Čakre i zvuk

Čakre su energetski vrtlozi koje djeluju poput radio prijemnika u našem tijelu i svaka treperi specifičnom frekvencijom, bojom i zvukom koji se međusobno prožimaju i emituju u fizičkom svijetu kroz različite segmente života, iz nevidljivog u vidljivo. Sve što se nekada dogodilo u našem životu, prvobitno se nalazilo u nemanifestovanom da bi kroz početni impuls, odnosno atom "klicu" počelo da prelazi u manifestovano stanje. Te uzročno-posljedične veze uveliko su uslovljene našom karmom koja može biti promjenjiva i nepromjenjiva, gdje je omjer otprilike 50%, odnosno toliko iznosi udio slobodne volje na  fizičkoj ravni, jer bi naš život u protivnom bio besmislen u slučaju da je sve nepromjenjivo i unaprijed determinisano. Sama činjenica da se inkarniramo u fizičkom tijelu govori o prisustvu određenog uzroka našeg postojanja. Naše čakre su podešene u skladu sa našom karmom, međutim, manipulišući sa onim dijelom slobodne volje mi padamo pod uticaj utisaka koji su protistekli iz proživljenih iskustava, baveći se prošlošću i tako okrenemo tok slobodne volje i jednostavno, pod uticajem strahova zavežemo se u čvor. Tako izgubimo signal i vezu sa izvorom i naše radio-stanice emituju šumove i nejasne zvukove ili na tv prijemniku ne vidimo jasnu sliku.Čakre utiču na našu percepciju stvarnosti.  Zagušenost signala zaprečava protok energije i dovodi do stagnacije u suptilnom tijelu koja se na fizičkom nivou ispoljava kroz bolest, zastoj ili problem u određenom segmentu života. Tako na našem ekranu života vidimo beznađe i strah od budućnosti, dok ustvari naša korijenska čakra pulsira strahom jer je izgubila puls božanske ljubavi.

Svaka melodija koju čujemo povezana je sa određenim tipom emocije, odnosno sjećanja. Kada čujemo neku pjesmicu iz djetinjstva, u nama se probude lijepa ili ružna sjećanja, u zavisnosti od tadašnjeg psiho-emocionalnog stanja i vrati nas tačno na takav nivo emocije. Zvuk, dakle, nepogrešivo utiče na naše deponovane emocionalne sadržaje. Ljudi se ubijaju od navale emocija kada čuju neku srceparajuću pjesmu u stilu "ostavila me, prevarila, našla drugog, vječno ću da patim" i tako pušu kolektivni balon u kome je ljubav zmija koju ne treba dirati i koja će nas samo ugristi za srce. Takve pjesme su instrument negativnih entiteta i izvrsno sredstvo za držanje u strahu. Strah, kao negativna emocija stvara šumove i smetnje i dovodi naše čakre u disharmoniju ili haos, jer je spona sa izvorom veoma slaba i mi registrijemo samo nejasne šumove. U takvom stanju mi nismo načisto sa svojim ciljevima i željama u životu, prepuštamo se strujama života i nismo kreator, već žrtva okolnosti koje se nameću same od sebe. Ako uzmemo da svi u sebi imamo božansku, stvaralačku iskru, ne možemo ni zamisliti kakav grijeh činimo prema univerzumu zanemarujući to blago. Mehanički način života govori da našim životom upravlja neko drugi, da smo dopustili da postanemo mašina koju pokreću različiti entiteti u čijoj pozadini nije ljubav, već namjera da nas što više udalje od božanske iskre. Ostavljamo prelijep buket cvijeća da vene, a uzimamo plastičnu imitaciju. Sve što je živo, to je i lijepo. Mrtve stvari nisu lijepe, ono što vrijedi ne može se platiti novcem, a najvrednije od svega imamo u sebi. 

Kada želimo raditi balansiranje čakri pomoću zvuka, najbolje je to raditi povezivanjem našeg slušnog sistema  sa odgovarajućim frekvencijama koje će podsjetiti naš energetski sistem na zaboravljeni, prirodni sistem funkcionisanja. Agresivnu osobu nikada nećemo smiriti vikom i agresijom, već umirivanjem, nastojanjem da je dovedemo u ravnotežu, budeći u njoj sjećanje da je harmoonija mnogo prirodnije stanje. Tako i naše napete i strahom stegnute energetske centre trebamo podsjetiti na stanje harmonije i kada ih povežemo sa izvorom takvog stanja, oni će preuzeti signal i nastaviti sa harmoničnim radom. Naš energetski sistem je jedna slijepa inteligentna sila koja je nepristrasna i nema svoj sud o nečemu kao dobrom ili lošem, već usvaja i zadržava ono što nameću okolnosti. Ako smo stalno izloženi gradskoj buci automobilskih motora, naš energetski sistem će biti jako uzdrman iz prirodne ravnoteže, ako slušamo turbo-folk ili neke druge opcije koje naginju ka destrukciji i vjerujemo da je tako kao što kažu pjesme, naše energetsko i fizičko tijelo će funkcionisati u skladu s tim i biti u disharmoniji koja će se ispoljiti kroz neki segment života, npr. u ljubavi.  

Postoje različiti sistemi harmnizacije čakri pomoću zvuka i boja ili tjelesnih vježbi, ne postoji univerzalno pravilo. Što se tiče tjelesnih vježbi, joga je dokazani sistem za uspostavljanje harmonije duha i tijela, dok su takođe za balansiranje čakri veoma učinkovite i vježbe 5 tibetanaca.  U priloženom videu su binauralni zvuci za svaku čakru prema njihovoj temeljnoj frekvenciji, počev od korijenske pa sve do krunske čakre.

