Kada nam željeno ne dolazi...

Zakon privlačnosti djeluje, to je čak i fizika dokazala. Ali, činjenica je da nekada ne privučemo ono što želimo. Zašto?

Evo jedna kratka priča:

Želimo privući putovanje na neku egzotičnu destinaciju. Učinili smo sve i došao je trenutak kada se užurbano krećemo ka aerodromu na avion koji polijeće tačno u 14:00 sati da nas odvede u zemlju iz snova. Odjednom, dešavaju se neka nepredviđena čuda, potpuni kolaps u saobraćaju i šansa da stignemo na avion je ravna nuli. Mi smo van pameti, izluđeni, pokušavamo iznaći zadnji atom napora da izdržimo i uporno trčimo prema aerodromu ali u jednom trenutku ugledamo svoj avion kako polijeće prema nebu. Odlazimo kući razočarani i srušeni poput neke stare kuće. Nakon par sati gledamo vijesti i čujemo da je avion kojim smo trebali letjeti pao u okean i da je svih 200 putnika izgubilo život. I šta onda radimo? Zahvaljujemo Bogu što nismo stigli na avion. U samo par sati naša svijest o Bogu poprima drugačije dimenzije, u jednom trenutku je "zaboravio na nas i iznevjerio nas", a u drugom trenutku smo mu neizmjerno zahvalni.

Nismo svjesni koliko je važno da u svim stvarima konsultujemo univerzalnu (Božiju) inteligenciju i da uvijek kada, imamo neku želju ili namjeru, uputimo molitvu Bogu da nam ispuni želju ali na način koji je za nas najbolji. Egoistična težnja da se ispuni tačno ono što mi mislimo da nam treba jeste samo produkt niže inteligencije (ega) i ne treba joj vjerovati, jer često se ispostavi da nam ispunjenje date želje nije donijelo nikakvu dobrobit. Takođe, kada ne dobijemo nešto što želimo, isto trebamo zahvaliti Bogu kao da smo dobili. Jer, odgovor u vidu neispunjenja određene želje jeste poruka iz sfere više inteligencije - ili željeno nije za nas, ili nismo dovoljno otvoreni da preuzmemo dar (prevelik je za nas). Ako smo, uprkos svemu, izrazili zahvalnost i neutralisali svoje nezadovoljstvo, ostali sretni i mirni iznutra, onda smo pokazali da smo dovoljno veliki i dar se može spustiti k nama. Trebamo znati da nas negativni osjećaji i sumnja u višu inteligenciju (svjetlost) udaljavaju i odvraćaju od cilja. Nekada smo tako blizu cilja i onda univerzum iskuša našu spremnost za neki dar, baci nam neki kamenčić na put, a mi učinimo takvu glupost da sve upropastimo. Ako smo izrazili povjerenje u svjetlost (Boga, univerzalnu inteligenciju), onda nema odstupanja, trebamo slijediti taj put i kada nam se najviše smrači pred očima tada će doći svjetlo. 

Često se ljudi pitaju zašto ne mogu da vizueliziraju neku situaciju za sebe. Nema tu puno mudrosti, to je zato što ne puštaju svjetlo unutra, na ugašenom televizoru vidimo samo mrak i nijedna scena se tu ne može prikazati. Moramo znati da nismo samodostatni i da ne možemo djelovati neovisno od ostatka univerzuma. Savremena fizika je dokazala da u svemiru ne postoji praznina i da prostor oko nas nije prazan već  predstavlja informaciono polje u  kome je sadržano svo znanje koje postoji. Greg Brejden je to polje nazvao  Božanskom matricom u kome se stvari materijalizuju prema tačno određenim zakonitostima, te da je osjećaj iz srca ono što stvara našu realnost. On tvrdi da srce ima 100 puta jače magnetno polje od mozga i da  preko njega i osjećaja koje ono emituje komuniciramo sa Božanskom matricom. Tako se i vizuelizacija ne sprovodi na mentalnom nivou, već na nivou osjećaja. Tek kada smo u stanju potpuno ući u određeni osjećaj, mi nemamo problem da stvorimo kakvu god želimo sliku na mentalnom ekranu. Na primjer, kada smo u stanju stvoriti osjećaj ugode koji imamo dok se sunčamo na plaži, nama uopšte nije problem vizuelizirati tu sliku i vidjeti sebe kako ležimo na pijesku i vidjeti palme, bambusove suncobrane itd. Mi smo u potpunosti preselili u tu sliku tek kada smo osjećajem u njoj. Bez toga, sve ostaje na nivou mašte i samo hladna, beživotna slika na mentalnom ekranu. Kada ne dopuštamo da svjetlo ljubavi prodre u naše srce i pomiješa se s nama, mi smo u stanju nepovjerenja,  vjerujemo samo  nekim svojim egoičkim silama koje nas drže odvojenim od  kvantne supe u kojoj se nalazi sve što nam je potrebno. 

