblik buđenja duše. Kako je Bog vlasnik života i smrti, a mi smo egu prepustili božansku ulogu, negdje u podsvijesti  znamo da smo se ponijeli neodgovorno prema svojoj duši. Probuđena duša se ne boji smrti, ona je oslobođena straha. Strah od smrti je korijen svih drugih strahova. Ego je stoga pun straha i iz njega nikada neće poteći ni kap ljubavi.

27. svi 2013.

Zašto djeluje zakon privlačenja


Mi smo stalno okruženi nevidljivim pratiocima, odnosno svjetlosnim bićima ali i određenim entitetima tame koji predstavljaju destruktivnu silu koja nas uvlači u negativna stanja. Svaka boja, oblik, misao ili riječ ima svoje elementarno biće kao univerzalnu inteligenciju koja se veže isključivo za određeni simbol, pa tako anđeo riječi "ljubav" ne može istovremeno biti anđeo riječi "mržnja", već isključivo se odaziva na riječ "ljubav", anđeo bijele boje je isključivo vezan za bijelu boju i nijednu drugu i sl. Nevidljivi pratioci koji nas okružuju predstavljaju najbliže polje, srodno onome što osjećamo, mislimo, govorimo ili radimo.

Sve što možemo ikada zamisliti već je stvoreno i postoji zabilježeno u akaši (memoriji univerzuma). Inspiracija je stvar duhovnih sfera. Knjiga koju neko napiše jeste misao iscrpljena iz već postojeće arhive, melodija koju je Mozart komponovao jeste nešto što oduvijek postoji i što će uvijek postojati.  Postojanje, dakle, nije sfera fizičkog svijeta. Fizički svijet je simbolička manifestacija.

Sve što priželjkujemo, o čemu maštamo i razmišljamo, nije naša misao. To je sve "posuđeno" iz baze kreacije. Ako želimo novac, to nije naša ideja, jer novac već postoji, neko je nametnuo ideju da nam je novac neophodan za život i mi je instinktivno slijedimo. Međutim, svaki trenutak je savršen i oslikava tačno ono što nam je u određenom trenutku potrebno, pa i sam nedostatak novca ne znači da novca nema za nas već da nismo podstakli sve moguće izvore da poteku, zato što se možda u afirmacijama ili u mislima ograničavamo na određeni izvor prihoda. Mnogo je učinkovitija afirmacija "meni novac dolazi sa svih strana, iz poznatih i nepoznatih izvora", nego "moj lični dohodak je sve veći". Um je ograničavajući faktor, pa nama može biti nezamislivo da imamo na računu veću svotu novca, a univerzum neće prekršiti naša uvjerenja.  Mi, uglavnom nesvjesno živimo i zato živimo život žrtve, jer nesvjesno pripada tamnim sferama. Tama nas guta i sakriva, u njoj smo nevidljivi, da bismo bili jasni treba nam svjetlost, treba nam svjesno življenje života. Treba nam da svaki udah i izdah vršimo svjesno, jer su to najvažnije funkcije koje nas održavaju u životu. Prestanemo li disati na par minuta, više nećemo biti živi. Mi smo, dakle, tako važnu životnu funkciju prepustili nesvjesnom. Prepustiti se nečemu znači: nemati volju, ne biti zainteresovan za ishod ili ne voljeti život, što u pozadini povlači nedostatak ljubavi prema sebi. Univerzumu je veoma teško dešifrovati šta da nam isporuči, i u takvoj situaciji ostavlja nas u mraku. 

Isto kao što nesvjesno dišemo, mi nesvjesno preuzimamo iz baze negativne misli, zapravo dopuštamo im da se usele i kreiraju naše polje. S obzirom da svaka misao predstavlja tačno određenu arhetipsku sliku, kakve su nam misli takvi će nam biti i pratioci, odnosno njihovi kosmički predstavnici. Zašto smo, prepušteni nesvjesnom, više skloni da preuzimamo negativne psihičke sadržaje? Zato što ćemo, po inerciji, prije pasti u rupu nego popeti se uzbrdo. Nesvjesno radi po zakonima fizike i ne zahtijeva nikakav napor, mi smo nesvjesna "kamenčina" koja se kotrlja dok je nešto ne zaustavi. Svjesno djelovanje zahtijeva "napor" koncentracije na sadašnji trenutak, a to je za inertne osobe veoma težak zadatak.

Koncentracija na ovdje i sada počinje svjesnim disanjem. Zatim, svjesnim prizivom odgovarajućih planetarnih inteligencija. Prvi hermetički aksiom glasi: "kako gore, tako dole", mi smo mikrokosmos i imamo u sebi svo znanje i sve što je ikada stvoreno. Bog nije bezvrijedan da bi se bavio stvaranjem bezvrijednog čovjeka, jer mi smo njegova slika. Zašto bismo sebi nametnuli etiketu da smo bezvrijedni. On nas je stvorio i neće da se miješa u naš izbor, pustio nas je da izaberemo ljubav ili strah, i tu leži snaga slobodne volje, ali i najveća zamka materijalnog svijeta, jer strah je uvijek na strani pretjerane vezanosti za materiju, a kada smo vezani onda nemamo moć otpuštanja, sve smo vezali unutar sebe i ne znamo da pustimo. Tako smo  prizvali nevidljiva bića koja se odnose na vezanost i ona razumiju da trebaju da nas drže u stanju vezanosti i to je sve što čine. Na taj način negativan događaj ostaje trajno vezan i potopljen u podsvijest, gdje će kao duh stalno podsjećati na svoje prisustvo i izazivati strah da se ne ponovi isto. Isto tako, prijatne uspomene ostaju vezane i podstiču želju da se isto ponovi. 

