Glazbene viljuške i zakon privlačnosti

Još je davnih 30-ih godina prošlog stoljeća nekoliko momaka na Orijentu pokušalo dokazati da su misli stvarna stvar i da različite vrste misli stvaraju različite vrste vibracija.  Stoga su odlučili da vide mogu li možda i fotografirati vibraciju misli. I, zamislite, to su i učinili, i to kroz čelične zidove. Napravili su eksperiment koji je otad ponavljan mnogo puta. 

Uz to su dokazali i nešto drugo možda mnogo važnije. Otkrili su da je dobivena slika to jasnija što je mislilac/odašiljatelj snažnije nabio svoje misli osjećajima! Ti momci su, čini se, prvi dokazali da uz misli ide magnetska energija i da naše emocije tjeraju misli. Ono što im je promaklo, međutim, je činjenica da su vibracijski valovi (emocije) koje zračimo magnetski nabijeni pa smo stoga doslovno hodajući magneti, koji sebi neprestano privlače u svoj svijet sve što se "svira" na istoj frekvenciji ili valnoj dužini.

Na primjer, kad smo dobro raspoloženi, ispunjeni radošću i zahvalnošću, naše emocije odašilju vibracije visoke frekvencije koje će nam magnetizirati i privući samo dobre stvari, drugim riječima, sve što je iste visoke vibracijske frekvencije koja pristaje onomu što odašiljemo. Slično privlači slično.

I obrnuto, kad doživljavamo nešto što nije radost, kao, na primjer strah, brigu, krivnju ili samo blagu zabrinutost, te nam emocije odašilju vibracije niske frekvencije. Pošto su i niske frekvencije jednako magnetične kao i visoke frekvencije, one će nam natrag privući samo kvrgave stvari, drugim riječima, bilo što što je iste niske frekvencije zbog čega ćemo se osjećati (i vibrirati) jednako jadno kao i ono što smo odaslali. Kvrgavo van, kvrgavo natrag - uvijek se radi o vibracijskom pripajanju. 

I tako u svakom trenutku privlačimo k sebi ono što smo vibracijski odaslali, bila to visokovibracijska radost ili niskovibracijska briga. Mi smo ti koji proizvodimo vibracije, stoga smo magneti, uzroci. Svidjelo nam se to ili ne, mi smo stvarali - i još uvijek stvaramo - sve. Možemo biti krv i meso, ali smo prvo i prije svega energija - i to magnetska energija! Zbog čega smo živi magneti koji dišu. (Nije li to sjajno? Možete se smatrati predsjednikom Kompanije Fortune 500, ili majkom i suprugom, ili najboljim u razredu, ili aviomehaničarem, ali ste u stvari hodajući magnet! A niste to ni slutili.

Koliko god to ludo zvučalo, krajnje je vrijeme da shvatimo činjenicu da smo elektromagnetska bića koja uokolo lunjaju opskrbljena tom nevjerojatnom sposobnošću da magnetiziramo u svoj život sve što želimo time što kontroliramo osjećaje koji proizlaze iz naših misli.  

Pošto, međutim, postojimo na tom planetu u pretežito niskofrekventnom energetskom polju od šest milijardi ljudi koji emitiraju osjećaje stresa i straha više nego osjećaje radosti, mi i protiv svoje volje upijamo te vibracije i reagiramo na njih. Što znači da ćemo u svom životu reciklirati nepovoljne ishode dan za danom sve dok svjesno ne naučimo kako nadići te sveprisutne niske frekvencije koje nas okružuju (u koje smo uronjeni). Usporedimo li to s plivanjem u slanoj vodi; ne isperemo li ostatke soli s kože, sol će nam prije ili kasnije uzrokovati nelagode. 

Ovu pojavu ne možemo nikako zaobići - način na koji zračimo je način na koji privlačimo. Osim toga ti osjećaji izviru iz naših misli, smjesta stvarajući time elektromagnetsku lančanu reakciju koja na kraju uzrokuje da se nešto dogodi, da se nešto stvori, da se nešto zadrži ili da se razori (poput mojih velikih provizija).