Ali, mi nesvjesno dopuštamo da naše srce zauzimaju negativne emocije, tako može neka stara ljutnja ili mržnja prema osobi iz prošlosti da nas ometa u procesu realizacije stvarnosti koju priželjkujemo, jer sve što postoji u našem osjećajnom polju srca, koje se rasprostire oko 2,3 do 3,5 metara oko nas, utiče na našu stvarnost. Prostim riječima rečeno, zamislimo da te osjećaje pretočimo u riječi i da oko našeg srca struji kolo koje viče: mržnja, bijes, strah, netrpeljivost, ogorčenost, tuga, ljubomora, zavidnost, nezahvalnost, pohlepa, škrtost, a da se između redova provlači egoička vezanost za "svoje" dijete, svog partnera, svoju braću, svoje roditelje koju mi respondiramo kao "ljubav". Na kraju možemo reći, uh, pa naša stvarnost je još i dobra, zlatna, prezlatna - eto kolika je Božija ljubav prema nama - imamo sve što ne zaslužujemo i živimo na kredit, a još povrh toga dajemo sebi za pravo da tražimo nove pozajmice (želje). Zašto živjeti na kredit, kada možemo pustiti u svoje srce bezgraničnu ljubav koja će nam pomoći da imamo stvarnost koju želimo.

Hram duše

Pieter Bruegel the Elder - The Tower of Babel - 1563. god.

Svete knjige poput Biblije, Kur'ana, Tore prepune su simboličkih i kodiranih poruka koje se ne mogu razumjeti bukvalnim čitanjem. Njihovu mudrost spoznajemo tek kada nam se otvore putevi razumijevanja "između redova" - putem desne hemisfere mozga. S druge strane, u realnom životu, stalno se susrećemo sa raznim knjigama, serijama i filmovima u kojima se uvijek pojavljuje jedan ili više likova koji su zli, pokvareni, suprotstavljaju se svjetlu istine i pozitivnih ljudskih osobina. Čitajući bajke, još kao malo dijete susrećemo se sa pojmom dobra i zla. 

Da li smo ikada pomislili da jedan dvorac iz bajke predstavlja nas, da su kralj i kraljica naš muški i ženski polaritet,  oči kojima posmatramo svijet, te da su sluge i dvorjani osobine unutar nas, sluge našeg karaktera koji nas čini ovim što jesmo. Ništa na svijetu nije slučajno, pa ni to da se sa ovakvim knjigama susrećemo još od najranijeg djetinjstva, dok se kasnije susrećemo sa nešto komplikovanijom lirikom, ali u pozadini uvijek stoji isto svjetlo projektora. Pepeljuga i njena zla maćeha utjelovljuju osobine koje se prepliću u svakom od nas,  opisujući ego kao zlo koje se suprotstavlja bezazlenoj ljepoti čiste duše. Djelujući iz ega, spremni smo postati zla maćeha svemu onome što nije naše, ma koliko u njemu bilo ljepote i plemenitosti, dok pokušavamo svoj ružnoći svoje oholosti na silu natuknuti elegantnu cipelicu koja mu ne priliči. 

Naše tijelo je hram naše duše (posuda), i ono je samo "grumen" zemlje koja bi bez udahnute duše bila beživotna i hladna. Duša je naš životni dah i mi se disanjem održavamo u kontaktu sa sveprožimajućim poljem univerzalne inteligencije, kada prestanemo disati, nastupa fizička smrt. To polje univerzalne inteligencije je slojevito i unutar njega različite kosmičke inteligencije miješaju svoje uticaje,  od  svjetla do tame. Smatra se da je u našem tijelu mozak centar inteligencije, međutim, on ne proizvodi informaciju, već samo predstavlja antenu koja posreduje između nas i izvora. Izvor informacije jeste univerzalna inteligencija, koja se može nazvati istina (svjetlo).

U našem hramu (posudi) se smjenjuju nijanse malignih i benignih uticaja, u zavisnosti od sluga kojima vjerujemo, tako će i primljena informacija kroz prizmu tih uticaja, kod svakog biti drugačije interpretirana. Čitanje knjiga ili gledanje serija nas privlači iz potrebe da se kroz identifikaciju sa nekim od likova približimo dominantnim osobinama karaktera, ali smo prepoznavanjem negativnih osobina u drugima priznali postojanje malignih ćelija u sebi samom. Svi ti karakteri su krhotine našeg ogledala i u svakom od njih mi vidimo neki fragment sebe. Mi smo skloni prepoznati i osuđivati negativnosti kod drugih., ali to ne doprinosi našem duhovnom razvoju. Tek kada smo sposobni u svakome prepoznati ono najbolje, možemo reći da smo spremni da se razvijamo i tako spojimo krhotine u cjelinu. Kada, na primjer, pročitamo neku tragičnu informaciju, trebamo se zapitati koji je naš odraz u njoj - kojim dijelom sebe smo učestvovali u tom ubistvu, gdje je naš sluga koji sudi, ubija i razapinje na križ. Samo raspeće Isusa Hrista (kao Božanskog principa) je šifrovana poruka u kojoj se kriju tri najveća  neprijatelja ljudske duše, tri izdajnika - Juda, Pilat i Kajfa su zapravo fundamentalni principi ega - demon želje, demon pameti i demon zle volje. Svi neprijateljski psihički   elementi su prikazani određenim likovima u bezvremenim svetim knjigama, koje nisu dio istorije, već žive ovdje i sada.  Babelov toranj (babilonska kula) kao metafora ljudskog ega, nastala iz pohlepe i želje da se dosegne nebo - božiji tron - u krajnjoj liniji opisuje zabludu čovjeka da može postati Bog i preuzeti njegov presto. Svaki naš babelov toranj predstavlja neodrživi princip i biće srušen munjom Božijeg gnjeva. Dokle god u sebi imamo prisutan građevinski materijal i sluge, mi ćemo biti u iskušenju da postanemo arhitekta vlastite propasti. A kao takvi, nismo u stanju biti zdrava karika društva ni porodice, već maligna ćelija kolektivnog kancera. Tako postajemo dio kritične (tamne) mase koja će u jednom trenutku prevagnuti nad svjetlom i tu leži naša krhotina ogledala koja  doprinosi zločinu. 