Mi tako ostajemo zarobljeni u domenu svojih iskustava i spriječeni da doživimo nešto bolje i više. Otuda dolazi naša želja da privučemo tačno određenog partnera i svu energiju ulažemo u razmišljanje i maštanje o njemu, dok nas biće vezanosti  opsesivno veže za ideju o toj osobi. Još kada ispunimo želju i dobijemo "biranog" partnera, mi postajemo euforični, međutim, ubrzo se ispostavi da nismo ispunjeni, da to nije ono što smo očekivali i sl. Univerzum neće nikoga natjerati da nas voli, jer poštuje slobodnu volju. On će dopustiti da osoba uđe u naš život  i reći će "evo ti osoba koju tako tvrdoglavo želiš, ali dobijaš je onakvu kakva jeste i nisam siguran da ti u potpunosti odgovara". Biranjem  tačno određene osobe ili stvari mi ograničavamo univerzum da nam isporuči ono što nam bolje odgovara, jer poriv dolazi iz vezanosti za okvir iskustava koja su nam poznata. Univerzum uvijek želi za nas bolje i ljepše, ako mu se prepustimo bez sumnje i umjesto da tražimo imenom tog i tog partnera, bolje je da koristimo afirmaciju "sada imam savršenog partnera, koji mi u potpunosti odgovara" i da pri tome osjećamo da smo voljeni i bliski, dakle, bez vizualiziranja lika, čisto osjetiti energiju prisustva savršenog partnera koji nas voli bez uslova i ograničenja, kada ležimo u krevetu da osjećamo svakog trenutka da će nam se pridružiti, kada se budimo da osjećamo da je on tu. Još ako smo okruženi simbolima ljubavi, ako naše jutro počinje zahvalnošću i mislima o ljubavi, mi otvaramo svoje kapije bićima ljubavi i naš zakon privlačenja će reagovati na svjetlost kojom smo okruženi, jer to predstavlja naš lični magnetizam. Ako za nekoga kažemo da je "magnet za novac" ili "magnet za žene", jasno  da u njegovom polju postoji svjetlo na koje idu "leptiri", odnosno elementarna bića koja šalju svemiru svjetlosnu poruku "sada imam to i to", jer osjećaj da nešto imamo u svom iskustvu stvara silu privlačnosti, dakle, osoba koja je magnet za nešto uvijek je svjesna svog magnetizma.  Ako ja kažem da sam magnet za budale, to je znak da potvrđujem prisustvo takve energije koja privlači neželjene osobe, a  potvrđivanje označava i saglasnost da nam univerzum upravo to i pošalje. Zato je veoma važno šta govorimo i na koji način,  posebno jer nevidljivi pratioci predstavljaju slijepu inteligenciju koja ne razlikuje šalu od zbilje, zato bar, kad su ozbiljniji segmenti života u pitanju ne trebamo da se sebi izrugujemo, koristimo ironiju ili kuknjavu, poput: "ma ko će mene ovakvu, nikad se ja neću udati...uvijek izaberem najgoreg od svih udvarača...ja nikad nemam novca...boli me briga i da sad umrem, svakako mi je život dosadio...samo da mi je završiti kuću, pa neka odmah umrem...uvijek nađem slabo plaćen posao...čim ja dođem u neku firmu, ona propadne" ili pak biti u stavu "ja pa ja, niko mi nije ravan, poslije mene potop" jer takvom egu zaista ne može niko parirati i  jedino mu preostaje da cijeli život ostane sam. Jedan od težih karmičkih prekršaja je izrugivanje i imitiranje tuđih mana i nedostataka i trebamo se strogo čuvati da ne padnemo u takvo iskušenje. Osobe sa invalidnošću su iskušenje i kada se sretnemo sa takvom osobom, trebamo znati da nije slučajno i da nešto trebamo naučiti u tom trenutku, ali nikako ne smijemo pomisliti da smo u nečemu bolji i povlašteniji, sve što trebamo učiniti je da u tom trenutku osjetimo da smo jednaki. Možda je neko hendikepiran spolja koliko smo mi iznutra i  upravo se pojavio pred nama da nam ukaže na to. Možda smo mi iznutra bespomoćni, gluhi ili slijepi ali uporno to ignorišemo, praveći pogrešne izbore. 

Biblija kaže "u početku biješe riječ". Riječ (misao) je zaista moćno sredstvo kreiranja. Pogledajmo jedan cvijet u saksiji, kako mirno i spokojno raste, svaki je okružen elementarnim bićima koja su zadužena za rast, cvjetanje i sl. Zato cvijeće reaguje na našu ljubav ili dok mu pričamo, bolje raste, izgleda veselije, življe, jer elementarna bića osjećaju pozitivnu vibraciju, raduju se što im se obraćamo i uzvraćaju prelijepim cvijećem. Ljubav i lijepa riječ su ključ uspjeha, rasta i sretnog života i nikada neće ostati neuzvraćeni!