I tako, još jednom: naši osjećaji izlaze iz nas u obliku elektromagnetskih valova. Kakva god frekvencija izašla iz nas, automatski će privući identičnu frekvenciju  i time uzrokujući da se nešto dogodi - dobro ili loše - pronalazeći svoje podudarne vibracije.   

Sretne, visoke vibracije privlače sretne, visokovibrirajuće okolnosti. Ljigave, niske vibracije privlače ljigave niskovibrirajuće okolnosti. U oba slučaja, od onoga što nam se vraća osjećamo se onoliko visoko ili nisko koliko smo visoko- ili niskofrekventnih osjećaja emitirali, jer ono što smo emitirali privuklo je natrag svoju podudarnu frekvenciju (osjećaj).    

Na djelu je isto načelo kao u slučaju glazbene viljuške za ugađanje instrumenata. U sobi prepunoj glazbenih viljušaka kalibriranih na različite visine zvuka, udarite o jednu viljušku i samo će one koje su kalibrirane na frekvenciju identičnu onoj o koju ste udarili, početi vibrirati i emitirati zvuk čak i u slučaju da su međusobno prilično udaljene. Slične sile privlače slične - i to je klasično pravilo fizike. 

Za razliku od glazbenih viljušaka koje nikad ne mijenjaju svoju tonsku frekvenciju, mi, ljudi, s našim nestalnim osjećajima neprestano preokrećemo svoje frekvencije i magnetski intenzitet pa skakućemo unaokolo poput loto kuglica u zračnom stroju. U jednom trenu letimo visoko poput papirnatog zmaja moćni poput Sunca, a već sljedećeg smo poput beživotne kartonske kutije pod krevetom bez trunke energije. A ono što nas tako bacaka amo-tamo, proizlazi iz vrsta - i intenziteta - osjećaja koje osjećamo: od mlako sretnog pa sve više, ili od jednostavnog „uh!“ do duboke depresije. 

Tako smo, umjesto jedne postojane skladno ugođene viljuške, više nalik na snop viljušaka različitih visina ili frekvencija koje istodobno razbacuju unaokolo svoje frekvencije nabijene cijelim rasponom emocija. Pošto jedne minute zvučimo visoko, a već sljedeće nisko, uzrokujući tako da jedna frekvencija opozove drugu, u našem se životu ništa značajno ne mijenja ili barem ne brzo. 

Samo što mi nismo viljuške za ugađanje. Ono što nam se vraća kao rezultat zbrke neusredotočenih emotivnih 

energija (vibracija) koje neprestano ispljuvavamo oko sebe, rijetko su djelići ugode nego prije neumorna procesija neurednih pogodaka ili promašaja, neplaniranih događaja i okolnosti. Treba li uopće i reći da ovisno o načinu na koji vibriramo, u svoj svakodnevni život iz sata u sat privlačimo sve što nam se događa, svaku osobu, igru, doživljaj, susret, spor, zgodu, slučajnost, priliku ili epizodu stvarajući si tako svojim neusklađenim tokom energije bilo čisti pakao u najgorem, ili drugorazredni život, u najboljem slučaju. I sve si to  stvaramo svojim osjećajima.

Lynn Grabhorn - "Oprostite, ali život vas čeka"

Meditacija - kako meditirati

Sve je objašnjeno ovdje:

Pet tibetanaca - vježbe podmlađivanja

Jednostavne i učinkovite vježbe za aktivaciju čakri i oslobađanje zarobljenih energija u tijelu, što za krajnji efekat ima vidne promjene  u smislu podmlađenog i svježijeg izgleda, čistija i zategnutija koža i mišići, poboljšano raspoloženje, opšte stanje, zdravlje i vitalnost organizma, smanjenje tjelesne težine i poboljšan protok energije u tijelu. Dovoljno je svako jutro odvojiti malo vremena i rezultat će brzo uslijediti. Vježbe se u prvoj sedmici rade sa ponavljanjem svake vježbe po 3 puta, zatim se u narednoj sedmici povećavaju na 5, 7, 9 i ide se do 21.

