21. svi 2012.

Unutrašnji kompas


Sve što privlačimo u svoj život, dolazi iz pravca koji pokazuje naš unutrašnji kompas. Da li smo brod koji plovi bez cilja, prepušten talasima da ga nose ili stojimo uljuljkani u ustajaloj, muljevitoj uvali, zavezani konopcem svojih strahova i uvjerenja...ili pak, upravljajući kormilom, plovimo ka jasno određenom cilju. Jedno je sigurno, bez dobre navigacije nećemo stići nigdje, ili bar ne tamo gdje bi nam se dopalo.



Ono što sretnemo na svom putu i što privučemo, to su znakovi koji nam ukazuju na smjer kretanja. Iz toga učimo lekcije i stičemo iskustva na osnovu kojih formiramo svoja uvjerenja.Uvjerenja su konopci koji nas drže u malom dijapazonu kretanja i ne dozvoljavaju nam da isplovimo u velike dubine.

Definišimo sebi kuda možemo stići sa ovakvim uvjerenjima:
  • Mene niko ne voli
  • Ja nisam privlačna
  • Meni ništa ne ide od ruke
  • Znao/la sam da mi to neće uspjeti
  • Ja to jednostavno ne mogu
  • Znam da nikada neću naći posao koji tražim
  • Dobro su mi rekli roditelji, od mene nikada ništa neće biti
  • Seks je nešto prljavo 
  • Svi su muškarci isti, samo gledaju kako da te iskoriste
  • U braku treba dosta toga trpjeti
  • Svi su bolji i uspješniji od mene
  • Sve moje veze su osuđene na propast
  • Uvijek privlačim emotivno nedostupne (zauzete) muškarce
  • Svaki me partner varao jer nisam dobra u krevetu
  • Ona je ljepša od mene, ja sam debela i ružna
  • Ne mogu nigdje da se uklopim jer sam glupa i nepoželjna
  • Zbog ovolikog celulita mi se uopšte ne ide na more
  • Plašim se da nisam dovoljno poželjna mom partneru
  • Nisam zadovoljna ovom vezom, ali vjerujem da će se već nešto promijeniti
  • Očajna sam kada me on ne nazove ili ne pošalje sms svaka 2 sata
  • Plašim se da će me partner napustiti i da će naći bolju od mene
  • Ja nisam vrijedna ljubavi 
  • Ja nemam samopouzdanja i imam strah od ljudi
  • Plašim se ostati sama u kući, pun je grad lopova i manijaka
  • Plašim se bolesti i smrti
  • Jako sam depresivna i preosjetljiva
  • Bijesna sam zbog svega što mi se dešava u životu
  • Stalno plačem i molim boga da me uzme
  • Stalno strahujem da se mojim najmilijim ne desi nešto loše
I tako dalje...
Ako je bilo šta od ovog (ili nešto slično) prisutno u našim mislima, to nas uporno drži privezanim u ustajaloj baruštini, gdje će se samo potvrđivati takva uvjerenja, sa negativnim emotivnim nabojima koji vibriraju na niskim frekvencijama, što su te frekvencije niže, to je niži potencijal životne energije, a kada se taj potencijal snizi do određene granice, tada nastupa bolest. Bolest nije prirodno stanje organizma, isto kao što depresija/strah nije prirodno stanje duše, niti će bilo šta proći samo od sebe.


Kada imamo uvjerenje "da nećemo uspjeti", a negdje u kraju mozga očekivanje da "će se već nešto riješiti samo od sebe u našu korist" ili "ako bude sreće", mi imamo jako "zbunjen" kurs kretanja koji obično vodi u stagnaciju i zaustavlja naše kretanje, u takvom stanju možemo provesti čak godine i godine života, a da se ne dešava jednostavno "ništa", ili ništa što bi bilo vrijedno pomena. To npr. može biti ostajanje u nezadovoljavajućoj vezi ili braku, iz potrebe za sigurnošću, iz straha od promjene - jer "nećemo uspjeti", "ne postoji više niko ko bi htio s nama biti u vezi - jer smo toliko nepoželjni", pa mi čak tog partnera ne poštujemo i imamo negativno mišljenje o njemu, sanjamo o nekom drugom ili imamo idola koji je prototip naših snova i maštanja, ali ipak, sa takvim uvjerenjima, iščekujemo da se nešto promijeni, da partner bude bar malo pažljiviji, da pokaže malo ljubavi, da se promijeni, da nas "usreći" i sl.. U takvim konfuznim situacijama, nema jasne namjere, niti jasne strategije i cilja, pa tako neće biti ni rezultata. 

Tek kada imamo ispravan i jasan orijentir i dobru navigaciju,  možemo planirati i očekivati uspjeh.

Nema komentara:

Objavi komentar