Zakon privlačenja nije u uzimanju i  ne trebamo mu pristupati s tog aspekta. Zakon privlačenja je baziran na uzvraćanju na datu vibraciju, mi smo glavni inicijator akcije i početni impuls polazi od nas. Širom svijeta postoje razni  bunari želja, mostovi ljubavi, drvo gdje se kače ispisane želje, poruke i sl. Samo bacanje novčića i zamišljanje želje predstavlja inicijativu, a na univerzumu je dalje da nam uzvrati u odgovarajuće vrijeme, čak i drevni feng-shui sistem veoma uvažava ovu tehniku privlačenja željenog.



14. svi 2013.

Razmjena energije u odnosima

Srce je najmoćniji magnet koji posjedujemo i glavni instrument privlačenja i kreiranja naše stvarnosti. Zakon privlačenja  djeluje kroz naše srce. Um je kontrolor i on stvara granice koje su produkt naših uvjerenja. Um ograničava eksploziju novih varijanti u našoj stvarnosti. Kao što kaže Ajnštajn: ponašamo se uvijek isto, a očekujemo drugačije rezultate, odnosno, pomoću iste formule očekujemo rješenje za sve matematičke probleme. Poriv za unutrašnjim djelovanjem dolazi kroz medij u koji smo uronjeni, ako se družimo sa produhovljenim osobama, vrlo je vjerovatno da ćemo se i sami okrenuti duhovnosti, ako smo sa negativnim osobama, osjetit ćemo  negativnost unutar sebe. Druženje sa negativnim, nesretnim, nezadovoljnim i agresivnim osobama narušava našu energetsku harmoniju i nagriza nas poput kiseline. Stoga se trebamo uhvatiti konopca koji će nas približiti duhovnim visinama i putu samospoznaje i tako udaljiti od onoga što nam donosi štetu. Nije svejedno u kakvom ćemo se društvu nalaziti i kakve ćemo riječi slušati. 

Kada kroz neki blizak partnerski odnos dođe do razmjene energije, stvara se entitet izmiješanih energija koji nazivamo "veza" između dvije osobe. Veza preživljava mnogo duže nego što podrazumijeva fizički kontakt između dvije osobe. Kroz taj odnos mi preuzimamo ono što emituje partnerov energetski sistem - psiho-emocionalne sadržaje, fizički nivo, uvjerenja, bolesti, iskustva, doživljaje i utiske i sl. i to postaje dio nas, odnosno utiče na kvalitet veze. Što smo duže u vezi ili općenito u odnosu sa nekom osobom, naša energetska struktura se mijenja i usklađuje, otud zaključak da dvije osobe koje žive skupa s vremenom počinju ličiti jedna na drugu, preuzimaju gestikulacije, ponašanje, uvjerenja i sl. Naš fizički lik je otisak energetskog vrtloga unutar nas, odnosno njegov manifestovani oblik, a energija je pokretna i nije ograničena fizičkim sferama, tako da konstantno sarađuje sa energijom okruženja. Davno je rečeno da ljepota dolazi iznutra, što je potpuno tačno, mi smo samo lijevak kroz koji se ulijeva energija i ekran koji oslikava ono što je unutra. Potreba za maskiranjem i šminkanjem jeste produkt unutrašnjeg nezadovoljstva i želja za uljepšavanjem slike. 

Odnos sa partnerom može biti veoma težak, posebno u segmentima gdje se sudaraju naša i njegova neusklađena uvjerenja. Uvjerenja i mišljenje jesu obrasci koji se kruto uskladište u našoj podsvijesti i prenosimo ih kroz naše živote sve dok ne naučimo kako da ih mudrošću transformišemo.Upravo   sukobljavajući odnosi imaju ulogu da nas transformišu i nauče kako da djelujemo iz ljubavi. Kada djelujemo iz mišljenja i uvjerenja, sukobi su neizbježni, ali kada djelujemo iz ljubavi i želje da je nekome darujemo bezuslovno, spremni potpuno rasplinuti svoja dosadašnja ubjeđenja, onda partner isto tako preuzima naš model ponašanja i više njegovi misaoni entiteti nemaju sa čime da se sudaraju, tako i oni gube svoju snagu. Kada ponos i tvrdoglavost ustupe mjesto mudrosti i kada ljubav krene da ispunjava naše srce, možemo očekivati da se i partnerovo ponašanje promijeni. Osuđivanjem i stalnim prigovaranjem nećemo nigdje stići. Ako smo mi produhovljeni a partner nije, ne trebamo se osjećati superiornijim i uzvišenijim ili razmišljati da ga napustimo, već samo uporno slijediti put ispravnosti, jer će se partner postepeno uskladiti s nama.


