Afirmacije - želja za onim što nemamo ili potvrda onoga što imamo

U današnje vrijeme, mnogo se govori o afirmacijama kao načinu privlačenja željenog,  ali se uglavnom prezentuje nepotpun i pogrešan način njihove primjene.

Afirmacije su jedna grana na stablu i ne možemo ih posmatrati neovisno o cjelini. Knjige koje pišu o afirmacijama, uglavnom se ne dotiču stabla i njegovog korijena, već svode afirmacije na verbalno ponavljanje određenih fraza. Grlo, kao kanal verbalnog izražavanja, pripada petoj čakri, ali znamo da nijedna čakra ne funkcioniše odvojeno i zasebno.

Riječ afirmacija potiče od latinske riječi "affirmatio" što znači potvrda, tvrdnja. Afirmacije uglavnom izvlače na površinu problem ili nedostatak nečega ili se njima bavimo kada želimo ono što nemamo.  Ako ja imam ljubavnog ili bračnog partnera,  neću raditi afirmaciju "ja imam partnera", ali ako ga nemam, a želim,  onda ću nastojati pomoću afirmacije "imam savršenog partnera"  privući željeno. Zapravo, verbalno potvrđujem da imam to što želim.  Kod afirmacija je neophodno povesti računa o suprotnoj vibraciji.  Kada kažem "ja sam zdrava", ako sam pri tome  bolesna, duboko u meni će odzvanjati eho "ti si bolesna, ali želiš da ozdraviš". Želja  je u suprotnosti sa stvarnim stanjem i tu postoji jaka tenzija, poput rastegnute lastike. Ako stvorimo želju i odmah odustanemo od "natezanja", vrlo lako se može desiti da ona bude ispunjena. Zato se smatra da je neophodno stvoriti osjećaj kao da već imamo to što želimo, da bismo izbjegli tenziju i približili krajeve lastike što bliže jedan drugom.  Pamtim jednu istinitu priču koja se desila u toku rata u Sarajevu. Žena, koja nekih 10-ak godina nije mogla ostati u drugom stanju, odjednom se nalazi u vihoru rata i  komforan stan zamjenjuje podrumom, kolektivnim smještajem i život se svodi na puko preživljavanje. Potpuno nestaje svaka misao o potomstvu, kome bi palo na pamet da rađa i odgaja djecu u podrumu, pod granatama. Međutim, ubrzo dolazi do trudnoće i ona rađa zdravu djevojčicu.  Čim je nestala svaka tenzija, došlo je do realizacije. 

Imati neku želju, znači nemati određenu stvar. Mi smo skrojeni tako da obično nismo zadovoljni sa onim što imamo i to nas stalno navodi na nove želje. Dok želimo, mi smo u stanju praznine ili gladi.  Želje potiču od uvjerenja da nas može usrećiti nešto  izvan nas. Visoko razvijene osobe prestaju biti vezane željama. Ne zato što se asketski odriču materijalnog svijeta, jer bi to značilo jedan vid patnje, već što su u stanju "jesam" (sadašnjem trenutku) potpuno sretni i ispunjeni. Samac je uvjeren da može biti sretan  ako pored sebe ima partnera, osoba bez djece ima snažnu želju za potomstvom, bolesnik želju da ozdravi,  siromah ima ogromnu potrebu za novcem. Kada se sve to postigne, nastaju nove želje, jer se time ne dostiže punoća. Nešto nam biva uzeto ili dato sa razlogom. Bogat čovjek ne mora biti sretan, niti siromah nužno mora biti nesretan. Naš psihološki sklop vjeruje da je sreća stanje ravno količini ispunjenih želja. Novogodišnje i rođendanske čestitke uglavnom kažu "želim  da ti se ispune sve želje, da imaš para, ljubavi, zdravlja" i bit sreće svode na imanje, posjedovanje nečega. Kada je riječ o afirmacijama, one nikako ne mogu nadjačati naša uvjerenja.

Želja (nemanje, ono što nije) zasjenjuje ono što imamo,   nezadovoljstvom postojećim stanjem, neprihvatanjem, pojačavamo vibraciju "nemati". Žena iz navedene priče je tipičan primjer, njen život je bio zasjenjen onim što nije imala i pojačala vibraciju "nemanja" djeteta. S druge strane, vidimo kako jedan šok i preokret u životu osobe, mijenjaju situaciju. Univerzum nam ponekad donese šokantan preokret života ili iznenadni gubitak. Želja ili kama nas zatvori nezadovoljstvom i tu postoji ogromna tenzija da se pusti ta lastika koju smo zategli. Umjeren i uravnotežen život je najveće bogatstvo i najveća umjetnost.

Afirmacije nisu samo stvar verbalnog izraza, ja ću sad izgovarati neku rečenicu i promijeniti svoje stanje. To je nemoguće i zbog toga masa ljudi kaže "radio sam afirmacije, ali to je bezveze, nema nikakvog efekta". Prvi korak ka uspjehu jeste prihvatanje stanja, svog života kakav jeste i življenja u sadašnjem trenutku sa osjećajem potpunog ispunjenja i sreće. Da li to znači da bolestan čovjek može biti sretan?  Da li to znači da osoba koja prolazi kroz razvod braka može u ovom trenutku biti sretna? Koja je doživjela gubitak ili tragediju? Da bi se krenulo ka iscjeljenju, potreban je samo jedan trenutak da uhvatimo tu iskru svjetla unutar sebe i osjetimo beskrajni, blaženi mir. Kada jednom osjetimo to stanje, postaje nam poznato i stalno težimo ka njemu. Tu se oživljava jedno izgubljeno sjećanje, odnosno znanje. Mi dobro poznajemo ugodnost tog osjećaja sreće, ali ga iz bezbroj razloga zatomljujemo, jer vjerujemo da ne možemo biti sretni dok se ne ispune određeni uslovi i tako stvaramo alibi za svoje stanje - kako ću biti sretan, kad je oblačno vrijeme, kad mi plaća kasni, kad država propada, kad sam u svađi sa partnerom...Ubijeđeni smo da u stanju zabrinutosti imamo kontrolu nad situacijom i čini nam se da je to normalno stanje. Bojimo se opustiti, da ne bismo zaboravili brige, jer je sasvim normalno biti zabrinut.   Patnja je stanje koje treba iscijeliti, a ne održavati. Kakve to veze ima sa afirmacijama? Možda i ne treba poseban odgovor, ali dosta ljudi živi u prošlosti i plaši se pustiti svoju patnju, jer se čini da time povređuje neku osobu ili sjećanje na nju. Uvjereni da nemaju pravo na sreću. Svi mi imamo ukorijenjena uvjerenja o svojoj vrijednosti. Ako duboko vjerujemo da nešto zaslužujemo, da nam prirodno pripada, nije nam teško doći do toga. Svaki uspješan atletičar, još prije trke mora sebe vidjeti na cilju i prirodno preuzeti pobjednički pehar prije nego se to zaista dogodi. Ne zato što to želi, već zato što zna da mu pripada. A željeti i znati su dva različita stanja i emituju potpuno različite vibracije.