Mi smo rođeni nesavršeni (iskrivljeni), zadatak nam je ispraviti i pročistiti nesavršenostvo ljudskih osobina i svaku od njih pretvoriti u biser. Pogledajmo simboliku bisera - on je u početku zrno pijeska koje iritira  i muči školjku, ali znajući da ga nikako ne može izbaciti vani, školjka počinje da ga obrađuje i obavija sjajnom materijom. Ako uzmemo samo malo mudrosti od školjke, shvatićemo da sve naše iritantne i negativne osobine možemo učiniti dragocjenim zrnom bisera. Jer, zapravo, negativnosti i jesu iskušenja naše mudrosti, kaže se da "mirno more ne stvara sposobne mornare", lako je ploviti po mirnom moru, zato svakom od nas prije ili kasnije univerzum pošalje po neku oluju koja uzburka naše unutrašnje more i iskuša vjeru i čvrstinu puta kojim idemo. 

Alhemija ljubavi

Tržište je prepuno bestselera obećavajućih naslova "tajne savršenog braka, "pet koraka do idealne veze", "sedam pravila za sreću" i sl.,  koje nude instant rješenja za savršen život  ali u praksi ne daju rezultat, jer instant recepti "obucite čipkasti veš", "uputite mu pogled pun divljenja", "budite puni samopouzdanja" i sl.  jesu načini zataškavanja stvarnog problema ali ne i njegovo rješenje. Poput uljepšavanja spoljašnje fasade objekta koji je iznutra u haotičnom stanju. Problem je, zapravo, mnogo kompleksniji.

U čemu je tajna propalih veza?

Vjerujem da svi iza sebe imamo bar jednu ili više propalih veza ili brakova u kojima smo vidjeli svoju budućnost koja se u trenutku srušila kao kula od karata.

Mi kao živo biće obitavamo u prostor-vremenu-materiji i podliježemo zakonitostima četiri elementa, zvijezda i sudbine,  ali uvijek imamo mogućnost rasta na "vertikalnom" odnosno duhovnom nivou, kada polako prestajemo posmatrati svijet samo materijalnim očima i slušati materijalnim ušima, i usvajamo duhovne dimenzije vida i sluha.

Kada se to desi,  kada pogledamo na svoj život iz malo šire i svobuhvatnije perspektive, mi uočavamo sebe kao jedinku sa svrhom. Upravo u toj duhovnoj dimenziji vida, sluha i razumijevanja mi otkrivamo svrhu koju ne možemo sagledati materijalnim vidom niti razumjeti logičkim umom.

Naša logika funkcioniše po principu "hiljadu zašto, hiljadu zato" i uvijek nastoji  svaku situaciju ogoliti do srži logičkog (matematičkog) shvatanja. Postoji izreka koja otprilike glasi  "tajna dosade leži u tome da se sve potpuno razotkrije i kaže", upravo takav je logički um, koji se stalno bavi kopanjem i prerađivanjem proživljenih iskustava. Prema Aristotelu, postoje tri vrste uma  - onaj zasnovan na znanju, um zasnovan na mišljenju i um zasnovan na fantaziji. Niti jedan nije dovoljno pouzdan u kvalifikaciji naših osjećaja, jer um je glavni ometač osjećaja u njihovom izvornom izrazu, i uvijek ih nastoji definisati i smjestiti u neki okvir. Um  ne dopušta da stvari jednostavno budu, u sadašnjem trenutku, takve kakve jesu. Sve su stvari savršene u  mikrotrenutku svog dešavanja, ne zato što se nama dopadaju ili ne dopadaju, već zato što imaju svrhu. Naš selektivni um ih razvrstava i analizira, pokušavajući  ih ispraviti ili promijeniti,  iskrivljujući njihovu savršenost i tako nas dovodi u stanje patnje, nezadovoljstva, nesposobnosti življenja u sadašnjosti koja je jedino izvjesna. 

