Preplitanje karme

Naši se putevi kroz život ukrštaju sa putevima drugih ljudi, počev od naših roditelja, sestara, braće, djece pa do ljubavnih i bračnih partnera. Karmička učenja kažu da se uvijek susrećemo sa istim dušama, samo pod različitim maskama i različitim ulogama. Dokle god duša prolazi kroz ciklus fizičkog utjelovljenja ona ima neki teret, dug, obavezu - nije u potpunosti slobodna. Kroz interakciju sa drugima nam je data prilika da se oslobađamo okova karme ili da ih još više stegnemo oko sebe.

Karma nije ništa drugo do posljedica djela koja smo radili iz nedostatka ljubavi i nepovezanosti sa njenim izvorom. Kroz nedostatak ljubavi, mi smo svjesno ili nesvjesno povređivali druge, ili su to oni činili nama. Sada se srećemo u banci karme kako bismo razriješili zaostale kredite, sve po Zakonu koju je isti za sve. Karmički zapisi su pohranjeni u akaši (memoriji univerzuma) koja nije dostupna našem svjesnom umu. Ali, mi možemo putem emocija i osjećaja koje drugi izazivaju u nama, prateći ih kao unutrašnji kompas, spoznati razloge našeg spajanja i lekcije koje trebamo savladati. Kada neki odnos ispuni svoju svrhu, on prestaje, osoba se udaljava iz našeg života. Sa određenim osobama imamo jako negativan kurs, i pored kurtoazije i ljubaznosti postoji neko trenje, nelagoda i napor u konverzaciji, te olakšanje nakon što se takva osoba udalji iz naše blizine. 

Međutim, ne bismo trebali zanemariti postojanje takvih emocija i njihovo prisustvo u nama. Izvor takvih emocija nije ni u kome drugom, već unutar nas.  Neko se samo pojavio i uzburkao mulj i nečistoću u dubini našeg bića. Otkud nama ta nečistoća? Od potisnutih i neprerađenih negativnih iskustava i neželjenih emotivnih stanja straha i bola. Svi ljudi su nači učitelji koji imaju nezahvalu ulogu da nam ukažu na potisnute otrove kojih se grčevito držimo i koje smo stegli svim svojim bićem u našim ćelijama, mišićima, krvnim sudovima. Naše kompletno tijelo, mišići, izraz lica i očiju oslikavaju naš duh i našu unutrašnjost. Postoje i drevne tehnike čitanja lica iz koga se može ocijeniti nečiji karakter i sklonosti - kakve su nam usne, kakav nam je oblik obrva, očiju brade - takav nam je karakter.

Prvi naš kontakt sa nekom osobom odvija se na vizuelnom nivou pa najčešće bivamo privučeni upravo takvim karakteristikama, ali do privlačenja ustvari dolazi na sasvim drugom, podsvjesnom nivou, gdje dolazi do čitanja podsvjesnih karmičkih zapisa. U biti, naš karmički zapis "prepoznaje" ono što je u određenom trenutku za nas neophodno kako bi se odmotao i očistio dio karme. Istovremeno se očitava i karmički zapis druge osobe i tako dolazi do spajanja, odnosno ulaska u odnos. Naši ljubavni odnosi uglavnom počinju zaljubljivanjem kroz koje se trudimo ispoljavati što bolje osobine i to ustvari nismo mi, nije naše pravo ja. Tu se u suštini ne dešava ništa što je bitno za naš rast i razvoj. Bitne stvari se dešavaju prilikom prvog sukoba. To su trenuci zlata vrijedni. Kada se desi prva ljubomora, trebamo se zapitati: "Otkud meni ovaj osjećaj? Šta ja to nosim u sebi?" Nije dovoljno samo potisnuti mulj i čekati da se ponovo umiri i utiša, kako bi izgladili situaciju. Potrebno je odmah raditi na tome da se smjesti taj lutajući fragment koji nije integrisan i koji traži svoje mjesto u mozaiku. Takvi fragmenti predstavljaju slabe karike naše ličnosti. Mi smo na primjer nekada u djetinjstvu doživjeli odbacivanje i u tom presudnom periodu došlo je do otcijepljenosti jednog dijela ličnosti koji je postao magnet za privlačenje istih emocija, tako se s vremenom naša ličnost ispolariše i iscijepa (dezintegriše) poput razbijene posude, gdje svaka krhotina predstavlja zaseban magnet određenog emotivnog iskustva straha, bola, mržnje, ljubomore i sl.,  dok jedan dio nas u određenom procentu nastavi da funkcioniše stabilno. Taj stabilni dio mi forsiramo u odnosu sa drugima do određene mjere, ali čim ponašanje partnera izađe iz okvira funkcionisanja našeg stabilnog dijela, čim nismo u stanju da razumijemo neki njegov potez, mi se rasipamo i prebacujemo na rasute fragmente straha, odakle naš um crpi svoja ubjeđenja. 

Partner zapravo samo izvršava ulogu i nastoji da pokrene raspadnute dijelove ne bi li se poput puzli posložili u jednu cjelinu i stvorili mozaik naše ličnosti. Zapravo, na cjelovitim dijelovima naše ličnosti nema posla, to je dio kuće koji je osposobljen za stanovanje. Ali, postoje dijelovi krova koji prokišnjavaju, postoje prozori (vrata percepcije) koje treba očistiti i izmijeniti i to je dio kuće na kome treba raditi.  Ali, mi to ne razumijemo, nas to pogađa i boli jer u tome vidimo partnerovu namjeru da nas povrijedi. Partner je samo majstor koji je došao da popravi ruševne dijelove nas. Šta je tu karmičko? Najviše karmičko od svega jeste proživljavanje određenih emocija, mi gradimo odnos sa osobom koja je u nekoj daljoj prošlosti isto osjećala zbog nas. Mi smo je na isti način "povrijedili", odnosno "razbili" smo je na komade i stvorili negativna iskustva, ali odnos nikada nije dovršen do kraja, uvijek je dolazilo do prekida bilo smrću ili na neki drugi način. Bit karme nije da se vrati milo za drago niti da se neko kazni, već da se osobe ujedine u bezuslovnoj ljubavi i duhovnoj cjelovitosti. Naučiti da djelujemo iz ljubavi i postati jedno - jer ja sam partner i partner je ja. On je taj otkinuti dio. I svaka osoba (ono što je u njoj) predstavlja po jedan otkinuti dio, kao kada kap otmemo od okeana. Ja sam i kap (ja) i okean (svi ljudi), cijeli okean je sadržan u jedno kapljici.  Dokle god se odnos ne iskristališe na tom nivou, osobe će se sretati u raznim životima i u različitim ulogama. 

Kako postajemo snažniji

”Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali je imao krhko tijelo  i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti. Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu...Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bismo postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bismo mogli letjeti.

Tražio sam...

Tražio sam Snagu . . . I Bog mi je dao Poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam Mudrost . . . I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam Bogatstvo . . . I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražio sam Hrabrost . . . I Bog mi je dao Prepreke koje je trebalo svladati.
Tražio sam Ljubav . . . I Bog mi je dao Ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam Usluge . . . I Bog mi je dao Prilike.

“Nisam dobio ništa od onog što sam tražio...... ali dobio sam sve što mi je trebalo."
"Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati."

(Poučne priče - Charles Shultz)

Zamke uma

Naš um predstavlja jedan sloj svjetlosne mreže u našem energetskom polju. U toj mreži "zakačeni" su mnogi mentalni i emotivni utisci. Oni su obično negativni. Zašto se trenuci radosti i istinske sreće ne zaustavljaju u toj mreži? Zato što su to razriješeni energetski talasi koji se prirodno rastapaju u jedinstvo sa univerzumom. Njih doživljavamo kao prirodna stanja, jer oni to i jesu. Priroda pulsira emocijom radosti. Ali, činjenica je da smo mi rijetko u tom nekom prirodnom stanju. Obično pronalazimo razloge za negativna emotivna stanja.

Naša mentalna mreža ima svoj elektricitet, frekvenciju, magnetizam. Iz naših iskustava stalno šaljemo nove valove energije koji uvijek imaju frekvenciju jednog od četiri emotivna stanja - strah, ljutnja, tuga ili radost. Strah je crne boje ("crne misli"), ljutnja je crvena, tuga je siva,  radost je u toplim nijansama narandžaste i žute koja miješanjem sa plavom odlazi u zelenu (boja srčane čakre i boja prirode, mira i harmonije). Tako se i talasi koje emitujemo prelijevaju u istim bojama. Božanska iskra svijesti u nama isijava blještavu brilijantno-bijelu svijetlost.  Svaka tamna boja ima u sebi prisustvo crne i upućuje na uzdržanost, strah i prisustvo ideje smrti, dok je bijelo simbol anđeoske čistoće. Zato nije poželjno da smo okruženi tamnim i sumornim bojama, jer naša mentalna mreža preuzima vibracije sa kojima dolazi u kontakt. Zapitajmo se koje boje volimo a koje ne. Ako ne volimo narandžastu boju, mi nismo spremni da se otvorimo za životne radosti i zadovoljstva, to znači da je naša mentalna mreža puna straha koji nam to ne dozvoljava.

Kada mi stvorimo neku misao ili želju, ona će poput talasa nastaviti da se kreće kroz našu mentalnu mrežu. Kako ti kanali nisu prohodni, zbog zaustavljenih, nerazriješenih konflikata, koji "čekaju" na rješavanje, tako će naš talas da se odbije o takve čvorove i da se vrati sa porukom "ova želja ne može biti ispunjena" ili bilo kojim drugim negativnim sadržajem. Tako mi svoje želje uopšte i ne emitujemo univerzumu jer one ostaju zaglavljene u našem unutrašnjem konfliktu. Često nam se desi da se neke situacije stalno ponavljaju. To su konflikti koji su u statusu "čekanja", kada ih razriješimo, razvežemo i pročistimo kanale svjesnosti, situacije će prestati da se ponavljaju. Neke želje se vrate sa porukom tuge, neke sa porukom straha - to je samo znak da su se odbile o zaglavljeno iskustvo tuge ili straha unutar mentalne mreže i da prvo ta iskustva treba očistiti da bi se misao prostirala u beskonačnom ritmu svog vala.

Cijeli svijet je u mreži - mreža meridijana, internet mreža, telekomunikacijska mreža, elektro-energetska mreža, pa do čovjeka koji je jedna svjetlosna mreža puna utisaka i informacija. I baš je to lijepo Šervud opisao u svojoj knjizi "Prevladavanje karme" - mi smo zgrada kojoj čakre daju električnu energiju. Kod većine nas, to se svjetlo na pojedinim spratovima jedva nazire, zato što nas je iskustvo straha navelo da pogasimo svjetla i živimo u mraku koji održava u životu emociju straha.

Mi nesvjesno, iz potrebe da upalimo unutrašnja svjetla, pravimo blještave zgrade, kule i dvorce, a unutar sebe ostajemo zamračeni. To je samo poruka našeg kreativnog duha koju trebamo razumjeti. 

Karmički sedimenti

Sve što nam se dešava u životu svodi se na četiri osnovna nivoa emocija: strah, ljutnju, tugu i radost. 

Sva negativna i nepoželjna emotivna stanja predstavljaju karmu. Kada god smo u stanju straha, ljutnje ili tuge, mi proživljavamo karmu. Ona se očituje kroz srčanu čakru koja ima svoj ženski polaritet (s prednje strane) i muški polaritet (sa stražnje strane), stvarajući grčenje mišića, bol i osjećaj tereta. Stezanje u grudima nije ništa drugo nego suočavanje sa bolnim emocijama koje emituju nakupine karme. 

Ponekad ipak osjetimo i radost. To je iskra svjetlosti koja je u svima nama i koja na kratko uspije probiti karmičke okove, koji se za kratko vrijeme ponovo stegnu i potisnu taj trenutak radosti. 

Mi isijavamo različite frekvencije svjetlosti koje predstavljaju našu auru, i taj svjetlosni omotač rezonira sa frekvencijom naše svjesnosti i zdravlja. Aura je nekvalifikovana energija, svijest, dok karma predstavlja kvalifikovanu energiju koja je prošla filtere našeg uma i ega. Zrak koji udišemo je takođe nekvalifikovana energija - čisto jesam, ovdje i sada. Unutar nas, u srčanoj čakri, nalazi se izvor svjetlosti (svijesti). Tu je i "ljuska od jajeta", karmički okov naših iskustava, predaka, odnosa sa drugima i svih oblika memorije koja ometa naš pristup toj iskri svjetlosti. Kada nešto odlučimo umom, ti "ometači" se odmah pobrinu da se to ne spusti do srca i svaku našu namjeru uhvate i stegnu u taj obruč. Tako nastaje patnja, kao posljedica neispunjenih želja, dok se ta iskustva deponuju i stvaraju zgrčenost tijela i srca. Svaki naš trenutak radosti tako biva zarobljen karmom i mi na kraju prestajemo osjećati radost jer smo unaprijed stvorili utisak da je patnja jedino realno i dostupno stanje. Postajemo osoba koja se sve manje smije i raduje. U takvoj situaciji, mi puštamo razna nefizička bića da se zalijepe za nas. Mnogi tada posumnjaju u magiju, da im je neko drugi "napravio nešto" i omeo sreću, pa odlaze vidovnjacima, iscjeljiteljima, gatarama, sveštenicima i sl. Općenito, prisustvo tih astralnih priljepaka i karmičkih nakupina upućuje na  nešto što ometa procese mišljenja i napretka, pa će većina tih "isjeljitelja" reći: "uh, što ti imaš nešto jako na sebi" i tako će uzeti ogromne pare da to "skine", ali osoba neće osjetiti nikakav napredak, osim onaj na sugestivnom nivou, pa će se prvih sedam dana osjećati bolje, a kasnije će se karma još snažnije "zaletjeti" u nju. Možemo mi tako cijeli život provesti kucajući od vrata do vrata, ali slaba je nafaka od toga. Da bismo uopće postali osjetljivi na prijem takvih energija, mi moramo imati magnet u sebi koji to kupi poput metalne piljevine. A magnet je "nesretan" karmički  model i puno karmičkog sedimenta. Zato se toga i sjetimo tek kada smo bolesni, kada nam brak pada u krizu ili smo izloženi nekoj drugoj vrsti gubitaka. Kada smo u stanju radosti i sreće, takve stvari su nam u najmanju ruku "smiješne". 

Sve je to poput žica na violini - ako povučemo jednu žicu ona će stvoriti zvuk, istovremeno će se oglasiti isti zvuk sa druge violine, dakle zatitraće ona koja je na istoj frekvenciji, druge će ostati mirne. Tako mi "padamo" u karmu, na isti način. Ako se oko nas desi epidemija neke zarazne bolesti, nećemo svi nastradati. Nastradaće samo oni koji su karmički rezonantni, a najviše oni koji se predaju osjećaju straha. Strah je najgora manifestacija karme. Zato skoro nijedan ljekar ne oboli u epidemiji iako dođe u dodir sa masom oboljelih, jer jednostavno ne aktivira mehanizam straha, ne reaguje na tu vibru, ostane miran. 

Farmaceutska mafija vrlo dobro zna, kada čovječanstvu pošalje neki virus proizveden u svojoj laboratoriji, da će najbolje kroz rezonanciju straha taj virus doprijeti do ljudi i postići željeni efekat, zato prvo krene sa ubitačnom propagandom i zastrašivanjem, sugestivnim plasiranjem simptoma bolesti. Svi oni, koji su na niskim energetskim valovima, će nesvjesno "hvatati" signale koji će "narediti" da osjete bolest. Ne kaže se uzaulud, smijeh je lijek za sve. Smijeh podiže frekvenciju i automatski blokira prolaze negativnoj energiji. Ljutnja, strah i bijes otvaraju prolaz za niže entitete i astralne priljepke, negativne sugestije, uvjerenja i sl.

Tako djeluje i karma, koja najlakše izvršava svoju zapovijed onda kada se predajemo stanju crnila i beznađa. Potrebno je samo dovoljno dugo ostati u stanju konflikta i onda je svaka bolest "dobro došla" u naš svijet.  I zato, umjesto "smijeh je lijek za sve" ja kažem "svjetlost je lijek za sve", a to je iskra svjetlosti u nama kojoj moramo dopustiti da sija i širi našu auru, dajući joj čiste i blistave boje zdravlja i radosti. U tom kontekstu, može se reći da je naša aura "borac" protiv karme - ono što hranimo to će ojačati i pobijediti. Zato se često trebamo prepuštati vibracijama nekvalifikovane, nemanifestovane energije - disanju i meditaciji, sve dok naša svijest ne ojača dovoljno da nauči raspoznati kada nastupa djelovanje karme i kako da ostane mirna na taj val. Zamislimo jednostavno, da se taj val odbija o nas, a mi ostajemo nepomični i jaki, branimo se smijehom, a val postaje sve slabiji. Karma će uvijek biti tu prisutna, jer je ona uslov našeg fizičkog utjelovljenja, ali mi možemo vježbati njeno prevladavanje i konačno njeni efekti će biti neznatni. 

Sjetimo se situacije, kada nas neko provocira, a mi reagujemo, ljutimo se, a taj neko uživa, pa sve više pojačava intenzitet provokacije da nas "uništi", dok se mi razjedamo od bijesa. Sjetimo se sada situacije, kada na nečije provokacije ne reagujemo, samo mu se nasmijemo u lice, taj neko - ne da se povuče, nego dobije neočekivani udarac, pa se vrati veoma slab. Na kraju će da nas poštuje i neće nas "dirati" iako će i dalje biti tu, ali da bismo mi postali "nedodirljivi" trebamo svojim ponašanjem, mislima, djelima, osjećajima stvarati konstantno takvu vrstu energije na osnovu koje će drugi znati "s kim imaju posla". Najlakše je udariti na "slabe", a tako i karma radi. Što smo jači u auri, u osviještenosti - to smo više nedodirljivi za karmu. 

Pogledajmo ovaj ciklus izlaska pileta iz jajeta:

Naša svijest je pile, a karma je ljuska oko nas. Kada smo slabi, sitni i neosviješteni, karma ima jako veliki uticaj na nas i mi ne poznajemo ništa drugo osim tog okruženja. Sa širenjem svijesti, karma nam postaje tijesna. Na kraju smo spremni da je prevladamo. Jako je važna činjenica da niko, ali baš niko, ne može nas "spolja" otvoriti i razbiti naše karmičke okove, jer na to nismo spremni. Kada naša svijest sazri, mi ćemo to učiniti sami jer je to jedino moguće. Sve ostalo može biti prijevremeno, nešto na što nismo spremni u datom momentu. Zato se određeni učitelji i knjige pojavljuju u našem životu baš u pravom trenutku. Mi godinama možemo imati neku knjigu u polici, ali ćemo je pročitati tek onda kada naša svijest bude spremna da se proširi za taj milimikron znanja. Ali, svo znanje je oduvijek unutar nas, skriveno iz raznih velova.  Knjige i učitelji su odraz u ogledalu, jer  nekvalifikovana svijest (izvorno znanje) treba ogledalo da bi se mogla ispoljiti, a mi idemo stepenicu po stepenicu...kada otvorimo sve brave i dođemo do izvora (sopstva) više nam nije potrebno ogledalo. Kako se otkrivaju velovi svijesti jedan po jedan, tako se istanjuju karmički slojevi i njihovi uticaji. Mada, to nećemo postići čitanjem knjiga koje odzvanja na logičkom nivou, već svjesnom primjenom principa svjesnosti u svakodnevnom životu, zato uvijek treba povući vrpcu koja će podići zavjesu (tajnu), a ne samo doći do nje i postati svjestan njenog postojanja.

Bolest kroz sistem spojenih posuda

Svaki problem je istovremeno i rješenje! Priroda nastajanja bolesti nosi i prirodu njenog iscjeljenja. Bolest ima u svojoj pozadini mentalno uznemirujući uzorak koji projektuje prema tijelu mentalne bakterije bijesa i straha, to je šema koja se uspostavlja prije fizičkog nastajanja bolesti. 

Kada s nekim dijelimo život, mi osim fizičke bliskosti uspostavljamo i bliskost na svim ostalim nivoima, tako članovi jedne obitelji funkcionišu po "sistemu spojenih posuda". Mi smo jednostavno spojeni s njima i između nas se "mućka" isti mentalni fluid koji nas prožima! To vjerovatno objašnjava i razlog zbog čega se neka djeca rađaju bolesna ili u nekom periodu života ispoljavaju ono što nesvjesno osjećaju da je neko od roditelja potisnuo. Djeca nesvjesno preuzimaju mentalne bakterije od svojih roditelja. Roditelji su  jako odgovorni za sve što se dešava djetetu. To su one čuvene nabrajaljke roditelja koji su "sve dali za djecu i zbog njih oboljeli, a oni su nezahvalni i ničim to ne uzvraćaju", nastojeći da djecu vežu za sebe kroz osjećaj krivice, kajanja i griže savjesti - ali u pozadini toga je nesvjesna potreba da se isti  energetski model prenese djeci. Djeca koja  preuzmu  osjećaj krivice isto tako će da obole i osjećaće grižnju savjesti ako slučajno osjete radost, odnosno neće se znati prepustiti osjećaju životne ispunjenosti i sreće. Oni će nesvjesno kroz bolest ili osjećaj nesretnosti nastojati da se "oduže" roditeljima. Uvijek će u pozadini uma odzvanjati neka misao koja će ih bacati u životno blato. Djeca su najbolji "senzori" i njihove bolesti nepogrešivo govore o stanju u domu i izvlače na površinu sve potisnuto. 

Mi možemo osjetiti kada neko blizak promijeni vibraciju. U sklopu jedne obitelji članovi se razumijevaju najviše na podsvjesnom nivou, pa tako čim uđemo u nečiji dom osjetimo da li je ozračje prijateljsko, ugodno ili ne. Nekada jednostavno osjećamo kao da nas bockaju iglice dok sjedimo u nekom okruženju, tu energija jednostavno vibrira raznim zagađenim mentalnim stanjima koja se nastoje potisnuti. I tu je obično neko bolestan. Često se, dakle, u zraku osjeti da nešto nije u redu. Tako i mnoge žene intuitivno osjećaju da ih partner vara, iako nemaju apsolutno nijedan dokaz u prilog tome.  Koliko se puta desi da supružnici koji dugo godina prožive skupa, napuste svijet skoro istovremeno, u svega par dana. 

Ta  povezanost, nas čini ranjivim i otvorenim na uticaje bliskih osoba. Mi nosimo šemu straha od bolesti ili gubitka voljene osobe, ljubomore, nedostatka ljubavi, odbijanja, prevare, što se takođe odražava u mentalnom polju bliske osobe i stvara šemu njegovog djelovanja, jer su takve mentalne bakterije jako zarazne. Kako je i bliska osoba takođe otvorena i spojena s nama, ona će vrlo brzo osjetiti njihov uticaj i nesvjesno će se zaraziti.  

Žena koja je emotivno ranjena obično oboli u onom dijelu sebe koji je čini ženom (jajnici, maternica, grudi). Ona se samoranjava da bi stvorila fizički dokaz svoje emotivne patnje i na kraju umrla zajedno sa svojim potisnutim emotivnim bolom jer ne želi da ga otpusti. Ona se jako vezala za taj emotivni naboj i nesvjesno ima želju da nestane kada kao takva nije "prihvaćena" od partnera. Njeno vrednovanje sebe je u negativnoj skali i u potpunoj zavisnosti od partnerovog ponašanja. On osjeti bolje od nje taj pad životne energije i podsvjesnu želju za smrću, te osjeća potrebu da spasi sebe. Tako napušta partnerku i čini "užasnu stvar", odlazi da živi sa nekim drugim, ko posjeduje životnu energiju. Ma koliko zvučalo grubo, nekada je zaista to jedini način da partner preživi, jer oboljela osoba nije pokazala ni minimum ljubavi prema sebi, a ljubav je jedina spasonosna i iscjeljujuća emocija. Mnogo je primjera gdje je neko obolio pa čak i umro "zbog nekoga", majka zbog djeteta, djevojka zbog momka, žena zbog muža - bliskost bez istinske ljubavi prema sebi skupo košta! 

I opet, majka taj model prenosi na kćerku, pa i ona preuzima potencijalnu opasnost, jer se ovakve bolesti uglavnom smatraju genetski nasljednim. Ne, to nije nasljedna bolest, već je nasljedan energetski model, po principu spojenih posuda. Kćerka čak i ne mora imati problem na polju partnerstva, ali će njene emotivne reakcije biti lišene ljubavi prema sebi i nesvjesno će se vidjeti kao žrtvu u nekom kontekstu i uvijek će naći "načina" da se samoranjava. Ako se kroz ljubav i duhovnost izdigne izvan ove kontrole, ona će se sigurno spasiti. 

U suštini, te mentalne bakterije uzrokuju sljepilo prema božanskoj svrsi života i udaljavaju nas od duhovnog ka materijalnom, i zauzimamo pogrešan pristup iscjeljenju. Stoga kažemo da imamo neku bolest, misleći striktno na određeni organ - bolesno srce ili jetru, međutim nije tako. Mi trebamo razumjeti da imamo zatrovan mentalni izvor, dok nas koncentracija takve energije u području srca usmjerava na činjenicu da su negativna emotivna stanja i potisnute emocije stvorile disharmoniju na tjelesnom nivou. Mi, dakle, ne trebamo liječiti srce kao fizički organ, već prije svega pristupiti čišćenju zagađenog izvora. Ne znam da je neko uspješno izliječio srce, iako ljudi masovno obavljaju razne operacije i tretmane, ipak do kraja života ostaju "srčani bolesnici", samo su se još više ubijedili da moraju živjeti kao bolesnici i jedino je tu došlo do promjene  na mentalnom nivou, pa se kompletan režim života prilagodio toj "činjenici". Tu je evidentno odsustvo svijesti o potrebi čišćenja izvora. Svaka nečistoća ili nepravilnost u organizmu ima u pozadini mentalnu "mustru" ili naredbu. Negativna mentalna mustra potiče iz nesvjesnih afirmacija negativnog tipa koje konstantno ponavljamo teoretski i praktično. 

Mi, dakle, uvijek izvučemo na površinu ono što smo "preradili" kroz odnos sa nekom osobom, to je pogrešan sistem eliminacije- umjesto da smo neke stvari svjesno otpustili i oprostili, pustili da "voda nosi", mi smo to zadržali kao otrov u bočici i po stotine puta "preživali i prežvakavali" iznova dok nas ta ustajalost, ubuđalost, nije koštala zdravlja.

Jedno je sigurno - čisteći sebe, spašavajući sebe, kroz vjeru u ljubav i višu svijest - mi ujedno činimo dobro bliskim osobama koje od nas, umjesto otrova, povlače najljepše mirise ljubavi i počinju uživati u našem društvu i učiti od nas! Mi možemo učiniti da taj fluid u kome plivamo sa svojim najbližima liči na čistu izvorsku vodu! Najbolje "sredstvo" za čišćenje jesu ljubav i zahvalnost - "volim te...oprosti mi...hvala ti"!

Misli za svaki dan III

* * *

Gubitnici nikada ne pobjeđuju,

a pobjednici nikada ne odustaju.

Anonymous

* * *

Prepreke me ne mogu zaustaviti. 

Svaka se prepreka uklanja pred odlučnošću.

Leonardo da Vinci

* * *

Ako ne znaš gdje ideš,

nećeš znati jesi li tamo stigao.

Anonymous

* * *

Jedini način da nikada ne pogriješiš je da nikada ne pokušaš.

Phil Knight

* * *

Bez poteškoća, život bi bio kao potok bez

kamenja i krivina, interesantan koliko i beton.

Benjamin Hoff

* * *

Ako razmišljate o onome o čemu ste uvijek razmišljali, 

imaćete ono što ste uvijek imali.

Gerald Haman 

* * *

Jedna od najvećih grešaka koju možete da učinite u svom životu 

jeste da prihvatite poznato i odbijete nepoznato. 

U stvari, trebate da uradite sasvim suprotno. 

Poznato dovedite u pitanje i otkrijte nepoznato.

Gay Kawasaki

* * *

Iskustvo je najbolja škola,samo je školarina vrlo skupa.

J.P.Sartre

* * *

Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati 

da kamenom gađaš svakog psa koji laje na tebe, 

nikada nećes stići na cilj.

Fyodor Dostoyevsky

* * *

Glavu gore. Upamti: Danas je sutra

za koje si bio zabrinut juče.

Anonymous

* * *

Pametni su došli pameti zahvaljujući svojim greškama.

William Saroyan

* * *

Ne možeš da dobiješ utakmicu ako sjediš na klupi.

Anomymous

* * *

(Iz knjige "678 poslovnih misli za sva vremena")

Korijen bolesti

Naši unutrašnji organi održavaju se u životu po principu razmjene između ćelija. To je jedna ogromna radionica u kojoj rade milijarde zaposlenih ćelija koje sarađuju i daju jedna drugoj ono što im je potrebno, obavljajući prenos informacija, električnih impulsa i razne procese, da bi nam u konačnici prezentovale taj fizički oblik koji imamo. 

Mi i naše ćelije smo jedno te isto... crpimo snagu iz istog izvora koji nas napaja energijom.

Mi smo isto tako jedna ćelija koja stvara odnos sa drugim osobama (ćelijama) i vrši razmjenu energije u neprekidnom ciklusu života. Naše ćelije jesu kopija naše sveukupnosti - ličnosti, ponašanja, osjećaja, mišljenja, temperamenta i karaktera. Sve je jedno. Kako se mi odnosimo prema sebi i drugima - tako će se i naše ćelije međusobno odnositi stvrajući kompoziciju koja će se zvati našim imenom.  

Ovdje se opet neminovno vraćamo na naše prve odnose koje smo formirali - odnos sa roditeljima i odnos između roditelja u trenutku začeća. Tu je sadržan energetski uzorak ponašanja naših ćelija.  Zatim na neke druge odnose u koje smo ušli na mnogo svjesnijem nivou, na primjer, odnos sa ljubavnim partnerom. Ako se mi ponašamo odsječeno od ostatka svijeta, usmjereni isključivo na partnera i njegove potrebe, posesivno i bez ljubavi prema sebi, takav energetski model će preuzeti i naše ćelije.  Ako smo škrti, i naše ćelije će se ponašati škrto i skupljati razne otpadne materije, bez sposobnosti da ih otpuste. 

Ćelije su vođene univerzalnom inteligencijom i na božanskom nivou to je zamišljeno kao savršen protok  energije. Mi smo svi prožeti  poljem univerzalne inteligencije koja se na individualnom nivou filtrira kroz naše elektromagnetsko polje, naša suptilnija tijela koja imaju svoju frekvenciju (boju), tu su spremnici naše mentalne i emocionalne energije (inteligencije). Šta god je u njima zapisano, ćelije će se uskladiti sa tom frekvencijom i učiniti da se manifestuje u fizičkom tijelu. Naše fizičko tijelo ima svog dvojnika u eteričnom tijelu (astralni dvojnik) i svaki naš organ ima svog dvojnika. 

Prije stvaranja fizičkog tijela,  kroz prenatalni ciklus i začeće, projektuje se energetska matrica. Mi preuzimamo razna emocionalna i psihološka stanja svojih roditelja, bijes, strahove, frustracije, nedostatak ljubavi i to doprinosi stvaranju slične energetske matrice koja izgleda kao svjetlosni obrazac (mreža) u koji se kasnije "ulijeva" naša fizička manifestacija. Mi smo prije svega svjetlosno, mentalno i emocionalno tijelo. Preuzimajući, dakle, od roditelja razne mentalne i emocionalne obrasce, mi iz potpuno nesvjesnih sfera izranjamo u materijalni svijet i često se rađamo bijesni, bolesni. Zašto se dijete rodi sa poremećenim vidom? Zato što nije željelo da vidi nešto što se dešavalo za njegovog "stvaranja" ili boravka u majčinoj utrobi. Zašto su neka djeca jako bijesna u najranijem djetinjstvu, ponašaju se agresivno i histerično? Zato što su "pokupila" neispoljeni majčin bijes prema ocu.   

Žene često od majke preuzimaju model potisnute agresije prema muškarcima i kasnije nikako ne mogu da uspostave normalne i zdrave odnose sa suprotnim polom. 

Dobili smo nešto na što nismo nikako mogli uticati i ako nastavimo živjeti nesvjesno, ostaćemo sa nametnutim uvjerenjima do kraja života. To je život vezanosti, a ne slobode. Prije svega, nama se rođenjem nameće religija, no mi ne moramo nužno biti hrišćani ili muslimani, jer naša kasnija uvjerenja mogu znatno odstupati od toga, a društvo nam zbog toga vezuje snažan osjećaj krivice. Zamislimo onda pod kakvim pritiskom živi taj naš astralni dvojnik i kako se on s vremenom iskrivljuje. 

