13. svi 2014.

Ljubav vs Strah



Svjedoci smo današnjeg vremena u kome je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne tržne centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći na policama nešto što bi ih učinilo zadovoljnim. 

Nikada se nije posjedovalo više odjeće i obuće, automobila, namještaja, punih frižidera i lijepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije je obrnuto proporcionalna vrijednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega. Ego je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i parališe našu sposobnost za davanjem i primanjem ljubavi. Ali, u pozadini tih materijalnih posjeda, stoji ogroman novčani dug i kreditna zaduženja, velika energetska rupa, jer trošimo ono što nemamo i tako naš opstanak zapravo predstavlja laž i fasadu, isto tako je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava o nama koju prezentujemo prema svijetu. Ta predstava je mjehur od sapunice koji stalno strahuje od pucanja. Svijet je pun tih mjehurića, tržni centri, ulice, automobili. Kada mjehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa. Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti "nešto". Ako bismo se pitali šta smo, kako bismo definisali sebe? Uspješan ljekar, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga - mi nismo ništa od toga, to su samo definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u definiciji uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo da definišemo ljubav, ona nestaje. Osho je to lijepo opisao kroz upoređivanje sa cvijetom. Suština cvijeta je miris, ako ga rastavimo na dijelove da bismo otkrili kako funkcioniše, uništićemo svu njegovu ljepotu. Ljubav jednostavno znači jesam (biti), kao što svjetlo jednostavno jeste tamo gdje god mu je dozvoljen prolaz, bez napora, tako je i ljubav svjetlost koja se bez prisile prostire tamo gdje nema prepreka. 

Ljudi su često u dilemi, jer "od ljubavi se ne živi", pa postaju kruti praktičari koji samo vjeruju u ono što mogu vidjeti i opipati, "vole" samo one od kojih imaju interesa i kvalitet života mjere stečenim bogatstvom, kvalitet braka mjere godinama provedenim skupa, obolijevaju u srednjoj životnoj dobi od visokog pritiska, srčane aritmije i ostatak života provedu na lijekovima. Važno im je da imaju dobro izgrađenu kuću sa kovanom ogradom, opasanu zidinama iza kojih će se izolovati od ostatka svijeta, na bankovnom računu će stajati pozamašna suma koju se nikada neće usuditi da potroše i stalno će živjeti u strahu za svoj život i imovinu. 

Čuveni njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnom nivou, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše. 

Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje  da smo zaustavili tok duhovnog rasta. Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani,  no mi odlazimo ljekaru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar. Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta. Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se "objektu" prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama. Svaka blokada jeste poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorisati. Naša duša konstantno reaguje na različite načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem. Alternativne veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa opštim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju  alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu  neuspješnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu. Na božanskom nivou, ne postoji bezvrijedna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je patnja. 

Patnja je odraz neznanja (avidye). Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku natprirodnu pojavu),  kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama. Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije. Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljašnje faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će da sagori sva ta uvjerenja. 

Nekima je prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu da uživaju u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion različitih adresa, na naše ćelije i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.  

Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast. Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet posmatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program "zadržavanje" tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu. S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen. Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha? Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma. On ne može ući u srce. Anahata (srčana čakra) u prevodu znači "netaknuto", nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom. Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju. 







1 komentar:

  1. Pozdrav! Sve je to istina, takvi smo postali većina nas i ružne navike je sada teško prebaciti u nešto pozitivno. No potrebno je podizati svijest o zdravijem i normalnijem načinu života gdje nema tolikobriga, jer kada se razmislimo zbilja nemamo od toga nikakve koristi! :)

    OdgovoriIzbriši