Svi mi uglavnom nosimo iz ranog djetinjstva pečat uslovljenosti - nije nam usađen osjećaj da smo bezuslovno vrijedni ljubavi kakvi god da smo - lijepi, manje lijepi, dobri ili loši đaci, poslušni ili neposlušni. Tako smo naučeni da ljubavi dajemo okvir u koji je smještena kompozicija "dozvoljenih" oblika ponašanja koji potvrđuju njeno postojanje.  Takav "copy-paste" obrazac uslovljavanja prenosimo na naše ljubavne odnose gdje se u velikoj mjeri odnos svodi na obostrana očekivanja - da će partner učiniti tačno ono što mi svrstavamo u okvir ljubavi, sve što izlazi iz tog okvira, sugeriše nedostatak ljubavi. Gdje je smješten taj okvir "očekivanja"  u sklopu naše ličnosti i kojom energijom se hrani? Koji  to segment  želi potvrdu vrijednosti  i ovisan je o njoj? To je ego - lažna platforma izvornog JA, koji se vezuje za materijalnu stvarnost - moja kuća, moj automobil, moj partner, moje dijete, moj status, moj fizički izgled,  moji osjećaji. U kompoziciji tih lažnih slika ljubav propada kao pijesak kroz sito. Polazeći iz ega,  mi automatski postajemo podložni da se prilagođavamo partneru i ispunjavamo njegova očekivanja, očekujući zauzvrat da će i on nahraniti naš ego potvrdom da nas voli i da će napuniti naše emocionalne baterije. I onda se dešava jedna greška koju činimo sebi - dolazimo u situaciju da se dobro osjećamo samo kada smo u prisustvu partnera, a život bez njega postaje nezamisliv. 

Tako počinjemo da se bavimo partnerom, nastojeći da osiguramo što čvršće temelje veze i zapuštamo sebe. Najmanje radimo na sebi onda kada nam je dobro, kada smo opušteni.. Naša priroda je takva, da najbolje učimo onda kada se suočavamo sa problemima - kako otkloniti kamen spoticanja koji nam univerzum s vremena na vrijeme baci na put. A kamen spoticanja obično biva ono što je naš um oblikovao kao nešto preko čega "ne možemo preći" ili "što nikada ne bismo podnijeli", "nikada ne bismo oprostili"  i tako se univerzum "našali" s nama i dirne u ono za što smo se najviše vezali - izvuče jednu ciglu i sruši se cijeli zid koji smo sazidali. Obično možemo čuti fraze tipa "nikada mu ne bih oprostila da me prevari s drugom ženom", ili "da me bar prevario sa boljom od mene" - zamislite koliko ima posla na takvom egu - to je energetska zapušenost koja izaziva "otvaranje". Sile univerzuma su neumoljive u svom protoku - one će se ispoljiti kao blagi povjetarac ili kao uragan. Kada partner ima potrebu za trećom osobom, moramo znati da nije energetski usklađen s nama, da postoji kamen koji je "začepio" kanal,  bilo kakav napor ili pritisak da se nešto promijeni jeste dodatno krivljenje izvornog savršenstva trenutka. Takav "problem" je jedino rješiv prihvatanjem da tako jeste, da je to savršen odraz naše unutrašnjosti, ali ako se nismo obračunali s egom, to je neizvodljivo. Alhemija ljubavi jeste formula rastvaranja kamenca nakupljenog u našim ćelijama. Trebamo znati da svaka naša ćelija jeste odraz nas samih. Ako u ovom trenutku osjećamo mržnju - svaka naša ćelija odražava hemiju mržnje.  

Mnogi ulaze u partnerstvo iz straha od samoće. Zapitajmo se -  zar smo sebi tako loše društvo? Ne možemo imati istinsku vezu sa drugima sve dok nismo u stanju u potpunosti uživati u društvu samog sebe. Sve ostalo liči na bijeg od sebe, poslije čega slijedi vraćanje sebi, obično protiv naše volje.  Prvo treba biti u ljubavi sa sobom - to je ključ uspjeha - to će nas odvratiti od koračanja krivim putevima. Ogromna je razlika - ulaziti u odnose iz aspekta ljubavi ili iz aspekta ega. 