Tako, u svim sferama života, dobivamo nametnuta pravila - da "moramo" završiti školu, moramo biti uzorni, vrijedni, poslušni, moramo sklopiti brak i dobiti potomstvo, moramo biti vjerni, monogamni, moramo zatomljavati svoje strasti, želje, emocije i misli. Ne uspijemo li na nekom od ovih polja - mi smo izopćeni od porodice i društva i imamo vlastitu sliku niže vrijednosti. Da, neko je rekao da ne vrijedimo, nismo dostojni ljubavi i mi smo u to čvrsto povjerovali.  Život se sastoji od ograničavajućih pravila i niko nam ne kaže da imamo pravo na potpunu slobodu. Jer, ljubav je nešto što se potvrđuje spolja, što se mora zaslužiti. Baš čudno, ali za nas jedino istinito. Ako nam drugi ne potvrde da vrijedimo, ako od njih ne dobijemo ljubav, jedino nam preostaje da se samouništimo.

Naš astralni dvojnik, naše svjetlosno tijelo nam šalje takve informacije. Pitajmo se onda, kakve je boje taj naš brat blizanac i na kakvu je to on frekvenciju "upao" pa nam šapuće takve pogrešne stvari. To je prepisivački test na kome definitivno padamo, jer nam "zločesti" brat sve govori krivo i hrani nas "crnom hronikom" umjesto životnom energijom radosti.  Naše ćelije, dakle, uzimaju informacije "ja ne volim sebe" što nije istina; "ja vjerujem da čovjek s vremenom postaje bolestan, ružan i star", što opet nije istina i još milion sličnih, negativnih uvjerenja i univerzalnih neistina u koje mi slijepo vjerujemo. Kao što sam rekla, to je život vezanosti a ne slobode. U tom kontekstu, mi nesvjesno biramo bolest kao produžetak vezanosti za neko od negativnih uvjerenja, jer mi uporno nastojimo da se to manifestuje i u fizičkoj pojavnosti, da postane vidljivo i opipljivo.  Kada smo, konačno, bolesni, mi možemo reći sebi: "Sada vidim koliko ne volim sebe, pretvorila sam to uvjerenje u svoju fizičku stvarnost. Ovo je moja kreacija, djelo izraslo iz moje ne-ljubavi. Ono je tu da me podsjeća na ogromnu stvaralačku moć koju imam, ali dobra je vijest da ljubav stvara mnogo ljepša djela i ljepšu stvarnost i da imam mogućnost da biram ljubav."  Mi samo izvlačimo na površinu ono što je zapisano u astralnom tijelu, no to se opet univerzum pobrinuo da je tako jer nas time navodi da promijenimo svoja uvjerenja i da odaberemo slobodu. 

U suštini, sve polazi iz svjetlosnog tijela gdje su pohranjeni mentalni, psihološki i emotivni signali. Naše svjetlostno tijelo često liči na deponiju smeća. Šta će naš krvotok povući iz takvog okruženja nego otrov. Srčani problemi su poremećaj blokiranih emocija. Ciste i tumori su posljedica sakupljanja, nemogućnost da otpustimo, pogledajmo kako izgleda tumor i znaćemo da postoji energetska matrica koja zapovijeda tijelu da sakuplja i zadržava. Svaki dio tijela (njegovo zdravstveno stanje) ima svoj mentalni ekvivalent koji je često matrica negativnih uvjerenja i sjećanja.

U tome i jeste tajna zašto farmaceutski lijekovi ne mogu izliječiti bolest. Naša antitijela su prava vojska u organizmu  koja dobiva naredbe iz komandnog štaba odnosno energetske matrice. Tek kada se djeluje na komandno mjesto (astralnog dvojnika), i promijene naredbe, vojska će početi da se ponaša drugačije. Zapovijedi li naše svjetlosno tijelo da ćelije djeluju sa ljubavlju, mi ćemo se regenerisati i podmladiti. 

Zato, slobodno možemo reći da svaka bolest potiče od nedstatka ljubavi. Imunitet je zdravlje i on je dirigovan iz zapovijednog centra, bez dobrog imuniteta, (pravilne zapovijesti) nema zdravlja. Što se tiče liječenja,  prije svega priroda - med i bilje - oni imaju "urođenu" zapovijest ljubavi i zdravlja za razliku od farmaceutskih lijekova koji imaju potpuno drugačiju energetsku matricu (novac na prvom mjestu). Međutim, naš organizam ima moć samoiscjeljenja i samo besplatan lijek je pravi lijek. Sve što nam je potrebno nalazi se u nama!