Meditaciju na čakre možemo raditi tako što legnemo na pod, stavimo slušalice na uši (kako bi eliminisali sve nepoželjne zvuke), i dubokom koncentracijom na svaku čakru, počev od korijenske, slušajući zvuk zamišljamo kako čakra počinje da titra. Na primjer, za korijensku čakru zamišljamo da u korijenu kičme počinje da titra energija crvene boje koja iz svog centra titra prema vani i širi se u koncentričnim krugovima iz kojih izviru latice. Kada je u vizuelizaciju istovremeno uključen i odgovarajući zvuk, mnogo je lakše osjetiti oživljavanje energije. Takođe, u meditaciji se možemo služiti kristalima. Balansiranje čakri treba biti oslobođeno od bilo kakvog programiranja ili vizueliziranja želja, jedini cilj jeste osjetiti da smo u okeanu čiste svijesti, oslobođeni od svih prepreka, kao kada poslije velikih napora i uspona dođemo na vrh planine i uživamo u prizoru. Ulazak u sebe zapravo i jeste put ka najvišim vrhovima, odakle tek vidimo da je svijet mnogo veći i širi nego što smo mi u svojoj skučenoj percepciji zamišljali.  

Balansiranje čakri je najbolje raditi u vrijeme smanjene psiho-fizičke aktivnosti, najbolje neposredno pred spavanje, gdje kasnije nesvjesne sile nastavljaju da rade svoj posao u skladu sa onim što je prethodilo. 

Neregularne veze

Partner je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili na njegovoj izgradnji. Svjesno upuštanje u vezu sa zauzetim partnerom upućuje na rascjep u nama koji može biti produkt odbačenosti ili nedostatka ljubavi u djetinjstvu, ali najčešće ćemo kroz vezu sa nedostupnim partnerom (oženjenim muškarcem) nastojati da "slomimo" emocionalno nedostupnog oca iz ranog djetinjstva. To u nama stvara emocionalni kalup i magnetizam za privlačenje muškarca koji iz nekog razloga ne može biti u potpunosti naš. Bez obzira na svu pažnju i ljubav koju razmjenjujemo sa takvim muškarcem, neminovna je distanca (njegovo vraćane porodici), koja je prije svega zapamćeni model odnosa  i nečega što je stvorilo hendikep unutar našeg emocionalnog dijela - udaljavanje i nedostatak bliskosti. Sigurno je da mučenje i bijeg nisu rješenje, niti je cilj ovakvih veza da patimo, već da otkrijemo njihovu duhovnu pozadinu i radimo na raskrinkavanju aspekata naše ličnosti koji su tome doprinijeli. Čim osvijestimo neki aspekt ličnosti, iščupamo mu korijen i izložimo suncu (svijesti) on više ne može živjeti i gubi svoj uticaj. Dokle god to ne učinimo, postoji tendencija ka privlačenju tačno određenog tipa muškarca. 

Partner predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom  integracijom mi postajemo potpunija i razvijenija ličnost. Često nam ti kvaliteti djeluju suprotno i neprihvatljivo, ali oni zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše unutrašnjosti. Ako privučemo muškarca koji je spreman da prevari svoju zakonitu partnerku, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak svijesti o sopstvenoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo sporednu (manje vrijednu) ulogu.  Ko nas je tome naučio, ako ne odnos sa jednim od roditelja u ranom djetinjstvu koji nam je negdje  utisnuo osjećaj odbačenosti i naša krhka i ranjiva dječija psiha je usvojila poruku "nisi vrijedan da postojiš...nisi vrijedan ljubavi". U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada nekome drugom, jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto vrijedno. Kada smo mali i bespomoćni, jedino što vrijedi za nas jeste roditeljska ljubav i zaštita, jer nismo svjesni nikakvih drugih vrijednosti, ljubav je dakle osnovni parametar kroz koji percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša uloga je da budemo odbačeni, bačeni u smetljište, neželjeni, bezvrijedni. 

Jedna izreka kaže "kada stisnemo narandžu, iz nje će izaći sok od narandže i ništa drugo", tako isto iz nas će izaći ono što smo u sebi uzgajali cijelo vrijeme, a o tome govore naši izbori, naše emocije i sposobnost da se nosimo sa životom i preuzmemo odgovornost za svoje postupke.   Uzmimo papir i olovku i zapišimo svoje učinke i rezultate: poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni odnosi, djeca, porodica i sl. i ocijenimo ih na skali od 1 do 10. Kompletna  smješa koju dobijemo jeste naš sok koji smo stvorili u  podsvjesnim spremištima i u različitim periodima života on se "cijedi" iz nas kada god nas nešto pritisne. U djetinjstvu, kada nam neko učini nažao, mi plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i bespomoćnosti. Kada odrastemo, plačemo na potpuno isti način, ali uvijek u nama ostaje ista gorčina zbog koje smo plakali kao malo dijete. 

Uvjereni da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa zauzetim muškarcem, jer naše nesvjesno ipak radi svoj posao, naš izbor je dakle direktan rezultat našeg stava o sebi koji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle u priču nepostojanja, jer mi nismo ni vrijedni da postojimo, i naša priča postaje  bajka. Dosta se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi, partner nas obasipa pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u vezi godinu, dvije, tri...deset...pa i petnaest. Svaka godina sa sobom nosi sve veću patnju, želju za bijegom, za raskidanjem odnosa.  