Čemu služe veze? Veze sa drugima su naše ogledalo u kome vidimo vlastiti odraz i učimo lekcije koje nas upućuju u pravcu rastvaranja  ega i putovanja ka višim nivoima svijesti. Gdje je ego zauzeo mjesto, tu nema mjesta za ljubav. Tako mi,odbacujući "pogrešne" partnere od sebe, mislimo da smo na vrijeme progledali i reagovali kako treba. To je zabluda, kvalifikacija našeg ega.  Pogrešni partneri ne postoje, isto kao što ne postoji pogrešan odraz u ogledalu - ako je partner pogrešan, isto tako smo mi pogrešni, krivotvoreni, iskrivljeni iznutra na način kako to partner manifestuje spolja.  Sama definicija "pogrešnog partnera" zapravo podrazumijeva stanje u kome nisu zadovoljena očekivanja našeg ega, nakon čega se mi povlačimo iz igre ne sluteći da smo preskočili nešto važno, a to je uvid u osobnu unutrašnjost - otkud zapravo nama takav partner, čime smo ga privukli. Ako je on emocionalno nedostupan, to je samo odraz naše vlastite zatvorenosti koja je vjerovatno posljedica odnosa sa ocem iz ranog djetinjstva. Kroz vezu sa emocionalno nedostupnim partnerom mi nastojimo da slomimo očevu aroganciju i zadovoljimo neutaženu želju za bliskošću i u takvoj vezi mi preuzimamo ulogu djeteta, a velika je vjerovatnoća da će se ponoviti isti oblik    povrijeđenosti i odbacivanja. Naš fizički razvoj ne podrazumijeva i emocionalni rast, već nas samo razvija u bolje glumce, oklopljene ljuskom, što jači ego - to smo društveno prihvatljiviji. Tako smo i razvili poriv za fasadiranjem stvari. 

Kada partner učini ono od čega strahujemo - prevari nas -  zašto se tada sruši naš svijet - većina ne bi znala da objasni.  Tu se zapravo ruši zid naših uvjerenja i neodrživih fantazija  uma koje su zapravo cijelo vrijeme smetnja za ljubav. Sve ono što je smetnja na putu ka izvoru - ego, fantazija, znanje, mišljenje -  sve se to mora srušiti. Ali, problem nastaje onda kada mi ne prepoznamo priliku, već preuzimamo patnju koju produžavamo unedogled. Najveći problem je oprostiti, te i dalje "voljeti" (iako se ne voli umom!) partnera koji nas je "povrijedio". Ali, izvor je uvijek sakriven najtežim kamenom i svjetlost izranja u trenutku kada se čini da je najveći mrak. Kada  se  riješimo fantazija uma i prepustimo jastvu koje je svuklo ogrtač ega, mi shvatamo da nema šta da nas boli niti vezuje za aspekte "prevare", "povrijeđenosti" i drugih kvalifikacija ega koji nema uvjete trajnog opstanka, jer je egu konstantno potrebno vezivanje za određeni aspekt vrijednosti i moći, što je zapravo čista negacija ljubavi. Zapravo, kad god nešto oprostimo, naš ego padne stepenicu niže, a naš spiritualni nivo poraste za stepenicu više, a to su stepenice koje nas udaljavaju od ega a približavaju ljubavi. Ako smo u stanju preći preko najvećeg iskušenja i "odgurati" kamen sa izvora, pronaći svjetlo u najvećem mraku,  mi jednostavno postajemo ljubav i gledamo je očima kojim ona posmatra nas.

Uloga zvuka u iscjeljivanju

Sve što postoji u univerzumu ima svoju specifičnu frekvenciju i emituje zvuk. Priroda emituje različite zvukove koje naša čula ne registruju, dok na grubljem nivou mi stalno registrujemo buku i zvuke raznih mašina, automobila, kućanskih aparata, zvonjavu telefona i razne pjesme koje su sve manje ljubavne, a sve više usklađene sa najnižim, da ne kažem animalnim nivoima ljudskog bića, u kojima je poenta na seksu, prevari, fizičkim strastima, novcu, alkoholu, skupim automobilima uz prigodne izvođače koji ispod svojih silikonskih maski emituju toliku količinu patetike, ostavljenosti, prevarenosti, povrijeđenosti, osvetoljubivosti, egoizma...Takav energetski obrazac zatomljuje istinsku potrebu za ljubavlju koju ima svako od nas, što u suštini predstavlja vezu sa Bogom, jer mi s njim nismo povezani preko svog posjeda i novčanika, već onim što nosimo u srcu.  U takvom energetskom okruženju ljudi su postali jako nesretni i depresivni, psihički nestabilni, nervozni i emocionalno prazni i zatvoreni. Kao laici, u trci za svakodnevnim obavezama, mi ne obraćamo previše pažnje na tu negativnu silu, već joj se predajemo i ostajemo nezaštićeni i prepušteni tamnoj kiši energetskog otpada. S obzirom da je srce naša  centrala preko koje se spajamo sa univerzumom, sav taj otpad se transformiše u različite emocionalne obrasce i deponuje preko srčane čakre. Mi ga poput usisivača uvlačimo u svoje energetsko tijelo i ono tamo ostaje toliko dugo dok ga ne očistimo iz svog tijela, ili dok ne postane hrana našim ćelijama koje s vremenom tijelo dovode u stanje bolesti.