Kako voljeti sebe

Mnogi od nas nisu načisto na koji način treba voljeti sebe, pa ta ljubav često završava na samodopadljivosti i kreiranju visokog mišljenja o sebi, smatrajući sebe kao da smo natprosječni, najljepši, najpametniji, da zaslužujemo samo najbolje i sl. Trebamo znati da se takav stav bazira na potrebama ega. Mi nismo naš ego, to je samo naš spoljni sloj, ambalaža u koju je upakovano i skriveno naše istinsko biće, sa kojim smo se mi identifikovali i ni po koju cijenu ga se ne odričemo. Tako smo, u nastojanju da zavolimo i prihvatimo sebe, počeli voljeti taj "celofan" i ulagati energiju da ga očuvamo u što boljem stanju. U uvjerenju da zaslužujemo samo najbolje, odlučili smo potrošiti hrpu novca i obnoviti svoju odjeću, obuću, otputovati negdje i sl., jer mi "volimo sebe". Isto tako, naučili smo da reagujemo na prvu loptu i odbrusimo svakome ko nam uputi neku primjedbu, jer mi volimo sebe i ne dozvoljavamo da nas bilo ko ugrožava. U svojoj vezi smo počeli da se ponašamo netolerantno, jer ne želimo više tolerisati ono što partner radi i ugrožava naš ponos. Podvukli smo crtu i kontrolišemo svoje ponašanje, reagujući uvijek kada naš ego biva ugrožen i kada nas neko pokuša "spustiti" ispod nivoa koji smo zacrtali. Odjednom, shvatamo da sa takvim stavom postajemo jako nesretni i prazni, da udaljavamo ljude od sebe i da nam ništa ne ide po planu, jer smo očekivali da će partner trčkarati za nama kada pokažemo koliko se volimo i time hraniti naš ego, potvrđujući da i on isto tako ima visoko mišljenje o nama. 

Međutim, mi postajemo samo napumpani egoistični balon koji izazivački traži da ga neko probuši i spusti na zemlju. Kada ateriramo, mi smo slomljeni i potpuno prazni. 

Kada je u pitanju stav prema samom sebi, on treba biti lišen bilo kakvog prosuđivanja - nemamo ni visoko ni nisko mišljenje o sebi. Um je taj koji stvara problem, dokle god "mislimo" da sebe volimo, od toga nema ništa. Ljubav i mišljenje (razum)  ne idu zajedno. Mi nismo nikakvo superiorno biće, mi smo ono što jesmo, jedno sa univerzumom, ono što smo kada ostanemo sami sa sobom. Tada nemamo potrebu ništa da mislimo o sebi. Dopuštamo da smo u harmoniji sa univerzumom, izvan  tereta maske postajemo lakši, lepršaviji, izvorniji. Ako osjetimo tu harmoniju koja nije ničim uzrokovana spolja i osjećamo se lijepo i smireno, sretno, zadovoljno, to je znak da se dobro osjećamo u svojoj koži i da prihvatamo sebe kakvi jesmo. Voleći taj osjećaj kada smo sami sa sobom, mi počinjemo voljeti sebe. Niko nam nije potreban da nam stvori privid sreće jer smo mi u stalnoj harmoniji sa sobom i univerzumom. Kada smo na toj frekvenciji, mi smo u afirmaciji "osjećam se voljeno i prihvaćeno". Veoma je važno raditi afirmaciju kada je prisutan stvaran osjećaj i kada smo na tačnoj frekvenciji, tada čujemo jasnu muziku sa radija i pjevušimo stihove koji već odzvanjaju u srcu.