Od princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema njegova žena, pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu koja nije u stanju da iskorači u svijet stvarnosti i postane stvarna žena sa svojim realnim potrebama. Međutim, najmanje što trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog ljubavnika, jer time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti odgovornost za svoj život, a tako i na ljubavnika ostavljamo dojam nesposobne i nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši jer je i sam dovoljno nezreo i neodlučan, te se od njega ne mogu očekivati nikakva konkretna rješenja isto kao što i mi ne možemo donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug. Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je razbijati glavu o tome šta on radi dok je sa svojom ženom, da li je voli, da li vodi ljubav s njom, da li je s njom u braku samo zbog djece i sl.. takav odgovor ne zna ni on sam, ali nas bilo kakav odgovor neće učiniti sretnim. Razvijanjem negativnih aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve  da on i ne gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s njom, da je prezire i mrzi, mi nemamo ništa od toga. On jednostavno nije spreman niti sposoban da ostvari duboku i trajnu vezu i prevaziđe krizu koja se javlja kada se rodi dijete, kada partnerka više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se nagomilaju finansijski problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara činjenica da može imati  vezu u kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj će moći da sanja svoj dječački san o ženi koja ga voli i prihvata bezuslovno. Povratak ženi je povratak u realnost, a ljubavnica ne može imati tu realnost jer predstavlja njegov odlazak u bajku u kojoj postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica nije žena s kojom će ga očarati razgovor o plaćanju režija, o nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih udžbenika, jer ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim štapićem.  Prihvatanjem takve veze mi potpisujemo prećutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prevazići,  nastojimo biti drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i ugrabiti nešto od realnog života. Rijetko kada takve bajke uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna biti veoma bolan i destruktivan. 

U međuvremenu, naš život se pretvori  u duboku emocionalnu tragediju, začarani krug iz koga ne vidimo izlaza. Prepuštamo se plimi života da nas nosi onako, bez cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući čarobni štapić i reći da napušta svoju porodicu kako bi bio s nama. Ako povučemo paralelu, možemo  zaključiti da partnerov boravak u bajci u kojoj ne postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu nesposobnost da se nosimo sa životom, dok negdje unutar sebe očekujemo da će emocionalno nedosupni otac u partnerovom obliku konačno da nas prihvati i pokaže svoju ljubav. Što smo sebičniji i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo sve snažniji osjećaj da on pripada svojoj zakonitoj ženi i da nikada neće pripadati nama. Dakle, razvijanjem negativnih namjera i emocija, stvaramo sve dublji jaz unutar sebe, postajemo nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u odnosu na partnera. Nepostojanje korespondira sa pojmom smrti i uništenja i sve dok ne dozvolimo da ljubav preuzme komandu u našem životu, sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje.  Jedino nas, dakle, ljubav može oživjeti i vratiti među žive i tako ukloniti patnju. Ljubav koju ovaj put moramo pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš partner je oličenje nas samih i slaba karika naše ličnosti i zato moramo raditi na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i jedino što možemo učiniti je da bezuslovno prihvatimo sebe. To, naravno, ne znači da odmah moramo odbaciti svog zauzetog partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvatanja i pronađemo ljubav u sebi, mi ćemo taj odnos posmatrati kroz drugačiju dimenziju i shvatićemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu da nas povede na put samospoznaje. U knjizi "Plan vaše duše" Roberta Švarca su takve relacije opisane kao prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi kako bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji da spoznaju put ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na ljubav koju imamo u sebi. Sa određene vremenske distance patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u određenom trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba, međutim, ne smijemo zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim lekcijama, tu iz čiste ljubavi. To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i bezuslovnu ljubav, jednostavno, voljeti ih bez obzira da li su u ovom trenutku pored nas ili su kilometrima daleko, da li ćemo ih više ikada vidjeti i sl., život je igra i svima imamo svoje uloge, zato ništa ne treba doživljavati suviše ozbiljno niti tragično.   

Život nema reprizu već samo premijeru koja se upravo dešava sada u ovom trenutku i zato svaki trenutak koji ne proživimo u ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.

Vezivanje strahom

Većina nas ima potrebu za sakupljanjem i zadržavanjem stvari, odjeće, obuće, ukrasnih predmeta i raznih uspomena, tako da u jednom trenutku više nemamo mjesta i kuća nam počne ličiti na skladište. Potreba za skupljanjem stvari, posebno vezivanje za uspomene, predstavlja psihološki momenat, osobinu psihe da zadržava prošlost i veže se za određena emocionalna stanja koja mogu trajati godinama i promijeniti strukturu našeg emocionalnog tijela. 

Zapitajmo se čemu hrpa predmeta koji ničemu ne služe, ali izbjegavamo da ih bacimo, pa ih samo pomjeramo sa jednog mjesta na drugo i tako zauzimamo mjesto nečemu korisnom i novom. Na kraju sve  pokupimo u jednu vreću i ostavimo na tavan ili u podrum. Na isti  način mi deponujemo psihološke sadržaje u najtamnijim podrumima naše podsvijesti, slažući  neprerađene fajlove koji su zapravo nesavladane lekcije, čije prisustvo će nas  vraćati na popravni ispit. Takvi energetski obrasci nam konstantno predstavljaju nevidljive uzročnike nervoze, glavobolje, frustracije, utiču  na naše zdravlje i životne izbore.   Energija koja vibrira u našem biopolju svaku će blokadu proslijediti na fizički nivo kako bi nas upozorila na njeno prisustvo. Nijedna bol u tijelu nije beznačajna niti slučajna jer dolazi iz podruma u kome je sačuvan njen uzrok. Izvorna emocija koja stoji u pozadini potrebe za zadržavanjem stvari jeste strah od neimašitne, dakle, pozadina potrebe za zadržavanjem psiholoških sadržaja jeste takođe strah.

Mi možemo  reći "zašto uvijek privlačim slabog ili nezrelog partnera", "zašto nikada nemam novca", "zašto sam uvijek bolesna, bezvoljna, depresivna i sl.", ali moramo biti svjesni da se energija zgušnjava u materijalni oblik i tako emituje našu stvarnost na ekranu života. Naš izgled, fizička pojava, iskustva i utisak koji ostavljamo u svijetu, sve to oslikava našu cjelokupnu energetsku strukturu. Sve nepravilnosti i naslage koje su nas s godinama deformisale predstavljaju strahom zadržane sadržaje koje smo trebali otpustiti. Kada bismo sebe uporedili sa ormarom u koji smo nakrcali odjeću, tu bi se pronašlo dosta starih i pocijepanih stvari iz djetinjstva. Mi, zapravo, nismo stvorili mjesto nečemu novom jer u tim starim zavežljajima stoje neriješeni emocionalni konflikti koji su kao klinovi zariveni u naše energetsko tijelo.

Stara  narodna poslovica kaže "klin se klinom izbija", što praktično znači da osobe koje privlačimo predstavljaju vidljive segmente naše skrivene unutrašnjosti. Što su impresivnija iskustva sa određenom osobom i što su snažnije naše emocionalne reakcije, veća je vjerovatnoća da će se povući neki od klinova. Svaki odnos ima za cilj da spoznamo svrhu samog sebe i shvatimo u kolikoj mjeri smo iskrivljeni u odnosu na izvorno biće. Kada partner povuče neki "klin", to je obično bolan proces kroz koji osjećamo povrijeđenost, očaj, razočarenje jer nismo u stanju uočiti svoju iskrivljenu prirodu.

Naša spremnost da se prilagođavamo partneru   kako bismo zauzvrat dobili ljubav i potvrdu vrijednosti najčešće nije dovoljna garancija da ćemo ostati nepovrijeđeni, jer obično se desi suprotno. Nekorektan odnos od strane partnera ukazuje na nekorektnost i nepravdu koju činimo prema samom sebi. Kada bilo koji odnos pogledamo sa određene vremenske distance, mi smo u stanju uočiti svoje greške i postaje nam čak i smiješno kada uvidimo kako smo bespotrebno patili i činili sebi nepravdu. Kroz nastojanje da se dopadnemo partneru, spremni da mijenjamo lični opis, boju kose, način oblačenja, ponašanje, navike, odbacujemo sebe i takvi su odnosi osuđeni na propast. Međutim, negdje u našim podrumima podsvijesti sačuvali smo obrazac koji nas navodi da ne prihvatamo sebe, da nismo vrijedni ljubavi ovaki kakvi jesmo. To je najčešće posljedica uslovljene roditeljske ljubavi koji smo uredno složili u naš ormar, odakle se diktira svaki naš odnos.

Danas je  odbacivanje sebe toliko prisutno i "moderno" da se ljudi toliko izobličavaju plastičnim operacijama, vjerujući da će bijegom od sebe postati voljeni i prihvaćeni, ali zapravo postaju samo blijeda kopija svog originalnog i neponovljivog bića.

Ali, svi dobro znamo da samo originali imaju visoku cijenu, mi smo vrijedni samo kada smo autentičan, neponovljivi original i to niko ne može znati osim nas samih kada se osjećamo dobro sami sa sobom, kada smo bliski sa svojim unutrašnjim bićem i apsolutno nam nije važno šta će neko drugi da misli o nama, niti nam neko može uzeti pravo da budemo sretni u svakom trenutku ovakvi kakvi jesmo. Ne postoji mjerodavna osoba koja će procijeniti našu vrijednost osim nas samih. Svrha našeg postojanja  nije u tome da ujutro ustajemo mrzovoljni, jurimo za obavezama i naveče padnemo mrtvi-umorni u krevet. Trebamo znati da nas svaki odnos u životu usmjerava na neki segment naše unutrašnjosti i da se određena osoba "zakačila" za neki folder koji opravdava njenu svrhu u našem životu. Tako se za nas mogu zakačiti određeni tipovi, manijaci, ludaci, alkoholičari, narkomani, socijalni slučajevi i gdje god se pojavimo, u masi će nas naciljati tačno određeni slučaj, posebno onaj od koga uzgajamo strah. Strah je mehanizam pomoću koga zadržavamo  štetne psihološke obrasce. Razumijevanjem ovog mehanizma, možemo shvatiti da nas strah drži u stanju grča koji se emitue kroz čitavo tijelo, pa su naši mišići stegnuti, imamo probleme sa kičmom i vratom, srcem, štitnom žlijezdom, organizam je u konstantnom stanju napetosti, zabrinutosti i stresa. Potreba za različitim stimulansima, kao što su kafa, alkohol, droga ili sedativi predstavlja način da se izborimo sa strahom i osjetimo bar na kratko opuštenima, jer naš psiho-fizički sklop želi da se osjeća slobodnim. Različiti događaji nas nastoje osloboditi onoga što smo strahom zarobili i to direktnim suočavanjem. Život se sastoji od svega 1% događaja, sve ostalo je reakcija na te događaje. Zbog tih reakcija mi nismo slobodni i vezujemo strah da nam se ne ponove neke neželjene stvari, čime vezujemo mogućnost da se zaista ponove i opstruiramo mogućnosti univerzuma da nam isporuči nešto bolje. 

Medicina stanovanja

Sigurno smo se svi našli u situacijama da se u jednom prostoru osjećamo ugodno i spokojno, a u nekom drugom nelagodno i depresivno. Činjenica je da prostor u kome boravimo, stanujemo ili radimo može biti zdrav ili bolestan, mada često nije u pitanju cijeli prostor već pojedini njegovi segmenti. Postoje različiti faktori koji utiču na energiju prostora. Prema prirodnoj hijerarhiji, postoje niža, elementarna bića,  koja obitavaju u biljkama i prostoru, to su različite astralne razine koje se prepliću sa našim energijama i koje nisu prepoznatljive na fizičkom nivou, ali ih na energetskom nivou itekako osjećamo. Tako, svaki prostor ima svoj elementarni duh, pa često možemo čuti za neku kuću da je ukleta ili da se u njoj dešavaju čudne sudbine, bolesti ukućana i sl. Prostor takođe obilježava energija ukućana koji u njoj borave, pa tako, kada kupujemo kuću ili stan trebamo se dobro raspitati o tome ko je prije nas tu živio.    Postoje i karmičke spone i sudbinska predodređenost za boravak u odgovarajućem prostoru, čija će energija aktivirati određene karmičke elemente našeg postojanja, kao što je npr. bolest. S druge strane, svako zemljište ima svoju geomorfološku strukturu koja stvara specifično zračenje u zavisnosti od niza faktora, kao što su prisustvo određenih mineralnih spojeva, podzemnih voda, podzemnih spilja, hartmanove mreže, kerijeve mreže, dalekovoda, trafo-stanica, radio-stanica, kanalizacionih odvoda, groblja, smetljišta i sl. Oblik i konfiguracija terena takođe je ono što utiče na opštu energiju kojom prostor zrači. 

Svaki nepovoljan prostor emituje otrovne strelice. Dužim boravkom ili spavanjem u takvoj prostoriji  mi se izlažemo djelovanju tih strelica i s vremenom počinju da se javljaju posljedice u vidu narušenog zdravlja, nervoze, depresije, glavobolje i sl., dok stručnjaci koji se bave otkrivanjem patogenih geomagnetskih zračenja tvrde da, ukoliko spavamo na mjestima gdje postoje takva zračenja  dolazi do obolijevanja organa koji pokriva geopatogenu tačku te da su takva zračenja glavni uzročnik  kancerogenih oboljenja. Ono što takođe emituje štetnu energiju jesu elektronski uređaji kojima smo svakodnevno izloženi. Naš nervni sistem konstantno registruje energetske impulse prostora u kome se nalazimo i reaguje na njih na način koji mi doživljavamo kao loše vrijeme, težak dan, neraspoloženje, nesanicu. U zdravom prostoru reakcija nervnog sistema bit će potpuno drugačija, zato se nećemo isto osjećati u seoskoj kući napravljenoj od drvenih greda, okruženu jorgovanima i voćnjacima, bez unutrašnjih instalacija vode, struje i kanalizacije, bez elektičnih aparata ili u stambenoj zgradi od betona i čelika  koji stvaraju efekat "faradejevog kaveza" s obzirom da takav prostor stvara jednu sterilnu i neprobojnu atmosferu, što znači da nema razmjene energije niti otpuštanja nakupljene negativne energije unutar prostora. Svu tu energiju mi upijamo poput spužve i u konačnici  postajemo slika prostora u kome boravimo, svaki nedostatak ili nepravilnost odražava se na našem izgledu, zdravlju i opštem raspoloženju, koje se najbolje očituje u jutarnjem buđenju što je glavno mjerilo koje nam govori da li spavamo u povoljnom ili nepovoljnom položaju. 

Jutarnja mrzovolja, depresivnost i teško razbuđivanje govore o prisustvu elemenata koji štetno utiču na naše energetsko polje. Prema feng-shui praksi, prostor mogu povređivati oštre linije namještaja, špicasti predmeti ili recimo kaktusi sa bodljama, kao i agresivni motivi na slikama, zračenje električnih aparata, prenatrpanost prostora, oštećeni dijelovi pokućanstva  i sl., dok pozitivne energetske vibracije mogu da se stvore pomoću jantri, sakralnih simbola, boja, kristala, biljaka ili jakog osvjetljenja zatamnjenih uglova koji isijavaju nepovoljnu energiju. Sa spoljašnjeg aspekta, na naš stambeni prostor može da se obrušava negativna energija ukoliko se objekat sučeljava sa dalekovodom, grobljem, zatvorom, bolnicom, smetljištem, garažom ili radionicom u kojoj je buka, tvorničkom halom koja ispušta različite hemijske supstance, ukoliko u blizini objekta protiče kanalizacioni odvod, plinovod i sl. Iz naprijed navedenog vdiljivo je da je skoro nemoguće u potpunosti se zaštititi od nepovoljnih uticaja, posebno u urbanim sredinama koje su uveliko postale sterilne kada je u pitanju pozitivan duh i pozitivna energija. Dobro je poznato da svaki grad, koji ima svoje staro jezgro, predstavlja magnet za ljude, kao što je Istambul, sarajevska Baščaršija ili dubrovački Stradun, koji daju poseban duh jednom gradu, dok metalno-staklene grdosije od tržnih centara služe samo za isisavanje energije i novca, gdje komotno možemo reći da dušu ostavimo vani u trci za raznim preparatima i proizvodima koji nam uglavnom uništavaju zdravlje ili nam ne trebaju.

Pariz  leži na krečnjaku i kažu da je to jedan od razloga zašto ovaj grad emituje posebnu energiju. Naši preci su svjesno ili instinktivno, znali stvoriti zdrav stambeni prostor izgrađen od prirodnih materijala, čiji su zidovi krečeni prirodnim krečom a ne akrilnim bojama, stvarajući optimalne uslove za "disanje" prostora. Prostor u koji slobodno ušeta seoska mačka i "pokupi" negativnu energiju, jer  mačka je prirodni detektor negativne energije i ona će zaspati tačno na mjestu gdje postoje podzemna zračenja i tako neutralisati njihov uticaj u prostoru . Takođe, toaleti i sve otpadne energije nalazile su se izvan stambenog prostora, život bez električne energije i raznih perilica, sušilica i deterdženata je imao ogromne prednosti. Zapravo, današnji život je suviše sterilan i teži ka pretjeranoj civiliziranosti koja dezintegriše njegov izvorni duh.  

S obzirom da boravkom u "faradejevom kavezu", izloženi patogenim geomagnetskim zračenjima, predstavljamo podlogu za upijanje štetnih energija, mi trebamo voditi računa o tome da se takve energije oslobode iz našeg tijela. Najbolji način za to je povremen boravak na selu, u prirodi, na moru, bavljenje hortikulturom, vrtlarstvom i sl., u protivnom, dugotrajan dodir sa patogenim strujanjima bez njihovog eliminisanja predstavlja siguran put u bolest. Veoma je važno, kada krenemo kući s posla ili sa puta, kupovine i sl., da ne unosimo u svoj životni prostor nakupljene frustracije i negativne utiske. Elementarni duh prostora predstavlja određenu vrstu slijepe inteligencije koja ne prosuđuje da li je nešto dobro ili loše, već kao začaran održava nivo energije koja se emituje u prostoru - iz biljaka, tv prijemnika, muzičke linije, namještaja, ukućana, hrane i sl. koji stvaraju specifičnu energetsku mješavinu koja je različita u svakom prostoru. Ako se u nekom prostoru često obavljaju vjerske molitve, kao što su hramovi ili sakralni objekti, elementarni duh takvog prostora biće pod snažnim nabojem duhovne energije koja će djelovati iscjeljujuće i pročišćavajuće na naš duh. Ukoliko naš prostor ukazuje na prisustvo nepoželjnih oblika energije, trebamo se zapitati kakvo je naše učešće u tome i šta možemo učiniti da ga izliječimo i harmonizujemo.

Izabrani aforizmi 1

Voljeću cijeli svijet

Ali kontrolisaću

Samo sebe.

* * *

Ako želiš da razumiješ neku stvar

Brže od najbržeg,

Onda ne pokušavaj da je tumačiš.

Samo je voli

I postani nerazdvojno jedno s njom.

* * *

Tvoj um mora da radi

Samo ono što mu ti dozvoliš

Da radi.

I ništa više!

* * *

Ljudsko u meni voli da živi.

Božansko u meni živi da voli.

* * *

Ne gledaj svijet

Svojim frustriranim umom.

Gledaj svijet

Svojim srcem težnje.

* * *

U svakom trenutku

Moram da živim daleko od

Mrakom preplavljenih prostora

Mog uma.

* * *

Um je

Čas nepouzdan prijatelj,

Čas nešto beskrajno gore:

Podli neprijatelj.

* * *

Svaka duša je

Neiscrpni rezervoar

Božje Ljubavi.

* * * 

O moj ume,

Spali prošlost.

Ne samo da ćeš biti srećan,

Već i savršen.

* * *

Frustracija raste

Kad Samilost slabi.

* * *

Ako živiš život snova

I želiš da se tvoji snovi ostvare,

Onda budi čist kao jutarnja rosa

I sviraj violinu svog srca svakog dana.

Sri Chinmoy

Reaktivno ili proaktivno?

Reaktivno ponašanje je tipično ponašanje "žrtve" okolnosti, sudbine i proaktivnog ponašanja drugih, u kome se prepuštamo reakciji našeg sistema na već završenu stvar i situaciju u čijem kreiranju nismo učestvovali i za koju čvrsto vjerujemo da je ne možemo promijeniti niti uticati na nju. Takvo ponašanje je, uglavnom, posljedica lijenosti i nedostatka volje da nešto preduzmemo u životu i postanemo stvaralac, gdje se  pasivnim odnosom prema sebi odričemo od uloge kreatora. U pozadini takvog stava često stoji lični neuspjeh ili iskustvo koje nas je navelo da ostanemo ležati tamo gdje smo pali i stvorili uvjerenje da ne možemo dalje i bolje od toga. Na primjer, u potrazi za poslom dešavalo se da smo bili slabo plaćeni i vrednovani, na osnovu čega smo zaključili da mi "nikada" nećemo imati zadovoljavajući posao i zaključili da je krivac izvan nas - društvo, ljudi, politika i sl. koji nas onemogućavaju da dođemo do cilja. Odustajanjem od cilja nakon prvih nekoliko padova mi smo zauzeli reaktivan stav i stopili se sa masom onih koji njeguju slična uvjerenja. Uvijek smo spremni iznijeti mišljenje da u ovoj državi nešto ne valja, kako bismo opravdali vlastiti nedostatak ambicije i inicijative. Tako smo svoje talente ugušili i prepustili drugima da odlučuju o našem životu. Mi zaista posjedujemo ogroman kreativni kapacitet, ali talenti koje ne koristimo bivaju nam oduzeti. S druge strane, talenti koje koristimo, biće umnoženi i pojačani. Čuvena Isusova izreka glasi: "Ko ima, daće mu se, ko nema, uzeće mu se i ono što tima."


Ujutro, kada se probudimo, idemo na posao zato što "moramo" i vučemo se kao prebijeni, ispijamo prvu kafu i uglavnom obavljamo stvari po šablonu zato što tako "treba", ali nam nedostaje istinska motivacija da to zaista radimo iz ljubavi i potrebe da budemo stvaralac.   Reaktivno ponašanje nije plodonosno niti produktivno, već iscrpljujuće.

Proaktivna sila se kreće iznutra prema vani (oslobađa se iz centra), dok reaktivna sila stvara naboj prema unutra (opterećenje ide ka centru). Proaktivnost oslobađa kreativnu energiju, dok je reaktivnost pritiska i zagušuje. Ako neki izvođač (umjetnik) ima izuzetne vokalne sposobnosti, talenat, isti treba biti oslobođen, izražen prema vani, tek tada postaje "djelo". Međutim, talenat može biti zagušen i blokiran jakom tremom, ako  je izvođač svjestan publike i postane suviše reaktivan, gdje publika (spoljna okolnost) umjesto podsticaja djeluje kao  pritisak koji "vraća" talenat prema unutra. Publika (spoljna okolnost) je, zapravo, neutralna masa, dok mi sami sebe opstruiramo, a kao rezultat izostaje djelo. Reaktivnost u suštini ne ostavlja iza  sebe nikakvo djelo, ona suzbija stvaralačku moć. Djelo nastaje tek kada zajedno sa talentom učestvujemo u stvaranju, cijelim svojim bićem. Imamo masu talenata koji brzo padnu u zaborav, upravo iz razloga što nisu  dostigli zvjezdani nivo svoga bića, što se nisu uspeli do duha. Tako, imamo mnogo talenata, a malo "zvijezda".   

Da bismo bili stvaralac, trebamo biti proaktivni. Kako postati proaktivan, ako smo godinama izolovani i pasivni prema životu? Prije svega, trebamo znati da već imamo sve što nam je potrebno. Nećemo polaziti od pretpostavke da se trebaju ispuniti još neki uslovi da bismo "od narednog ponedjeljka" počeli nešto da praktikujemo, jer taj ponedjeljak nikada neće doći. Taj stav "od ponedjeljka sam na dijeti", "od ponedjeljka prestajem pušiti" ili "počinjem da trčim svaku noć" neće dati rezultat, jer nas ponovo usmjerava na očekivanje da nešto dođe spolja prema nama i da nas pokrene. Takvi projekti su osuđeni na propast.  Kaže se da svaki žir na stablu ima želju da jednog dana postane stablo, ali samo mali dio njih to i postigne. Žir treba dati klicu i povezati se sa zemljom da bi jednog dana postao stablo. Mnogi od njih to ne učine i zato sve ostaje na želji.  Tako i naš "ponedjeljak" neće  doći nama, dok mi ne krenemo prema njemu. Praktično, svi možemo isprobati metod koji će vrlo brzo dati rezultat. Aktivirajmo se na svim poljima, krenimo sa vježbama u svojoj kući, ne moramo se učlaniti u teretanu ili fitness klub. Možemo krenuti sa vježbama "pet tibetanaca" koje su izvrsne za otvaranje čakri i podizanje energije. Kontaktirajmo ljude koje smo zapostavili i čekali da oni nas nazovu, obnovimo rodbinske veze i odbacimo zamjeranja tipa "nije me se godinama sjetio,  neću ni ja njemu da se javljam", od partnera prestanimo očekivati da  se sjeti da nas pozove, kaže da nas voli, iznenadi za rođendan, već mi učinimo to što očekujemo, recimo svojoj majci ili djetetu da ih volimo, popijmo prijateljsku kafu s kolegicom na poslu bez ogovaranja i priče o tome kako je vrijeme loše,  učinimo da se u njihova srca useli vibracija ljubavi. Počnimo zahvaljivati,  u svemu možemo pronaći razlog za zahvalnost. Zavolimo svoj posao i pronađimo motivaciju u tome što smo sposobni da stvaramo, da učestvujemo, da budemo najbolji u onome što radimo - budimo najbolji trgovac, najbolji vozač, najbolji pekar, gledajmo  svoj posao očima umjetnika. Samo kada dajemo najbolje od sebe, tada smo aktivni učesnik i otvaraju nam se beskonačne mogućnosti. Proaktivnim ponašanjem doprinosimo oživotvorenju energije oko nas i postajemo magnet za ljude. Fizička aktivnost je izuzetno efikasno sredstvo za oslobađanje negativne misaone energije koja se spušta na fizički nivo i naše mišiće drži u zgrčenom i ukočenom stanju, a s vremenom nas počinje odvajati i izolovati od ostatka svijeta. Jer, zgrčeno tijelo  je poput stisnute šake. Opušteno tijelo je poput kapljice vode spojene sa okeanom, otvoreno poput cvijeta prema  svijetu. Kao što reče jedan mudrac, iz stisnute šake ne može ništa izaći niti u nju ući, sa otvorenom šakom  možemo i davati i primati.

Misao je sjeme

Da li ste ikada primijetili da je neko drvo iznenada izraslo ispred vaše zgrade i onako se razgranalo iz čista mira? Ili se neko rodio iznenada, bez prethodnog začeća i boravka u majčinoj utrobi? Koliko uopšte učimo o univerzumu i njegovim zakonima kroz  ono što nas svakodnevno okružuje?

Znamo da je nemoguće da drvo naraste iznenada.  Proces njegovog rasta je vezan za sjeme koje boravi neko vrijeme u zemlji, pa se iz njega lagano razvija korijen, stablo, listovi.Čovjek se ne rađa iznenada, već se i on razvija iz svog sjemena, lagano i postepeno. Tako je i sa događajima u našem životu. Svaki događaj je plod nečega i nijedan se ne dešava iznenada, ma koliko to nama izgledalo tako. Svaki ima svoj dubok korijen, uzrok i sjeme iz koga je nikao. Pa i onaj najveći korov koji nikne ima  svog uzročnika, svoje sjeme. I da, korov je taj koji treba iščupati, jer se užasno brzo širi i ometa zdrave biljke da rastu. Šta je korov u našem životu, ako ne mržnja i strah.  Priroda oko nas šalje razne poruke. Sjeme je nevidljiva, duhovna pozadina svakog vidljivog oblika. 

Da li smo nekada posijali grašak u neobrađenoj njivi punoj korova, a da je iz njega ponikla prelijepa kokosova palma puna plodova?

Kako onda možemo očekivati da će iz našeg sjemena ambrozije, poniknuti čudo savršenog života punog ljubavi i blagostanja. To nije moguće čak ni u bajkama, jer su bajke tvrdoglavo ostale principijelne po pitanju "dobro se dobrim vraća", "što posiješ, to ćeš i požnjeti" i sl., jer zapravo u bajkama uvijek neki pošteni siromah u jednom trenutku, kao plod svog upornog poštenja, obrađujući zemlju da bi zaradio jedan groš, pronađe ćup pun zlata ili mu se pojavi vila koja ga opskrbi sa svime što je potrebno do kraja života. E nemojmo sada odmahnuti glavom i reći, ma to su bajke za djecu, ja moram da mrzim tu komšinicu iznad mene zato što mi baca smeće na balkon, kako mogu i pomisliti da je volim. A da li sam ja ikada toj komšinici uputila iskren i topao osmijeh i pozvala je na kafu, gdje se ona postidjela svoje bahatosti kada je osjetila  plemenitost u mojoj duši? Lako je biti ljubazan i sdračan kada se svi ponašaju u skladu sa našim očekivanjima. Ali, ako je neko loše postupio prema meni, a ja mu uzvratila još gore, onda nemam pravo reći da je on loš. Posmatramo stvari iz vlastitog ugla, a nikada ne odemo na suprotni ugao da osmotrimo sebe. 

Da se vratmo na sjeme.  Drvo često naraste onako, neplanski, gledano iz naše perspektive. Ima jedna priča o vrani koja je nosila orah u kljunu i isti je ispao u dimnjak, pa je je orah molio dimnjak da mu dopusti da boravi unutra kako ga vrana ne bi pojela, a onda je pronašao pukotinu, pustio klice u zemlju, pa je naraslo stablo  i porušilo dimnjak. Tako biva i sa nama. Mi nesvjesno prihvatimo neko sjeme, misao, dopustimo mu da boravi dovoljno dugo dok ne razvije korijenje, a onda naraste nešto "neočekivano" i poruši nas iznutra. Ako te korov-misli zamijenimo zdravim idejama i željama, a onda im pružimo dovoljno topline i ljubavi, da se razvijaju u jednoj čistoti duše, ako vodimo računa o svakoj suvišnoj "travki" i iskorijenimo je na vrijeme, ako njegujemo naš vrt, ako znamo šta smo posijali, onda možemo sa pravom očekivati pozitivan efekat. 

Dosta ljudi ima osjećaj da im je život mrtvo more, da im se ništa ne dešava godinama. To je zbog toga što biramo reaktivno ponašanje i prepuštamo da situacije određuju naše reakcije. Kao takvi, čekamo da budemo birani umjesto da biramo i predajemo drugima  mogućnost proaktivnog ponašanja, odnosno iniciijativu. Kod reaktivnog ponašanja obično je energetski nivo oslabljen, jer ne potrebuje skoro nikakvu energiju i s vremenom se energetski potencijal smanjuje a mi "odumiremo" i postajemo pasivni, a u pasivnom okruženju (bez vatre) nema života, jer nema dovoljno topline da se sjeme zagrije i proklija, pa tako naše želje ostaju samo mentalno hladne i beživotne iluzije. Nasuprot tome, ako biramo proaktivno ponašanje mi imamo veću mogućnost izbora, naše turbine su stalno u pogonu i  imamo dovoljno unutrašnje  topline da pokrenemo stvari sa mrtve tačke.