Negativne zvučne vibracije stvaraju emociju straha i oslabljuju naše energetsko polje, te pod pritiskom takvog tereta mi tonemo svakim danom dublje i suočavamo se sa raznim njegovim manifestacijama u obliku negativnih misaonih obrazaca, fobija, stresa, depresije, osjećaja težine, slomljenosti, emocionalne i psihičke inhibiranosti, bolesti, neuspjelih emocionalnih veza, neispunjenih ciljeva. Kada se naš energetski nivo toliko "spusti" on doseže nivo podzemlja (pakla) gdje se naša (nesvjesna) psihička energija vezuje za najniže astralne energije i otpad. 

Koliko nas uopće obraća pažnju na melodičnost glasa i kakve tonove uglavnom koristimo pri komunikaciji? Uglavnom komuniciramo brzo, odsječeno, preglasno, pregrubo, pa i agresivno, koristeći terminologiju ega, nastojeći da sve prilagodimo osobnoj vrijednosti i koristi, a pri tome se snažno oklopljujemo i branimo od, ne daj bože izljeva kakve emocije, nježnosti ili otkrivanja drugima koliko nam je stvarno loše, koliko smo prazni, nezadovoljni, koliko imamo potrebu za ljubavlju....U takvom stanju srce ostaje pod teškim katancem, a naš emocionalni vrtlog usporen, zaustavljen, zanemaren...kao "u današnje vrijeme ljubav nije prioritet...ima mnogo prečih stvari...obaveze, posao, djeca,  finansijski problemi" - što je ustvari najveća laž kojom pritišćemo i gušimo ono najvažnije u univerzumu - ljubav kao izvor života i stvaralačku energiju. 

Ne možemo ni pojmiti koliko naš glas ima iscjeljujuće dejstvo, ako dolazi iz srca, ako riječi izgovaramo smireno, odmjereno, melodično i s ljubavlju. Šamanska mudrost kaže da je zvuk jedan od ključnih iscjeljujućih faktora, oni pjevaju icaro -  iscjeljujuće pjesme koje oslobađaju blokiranu energiju. U svim oblicima duhovnog iscjeljivanja koristi se zvuk - isto tako, molitva ima veoma jak, oslobađajući uticaj na  blokirane podsvjesne sadržaje.  Poslušajmo kako zvuči icaro:

Neko je u šali rekao: ne postoje zdravi ljudi, postoje samo nepregledani, jer je činjenica da smo skloni vući bolest sve dok ona ne izađe na površinu u svom najbolnijem obliku. Ali smo generalno, zaista bolesni - bolest je energetsko stanje, poremećaj energije koji je posljedica nedostatka ljubavi kao jedine sile koja pokreće proces samoiscjeljenja.  Zapitajmo se šta (energetski) bolesna osoba može privući u svoj život, osim onoga što već ima u sebi. Tu pronalazimo istinu u onoj staroj narodnoj izreci "para na paru..." ili "kud ce kuga neg' na svoju majku", sjeme se s vremenom razvija u plod i kada ugleda svjetlo dana mi imamo konačan rezultat onoga u što smo ulagali energiju. Ako smo energiju uložili u stanja straha i negativna očekivanja, kad-tad ćemo ugledati izdanak, plod na svjetlu dana u vidu bolesti, depresije, neimaštine, loših odnosa i sl. Depresija je najbolji znak da smo zaglavljeni u "kanalizaciji". Neke osobe (u današnje vrijeme je to sve češći slučaj), kada energetski padnu toliko nisko, potpuno gube kontrolu nad svjesnim dijelom svoje ličnosti, gdje se razuzdava onaj nesvjesni nivo gdje je zakrpljen astralni otpad i u takvom stanju se čine  zločini nezamislivi svjesnom umu.

Zato svoje nervoze i depresivna stanja ne trebamo smatrati bezazlenim, već moramo znati da su duboko ukorijenjeni u energetskoj matrici koja je hrani. 

Deset ključeva za aktivno vladanje

Dragi moji, želim vam sretnu i uspješnu novu 2013. godinu...

1. Slušajte mudrost svog srca, koje se ispoljava putem signala ugodnosti i neugodnosti. Kad birate određeno ponašanje, pitajte svoje tijelo "kako se osjećaš povodom ovoga?", ako vaše tijelo pošalje znak fizičkog ili emotivnog stresa, budite pažljivi. Ako vaše tijelo šalje znak odobravanja i udobnosti, onda nastavite.

2. Živite u sadašnjosti, jer je to jedini trenutak koji imate. Obratite pažnju na ono što je ovdje i sada. Prihvatite u potpunosti ono što dolazi, kako biste mogli da ga procijenite, nešto naučite, a za tim nastavite dalje. Sadašnjost je takva kakva treba da bude. Ona odražava vječite zakone prirode koji su vam nametnuli upravo ovu misao, upravo ovu fizičku reakciju. Taj momenat je ovakav kakav jeste zato stoji univerzum takav kakav jeste. Nemojte da se borite protiv vječitog toka stvari; umjesto toga, budite jedno sa njim.

3. Nađite vremena da budete tihi, da meditirate, da smirite unutrašnji dijalog. U trenucima tišine, shvatite da prepoznajete svoj izvor čiste svjesnosti. Obratite pažnju na unutrašnji život tako da vas vodi intuicija, a ne spoljašnje interpretacije o onom što je dobro i što nije dobro za vas.