Afirmacije su u verbalnom smislu vezane za grlenu čakru. Međutim, afirmacije se rade cijelim  bićem, a um je glavni ometač. Um je vezan za ego, znanje za svijest i oni su u obrnuto proporcionalnom odnosu. Da bismo pojednostavili stvar, kada ujutro ustanemo, znamo da trebamo na posao, cijelim bićem znamo da je tako i sve se odvija u pravcu da se to i dogodi, svaka kretnja i misao su na toj vibraciji. Prirodno i bez napora vjerujemo i znamo da će se to dogoditi jer sebe već vidimo u kancelariji, trgovini, fabrici. Međutim, kada bi se probudili i pomislili da ćemo na posao otići skupocjenim ferarijem, um bi pružio snažan otpor, jer znamo da nam takav luksuz ne pripada, zbog čega vjerujemo da je nemoguće i svaka naša ćelija će emitovati takvu vibraciju. Dakle, naše cijelo biće je učinilo kontra-afirmaciju od "imati". Zbog takvih stvari, sami stvaramo platformu da se cijeli život vrtimo oko iste ravni ili istog kvaliteta života. Nama je lako stvoriti viziju sebe na poslu, ali teško možemo stvoriti osjećaj sebe u tom automobilu. Razlika je u poznavanju osjećaja. Ako nikada nismo bili na moru, možemo se samo udaviti u vodi kada uđemo u nju. Ali, plivati svi znamo, ono je dio zaboravljenog znanja. Jer mi samo možemo "naučiti" ono što već znamo, odnosno oživjeti sjećanje. Možemo se udaviti samo zbog neznanja. Možemo se plašiti vode i misliti da ne znamo plivati, ali ono što mislimo je često u suprotnosti sa onim što znamo i dio je blokirajućeg mehaniizma uma, odnosno ega koji se bori protiv svjetla.

Moć vode

Voda je medij (element) vezan za naš psiho-emocionalni sklop i sfere nesvjesnog. Poznato je da se japanski naučnik, Masaru Emoto, bavio istraživanjem vode, zamrzavajući nekoliko hiljada različitih uzoraka vode i posmatranjem njihovih kristalnih formi. Tom prilikom uočeno je da kristali vode nepogrešivo reaguju na određene zvučne forme (frekvencije riječi ili melodije), pa čak i na esencijalno ulje određenog cvijeta, kristal vode je reagovao tako što je formirao oblik tog cvijeta. Evidentno je da voda veoma lako usvaja i memoriše informacije, ali isto tako, možemo zaključiti da je voda čisto, izvorno znanje, inteligentna sila koja je sama po sebi pasivna sve dok ne dođe u kontakt sa određenim informacionim poljem, gdje se počinje ponašati u skladu sa primljenom informacijom. 

S druge strane, od pamtivijeka se voda koristi za čišćenje i otpuštanje nečistoća, kao i u raznim ritualima duhovnog liječenja i narodnih bajalica u kojima se vodi predaje "da odnese urok" ili se na vodu uče razne molitve, stavljaju zapisi i sl., te se ta voda koristi za piće, kupanje ili čišćenje prostora.

Mi proživljavamo različita životna iskustva  koja ostaju zabilježena u rezervoarima nesvjesnog kao psiho-emocionalni utisci. Ako smo jednom imali neprijatno iskustvo sa nekom osobom, cijeli život nosimo taj ožiljak i plašimo se ponovnog kontakta sa tom osobom, imamo jako uvjerenje koje nas podsjeća da se držimo što dalje, kako se ne bismo ponovo opekli. Kad god ugledamo tu osobu ili mislimo na nju, naše vodeno tijelo ili psiha reaguje stvaranjem istih kristalnih oblika. Prijatna iskustva dovode do stvaranja pravilnih oblika, poput cvijeta, pahuljice i sl., dok negativna iskustva stvaraju kristal slomljene ili nepravilne strukture. Dokle god postoji negativna reakcija na određenu misao ili pojavu, to je znak poremećaja kristalne strukture i postojanja iskrivljenih formi (uvjerenja). Naš fizički lik, izraz lica, sjaj u očima, čistoća kože govore o dominantnim formama unutar nas.  Afirmacije "ja sam sretan", "ja sam zdrav", "ja sam bogat" imaju svrhu da liječe te nepravilnosti, ali dosta osoba će reći da ne osjeća nikakve efekte afirmacija. Problem je što su afirmacije prezentovane na potpuno pogrešan način. Mi imamo čitav sistem informacija unutar nas. Imamo programe, iskustva, bolesti, način reagovanja, odbrambene mehanizme, imamo osobe koje su smještene u svoje foldere - "poželjan, nepoželjan, simpatičan, antipatičan" i u našem supitlnom psiho-emocionalnom tijelu oni su zabilježeni kao informacija, koja bi se mogla okarakterisati kao odgovarajuća kristalna forma. Sve je na suptilnim nivoima stvar božanske geometrije i svaki se energetski obrazac može okarakterisati numerički ili geometrijski. Sve ima svoj proces nastajanja. O tome dosta govore istočnjačke yantre. 

