9. svi 2013.

Neregularne veze




Partner je naše ogledalo. Njegova slabost je ujedno i naša, a naša slabost je i njegova. Ljudi se međusobno spajaju kako bi spoznali vlastiti karakter i radili na njegovoj izgradnji. Svjesno upuštanje u vezu sa zauzetim partnerom upućuje na rascjep u nama koji može biti produkt odbačenosti ili nedostatka ljubavi u djetinjstvu, ali najčešće ćemo kroz vezu sa nedostupnim partnerom (oženjenim muškarcem) nastojati da "slomimo" emocionalno nedostupnog oca iz ranog djetinjstva. To u nama stvara emocionalni kalup i magnetizam za privlačenje muškarca koji iz nekog razloga ne može biti u potpunosti naš. Bez obzira na svu pažnju i ljubav koju razmjenjujemo sa takvim muškarcem, neminovna je distanca (njegovo vraćane porodici), koja je prije svega zapamćeni model odnosa  i nečega što je stvorilo hendikep unutar našeg emocionalnog dijela - udaljavanje i nedostatak bliskosti. Sigurno je da mučenje i bijeg nisu rješenje, niti je cilj ovakvih veza da patimo, već da otkrijemo njihovu duhovnu pozadinu i radimo na raskrinkavanju aspekata naše ličnosti koji su tome doprinijeli. Čim osvijestimo neki aspekt ličnosti, iščupamo mu korijen i izložimo suncu (svijesti) on više ne može živjeti i gubi svoj uticaj. Dokle god to ne učinimo, postoji tendencija ka privlačenju tačno određenog tipa muškarca. 

Partner predstavlja naše nadopunjujuće kvalitete čijom  integracijom mi postajemo potpunija i razvijenija ličnost. Često nam ti kvaliteti djeluju suprotno i neprihvatljivo, ali oni zapravo predstavljaju najdublje aspekte naše unutrašnjosti. Ako privučemo muškarca koji je spreman da prevari svoju zakonitu partnerku, ne možemo poreći da negdje u nama postoji nedostatak svijesti o sopstvenoj vrijednosti i spremnost da prihvatimo sporednu (manje vrijednu) ulogu.  Ko nas je tome naučio, ako ne odnos sa jednim od roditelja u ranom djetinjstvu koji nam je negdje  utisnuo osjećaj odbačenosti i naša krhka i ranjiva dječija psiha je usvojila poruku "nisi vrijedan da postojiš...nisi vrijedan ljubavi". U tom kontekstu, sve što vrijedi pripada nekome drugom, jer mi nismo dostojni da nam se daruje nešto vrijedno. Kada smo mali i bespomoćni, jedino što vrijedi za nas jeste roditeljska ljubav i zaštita, jer nismo svjesni nikakvih drugih vrijednosti, ljubav je dakle osnovni parametar kroz koji percipiramo svoju ulogu u svijetu. Ali, u ovom slučaju, naša uloga je da budemo odbačeni, bačeni u smetljište, neželjeni, bezvrijedni. 

Jedna izreka kaže "kada stisnemo narandžu, iz nje će izaći sok od narandže i ništa drugo", tako isto iz nas će izaći ono što smo u sebi uzgajali cijelo vrijeme, a o tome govore naši izbori, naše emocije i sposobnost da se nosimo sa životom i preuzmemo odgovornost za svoje postupke.   Uzmimo papir i olovku i zapišimo svoje učinke i rezultate: poslovni uspjeh, prihodi, emocionalni odnosi, djeca, porodica i sl. i ocijenimo ih na skali od 1 do 10. Kompletna  smješa koju dobijemo jeste naš sok koji smo stvorili u  podsvjesnim spremištima i u različitim periodima života on se "cijedi" iz nas kada god nas nešto pritisne. U djetinjstvu, kada nam neko učini nažao, mi plačemo i u tim suzama izlazi sva gorčina naše odbačenosti i bespomoćnosti. Kada odrastemo, plačemo na potpuno isti način, ali uvijek u nama ostaje ista gorčina zbog koje smo plakali kao malo dijete. 

Uvjereni da nismo baš vrijedni ljubavi, ulazimo u vezu sa zauzetim muškarcem, jer naše nesvjesno ipak radi svoj posao, naš izbor je dakle direktan rezultat našeg stava o sebi koji godinama uzgajamo. Ulazimo, dakle u priču nepostojanja, jer mi nismo ni vrijedni da postojimo, i naša priča postaje  bajka. Dosta se ljubavi, nježnosti i čežnje razmijeni u toj vezi, partner nas obasipa pažnjom, posesivno nas vezujući za sebe i tako ostajemo u vezi godinu, dvije, tri...deset...pa i petnaest. Svaka godina sa sobom nosi sve veću patnju, želju za bijegom, za raskidanjem odnosa.  