Zamislimo razliku između prirodne izvorske vode i zagađene gradske vode pune hemikalija i nečistoća, zarobljene u vodovodnoj mreži. Kada se približimo osjećaju ljubavi prema sebi, mi postajemo izvorska voda, čista, svjetlucava i slobodna da teče i vrluda svojim tokom, dok smo pod maskom ega  zarobljeni i zaprljani gubeći svoja osnovna izvorna svojstva, misleći da smo voda. Poenta je što u vizuelnom smislu nema razlike, ali u suštinskom pogledu razlika je ogromna. Takođe, sa aspekta mišljenja (uma), i jedno i drugo je voda, ali sa aspekta osjećaja (okusa, čistoće, hemijskog sastava) opet uočavamo veliku razliku. Tako, kada je u pitanju pojam ljubavi, presudan je osjećaj koji se javlja kada smo sami sa sobom, a nikako um jer on stvara prepreku i  iluziju iza koje se krije borba ega (zagađivača) da opstane. Um će se uvijek truditi da nešto logički prosuđuje i stvara dileme, nastojeći da sruši našu sreću i potpunost, ali trebamo naučiti da mu ne pridajemo značaj, već pustiti misli samo da prođu kao voda kroz spužvu, bez zadržavanja i analiziranja. Ovakav osjećaj lakoće, bezbrižnosti i izvornosti nam daje magnetizam, privlačnost i samopouzdanje, jer kroz aspekt ega mi činimo veliku grešku, a to je da mi svoj magnetizam koristimo sa svrhom i ciljem, pa smo prema nekim osobama slatkorječivi i šarmantni, a tamo gdje nam nije potrebno ispoljavamo svoju grubu stranu. Kada smo prožeti osjećajem ljubavi, mi primjećujemo da smo ljubazni i šarmantni na širem planu i poklanjamo neke geste ljubavi i pažnje kad god nam se ukaže prilika, bez očekivanja da dobijemo nešto zauzvrat - postajući  čisti, neiscrpni izvor bez straha da ćemo presušiti ako nekome pružimo vrč vode.

Na kraju, može se reći da volimo sebe:
1. kada naša sreća i osjećaj voljenosti ne zavisi od spoljašnje potvrde da smo voljeni (iako spontano privučemo potrebu drugih da nam pruže ljubav, s obzirom da smo na takvom fonu, a slično privlači slično - pa nam ljubav dotiče sa svih strana),
2. kada smo spremni dati bezuslovnu ljubav drugima bez bilo kakvih očekivanja.

Anatomija želje

Da li mi uopšte znamo šta je to sreća? Na čemu se temelji naš pojam sreće? 

Još kao beba smo pohranili sjećanje da je sreća kada, nakon što zaplačemo, dobijemo majčino mlijeko i njenu blizinu. Kao nešto veći, naučili smo da je sreća kada dobijemo željenu igračku. Kako smo odrastali naše želje su poprimale veće razmjere a sve u cilju da se osjećamo srećnim. Tako smo stvorili uvjerenje da smo srećni samo onda kada dobijemo ono što želimo. Onda na različite načine počinjemo privlačiti pažnju univerzuma i molimo se da nam se želje ostvare.  Jesmo li se ikada zapitali - zašto je nama toliko bitno da dobijemo ono što želimo?

U pozadini svega, možemo zaključiti da je nešto zajedničko osjećaju "sreće" - a to je SMIRENOST UMA. Kroz postignuće želje, bar na trenutak, postignemo taj osjećaj blažene smirenosti uma i onda se taj "slučaj" odloži u arhivu kao riješen, ali mi i dalje ostajemo neispunjeni, um se ponovo uznemiri. Tako smo naučili da naš osjećaj sreće vezujemo za određeni uzrok ne bismo li nadomjestiti potrebu da osjetimo mir.  No, u pitanju  je samo obična kompenzacija i trgovina. Da li smo pomislili da je moguće postići trajan i neuslovljen duševni mir?

Često u duhovnoj literaturi nailazimo na tvrdnju da je blagosloven onaj čovjek koji nema želja, a da uprkos tome osjeća trajan duševni mir. Sreća, u biti, nije onaj euforični (varljivi) doživljaj koji mi vezujemo za dobivanje stvari ili ispunjenje željenog, jer se svaka krajnost ponaša poput elastične gume i za kratko vrijeme nas odvuče na drugu stranu.