Kada smo depresivni i napeti, okupamo se toplom vodom ili ležimo u kadi vode i osjećamo kako napetost popušta. Većina nas, idealan odmor zamišlja negdje na moru, skoro je nezamislim odmor bez vode, boraveći u morskoj vodi, otpustimo i zaboravimo sve probleme, osjećamo se jako ugodno i opušteno. Voda je medij oslobađanja, otpuštanja.  Čista prirodna voda ima informaciju od minerala sa kojima dolazi u dodir zbog čega postaje ljekovita. Voda je pasivan, reaktivan element, za razliku od vatre koja je aktivna. Voda samo reaguje na određenu informaciju, pri čemu stvara oblik. Ona se ne bori, ne odupire, već usvaja, prihvata, prilagođava. Pogledajmo kapljicu vode, ona se ničemu ne odupire, već jednostavno teče i spaja sa drugim kapljicama, tvoreći okean. Ona se prepušta i tako sebi produžava život. Kada bi se kapljice vode ponašale poput nas, zgrčeno i odvojeno,  imali bismo bezbroj pojedinačnih kapljica koje bi ubrzo usahle.

S obzirom da je voda prijemčiv element, ona će veoma lako očistiti prljavštinu (informaciju) na način da je prihvati k sebi i  ima sposobnost izravnanja nepravilnosti. Slana morska voda je idealan čistač. Da nije tako, zamislimo šta bi bilo sa silnim uginulim morskim životinjama ili zagađenim rijekama i kanalizacijom koje se slijevaju u more. Voda apsorbuje najveće nečistoće i otpad.   Morska so poništava sve informacije i idealan je energetski čistač.  Naše suze su slane i one nas emotivno pročišćavaju. 

Duhovni iscjelitelji koriste vodu  u koju su pohranili određenu informaciju. Islamska religija nudi dosta različitih molitvi i ajeta iz Kur'ana koje mogu biti izučene na vodu, da se zatim ta voda pije. Kada pogledamo bukvalni prevod određene molitve, ona nema direktnu vezu sa problemom koji imamo, već nosi univrzalnu poruku. Mi ćemo se možda pitati kako ja mogu učenjem ove molitve riješiti problem koji imam. Odgovor je više nego jasan. Univerzum je mnogo inteligentniji od nas. Mi imamo dosta informacijskih grešaka, zbog čega se držimo i nekih nezdravih uvjerenja, patimo od nedostatka ljubavi i sl. Učenjem molitvi, mi radimo na ispravljanju takvih grešaka i time ozdravljujemo kompletan sistem, a ne samo jedan problem. Učenjem molitve na vodu mi pojačavamo njenu vibraciju koja dopire do svake ćelije organizma. 

S druge strane, imamo različite oblike "iscjeljivanja" problema koji su u širokoj upotrebi. Žena se obrati duhovnjaku jer je muž vara. Ovaj joj da vodu i kaže da je sipa mužu u jelo i piće. Ona ne poznaje sadržaj informacije koja je pohranjena u vodi.  Nakon izvjesnog vremena, dođe do prividnog poboljšanja, ali se kasnije vraća na staro.  Tu je problem mnogo kompleksniji, jer je prevara samo posljedica nečega, a ne uzrok. Žena vidi ljubavnicu kao uzrok svojih problema. Vidi muža koji griješi. Tu je fokus izmješten izvan nje. Nema sagledavanja niti priznanja vlastitih grešaka i ona postaje apsolutna žrtva. Žena ima savršen alibi za mržnju, netrpeljivost, negativne misli, uz punu podršku bliskih osoba. Tu se stvara dosta novih informacionih nepravilnosti i situacija se pogoršava. Ovakvi, pogrešni načini "liječenja" samo doprinose pogoršavanju situacije. Međutim, komercijalni vidovnjaci i duhovnjaci su uglavnom vođeni ličnim interesima i svjesno griješe, jer kada bi rekli ženi da treba iscijeliti svoje greške i nepravilnosti, to ne bi bila "roba" po koju je dotična došla i izostao bi finansijski rezultat.

Fizički efekti molitvi:

Koliko dajemo

Naš um je konstantno izložen pritisku različitih očekivanja. Očekujemo bolju situaciju u državi, stalno osuđujemo političare da su nas odveli u propast, očekujemo bolje finansije, očekujemo da ćemo jednog dana imati veću dozu komfora i uživanja, očekujemo da nas ljudi poštuju i uvažavaju i sl. U suštini, očekivanja se temelje na jednostranom principu dobiti. Po nekom nepisanom pravilu, smatramo da zaslužujemo bolji državni sistem, bolja primanja, bolji život, da postoji određena sila  koja će konstantno biti usmjerena na naš boljitak i  nastojimo pronaći krivca zbog čega to nije tako. Nikada ne prestajemo tražiti novu "muzilicu" koja će nas održavati u životu. Svi se na neki način oslanjajmo na spoljne izvore energije, ukalupljeni u sistem uzimanja.  Kao dio te nezadovoljne mase, sklanjajući se iza kolektivnih obrazaca, zanemarujemo svoju individualnu odgovornost i moć.  

Kaže se, bolja je ruka koja daje, od ruke koja prima. To je opšte načelo univerzuma, prema kojem je onaj koji daje u poziciji moći. Davanje potiče iz stanja moći, ali ne u egoičkom smislu.  Matematički gledano, na skali ega, božansko stanje je ravno nuli, a to je stanje potpune moći. Numerički gledano, nula je ta koja brojevima daje moć, ako dodamo nulu, vrijednost broja se povećava, uprkos tome što je ona u suštini "ništa". Što smo bliže tom stanju ništavnosti, to nam materijalne stvari imaju manju vrijednost i nismo toliko vezani za novac ili druge stvari, pa ih nesebično dajemo drugima.  Biti moćan, znači biti toliko svjestan svoje unutrašnje snage, da apsolutno prestaje svaka potreba za njenom spoljašnjom potvrdom. Drugo načelo davanja kaže da lijeva ruka ne treba znati šta radi desna. Zapravo, treba prevazići svaku potvrdu za samoreklamiranjem, pa makar to bilo u najužim porodičnim krugovima,  trebamo odustati od potrebe da nas drugi pohvale ili doživljavaju kao dobročinitelje. Mišljenje drugih je nevažno. Važan je naš odnos sa univerzumom, važno je biti što bliže stanju nule. To da li imamo lijepu haljinu, automobil ili nas smatraju uspješnim i bogatim, dio je mahamaye ili kosmičke iluzije. Što smo svjesniji, sve manje se prezentujemo kroz ono što posjedujemo, a sve više kroz ono što jesmo. Dominantni osjećaj nas čini onim što jesmo. Osjećaj u svom izvornom obliku je ljubav, modifikovan egom pretvara se u različite strahove i mržnje. Reci mi šta osjećaš u ovom trenutku i reći ću ti ko si. To je naš primarni identitet. Ako si u ovom trenutku opterećen mržnjom prema bilo kome ili čemu, ti si daleko na skali ega u plusu i radiš u njegovu korist. Primjećujemo da se ljubav i ego ne podnose.  Očišćeni od ega jesmo čista ljubav, što je božansko stanje, odnosno, matematički rečeno, ljubav je čista nula. Ne možemo je vidjeti, nacrtati, opipati, ali ona je moć i ona uvećava vrijednost. Sve čemu dodamo ljubav, uvećavamo mu vrijednost. Zapravo, u stanju ljubavi smo veoma moćni i ljubav je zaista moćna formula života. 

Ponašajući se kao ruka koja prima (a ne daje),  nastojimo obezbijediti što više zaliha novca i hrane i stalno strahujemo od neimaštine. Zbog tog straha nismo u stanju dijeliti drugima ono što imamo, jer se plašimo da ćemo ostati bez ičega. Kada bi se svaka kapljica vode ponašala tako, nikada ne bismo imali priliku upoznati ljepotu okeana. 

Ćelije raka su nekada bile dio zajednice, radile za dobrobit cijelog organizma (mikrokosmosa), ali odjednom počinju da se ponašaju drugačije, buntovnički, bez želje za razmjenom i saradnjom, okreću se vlastitom razvoju,  hraneći se zdravim ćelijama.  Vođena sopstvenim interesom, takva ćelija ruši cijeli sistem, ali i samu sebe, jer njen vijek trajanja zavisi od cjelokupnog organizma. Ćelija raka nije u stanju da stvara, već samo uzima ono što su drugi stvorili. Takvim sistemom ponašanja, stvaramo oružje koje nas  ubija.  Bilo koja negativna informacija se multiplicira na ćelijskom nivou. Zašto bi se naše ćelije ponašale drugačije od nas? Lišene ljubavi, multipliciraju taj osjećaj na milione puta i u jednom trenutku, određena ćelija otkazuje poslušnost i počinje da kopira taj obrazac. Poznato je dosta slučajeva duhovnog iscjeljenja, što potvrđuje da je svaka bolest poremećaj božanske geometrije i informacionog polja.

Kada je riječ o davanju, sam osjećaj nesebičnog davanja iz ljubavi stvara slično informaciono polje koje multiplicira  osjećaj dijeljenja, podstičući ćelije na saradnju. Kroz takav princip djelovanja, činimo dvostruku korist - sebi i drugome. Sufijsko učenje kaže da nema veće sreće od činjenja molitve za drugoga. Moliti tajno da se drugome (poznatom ili nepoznatom) ispuni želja ili potreba je jedan uzvišen način približavanja najvišim duhovnim sferama. I Gurđev navodi  da se molitva prima tek iz trećeg puta - prvi put molimo za roditelje, druga molitva je za komšije (prijatelje), a trećom molimo za sebe. 

Završiću ovaj tekst  jednim divnim citatom iz Transurfinga:

"Ako želite da vam odraz u ogledalu krene ususret,sami učinite prvi korak prema naprijed. Želite od čovjeka dobiti priznanje i poštovanje? Ne zahtijevajte ih. Poštujte vi njega i potrudite se da se osjeća značajnim u vašim očima. Odrecite se namjere da nešto dobijete, zamijenite je namjerom da nešto date i dobit ćete ono čega ste se odrekli.

Ljubav vs Strah

Svjedoci smo današnjeg vremena u kome je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne tržne centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći na policama nešto što bi ih učinilo zadovoljnim. 

Nikada se nije posjedovalo više odjeće i obuće, automobila, namještaja, punih frižidera i lijepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije je obrnuto proporcionalna vrijednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega. Ego je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i parališe našu sposobnost za davanjem i primanjem ljubavi. Ali, u pozadini tih materijalnih posjeda, stoji ogroman novčani dug i kreditna zaduženja, velika energetska rupa, jer trošimo ono što nemamo i tako naš opstanak zapravo predstavlja laž i fasadu, isto tako je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava o nama koju prezentujemo prema svijetu. Ta predstava je mjehur od sapunice koji stalno strahuje od pucanja. Svijet je pun tih mjehurića, tržni centri, ulice, automobili. Kada mjehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa. Teško je pod pritiskom ega priznati da smo ništa, jer svako želi biti "nešto". Ako bismo se pitali šta smo, kako bismo definisali sebe? Uspješan ljekar, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga - mi nismo ništa od toga, to su samo definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u definiciji uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo da definišemo ljubav, ona nestaje. Osho je to lijepo opisao kroz upoređivanje sa cvijetom. Suština cvijeta je miris, ako ga rastavimo na dijelove da bismo otkrili kako funkcioniše, uništićemo svu njegovu ljepotu. Ljubav jednostavno znači jesam (biti), kao što svjetlo jednostavno jeste tamo gdje god mu je dozvoljen prolaz, bez napora, tako je i ljubav svjetlost koja se bez prisile prostire tamo gdje nema prepreka. 

Ljudi su često u dilemi, jer "od ljubavi se ne živi", pa postaju kruti praktičari koji samo vjeruju u ono što mogu vidjeti i opipati, "vole" samo one od kojih imaju interesa i kvalitet života mjere stečenim bogatstvom, kvalitet braka mjere godinama provedenim skupa, obolijevaju u srednjoj životnoj dobi od visokog pritiska, srčane aritmije i ostatak života provedu na lijekovima. Važno im je da imaju dobro izgrađenu kuću sa kovanom ogradom, opasanu zidinama iza kojih će se izolovati od ostatka svijeta, na bankovnom računu će stajati pozamašna suma koju se nikada neće usuditi da potroše i stalno će živjeti u strahu za svoj život i imovinu. 

Čuveni njemački psiholog, Ridiger Dalke, kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnom nivou, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti da raste duhovno, no on nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše. 