U životu se često dešava da lijepa osoba za partnera ima manje lijepu ili neuglednu osobu, pa se onda svi pitaju "šta je vidio na njoj (njemu)", ali uprkos svemu, oni dobro funkcionišu. Fizička ljepota nije nikakva garancija da ćemo imati uspješan ljubavni život i orijentacija ka isljučivo fizičkom aspektu života dovodi nas u stranputicu, površnost i nerazumijevanje duhovne suštine.


U jednom periodu života fizička privlačnost i strasti jenjavaju i tada dolazi do najveće krize kada više ne uočavamo svrhu odnosa, a tada često dolazi i do preljube, jer se nastoje popuniti nastale praznine. Partneri trebaju dopustiti da fizičku strast zamijeni duhovna spona i tada više fizički kontakt nije toliko neophodan da bi se veza održala. Povrijeđenost koju osjećamo kada otkrijemo partnerovu prevaru treba biti znak da sa partnerom nismo na duhovnoj frekvenciji i da trebamo raditi na uspostavljanju dublje duhovne veze, a ne da se prepustimo destruktivnim silama koje će nas odvesti u bolest. Umjesto da postanemo loša, frustrirana i nesigurna osoba, trebamo se probuditi iz kome okupani i čisti, pronaći snagu u samom sebi i krenuti duhovnim stazama prosvjetljenja. Samo ćemo praštanjem, dobrotom i ljubavlju pronaći put do partnerovog srca i on neće imati izbora nego da krene istim putem.

Nema toga što ljubav nije u mogućnosti postići, ali ako i neminovno dođe do razlaza među partnerima, to nikako ne treba da bude u neprijateljstvu i lošoj atmosferi. Mi zapravo trebamo voljeti svog partnera i kada ga napustimo. Nekada su privremena razdvajanja neophodna kako bi se duše odmorile i spoznale put ispravnog djelovanja, jer u napetoj atmosferi dolazi do velike akumulacije negativne energije koja u partnerima stvara mržnju i odbojnost. Jednostavno, stvari ne treba usiljavati i treba pustiti da se odvijaju same od sebe, a ne onako kako mi planiramo ili mislimo da je ispravno. Mišljenje nam najčešće nije dobar saveznik, jer predstavlja silu suprotnosti u odnosu na magnet srca i ono uvijek ima nešto da analizira i kaže u prilog uznemiravanja naše unutrašnjosti.  Mi ćemo na primjer, nakon svađe i pomirenja sa partnerom, nastaviti da se držimo istih ubjeđenja i tjerati po svom u namjeri da mu izbijemo iz glave neke njegove stavove, navike i sl., a tako, zapravo, samo produžavamo agoniju i naša uvjerenja održavamo vještački u životu. Uvjerenja ne mogu živjeti sama po sebi, ona uvijek zahtijevaju određenu platformu i oslonac koje sami stvaramo. Sjetimo se da je Ajnštajn rekao da ne možemo očekivati da se nešto promijeni ako uvijek držimo isti kurs. Često nam je životni cilj da promijenimo neku partnerovu osobinu i veći dio našeg zajedničkog života smo fokusirani na istu, dajemo joj snagu i energiju, te stoga obezbjeđujemo dovoljno hrane da je održavamo u životu. To su često navike od kojih lično nemamo štetu, ali mi redovno doživljavamo stresove kada se suočavamo s njima i to nam kvari ugođaj uživanja u trenutku. Tako iznova betoniramo platformu svojih uvjerenja za koju ćemo uvijek zapinjati sve dok je ne porušimo. Umjesto da vozimo auto putem, mi biramo put pun rupa, krivina i prepreka, ali ni nakon što nam otpadnu točkovi zbog kretanja po rupama, mi ne odustajemo od slijepe vožnje u ambis. 

Sve što možemo učiniti da popravimo svoj život, sva moć i alati su unutar nas. Žena često zapostavlja ženu u sebi i dovodi se u neprivlačno stanje, žudi za dominacijom, kontrolom i sl. čime se prepušta dominaciji muških osobina, ili pak ne želeći da odraste, pokušava ostati vječna djevojčica. A onda se pita zašto je tako frustrirana, nesrećna, usamljena, neshvaćena. Stvar je jednostavna, ako smo žena, onda budimo žena i podesimo se potpuno na frekvenciju žene, ugasimo unutrašnje prekidače i porive koji nas nastoje odvući od te uloge i u svakom trenutku naučimo osjetiti kada se probude sile suprotnosti. Ako smo dopustili sebi da budemo žena, mi ćemo se osjećati potpunim u svakom trenutku, bez ovisnosti o partneru i potrebe za njegovim prisustvom kako bi se popunile praznine. Partnera ne trebamo posmatrati kao instrument za uljepšavanje naše stvarnosti, ispunjenje želja, popunjavanje nedostataka i sl.,  jer te mehanizme već imamo u nama samima. Partner je (obično) srodna duša koja nas je pronašla iz ljubavi, sva iskustva u koja ulazimo sa partnerom imaju za cilj da nas pročiste i operu od negativnih uvjerenja i sebičnosti, te navedu da otkrijemo ljubav i moć praštanja. Na takav put nas jedino može povesti duša puna ljubavi prema nama. Iako su to često nezahvalne uloge koje naš ego interpretira kao nešto negativno, trebamo znati da je duboko u pozadini sklopljen dogovor između duša da se sretnu  i odigraju iscjeljujuću dramu našeg života. Zato trebamo paziti i s ljubavlju se odnositi prema svim dušama koje se pojavljuju u našem životu. 

  

12. svi 2013.

Čakre i zvuk



Čakre su energetski vrtlozi koje djeluju poput radio prijemnika u našem tijelu i svaka treperi specifičnom frekvencijom, bojom i zvukom koji se međusobno prožimaju i emituju u fizičkom svijetu kroz različite segmente života, iz nevidljivog u vidljivo. Sve što se nekada dogodilo u našem životu, prvobitno se nalazilo u nemanifestovanom da bi kroz početni impuls, odnosno atom "klicu" počelo da prelazi u manifestovano stanje. Te uzročno-posljedične veze uveliko su uslovljene našom karmom koja može biti promjenjiva i nepromjenjiva, gdje je omjer otprilike 50%, odnosno toliko iznosi udio slobodne volje na  fizičkoj ravni, jer bi naš život u protivnom bio besmislen u slučaju da je sve nepromjenjivo i unaprijed determinisano. Sama činjenica da se inkarniramo u fizičkom tijelu govori o prisustvu određenog uzroka našeg postojanja. Naše čakre su podešene u skladu sa našom karmom, međutim, manipulišući sa onim dijelom slobodne volje mi padamo pod uticaj utisaka koji su protistekli iz proživljenih iskustava, baveći se prošlošću i tako okrenemo tok slobodne volje i jednostavno, pod uticajem strahova zavežemo se u čvor. Tako izgubimo signal i vezu sa izvorom i naše radio-stanice emituju šumove i nejasne zvukove ili na tv prijemniku ne vidimo jasnu sliku.Čakre utiču na našu percepciju stvarnosti.  Zagušenost signala zaprečava protok energije i dovodi do stagnacije u suptilnom tijelu koja se na fizičkom nivou ispoljava kroz bolest, zastoj ili problem u određenom segmentu života. Tako na našem ekranu života vidimo beznađe i strah od budućnosti, dok ustvari naša korijenska čakra pulsira strahom jer je izgubila puls božanske ljubavi.

Svaka melodija koju čujemo povezana je sa određenim tipom emocije, odnosno sjećanja. Kada čujemo neku pjesmicu iz djetinjstva, u nama se probude lijepa ili ružna sjećanja, u zavisnosti od tadašnjeg psiho-emocionalnog stanja i vrati nas tačno na takav nivo emocije. Zvuk, dakle, nepogrešivo utiče na naše deponovane emocionalne sadržaje. Ljudi se ubijaju od navale emocija kada čuju neku srceparajuću pjesmu u stilu "ostavila me, prevarila, našla drugog, vječno ću da patim" i tako pušu kolektivni balon u kome je ljubav zmija koju ne treba dirati i koja će nas samo ugristi za srce. Takve pjesme su instrument negativnih entiteta i izvrsno sredstvo za držanje u strahu. Strah, kao negativna emocija stvara šumove i smetnje i dovodi naše čakre u disharmoniju ili haos, jer je spona sa izvorom veoma slaba i mi registrijemo samo nejasne šumove. U takvom stanju mi nismo načisto sa svojim ciljevima i željama u životu, prepuštamo se strujama života i nismo kreator, već žrtva okolnosti koje se nameću same od sebe. Ako uzmemo da svi u sebi imamo božansku, stvaralačku iskru, ne možemo ni zamisliti kakav grijeh činimo prema univerzumu zanemarujući to blago. Mehanički način života govori da našim životom upravlja neko drugi, da smo dopustili da postanemo mašina koju pokreću različiti entiteti u čijoj pozadini nije ljubav, već namjera da nas što više udalje od božanske iskre. Ostavljamo prelijep buket cvijeća da vene, a uzimamo plastičnu imitaciju. Sve što je živo, to je i lijepo. Mrtve stvari nisu lijepe, ono što vrijedi ne može se platiti novcem, a najvrednije od svega imamo u sebi. 


Kada želimo raditi balansiranje čakri pomoću zvuka, najbolje je to raditi povezivanjem našeg slušnog sistema  sa odgovarajućim frekvencijama koje će podsjetiti naš energetski sistem na zaboravljeni, prirodni sistem funkcionisanja. Agresivnu osobu nikada nećemo smiriti vikom i agresijom, već umirivanjem, nastojanjem da je dovedemo u ravnotežu, budeći u njoj sjećanje da je harmoonija mnogo prirodnije stanje. Tako i naše napete i strahom stegnute energetske centre trebamo podsjetiti na stanje harmonije i kada ih povežemo sa izvorom takvog stanja, oni će preuzeti signal i nastaviti sa harmoničnim radom. Naš energetski sistem je jedna slijepa inteligentna sila koja je nepristrasna i nema svoj sud o nečemu kao dobrom ili lošem, već usvaja i zadržava ono što nameću okolnosti. Ako smo stalno izloženi gradskoj buci automobilskih motora, naš energetski sistem će biti jako uzdrman iz prirodne ravnoteže, ako slušamo turbo-folk ili neke druge opcije koje naginju ka destrukciji i vjerujemo da je tako kao što kažu pjesme, naše energetsko i fizičko tijelo će funkcionisati u skladu s tim i biti u disharmoniji koja će se ispoljiti kroz neki segment života, npr. u ljubavi.  