Po našem uhodanom receptu, odnosno programu koji nam je usađen, univerzum bi konstantno trebao  obavljati određene radnje u skladu sa onim što mi poželimo, da bismo možda osjećali mir. S obzirom da je to neizvodljivo, mi dakle, prema ovakvoj formuli, nemamo nikakve šanse da budemo srećni. Prije svega, mi se često identifikujemo sa egom (personom, maskom), to je odbrambeni model koji smo izgradili po spostvenoj viziji onoga što bismo željeli predstaviti svijetu o sebi, ali nije ni blizu našeg istinskog ja. Nisu sve naše želje usklađene sa našim izvornim bićem, zato nam se mnoge i ne ostvaruju i zato naš ego puca kao balon kada se suoči sa tom činjenicom. Kako za njega to bolno zvuči "ne mogu dobiti to...uhhh, ne želim biti jadan, odbačen...želim biti najbolji, najljepši, najpamentiji" - i šta se tad desi - gurne se frustracija koja stvori ožiljak, a povrijeđen ego je u stanju stvoriti lošeg čovjeka, spremnog da se sveti, proklinje i obračunava se na različite načine. Kako mi dopuštamo našim željama da upravljaju nad nama i utiču na naš karakter postajući podređeni, vezani i uslovljeni i uz to - nikad istinski sretni i tako daleko od svoje suštine.

Postoji  zakonitost po kojoj se želje ispunjavaju onda kada dignemo ruke od njih. Tako nam se desi, da neki muškarac koga smo očajno željeli, počne da nam se javlja i da nas intenzivno "proganja" tek nakon nekog vremena kada smo zaboravili na njega i stvorili  smo drugu vezu. Desilo se jednostavno to da smo u vrijeme kada smo to željeli, u svom umu zarobili snažan energetski naboj obojen očajem i osjećajem crnila i uslovljenošću da nećemo biti sretni dok ne ostvarimo tu želju. Kada smo svim svojim bićem odustali od te želje - oslobodili energiju, vezanost i uslovljenost, te postali sretni novisno od njenog ispunjena, desilo se to da se želja počela ostvarivati. To je recept ispunjenja koga nismo svjesni i zato se držimo grčevito vezanim i zarobljenim u kavezu, umjesto da jednostavno budemo slobodni, bezuslovno srećni uvijek i bez posebnog razloga, dok za to vrijeme univerzum razmatra naše željoteke i odlučuje da li su one usklađene sa našim bićem.Ono što je posebno važno jeste da ne smijemo biti nesretni zbog neispunjene želje, već da i tu činjenicu primimo sa zahvalnošću jer nam je univerzum namijenio nešto drugo u skladu sa našim izvornim ja. Još nešto bih naglasila, a to je da ne trebamo dosađivati, moljakati i iznuđivati ostvarenje svoje želje, a posebno ne posezati za nedozvoljenim sredstvima, jer uvijek trebamo biti svjesni određenih zakonitosti po kojima  snosimo univerzalnu, moralnu, ljudsku i svaku drugu odgovornost, pa se može na primjer desiti da na jednoj strani dobijemo a na drugoj izgubimo ili da se ispostavi da smo sa tom željom mnogo više izgubili nego što smo dobili i sl. Kada smo sigurni u ispravnost želje, time joj samo pojačavamo snagu i obrnuto, ako imamo dvoumljenja i nesigurnost u pogledu njene ispravnosti ili definisanosti, ne možemo se nadati ispunjenju i bolje je na vrijeme odustati.

Da bismo osjetili trajan mir i bezuslovnu sreću, trebamo raditi na uklanjanju programa (uvjerenja) koji nas uslovljava na takvo poimanje sreće. Možemo izgovarati sljedeću molitvu: "Bože, molim te otkloni sve prepreke koje sam stvorio/la i dopusti mi da osjetim trajnu sreću i duševni mir. Hvala ti!" I onda kroz afirmaciju potvrditi da je zaista tako: "Osjećam se sretno i blagoslovljeno. Hvala ti".

Životna matrica

Još prije dolaska na ovaj svijet mi stičemo rodni (polni) identitet, čime započinje naš proces identifikacije koji se  odvija na više slojeva. Nauka kaže da otac "određuje" naš rodni identitet, pa tako mi nasljeđujemo očevu lozu (prezime) i time se određuje naša pripadnost određenom plemenu, porodici. Na taj način, mi postajemo neodvojivi dio cjeline sa kojom smo spojeni krvnom vezom noseći genetsko nasljeđe svojih predaka i svakako, dio porodične karme. Pogledajmo istoriju naših predaka sa očeve i majčine linije. Kakvim su životima živjeli, da li su imali sretne ili nesretne veze, brakove, odnose, da li su zabilježeni nesretni slučajevi, nasilne i iznenadne smrti, bolesti, brakolomstvo, prokletstvo, da li su živjeli u siromaštvu i sl.

Naša identifikacija i "programska" uslovljenost bazira se na više nivoa:

1. OPŠTI NIVO - pripadnost čovječanstvu, općenito ono što nas čini čovjekom, potomkom Adama i Eve, čime po automatizmu nasljeđujemo obrazac prokletstva i grijeha.

2. KOLEKTIVNA KARMA - koja se očituje kroz pripadnost široj ljudskoj zajednici u smislu stvaranja polja istih kolektivnih uvjerenja i grupne svijesti, koja se posebno očituje na nivou nacionalne pripadnosti (na nivou naroda, države, grada i sl.). Tako, na primjer, mi koji smo rođeni na prostorima ex-Jugoslavije, pogledamo li malo u prošlost, vidjećemo da su naši korijeni zasađeni na tekovinama krvoprolića, ratova i borbe za teritorij od strane naših predaka, gdje su ubijani mnogi nedužni ljudi, što stvara prilično težak karmički teret i čini nas dijelom tog nasljeđa. Ove energije vibriraju u našem elektromagnetskom polju (auri). Tu smo svi u jednom energetskom polju i dijelimo istu kolektivnu sudbinu.

3. GENETSKI NIVO - programi naslijeđeni od predaka -  energetski obrasci u morfogenetskom polju oko DNK odakle DNK dobiva informaciju o tome kako treba da se ponaša. Ovo se može definisati kao PORODIČNA KARMA koja se vezuje za energetsku šifru porodice - prezime, majku, oca, djedove, babe. Ovdje imamo specifičan termin porodičnog prokletstva kojim vezujemo negativnu energetsku strukturu porodice ukoliko imamo slabu auru koja propušta te uticaje, gdje oni dalje prodiru do morfogenetskog polja i utiču na ponašanje DNK, gdje osoba kroz vlastito ponašanje privlači negativne uticaje kroz koje se prepoznaje porodični model. Na primjer, postoje porodice gdje muški potomci umiru relativno mladi - pokosi ih infarkt u 49-oj godini, tu se na porodičnom nivou već stvorilo uvjerenje da tako mora biti i čim se rodi muško dijete, ono preuzme to uvjerenje kroz prezime odnosno njegovu energetsku šifru. Ili, u nekim porodicama se nikako ne daju muški potomci, pa se rađaju isključivo ženska djeca, tako da dolazi do gašenja porodične loze, što se smatra velikim prokletstvom - to su one čuvene kletve sa naših prostora "dabogda ti se sjeme i loza ugasili", gdje su preci koji su čuli tu kletvu stvorili snažno uvjerenje  da će do toga zaista doći i svoje prezime energetski modifikovali emocijom straha. Rađanje ženskih potomaka ili nemogućnost ostvarenja potomstva samo potvrđuje "istinitost" ovog uvjerenja i ono se još snažnije manifestuje, što konačno rezultira gašenjem prezimena kroz dvije-tri generacije.