4. Napustite svoju potrebu za spoljašnjim dokazima. Vi sami ste sudija za ono što je dobro za vas, i vaš cilj je da otkrijete beskonačnu korist u sebi, bez obzira šta drugi misle. Velika sloboda leži u ostvarenju

ovoga.

5. Kad primijetite da reagujete bijesno ili se suprotstavljate bilo kojoj osobi ili prilici, shvatite da se borite sami sa sobom. Izražavanje otpora je odbrambeni mehanizam nastao usljed starih rana. Kada se oslobodite tog bijesa, izliječićete sebe i uključićete se u tok univerzuma.

6. Znajte da svijet "tamo negdje" reflektuje stvarnost "ovdje". Ljudi na koje suviše burno reagujete, bez obzira da li s ljubavlju ili mržnjom, su projekcije vašeg unutrašnjeg svijeta. Ono što najviše mrzite je onošto najviše poričete u sebi. Ono što najviše volite je ono za čime najviše čeznete. Upotrebite ogledalo odnosa da biste upravljali svojim razvitkom. Cilj je potpuna samospoznaja. Kad to dostignete, ono što najviše volite automatski će biti tu, ono što vam je najmrskije će nestati.

7. Otklonite breme presuđivanja osjećaćete se mnogo lakše. Presuda određuje kao dobre ili loše situacije koje jednostavno jesu. Sve se može razumjeti i oprostiti ali kad presudite, vi odbacujete razumijevanje i prekidate proces učenja da volite. Osuđujući druge, vi reflektujete nedostatak sposobnosti da sami sebe prihvatite. Zapamtite da svaka osoba kojoj oprostite doprinosi ljubavi koju gajite prema sebi.

8. Ne zagađujte svoje telo otrovima bilo putem hrane, pića ili negativnih emocija. Vaše tijelo je više nego sredstvo za održavanje života. Ono je vozilo koje će vas nositi na putu vašega života. Zdravlje svake ćelije direktno doprinosi da se dobro osjećate, zato što je svaka ćelija tačka svjesnosti koja sadrži polje svjesnosti da ste to vi.

9. Zamijenite strahom motivisano ponašanje sa ljubavlju motivisanim ponašanjem. Strah je proizvod memorije koja boravi u prošlosti. Sjećajući se onoga što nas je pogodilo prije, mi usmjeravamo našu energiju da bismo bili sigurni da se stara patnja neće ponoviti. Ali pokušavajući da prošlost nametnemo sadašnjosti nikad nećemo odagnati strah od toga da budemo povrijeđeni. To se dešava samo kada nađete sigurnost sopstvenog bića, a to je ljubav. Motivisani istinom, koja je u vama, možete se suočiti sa bilo kojim strahom, zato što vaša unutrašnja snaga ne preza od straha. Razumite da je fizički svijet samo ogledalo dublje inteligencije. Inteligencija je nevidljivi organizator materije i energije, i kako deo te inteligencije obitava u vama, vi sudjelujete u organizirajućoj snazi kosmosa. Zato što ste neodvojivo povezani sa svim, ne možete sebi da dopustite da zagadite vazduh i vodu na planeti. Ali na dubljem nivou, ne možete sebi da dopustite ni da živite sa zagađenim umom, jer svaka misao ostavlja utisak na cjelokupno polje inteligencije. Živjeti u balansu i čistoći je najviše dobro za vas i za zemlju.

10. Život je kreativan poduhvat. Postoji mnogo nivoa kreacije i samim im mnogo nivoa za moguće vladanje. Biti apsolutno živ, ne suditi i prihvatati sebe je vrhovni cilj, ali veoma je bitno djelovati iz koncepta cjeline. Pošto društvu nedostaje vizija kraja puta, eminentni psihijatar Erik Erikson se jada: "naša civilizacija u suštini ne podržava koncept cjelokupnog života." nova paradigma daruje nam takve koncepte, ujedinjavajući tijelo, um i duh. Godine koje slijede trebalo bi da budu vrijeme u kom će život postati cjelina. Krug se zatvara i svrha života se ispunjava. U ovom cilju, aktivno vladanje nije samo način da se doživi ekstremna starost - to je put do slobode.

Dodirnimo nebo

Foto: DeviantART

Hermesov zakon kaže - kako gore, tako dole. Svemir (makrokosmos) je neograničen prostor. Čovjek (mikrokosmos) je isto tako bezgraničan u svojoj mogućnosti širenja. Međutim, čovjeku je  um postao najveća zamka i smetnja ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora.  Um je stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopšte inteligencije svemira i prenosi ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce. Kada je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma sa obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom isključuje srce. Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli hiljadu razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje, te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog uma. Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju. Mnogi od nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo samo mogli da srušimo barijere uma, dodirnuli bismo nebo - kao što kaže jedna misao:

"JEDINO SRCEM 

MOŽEMO DOTAKNUTI NEBO!" 