Postoje različiti sistemi harmnizacije čakri pomoću zvuka i boja ili tjelesnih vježbi, ne postoji univerzalno pravilo. Što se tiče tjelesnih vježbi, joga je dokazani sistem za uspostavljanje harmonije duha i tijela, dok su takođe za balansiranje čakri veoma učinkovite i vježbe 5 tibetanaca.  U priloženom videu su binauralni zvuci za svaku čakru prema njihovoj temeljnoj frekvenciji, počev od korijenske pa sve do krunske čakre.



Meditaciju na čakre možemo raditi tako što legnemo na pod, stavimo slušalice na uši (kako bi eliminisali sve nepoželjne zvuke), i dubokom koncentracijom na svaku čakru, počev od korijenske, slušajući zvuk zamišljamo kako čakra počinje da titra. Na primjer, za korijensku čakru zamišljamo da u korijenu kičme počinje da titra energija crvene boje koja iz svog centra titra prema vani i širi se u koncentričnim krugovima iz kojih izviru latice. Kada je u vizuelizaciju istovremeno uključen i odgovarajući zvuk, mnogo je lakše osjetiti oživljavanje energije. Takođe, u meditaciji se možemo služiti kristalima. Balansiranje čakri treba biti oslobođeno od bilo kakvog programiranja ili vizueliziranja želja, jedini cilj jeste osjetiti da smo u okeanu čiste svijesti, oslobođeni od svih prepreka, kao kada poslije velikih napora i uspona dođemo na vrh planine i uživamo u prizoru. Ulazak u sebe zapravo i jeste put ka najvišim vrhovima, odakle tek vidimo da je svijet mnogo veći i širi nego što smo mi u svojoj skučenoj percepciji zamišljali.  

Balansiranje čakri je najbolje raditi u vrijeme smanjene psiho-fizičke aktivnosti, najbolje neposredno pred spavanje, gdje kasnije nesvjesne sile nastavljaju da rade svoj posao u skladu sa onim što je prethodilo. 


9. svi 2013.

Neregularne veze




Partner je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili na njegovoj izgradnji. Svjesno upuštanje u vezu sa zauzetim partnerom upućuje na rascjep u nama koji može biti produkt odbačenosti ili nedostatka ljubavi u djetinjstvu, ali najčešće ćemo kroz vezu sa nedostupnim partnerom (oženjenim muškarcem) nastojati da "slomimo" emocionalno nedostupnog oca iz ranog djetinjstva. To u nama stvara emocionalni kalup i magnetizam za privlačenje muškarca koji iz nekog razloga ne može biti u potpunosti naš. Bez obzira na svu pažnju i ljubav koju razmjenjujemo sa takvim muškarcem, neminovna je distanca (njegovo vraćane porodici), koja je prije svega zapamćeni model odnosa  i nečega što je stvorilo hendikep unutar našeg emocionalnog dijela - udaljavanje i nedostatak bliskosti. Sigurno je da mučenje i bijeg nisu rješenje, niti je cilj ovakvih veza da patimo, već da otkrijemo njihovu duhovnu pozadinu i radimo na raskrinkavanju aspekata naše ličnosti koji su tome doprinijeli. Čim osvijestimo neki aspekt ličnosti, iščupamo mu korijen i izložimo suncu (svijesti) on više ne može živjeti i gubi svoj uticaj. Dokle god to ne učinimo, postoji tendencija ka privlačenju tačno određenog tipa muškarca. 

Partner predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom  integracijom mi postajemo potpunija i razvijenija ličnost. Često nam ti kvaliteti djeluju suprotno i neprihvatljivo, ali oni zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše unutrašnjosti. Ako privučemo muškarca koji je spreman da prevari svoju zakonitu partnerku, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak svijesti o sopstvenoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo sporednu (manje vrijednu) ulogu.  Ko nas je tome naučio, ako ne odnos sa jednim od roditelja u ranom djetinjstvu koji nam je negdje  utisnuo osjećaj odbačenosti i naša krhka i ranjiva dječija psiha je usvojila poruku "nisi vrijedan da postojiš...nisi vrijedan ljubavi". U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada nekome drugom, jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto vrijedno. Kada smo mali i bespomoćni, jedino što vrijedi za nas jeste roditeljska ljubav i zaštita, jer nismo svjesni nikakvih drugih vrijednosti, ljubav je dakle osnovni parametar kroz koji percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša uloga je da budemo odbačeni, bačeni u smetljište, neželjeni, bezvrijedni. 

Jedna izreka kaže "kada stisnemo narandžu, iz nje će izaći sok od narandže i ništa drugo", tako isto iz nas će izaći ono što smo u sebi uzgajali cijelo vrijeme, a o tome govore naši izbori, naše emocije i sposobnost da se nosimo sa životom i preuzmemo odgovornost za svoje postupke.   Uzmimo papir i olovku i zapišimo svoje učinke i rezultate: poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni odnosi, djeca, porodica i sl. i ocijenimo ih na skali od 1 do 10. Kompletna  smješa koju dobijemo jeste naš sok koji smo stvorili u  podsvjesnim spremištima i u različitim periodima života on se "cijedi" iz nas kada god nas nešto pritisne. U djetinjstvu, kada nam neko učini nažao, mi plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i bespomoćnosti. Kada odrastemo, plačemo na potpuno isti način, ali uvijek u nama ostaje ista gorčina zbog koje smo plakali kao malo dijete. 

Uvjereni da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa zauzetim muškarcem, jer naše nesvjesno ipak radi svoj posao, naš izbor je dakle direktan rezultat našeg stava o sebi koji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle u priču nepostojanja, jer mi nismo ni vrijedni da postojimo, i naša priča postaje  bajka. Dosta se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi, partner nas obasipa pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u vezi godinu, dvije, tri...deset...pa i petnaest. Svaka godina sa sobom nosi sve veću patnju, želju za bijegom, za raskidanjem odnosa.  

Od princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema njegova žena, pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu koja nije u stanju da iskorači u svijet stvarnosti i postane stvarna žena sa svojim realnim potrebama. Međutim, najmanje što trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog ljubavnika, jer time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti odgovornost za svoj život, a tako i na ljubavnika ostavljamo dojam nesposobne i nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši jer je i sam dovoljno nezreo i neodlučan, te se od njega ne mogu očekivati nikakva konkretna rješenja isto kao što i mi ne možemo donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug. Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je razbijati glavu o tome šta on radi dok je sa svojom ženom, da li je voli, da li vodi ljubav s njom, da li je s njom u braku samo zbog djece i sl.. takav odgovor ne zna ni on sam, ali nas bilo kakav odgovor neće učiniti sretnim. Razvijanjem negativnih aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve  da on i ne gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s njom, da je prezire i mrzi, mi nemamo ništa od toga. On jednostavno nije spreman niti sposoban da ostvari duboku i trajnu vezu i prevaziđe krizu koja se javlja kada se rodi dijete, kada partnerka više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se nagomilaju finansijski problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara činjenica da može imati  vezu u kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj će moći da sanja svoj dječački san o ženi koja ga voli i prihvata bezuslovno. Povratak ženi je povratak u realnost, a ljubavnica ne može imati tu realnost jer predstavlja njegov odlazak u bajku u kojoj postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica nije žena s kojom će ga očarati razgovor o plaćanju režija, o nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih udžbenika, jer ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim štapićem.  Prihvatanjem takve veze mi potpisujemo prećutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prevazići,  nastojimo biti drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i ugrabiti nešto od realnog života. Rijetko kada takve bajke uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna biti veoma bolan i destruktivan. 


U međuvremenu, naš život se pretvori  u duboku emocionalnu tragediju, začarani krug iz koga ne vidimo izlaza. Prepuštamo se plimi života da nas nosi onako, bez cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući čarobni štapić i reći da napušta svoju porodicu kako bi bio s nama. Ako povučemo paralelu, možemo  zaključiti da partnerov boravak u bajci u kojoj ne postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu nesposobnost da se nosimo sa životom, dok negdje unutar sebe očekujemo da će emocionalno nedosupni otac u partnerovom obliku konačno da nas prihvati i pokaže svoju ljubav. Što smo sebičniji i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo sve snažniji osjećaj da on pripada svojoj zakonitoj ženi i da nikada neće pripadati nama. Dakle, razvijanjem negativnih namjera i emocija, stvaramo sve dublji jaz unutar sebe, postajemo nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u odnosu na partnera. Nepostojanje korespondira sa pojmom smrti i uništenja i sve dok ne dozvolimo da ljubav preuzme komandu u našem životu, sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje.  Jedino nas, dakle, ljubav može oživjeti i vratiti među žive i tako ukloniti patnju. Ljubav koju ovaj put moramo pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš partner je oličenje nas samih i slaba karika naše ličnosti i zato moramo raditi na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i jedino što možemo učiniti je da bezuslovno prihvatimo sebe. To, naravno, ne znači da odmah moramo odbaciti svog zauzetog partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvatanja i pronađemo ljubav u sebi, mi ćemo taj odnos posmatrati kroz drugačiju dimenziju i shvatićemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu da nas povede na put samospoznaje. U knjizi "Plan vaše duše" Roberta Švarca su takve relacije opisane kao prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi kako bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji da spoznaju put ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na ljubav koju imamo u sebi. Sa određene vremenske distance patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u određenom trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba, međutim, ne smijemo zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim lekcijama, tu iz čiste ljubavi. To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i bezuslovnu ljubav, jednostavno, voljeti ih bez obzira da li su u ovom trenutku pored nas ili su kilometrima daleko, da li ćemo ih više ikada vidjeti i sl., život je igra i svima imamo svoje uloge, zato ništa ne treba doživljavati suviše ozbiljno niti tragično.   

Život nema reprizu već samo premijeru koja se upravo dešava sada u ovom trenutku i zato svaki trenutak koji ne proživimo u ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.




1. svi 2013.

Vezivanje strahom

Većina nas ima potrebu za sakupljanjem i zadržavanjem stvari, odjeće, obuće, ukrasnih predmeta i raznih uspomena, tako da u jednom trenutku više nemamo mjesta i kuća nam počne ličiti na skladište. Potreba za skupljanjem stvari, posebno vezivanje za uspomene, predstavlja psihološki momenat, osobinu psihe da zadržava prošlost i veže se za određena emocionalna stanja koja mogu trajati godinama i promijeniti strukturu našeg emocionalnog tijela. 

Zapitajmo se čemu hrpa predmeta koji ničemu ne služe, ali izbjegavamo da ih bacimo, pa ih samo pomjeramo sa jednog mjesta na drugo i tako zauzimamo mjesto nečemu korisnom i novom. Na kraju sve  pokupimo u jednu vreću i ostavimo na tavan ili u podrum. Na isti  način mi deponujemo psihološke sadržaje u najtamnijim podrumima naše podsvijesti, slažući  neprerađene fajlove koji su zapravo nesavladane lekcije, čije prisustvo će nas  vraćati na popravni ispit. Takvi energetski obrasci nam konstantno predstavljaju nevidljive uzročnike nervoze, glavobolje, frustracije, utiču  na naše zdravlje i životne izbore.   Energija koja vibrira u našem biopolju svaku će blokadu proslijediti na fizički nivo kako bi nas upozorila na njeno prisustvo. Nijedna bol u tijelu nije beznačajna niti slučajna jer dolazi iz podruma u kome je sačuvan njen uzrok. Izvorna emocija koja stoji u pozadini potrebe za zadržavanjem stvari jeste strah od neimašitne, dakle, pozadina potrebe za zadržavanjem psiholoških sadržaja jeste takođe strah.

Mi možemo  reći "zašto uvijek privlačim slabog ili nezrelog partnera", "zašto nikada nemam novca", "zašto sam uvijek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.", ali moramo biti svjesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svijetu, sve to oslikava našu cjelokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti. Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odjeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocijepanih stvari iz djetinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mjesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje neriješeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko tijelo.

Stara  narodna poslovica kaže "klin se klinom izbija", što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je vjerovatnoća da će se povući neki od klinova. Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj mjeri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki "klin", to je obično bolan proces kroz koji osjećamo povrijeđenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.

Naša spremnost da se prilagođavamo partneru   kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrijednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovrijeđeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smiješno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu. Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da mijenjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negdje u našim podrumima podsvijesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vrijedni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posljedica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.

Danas je  odbacivanje sebe toliko prisutno i "moderno" da se ljudi toliko izobličavaju plastičnim operacijama, vjerujući da će bijegom od sebe postati voljeni i prihvaćeni, ali zapravo postaju samo blijeda kopija svog originalnog i neponovljivog bića.

Ali, svi dobro znamo da samo originali imaju visoku cijenu, mi smo vrijedni samo kada smo autentičan, neponovljivi original i to niko ne može znati osim nas samih kada se osjećamo dobro sami sa sobom, kada smo bliski sa svojim unutrašnjim bićem i apsolutno nam nije važno šta će neko drugi da misli o nama, niti nam neko može uzeti pravo da budemo sretni u svakom trenutku ovakvi kakvi jesmo. Ne postoji mjerodavna osoba koja će procijeniti našu vrijednost osim nas samih. Svrha našeg postojanja  nije u tome da ujutro ustajemo mrzovoljni, jurimo za obavezama i naveče padnemo mrtvi-umorni u krevet. Trebamo znati da nas svaki odnos u životu usmjerava na neki segment naše unutrašnjosti i da se određena osoba "zakačila" za neki folder koji opravdava njenu svrhu u našem životu. Tako se za nas mogu zakačiti određeni tipovi, manijaci, ludaci, alkoholičari, narkomani, socijalni slučajevi i gdje god se pojavimo, u masi će nas naciljati tačno određeni slučaj, posebno onaj od koga uzgajamo strah. Strah je mehanizam pomoću koga zadržavamo  štetne psihološke obrasce. Razumijevanjem ovog mehanizma, možemo shvatiti da nas strah drži u stanju grča koji se emitue kroz čitavo tijelo, pa su naši mišići stegnuti, imamo probleme sa kičmom i vratom, srcem, štitnom žlijezdom, organizam je u konstantnom stanju napetosti, zabrinutosti i stresa. Potreba za različitim stimulansima, kao što su kafa, alkohol, droga ili sedativi predstavlja način da se izborimo sa strahom i osjetimo bar na kratko opuštenima, jer naš psiho-fizički sklop želi da se osjeća slobodnim. Različiti događaji nas nastoje osloboditi onoga što smo strahom zarobili i to direktnim suočavanjem. Život se sastoji od svega 1% događaja, sve ostalo je reakcija na te događaje. Zbog tih reakcija mi nismo slobodni i vezujemo strah da nam se ne ponove neke neželjene stvari, čime vezujemo mogućnost da se zaista ponove i opstruiramo mogućnosti univerzuma da nam isporuči nešto bolje.