4. LIČNI NIVO - koji se bazira na uvjerenjima koja smo stekli i naučili od ranog djetinjstva, pod uticajem raznih okolnosti, pritisaka i ličnog zapažanja. To je naš krajnji oblik kojim se identifikujemo kao jedinka. Ako sve prethodno nabrojano predstavlja određene programe u našem softveru, mi smo krajnja slika koja se pojavljuje na ekranu, kao skup svih uzročno-posljedičnih veza. Ovaj nivo se očituje u frontalnom (čeonom) režnju mozga ("na čelu nam piše"), gdje je "smješten" i glavni uzrok depresije kao posljedica nedovoljnog dotoka krvi u ovom dijelu, a općenito ovaj dio mozga odgovoran je za duhovnost, moralnost, volju. To je mjesto gdje nastaju glavne promjene na našem nivou ličnosti, tu je epicentar prema kome su usmjerena sva naša nastojanja da se okrenemo ka duhovnosti, da ojačamo volju i sl., pa se kroz ovaj centar mi mijenjamo na duhovnom nivou, mada fizički ostajemo isti. Frontalni režanj mozga je ono što nas čini različitim od ostatka životinjskog svijeta, pa se može reći da je tu centrirana naša svijest.

Posljedice oštećenog frontalnog režnja (iz knjige "Kako pobijediti depresiju" - dr Neil Nedley)

- Narušeni moralni principi 

- Narušeni društveni odnosi (gubitak ljubavi prema porodici) 

- Nesposobnost predviđanja 

- Nesposobnost apstraktnog mišljenja 

- Nesposobnost tumačenja poslovica 

- Smanjena sposobnost shvatanja matematičkih operacija 

- Gubitak saosjećanja

-Nesposobnost suzdržavanja (hvalisanje, neprijateljstvo, agresivnost)

Najčešći uzroci nepravilnog funkcionisanja frontalnog režnja su ŠTETNE ŽIVOTNE NAVIKE (lijekovi, alkohol, kofein, nikotin, hipnoza, droge), iako mogu biti u pitanju i fizičke povrede (saobraćajna nesreća, operacija i sl.). Na primjer, većina nas ima uvjerenje da je za jutarnje razbuđivanje neophodno popiti šoljicu kafe, jer nesvjesno imamo poriv za buđenjem iz umrtvljenosti, uspavanosti, što suštinski ima za pozadinu potrebu našeg bića da se probudi iz duhovne uspavanosti, (jer se mi uspavani krećemo kroz život). Istu funkcinu ima i cigareta, alkohol i sl. To uvjerenje je smješteno u području čeonog režnja. 

Slabost, dakle, u čeonom režnju mozga stvara preduslov za nestabilne društvene odnose. Tu ću se osvrnuti na podložnost hipnotičkom djelovanju partnera na nas koji u krajnoj liniji rezultira padom u depresiju, a uzrokovan je nedostatkom volje za vlastitim angažovanjem u ovoj sferi života. Kada nas hipnitizer dovede u stanje hipnoze, mi gubimo vezu sa logičkim prosuđivanjem i isti ima kontrolu nad našim ponašanjem. U blažoj varijanti, mi dopuštamo partneru da preuzme kontrolu nad nama i gubimo vezu sa logičkim aktivnostima našeg čeonog režnja, a time ispoljavamo velike slabosti, ne ostavljajući dojam jake i pouzdane osobe. Kroz takvu vezu mi doživljavamo totalni raspad, gdje nastavljamo da se raspadamo kroz traženje izlaza u alkoholu, sedativima, vidovnjacima i sl. To je tipično prepuštanje moći, odnosno odbacivanje lične moći i uvjerenje da nismo dovoljno dobri, snažni i sl., odnosno da svijet nije mjesto gdje se osjećamo sigurno (slabost korijenske čakre!).  Lično poznajem osobe kojima su partneri potpuno uništili volju za životom i zdrave navike i kroz takve veze postale su potpuno drugačije osobe. Hipnoza je zaista stanje prepuštanja i slabljenja volje, a svi mi imamo svog "kućnog hipnotizera" a to je kompjuter, televizor, slušanje muzike. Muzika koju slušamo će mnogo reći o našem karakteru i našim uvjerenjima.