(Rumi)

Ljubav u okovima

Ljubav koju mi poznajemo je bolest, trgovina - daš ti meni, dam ja tebi, i klackamo se stalno prebacujući "robu" s jedne na drugu stranu, uvijek je u opticaju ista energija koja brzo postaje ustajala. Zato ostajemo uskraćeni i neispunjeni. Mi ljubav tretiramo kao platežno sredstvo za ono što nam je partner pružio ili za ono što smo mi njemu pružili, pa je doziramo u zavisnosti od situacije i kalkulišemo, manipulišemo, uskraćujemo kada partner nije zaslužio da ga volimo, i što je najgore, s vremenom se takva ljubav potroši kao što se potroši kredit. To se događa zato što za 2-3 godine oboje postanemo dva dresirana kučića koja nauče pomoću kojih trikova će dobiti kost a kada će ista biti uskraćena. Tu se hrani samo ego i treniraju odbrambeni mehanizmi. Kada kažemo da nas je neko povrijedio, on je ustvari dirnuo naš ego zbog čega se ubijamo od tuge reagujući kao ranjena zvijer. Gdje ima ljubavi tu nema ega, nema odbrane, nema prosuđivanja i ravnanja prema onome što "nam" je partner učinio, sve što on čini ne može narušiti našu ljubav prema sebi jer ne čini ništa nama i mi nemamo ništa s tim. On to itekako osjeti, jer mi prije svega komuniciramo energetski i čim nema otpora našeg ega i uma, nema ni izazova da on juriša na naše odbrambene barijere. U suštini, žena ne treba da oponaša muškarca, kada god je agresivna, dominantna, demonstrira moć i želi da mu parira, on u njoj vidi protivnika sa kojim nastoji da se obračuna kroz demonstraciju svoje moći i izdržljivosti. Kao što kaže jedna poslovica: "muškarac je najslabiji kada mu lijepa žena šapuće na uho kako je jak". 

Partner uvijek dolazi u paketu sa našim strahovima i ciljano puca u našu ahilovu petu, tamo gdje smo najranjiviji. Baš ono sa čime se nikako nismo u stanju suočiti, npr. prevara - to je kao kada oblačimo najlon čarapu za situaciju kada treba da blistamo, ono što najmanje želimo u tom trenutku obično se desi - odjednom krene žica na čarapi i pokvari nam veselje. Mi smo raspoloženje vezali za spoljni faktor i  odabrali opciju da smo sretni samo u situacijama u kojima smo izbjegli očekivano razočarenje ili obrnuto, nesretni smo kada se obistini ono čega se plašimo. Kada imamo strah od nekog oblika partnerovog ponašanja, mi stalno živimo u iščekivanju da se to desi. Ako smo odabrali strah od prevare, dozvali smo je pred vrata, a ljubomora je specijalitet kuće po tom pitanju. Metaforički rečeno, ljubomorom samo povlačimo žicu na čarapi i potenciramo, ubrzavamo svoje očekivano razočarenje u partnera. Upravo tako, ljubomora je znak da očekujemo negativan ishod i da ćemo nesvjesno učiniti da do njega dođe, a kada se partner upusti u prevaru, mi jedva dočekamo da kažemo "znala sam da će do toga doći, nisam ja uzalud bila ljubomorna". Ustvari, ljubomoru emituje partner koji želi da je voljen, onaj kome nedostaje ljubavi prema sebi. Nedostatak ljubavi prema sebi djeluje odbojno na partnera, jer druga bića privlači ideja da bi se mogli ogrijati uz našu ljubav, ali kada naiđu na ugašen plamen, oni odlaze. 

Sa nedostatkom ljubavi mi postajemo kolekcionar loših iskustava i sve se manje možemo prisjetiti trenutaka kada smo bili sretni. Kada prema partneru ispoljimo svoja očekivanja zasnovana na temeljima straha, mi se ponašamo kao sreski poreznik i on stalno osjeća da nas ima na teretu i da ima neku obavezu i dug prema nama. U jednom trenutku mu svugdje postaje ugodnije i ljepše nego sa nama, čim se pojavimo u njegovom vidokrugu on postaje svjestan svojih ograničenja, kao ptica sklopljenih krila. Trebali bismo ga pustiti da leti širom raširenih krila, neka nam se svaki dan iznova vraća i neka to bude izbor njegove slobodne volje. Da bi se partner imao odakle vratiti, prvo treba otići - potrebna je distanca i ne trebamo se plašiti da mu je dopustimo, neka ona bude ispunjena povjerenjem i ljubavlju jer će mu to biti orijentir, unutrašnji kompas. Mi zapravo u početku veze imamo jako razvijen taj mehanizam, ali ga naši strahovi s vremenom zaustave, pa kormilo preuzmu nepovjerenje, ljubomora i posesivnost, želja za posjedovanjem i kontrolom. Tako veza polako postaje kavez iz koga je ljubav davno pobjegla.