Od princeze iz bajke, žene njegovih snova koja ima sve što nema njegova žena, pretvaramo se u frustriranu i nezadovoljnu ženu koja nije u stanju da iskorači u svijet stvarnosti i postane stvarna žena sa svojim realnim potrebama. Međutim, najmanje što trebamo činiti jeste okrivljavati svog oženjenog ljubavnika, jer time samo govorimo koliko smo nespremni i nesposobni preuzeti odgovornost za svoj život, a tako i na ljubavnika ostavljamo dojam nesposobne i nezrele osobe koja ga podsvjesno plaši jer je i sam dovoljno nezreo i neodlučan, te se od njega ne mogu očekivati nikakva konkretna rješenja isto kao što i mi ne možemo donijeti konačnu odluku i tako se godinama vrtimo ukrug. Kada se već zateknemo u tom začaranom krugu, besmisleno je razbijati glavu o tome šta on radi dok je sa svojom ženom, da li je voli, da li vodi ljubav s njom, da li je s njom u braku samo zbog djece i sl.. takav odgovor ne zna ni on sam, ali nas bilo kakav odgovor neće učiniti sretnim. Razvijanjem negativnih aspekata prema njegovom partneru nećemo dospjeti daleko. Sve  da on i ne gleda svoju zakonitu ženu, da ne komunicira s njom, da je prezire i mrzi, mi nemamo ništa od toga. On jednostavno nije spreman niti sposoban da ostvari duboku i trajnu vezu i prevaziđe krizu koja se javlja kada se rodi dijete, kada partnerka više nije tako privlačna i zanimljiva, kada se nagomilaju finansijski problemi i sl. Iz tog razloga mu odgovara činjenica da može imati  vezu u kojoj neće biti opterećen pitanjima svakodnevnice, u kojoj će moći da sanja svoj dječački san o ženi koja ga voli i prihvata bezuslovno. Povratak ženi je povratak u realnost, a ljubavnica ne može imati tu realnost jer predstavlja njegov odlazak u bajku u kojoj postoje samo lijepe stvari. Ljubavnica nije žena s kojom će ga očarati razgovor o plaćanju režija, o nabavci namirnica, kupovini namještaja ili školskih udžbenika, jer ona pripada svijetu u kome je to sve riješeno čarobnim štapićem.  Prihvatanjem takve veze mi potpisujemo prećutni sporazum i u startu smo svjesni ograničenja koja kasnije pokušavamo prevazići,  nastojimo biti drugačiji, pokušavamo privući poštovanje i ugrabiti nešto od realnog života. Rijetko kada takve bajke uspijevaju ući u zonu realnosti i taj prelazak zna biti veoma bolan i destruktivan. 


U međuvremenu, naš život se pretvori  u duboku emocionalnu tragediju, začarani krug iz koga ne vidimo izlaza. Prepuštamo se plimi života da nas nosi onako, bez cilja, a zapravo očekujemo da će partner jednog dana izvući čarobni štapić i reći da napušta svoju porodicu kako bi bio s nama. Ako povučemo paralelu, možemo  zaključiti da partnerov boravak u bajci u kojoj ne postoje problemi, zapravo oslikava nas i našu nesposobnost da se nosimo sa životom, dok negdje unutar sebe očekujemo da će emocionalno nedosupni otac u partnerovom obliku konačno da nas prihvati i pokaže svoju ljubav. Što smo sebičniji i mijenjamo kurs ne bismo li ga pridobili samo za sebe, razvijamo sve snažniji osjećaj da on pripada svojoj zakonitoj ženi i da nikada neće pripadati nama. Dakle, razvijanjem negativnih namjera i emocija, stvaramo sve dublji jaz unutar sebe, postajemo nesretniji i sve više osjećamo nepostojanje u odnosu na partnera. Nepostojanje korespondira sa pojmom smrti i uništenja i sve dok ne dozvolimo da ljubav preuzme komandu u našem životu, sve ćemo više tonuti u patnju i samouništenje.  Jedino nas, dakle, ljubav može oživjeti i vratiti među žive i tako ukloniti patnju. Ljubav koju ovaj put moramo pronaći u sebi, jer tamo nas oduvijek čeka. Naš partner je oličenje nas samih i slaba karika naše ličnosti i zato moramo raditi na sebi kako bi spoznali odakle izviru te slabosti i jedino što možemo učiniti je da bezuslovno prihvatimo sebe. To, naravno, ne znači da odmah moramo odbaciti svog zauzetog partnera, ali kada uđemo u taj proces samoprihvatanja i pronađemo ljubav u sebi, mi ćemo taj odnos posmatrati kroz drugačiju dimenziju i shvatićemo da je on samo imao nezahvalnu ulogu da nas povede na put samospoznaje. U knjizi "Plan vaše duše" Roberta Švarca su takve relacije opisane kao prenatalni ugovori koje dvije duše sklapaju iz ljubavi kako bi pomogle jedna drugoj u svojoj fizičkoj inkarnaciji da spoznaju put ljubavi. To je zapravo buđenje sjećanja na ljubav koju imamo u sebi. Sa određene vremenske distance patnja se počne činiti bespotrebnom, ali nam u određenom trenutku našeg životnog puta to iskustvo treba, međutim, ne smijemo zaboraviti da su sve duše koje nas uče značajnim lekcijama, tu iz čiste ljubavi. To su naše bliske duše i trebamo im podariti nesebičnu i bezuslovnu ljubav, jednostavno, voljeti ih bez obzira da li su u ovom trenutku pored nas ili su kilometrima daleko, da li ćemo ih više ikada vidjeti i sl., život je igra i svima imamo svoje uloge, zato ništa ne treba doživljavati suviše ozbiljno niti tragično.   

Život nema reprizu već samo premijeru koja se upravo dešava sada u ovom trenutku i zato svaki trenutak koji ne proživimo u ljubavi predstavlja bespovratan gubitak.




1 komentar: