Anatomija želje

Da li mi uopšte znamo šta je to sreća? Na čemu se temelji naš pojam sreće? 

Još kao beba smo pohranili sjećanje da je sreća kada, nakon što zaplačemo, dobijemo majčino mlijeko i njenu blizinu. Kao nešto veći, naučili smo da je sreća kada dobijemo željenu igračku. Kako smo odrastali naše želje su poprimale veće razmjere a sve u cilju da se osjećamo srećnim. Tako smo stvorili uvjerenje da smo srećni samo onda kada dobijemo ono što želimo. Onda na različite načine počinjemo privlačiti pažnju univerzuma i molimo se da nam se želje ostvare.  Jesmo li se ikada zapitali - zašto je nama toliko bitno da dobijemo ono što želimo?

U pozadini svega, možemo zaključiti da je nešto zajedničko osjećaju "sreće" - a to je SMIRENOST UMA. Kroz postignuće želje, bar na trenutak, postignemo taj osjećaj blažene smirenosti uma i onda se taj "slučaj" odloži u arhivu kao riješen, ali mi i dalje ostajemo neispunjeni, um se ponovo uznemiri. Tako smo naučili da naš osjećaj sreće vezujemo za određeni uzrok ne bismo li nadomjestiti potrebu da osjetimo mir.  No, u pitanju  je samo obična kompenzacija i trgovina. Da li smo pomislili da je moguće postići trajan i neuslovljen duševni mir?

Često u duhovnoj literaturi nailazimo na tvrdnju da je blagosloven onaj čovjek koji nema želja, a da uprkos tome osjeća trajan duševni mir. Sreća, u biti, nije onaj euforični (varljivi) doživljaj koji mi vezujemo za dobivanje stvari ili ispunjenje željenog, jer se svaka krajnost ponaša poput elastične gume i za kratko vrijeme nas odvuče na drugu stranu.

Po našem uhodanom receptu, odnosno programu koji nam je usađen, univerzum bi konstantno trebao  obavljati određene radnje u skladu sa onim što mi poželimo, da bismo možda osjećali mir. S obzirom da je to neizvodljivo, mi dakle, prema ovakvoj formuli, nemamo nikakve šanse da budemo srećni. Prije svega, mi se često identifikujemo sa egom (personom, maskom), to je odbrambeni model koji smo izgradili po spostvenoj viziji onoga što bismo željeli predstaviti svijetu o sebi, ali nije ni blizu našeg istinskog ja. Nisu sve naše želje usklađene sa našim izvornim bićem, zato nam se mnoge i ne ostvaruju i zato naš ego puca kao balon kada se suoči sa tom činjenicom. Kako za njega to bolno zvuči "ne mogu dobiti to...uhhh, ne želim biti jadan, odbačen...želim biti najbolji, najljepši, najpamentiji" - i šta se tad desi - gurne se frustracija koja stvori ožiljak, a povrijeđen ego je u stanju stvoriti lošeg čovjeka, spremnog da se sveti, proklinje i obračunava se na različite načine. Kako mi dopuštamo našim željama da upravljaju nad nama i utiču na naš karakter postajući podređeni, vezani i uslovljeni i uz to - nikad istinski sretni i tako daleko od svoje suštine.

Postoji  zakonitost po kojoj se želje ispunjavaju onda kada dignemo ruke od njih. Tako nam se desi, da neki muškarac koga smo očajno željeli, počne da nam se javlja i da nas intenzivno "proganja" tek nakon nekog vremena kada smo zaboravili na njega i stvorili  smo drugu vezu. Desilo se jednostavno to da smo u vrijeme kada smo to željeli, u svom umu zarobili snažan energetski naboj obojen očajem i osjećajem crnila i uslovljenošću da nećemo biti sretni dok ne ostvarimo tu želju. Kada smo svim svojim bićem odustali od te želje - oslobodili energiju, vezanost i uslovljenost, te postali sretni novisno od njenog ispunjena, desilo se to da se želja počela ostvarivati. To je recept ispunjenja koga nismo svjesni i zato se držimo grčevito vezanim i zarobljenim u kavezu, umjesto da jednostavno budemo slobodni, bezuslovno srećni uvijek i bez posebnog razloga, dok za to vrijeme univerzum razmatra naše željoteke i odlučuje da li su one usklađene sa našim bićem.Ono što je posebno važno jeste da ne smijemo biti nesretni zbog neispunjene želje, već da i tu činjenicu primimo sa zahvalnošću jer nam je univerzum namijenio nešto drugo u skladu sa našim izvornim ja. Još nešto bih naglasila, a to je da ne trebamo dosađivati, moljakati i iznuđivati ostvarenje svoje želje, a posebno ne posezati za nedozvoljenim sredstvima, jer uvijek trebamo biti svjesni određenih zakonitosti po kojima  snosimo univerzalnu, moralnu, ljudsku i svaku drugu odgovornost, pa se može na primjer desiti da na jednoj strani dobijemo a na drugoj izgubimo ili da se ispostavi da smo sa tom željom mnogo više izgubili nego što smo dobili i sl. Kada smo sigurni u ispravnost želje, time joj samo pojačavamo snagu i obrnuto, ako imamo dvoumljenja i nesigurnost u pogledu njene ispravnosti ili definisanosti, ne možemo se nadati ispunjenju i bolje je na vrijeme odustati.

Da bismo osjetili trajan mir i bezuslovnu sreću, trebamo raditi na uklanjanju programa (uvjerenja) koji nas uslovljava na takvo poimanje sreće. Možemo izgovarati sljedeću molitvu: "Bože, molim te otkloni sve prepreke koje sam stvorio/la i dopusti mi da osjetim trajnu sreću i duševni mir. Hvala ti!" I onda kroz afirmaciju potvrditi da je zaista tako: "Osjećam se sretno i blagoslovljeno. Hvala ti".