Kada odrastemo, naš izbor širenja obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje  da smo zaustavili tok duhovnog rasta. Visok pritisak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani,  no mi odlazimo ljekaru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar. Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivni odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta. Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti. Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju. Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se "objektu" prilazi sa ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, ja tebi seks, ti meni novac (tzv. sponzoruše), imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplikovane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama. Svaka blokada jeste poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorisati. Naša duša konstantno reaguje na različite načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem. Alternativne veze u kojima te šupljine kompenzujemo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način koroziranja duha, sa opštim osjećajem nezadovoljstva. Žene često biraju  alternativne odnose i postaju ljubavnice oženjenim muškarcima, jer sebe pogrešno vrednuju, kroz neko destruktivno uvjerenje stvoreno na osnovu  neuspješnog odnosa ili se vuče iz ranog djetinjstva, do te mjere da počinje vjerovati da ne zaslužuje bolje od toga da bude alternativa oženjenom muškarcu. Na božanskom nivou, ne postoji bezvrijedna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao, je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je patnja. 

Patnja je odraz neznanja (avidye). Ako uzmemo Boga kao referentnu tačku, (ne kao neku natprirodnu pojavu),  kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati da li smo na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama. Ako mi patimo, pati i Bog, ako se smijemo, i on se smije. Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja, od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitet veze, u odnosu na spoljašnje faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će da sagori sva ta uvjerenja. 

Nekima je prosto nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe, jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći ili ako ga pronađu da bi mogli ostati bez njega. Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu da uživaju u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milion različitih adresa, na naše ćelije i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.  

Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast. Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav. Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet posmatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati da grčevito zadržimo za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program "zadržavanje" tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu. S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen. Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha? Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma. On ne može ući u srce. Anahata (srčana čakra) u prevodu znači "netaknuto", nju ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat Uma, Ega i Straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je otcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlasitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi na globalnom nivou, od onih koji vladaju svijetom. Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima, i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju. 

Ljubomora

"Ljubomora je, kao i zavist, diskvalifikacija sebe.

Osobe koje sebe bezuvjetno vole nisu ljubomorne, 

jer im ljubav nije prijetnja. 

Ljubav nije prijeteća. Izostanak ljubavi jeste. 

Pomanjkanje ljubavi dolazi od nedovoljno ljubavi 

prema samom sebi"

(Citat iz knjige "Zamolite svoje anđele")

Često možemo čuti ili i sami znamo reći "ljubomoran sam, ali u granicama normale", prihvatajući ljubomoru kao nešto normalno. To je kao da kažemo: Bolestan sam, ali  ne obraćam pažnju na to, normalno je biti malo bolestan. E pa, trebali bi znati da ljubomora nije normalno stanje, isto kao što "malo" bolesti nije zdravo stanje. Ne postoji nijedan organ koji je nevažan, da bismo mu dopustili da boluje neovisno od cijelog tijela, moramo znati da će s vremenom biti zahvaćeno sve više i više, dok ne dođe do potpunog kolapsa organizma. Ta ljubomora u granicama normale jeste zapravo signal da smo oboljeli od karcinoma koji je u početnom stadiju, da je negdje došlo do korozije, da se pojavila trula jabuka koje će uništiti cijelu vreću ako nešto ne preduzmemo. Zaista, ljubomora je nedostatak ljubavi prema sebi, a život nam često baca iskušenja i dovodi u situacije da je ispoljimo kako bismo postali svjesni njenog prisustva. 

Ljubomora se najčešće počinje javljati još od malih nogu, kada smo u djetinjstvu suočeni sa dolaskom na svijet mlađeg brata ili sestre, te nas uništava pogled na majku koja svu pažnju posvećuje tom malom mrskom stvorenju, a mi smo surovo odbačeni kao najveće siroče. Posebno ako nas još i roditelji degradiraju upoređujući nas sa braćom, sestrama ili drugom djecom koji su u nečemu bolji i uspješniji od nas. Često imam priliku čuti od jedne osobe kako u zvijezde ukiva svog (mlađeg) sina, kako je pametnica, kako je umiljat, kako dobro uči,  zna da čuva svoje stvari i sl., dok starija kćerka to sluša i skoro nikada ne čuje nešto pohvalno o sebi, uglavnom se sve svodi na kritike.  I velika je istina, da kritika ubija ljubav. Ima jedna poslovica koja kaže: "ako hoćeš da razviješ ljubav u srcu, ulij pohvalu u uši". Pohvala je najbolji podsticaj da osoba razvije ono najbolje u sebi, a isto tako pokuda i kritika su najbolji način da i ono što je dobro ostane u sjeni. Roditelji prave strašne greške. U kasnijem životu  ponovo oživljavaju iste slike kroz odnose sa partnerima i drugim osobama. Mi zapravo cijeli život nosimo pečat djetinjstva i uvijek ostajemo to isto dijete, samo što navlačimo nove slojeve na sebe, ali to malo dijete sjedi šćućureno u kutu naše psihe, ono diktira naše ponašanje, naše emocionalne reakcije, naš odnos prema sebi. S druge strane, postoje djeca koja nemaju braću i sestre, oni nisu navikli ništa da dijele, oni su maženi, paženi, sve je samo njihovo. Ona opet mogu razviti  drugačiji defekt  a to je sebičnost, posesivnost, jednostranost, što opet podstiče  ljubomoru uvijek kada se "predmet" želje mora dijeliti ili se ne može biti u centru pažnje. 

U partnerskim odnosima često nismo u stanju pustiti partnera da bude ono što jeste, već ga suzbijamo i sputavamo, ograničavamo, zaboravljamo ga pohvaliti ili dati kompliment, kupiti poklon, podstaći pozitivnu emociju, podstaći ga da dobro izgleda, da izađe s društvom, da otputuje negdje s nama ili bez nas, jer se bojimo da će uzletjeti i izmaći kontroli. Zato je bolje ubijati ga u pojam i ne forsirati njegove pozitivne osobine, a što više naglašavati negativne, pa ako ništa drugo, sručimo se na njega svom silom kada vidimo gdje je ostavio svoje prljave čarape.  Kada nastojimo partneru podsjeći krila, to je znak da i sami ne znamo letjeti niti se usuđujemo probati. Posebno kada učinimo "samoubistvo" preuzimajući ulogu njegove majke, odgajateljice i kritičarke. Šta smo tad uradili, nego ga gurnuli u naručje drugoj ženi, a kada se to desi - kuku majci, otišao, ostavio, kako je mogao, činila sam sve, prala, peglala, kuhala, rodila djecu. E, tu se zatvara krug, tu smo ponovo u djetinjstvu - roditelji nas nisu učili kako da volimo sebe, već su uslovljavali našu ljubav - voljeću te ako budeš dobra u školi, ako pospremiš sobu, ako budeš poslušna, ako, ako, ako, hiljadu uslova smo morali svakodnevno ispuniti da bismo bili prihvaćeni i voljeni. Tako smo se i postavili u partnerskom odnosu, vjerujući da  žrtvovanjem, vjernošću, radom ili nekom drugom opcijom zaslužujemo ljubav i onda se nalazimo u čudu kada otkrijemo da smo iznevjereni, ali nas nije iznevjerio partner već naši roditelji. Moramo se vratiti tamo gdje smo počeli, moramo osvijestiti uzroke svog ponašanja i zavoljeti sebe. A kada se to desi, to je početak jedne velike i doživotne ljubavi u kojoj se potpuno isjeljujemo od svih oblika bolesti. I onda sebe uhvatimo kako u nekoj novoj vezi činimo samo plemenite stvari, partneru dajemo bezbroj ideja za napredak, da se osjeća poželjno, voljeno, samouvjereno, slobodno i nesputano, a on nam uzvraća poštovanjem i divljenjem. A mi ustvari ne činimo ništa, već samo volimo svoj odraz u ogledalu!!! Partner je slika i prilika nas i onoga što nosimo u sebi.

Naslijeđeni energetski obrasci

Činjenica je da mi nismo na ovaj svijet došli slučajno niti vlastitom voljom, već uzročno-posljedičnom vezom, sa razlogom i svrhom svog postojanja. Analizirajmo svoju porodičnu lozu, imena naših predaka, njihovo ponašanje, ključne događaje u životu, način na koji su okončali život. To je naše skriveno korijenje. Preci nam ostavljaju svoje energetske obrasce i mi ih nesvjesno slijedimo, nazivajući ih genetskim naslijeđem. Kako smo predisponirani da naslijedimo određenu bolest, isto tako smo skloni nasljeđivanju mentalnih i emocionalnih obrazaca, jer bolest i nije ništa drugo do rezultat naših psiho-emocionalnih reakcija, pa tako, ako smo naslijedili sklonost ka srčanim oboljenjima,  naslijedili smo i energetski koncept, sklop emocionalnih reakcija čije će ispoljavanje kroz vrijeme rezultirati datom bolešću. Energetski pečat naše loze sadržan je u prezimenu. Kako sa ostalim članovima familije dijelimo isto prezime, tako dijelimo i akumuliranu energiju (zajedničku karmu) naše loze. Tradicionalno, gašenje  loze nastupa izumiranjem njene muške liniije. Loza se ne može održati preko ženske linije. Nije tu u pitanju nikakva polna diskriminacija, već univerzalni princip prema kojem je muški polaritet davalac (prenosnik), a ženski primalac (akumulator, upijač). Tako će ženski potomak naše loze "poslužiti" za produžetak loze u drugoj familiji, i samim uzimanjem suprugovog prezimena, te seksualnim kontaktom sa istim dolazi do "miješanja krvi", gdje ona preuzima energetski obrazac te i sama postaje podložna energetskim uticajima date familije. Tako, svaka žena ulaskom u brak počinje drugačije da se ponaša jer proces prilagođavanja traje izvjesno vrijeme i zavisi od niza faktora da li će isti biti manje ili više uspješan. Postoje osobe koje jednostavno imaju predispozicije za samački život i taj energetski "udar" će se odraziti na veoma neharmoničan način, nastupiće razni problemi u komunikaciji i takav brak se kad-tad mora raspasti. Isto tako, može se desiti da osobe nisu energetski komatibilne, jer ženski partner iz prethodne porodične loze nosi određene predispozicije koje se moraju realizovati ali preuzeti energetski obrazac od muškog partnera na neki način blokira njihovu realizaciju, i što duže nastoje opstati u partnerskom odnosu to će se blokiranost odraziti na zdravlje ili druge segmente života. Na kraju, može se desiti razvod nakon 30 godina braka u kome ništa nije funkcionisalo kako treba. U nekim kulturama se čak brakovi, po pravilu, nikada ne sklapaju dok astrolog na osnovu natalnih karti ne procijeni kompatibilnost partnera za brak.

Mi  međusobno dijelimo energetske obrasce na više nivoa i to:

- unutar ljudske vrste, gdje čovjek dolazi na zemlju kao izgnanik iz raja i dijeli početni grijeh, što govori da samo utjelovljenje, silazak duše u materijalnu ravan predstavlja izvjesnu negativnu fazu i da život u ovoj sferi nije predviđen za uživanje i blagostanje, već vječnu borbu na putu od gnijezda do zvijezda.

- unutar državne zajednice, gdje samo teritorijalno porijeklo nosi određeni teret. Na primjer, Balkan je u svojoj istoriji zabilježio mnogo krvoprolića, posebno za vrijeme prodora Turaka, a kasnije  drugog svjetskog rata te u novije vrijeme i krvavog raspada Jugoslavije. Osnovna odlika ovog tla je ekonomska nerazvijenost i siromaštvo, što predstavlja izvjesnu blokiranost, mi se jednostavno rađamo opterećeni ogromnim dugom i naša djeca isto tako - karma ovog prostora je pretvorena u finansijski dug koji smo svi dužni da vraćamo.

- unutar gradske ili općinske zajednice, u okviru koje naše prisustvo postaje prepoznatljivije. Biti građanin jednog grada, na primjer, Sarajeva, znači preuzeti njegove energetske forme od samih temelja, osnivanja, istorijskih događaja i sl. Često će promjena mjesta boravka doprinijeti kompletnoj promjeni na skoro svim nivoima života, na pozitivan ili negativan način.

- unutar užeg lokaliteta - ulice, sela - gdje se sužava fokus energetskih obrazaca, gdje svaki žitelj u nama izaziva određene reakcije i sa kojima međusobno razmjenjujemo energiju na užem nivou. Tako se kaže da ne bismo trebali večerati, ako znamo da je naš komšija gladan, već se pobrinuti da i on ima dovoljno, ne samo radi njega već i radi nas, radi opšte energije koja se nadvija nad datim prostorom.

- unutar familijarne loze, u kojoj se energija prelijeva direktno, preko zajedničke krvi koja je u energetskoj vibraciji sa našim prezimenom.

- unutar samog sebe - lična karma (zarada) koja predstavlja rezervoar naših djela. U svakom trenutku, prema osjećaju, možemo znati kolika je akumulacija našeg duga. Kada kažemo da neko ima nečistu savjest, to je duh, energetski pečat naših djela koji nas proganja. Od toga ne možemo pobjeći i to će nas uznemiravati sve dotle dok ne osvijestimo svoje postupke i njihovu težinu. Jedino potpuno osviješten čovjek može biti u savršenom miru. A kada smo u miru sa samim sobom, onda smo u harmoniji sa cijelim svijetom.

Tako, možemo izvući zaključak da za aktivaciju bilo kakve promjene u životu, prvo moramo krenuti od samog sebe. Kada krenemo iz šire perspektive, prvo počinjemo kriviti situaciju, politiku, finansijsku krizu, roditelje, partnere i baziramo se na stvari na koje je nemoguće uticati, te se predajemo opštoj negativnoj klimi i ne napredujemo u životu. Figurativno rečeno, mi smo u svemu tome poput vrha igle, mi vodimo konac u potrebnom pravcu i sastavljamo cjelinu svog života.  Drugim riječima, širenjem svijesti potpuno nadilazimo bilo kakve okove koji su nam nametnuti u materijalnoj sferi. Što smo duhovniji,  sve manje podliježemo određenim uticajima, tako slobodno možemo reći da se čovjek rađa u ropstvu, ali od njegove volje i izbora puta zavisi da li će se osloboditi i izaći izvan svih okova te postati kreator svoje stvarnosti.

Jednostavno, čovjek se rađa u lavirintu - emocionalnom, zdravstvenom, finansijskom, porodičnom, poslovnom - svako dobije svoj zadatak da ga riješi i pronađe izlaz. Ne postoji nerješiv problem, postoje samo pogrešni i pravi putevi.

Afirmacije i privlačenje željenog

Mnogi od nas u praksi koriste afirmacije, ali ne razumiju mehanizam njihovog djelovanja i ne osjećaju neki konkretan učinak. Kada je riječ o afirmacijama i općenito, privlačenju željenog, tu postoji jedan problem.

Mi smo naučili razmišljati u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...

Ono što nam se desilo u prošlosti, predstavlja kočnicu koja nam ne dozvoljava da vjerujemo da se zaista mogu desiti čuda, na osnovu čega stvaramo proročanska uvjerenja koja sugestivno djeluju uvijek kada nešto želimo. Sadašnjost doživljavamo kao nešto što se neminovno nameće u ovom trenutku,  puštamo je da prolazi. Realizaciju željenog vidimo tek u budućnosti, koja zapravo ne postoji i ne možemo je uhvatiti isto kao što ne možemo uhvatiti svoju sjenku.

Jedino što je izvjesno to je sadašnji trenutak. Afirmacije  služe za to da se orijentišemo isključivo na ovaj trenutak: ja sam sretna ovdje i sada, ali moje nesvjesno govori da to nije istina; ja sam bogata i uspješna, ali moje nesvjesno se odupire; ja sam zdrava, imam savršenog partnera itd., ali moje nesvjesno kaže da to nije istina. Problem je što se uvijek upetlja um i definiše stvari na osnovu ukorijenjenih proročanskih uvjerenja. Na taj način stvara se ogroman jaz, željeno postaje sve više nedostupno. Što nam više bježi, mi ćemo ulagati više napora da ga sustignemo. Kada nešto želimo, automatski podrazumijeva činjenicu da to nemamo. Mi obično nismo zadovoljni postojećim stanjem i ne čini nas sretnim ono što imamo. Kada imamo zdravlje, nismo nešto posebno sretni zbog toga, jednostavno ponašamo se kao da je to nešto sasvim normalno. Kada izgubimo zdravlje, pokušavamo ga privući na sve moguće načine. Kada imamo zadovoljavajuću vezu sa partnerom, opušteni smo i ne razmišljamo da nešto mijenjamo, borba počinje tek kada ostanemo bez toga. 

Zašto najčešće željeno privučemo tek nakon dužeg vremena, kada više ne mislimo o tome? Na primjer, zaljubljeni smo u neku osobu, ali on nam nije naklonjen, i dok mi svim žarom želimo imati ga za sebe, on nam kao riba klizi iz ruku, što smo više zagrijani, on nam je sve nedostupniji. Na kraju, okrenemo list i nađemo drugog partnera, a ovaj prvi kao duh izroni iz mraka i počne da nas proganja, izjavljuje ljubav i sl., ali nama više nije ni na kraj pameti. Kada nešto žarko želimo, mi povlačimo energiju iz drugih resursa i blokiramo sve energetske kanale. Misleći konstantno, opsesivno samo na jednu stvar ili osobu tokom 24 sata, zapostavljamo posao, prijatelje, zdravlje i sve manje energije ulažemo u druge segmente života ili im ne pridajemo nikakav značaj, živeći ih mehanički i nesvjesno. Tako polako upadamo u finansijske probleme, ne možemo da kontrolišemo novčane tokove i da podmirimo sve troškove, ulazimo u minus, zdravlje počinje slabiti, na poslu se javlja negativna energija ili sukob sa kolegama i nadređenima. Tada imamo običaj reći da nam je sve krenulo nizbrdo.

Povlačenjem energije iz drugih sektora mi smo zablokirali cijeli sistem. Uzmimo na primjer, funkcionisanje Ministarstva finansija neke zemlje - penzioneri najavili štrajk jer kasne penzije, vlada uzme novac koji je namijenjen za platu službenicima ministarstva i prebaci penzionerima. Tako ostane "rupa" u bužetu. Sutra radnici željezare najave obustavu rada jer nisu primili platu šest mjeseci. Vlada odluči da uzme iz budžeta sredstva namijenjena za nabavku osnovnih sredstava i prebaci ih željezari. Iz dana u dan stvaraju se nove rupe, na kraju dolazi do potpunog kolapsa i više ništa ne funkcioniše kako treba. Vratimo se na naš energetski sistem. Mi smo naš energetski potencijal usmjerili na jednu stranu i ispraznili druge sektore, stvarajući nedostatak ravnoteže, a višak uvijek preteže na štetu slabih sektora. Tek kada se energija izbalansira, možemo očekivati blagostanje i ispunjenje željenog. Odnosno, kada aktivno učestvujemo u svim segmentima svog života, tako stvaramo prohodnost komunikacijske mreže. Tako se i osoba iz prethodne priče pojavi tek kada se energija vrati u normalno stanje, jer su se "pročistili" putevi. Upravo ćemo prebacivanjem težišta na jednu stranu djelovati poput stijene koja se sručila na cestu i zapriječila prolaz. Višak uvijek dovodi do neravnoteže, a cilj rada na sebi je harmonizacija energije i uspostavljanje balansa na nivou svih segmenata. Zapravo, željeno je krenulo prema nama, ali je naišlo na prepreku koju smo sami stvorili. S druge strane, um je glavni ometač, odbijač željenog. On čini da automatski padamo na nižu vibraciju i formiramo uvjerenje da ne možemo privući željeno.  Prije nego nas željeno sustigne, mi spustimo rampu i zatvorimo prilaz. Ono što možemo zamisliti, to možemo i imati. 

Možemo danima raditi afirmacije tipa: privlačim novac, ovo, ono...univerzum radi za mene i sl., a svakim danom sve manje para u novčaniku...to je samo znak da afirmacija ne djeluje iz nekog razloga i da postoji jaz između želje i energetskih tokova. Jedan od razloga može, na primjer biti komunikacijska blokada sa svijetom, povlačenje, izolacija, zapostavljene veze sa bliskim osobama ili porodicom i sl. Što su nam veze bogatije, življe, iskrenije, to smo otvoreniji za prijem svih oblika blagostanja.

Kada su u pitanju afirmacije, one trebaju biti veoma sažete i jasne. Ako su previše općenite i razvodnjene, mogu dati isto tako uopšten efekat, bez fokusiranja na konkretnu oblast. Da bismo stvorili i održali balans, bilo bi dobro  koristiti set od najmanje 12 afirmacija od čega po jednu za svaki sektor života i tu se možemo poslužiti astrološkim značenjem polja:

1. (ascendent): Ja lično, fizički izgled, zdravlje, karakter, sadašnjost

Afirmacija: Ja sam žena, snažna i zdrava u srcu i umu. 

(Napomena: Afirmacije kreiramo prema vlastitim afinitetima.)

2. Novac, liične vrijednosti, imovina

Afirmacija: Meni novac stalno dolazi, iz poznatih i nepoznatih izvora, moji prihodi se stalno povećavaju. Energija novca neometano kruži, dajem novac i on mi se višestruko vraća. 

3. Braća, sestre, novosti, kraća putovanja, sve komunikacije

Afirmacija: Komuniciram otvoreno i iskreno, sa ljubavlju i razumijevanjem. 

4. Otac, dom, porodica:

Afirmacija: Uživam podršku moje porodice, u mom domu vlada ljubav i harmonija. 

5. Djeca, seksualna zadovoljstva, ljubav,  provod, kreativnost, produktivnost, stvaralaštvo

Afirmacija: Puna sam ljubavi koju nesebično dajem i koja mi se višestruko vraća, radim i stvaram iz ljubavi.  

6. Bolest/zdravlje, navike

Afirmacija: Ja sam potpuno zdrava, moje tijelo i um funkcionišu u savršenoj harmoniji.  

7. Brak, muž ili žena, partnerstva, ugovori i udruživanja, javni neprijatelji, parnice

Afirmacija: Volim i voljena sam, imam partnera koji mi savršeno odgovara. 
Napomena: Partner je naše ogledalo, što znači da nam savršeno odgovara partner koji nije u disproporciji sa našim unutrašnjim bićem. Što smo bolje i savršenije biće, to ćemo imati i bolji odnos sa partnerom.  

8. Smrt, oporuke, nasljeđe, bol, strah, ovo je takođe polje koje predstavlja misterije i okultna znanja

Afirmacija: Smrt nije kraj, već početak nečega novog, u svakom mraku pronalazim trag svjetlosti i u svemu pronalazim svrhu i smisao.  

9. Duga putovanja, nauka, religija, umjetnost, vizije i povezanost sa višom sviješću

Afirmacija: Ja sam povezana sa božanskom ljubavlju, otvaram svoje srce za širenje svijesti, nova znanja i daleka putovanja. (Putovanje ne podrazumijeva isključivo putovanje u fizičkom smislu, može to biti putovanje prema sebi, što je ujedno i najduže putovanje).

10. Majka, status, ugled i čast, karijera, ciljevi autoriteti, zaposlenje

Afirmacija: Ja ostvarujem svoje ciljeve s lakoćom, volim svoj posao i uspješna sam u svemu što radim.

11. Prijatelji, nade i želje

Afirmacija: Moji prijatelji su nesebični i plemeniti, uzajamno se razumijemo i podržavamo.

12. Tuga, strah, kazna, tajni neprijatelji, insinuacije, gubici, nevidljive prepreke, zamagljeni vidici
Afirmacija: Sposobna sam prepoznati i prevazići sve prepreke jer u svakom trenutku imam Božiju zaštitu i vođstvo Njegove nevidljive ruke. 

Kroz navedene afirmacije izražavamo svijest o svim postojećim segmentima, zatvaramo krug, bez zanemarivanja/ignorisanja negativnih aspekata života kao što su smrt, neprijateljstva i sl. Težnjom da se suočavamo samo sa lijepim stvarima koje nam obezbjeđuju osjećaj udobnosti, rizikujemo da postanemo leptir sa nerazvijenim krilima, nesposobni da se suočimo sa životom onakvim kakav jeste. Idemo li isključivo u pravcu idealizacije svijeta, živjet ćemo u oblacima, izolovani od realnog svijeta, a kao rezultat imati sve više teškoća kod suočavanja sa svakodnevnim problemima.