Reprogramiranje matrice odnosno brisanje programa se obavlja pristupom ka mjestu gdje su pohranjeni, postoje različite tehnike iscjeljivanja na theta frekvenciji mozga, ali ne treba zanemariti molitvu kao jedan pouzdan vid iscjeljivanja duha i tijela. Vjerovatno svi poznajemo osobe koje su kroz vjeru i molitvu doživjele potpuni preobražaj karaktera i promijenile štetne navike. 

Životna matrica je naš numerološki kod. Uporedimo li sebe i našu programsku uslovljenost sa kompjuterom, znamo da je jedan računarski program zasnovan na binarnom sistemu brojeva koji kroz različite operacije (ponašanje, misli, emocije) u završnoj fazi daju određenu sliku na ekranu (naša fizička manifestacija). Mozak svakog kompjutera jeste hard-disk, gdje su pohranjeni različiti programi (softveri) i odakle se pokreću razni procesi. Promijenimo li nešto u programskoj šemi, dobićemo drugačiju manifestaciju na ekranu. Međutim, da bismo pristupili određenim programskim sadržajima i izmijenili ih, trebamo biti dobar programer, imati potrebno znanje. U tome je bit, kada imamo znanje o tome gdje je šta pohranjeno, šta trebamo promijeniti i na koji način, mi možemo započeti proces promjene i iscjeljenja na svim nivoima.

Pokrenuti kotač

Da bismo na bilo koji način pristupili procesu promjene, neophodno je znati da nas zbunjenost u pogledu ciljeva i želja neće odvesti nikuda. Zamislimo vodeni mlin na koji pada slap vode i konstantno ga drži u pokretu. Zamislimo onda, sa suprotne strane, drugi slap vode, iz suprotnog smjera, koji će padajući na taj točak u pokretu pokušati da ga okrene u suprotnom pravcu, zaustaviti njegovo kretanje. Da, baš tako, dvije suprotstavljene sile proizvešće efekat stagnacije, zaustavljanja toka, tako da će točak stajati zbunjen, ne znajući kud i šta dalje, a to smo upravo mi u našoj borbi između suprotstavljenih želja i ciljeva.

Tek kada odredimo pravac i cilj, i isključimo jedan (neželjeni) tok vode (misli, želja, emocija), i potpuno, svim silama se predamo samo jednom toku za koji smo sigurni da želimo, i tu energiju pustimo da slobodno poteče, dobićemo pozitivan i siguran  pomak prema cilju. Jer, protiv neželjenih misli i emocija se ne vrijedi boriti i pružati otpor, samo ćemo izgubiti dragocjenu energiju a istovemeno stajati u mjestu.  Dovoljno je fokusirati misli i energiju na željeno, ne dajući energiju neželjenom, ne razvijajući osjećaj nedostatka onog što želimo. 

Primjera radi, želimo prestati sa konzumiranjem cigareta, dakle pustili smo jedan tok misli i želje - pokrenuli točak. Automatski, s druge strane pojavila se suprotna misao koja kaže "uh, teško ćeš ti izdržati bez cigarete, to je gadna navika, bićeš strašno nervozna, udebljaćeš se, kako ćeš izaći sa prijateljicama na kafu a da ne zapališ cigaretu, ma nije to tako strašno ako pušiš, možda ne trebaš odmah baciti cigarete, pokušaj samo da pušiš manje...", čime smo istog trenutka zablokirali kotač. Problem je što se sila koja nas zablokira uvijek pokaže kao nadmoćnija i dominantnija u trenutku kada nas zaustavi, jer joj u potpunosti povjerujemo i predamo joj se, čineći se suviše maleni i nemoćni pred njom. Rezultat - ponovo se vraćamo istom poroku (navici). 

Ponovo, sa istim primjerom: - želimo prestati sa konzumiranjem cigareta, imamo snažnu želju, potrebu i milion razloga koji govore u prilog tome da zaista treba odbaciti ovaj porok, počev od zdravstvenih, finansijskih, pa do činjenice da cigarete jako loše utiču na ten, ljepotu, sjaj kože, kose i sl. Dakle, imamo jak argument kojim ćemo snažno pokrenuti kotač i krenuti prema cilju. S druge strane, suprotstavlja se ista sila kao i u prethodnom primjeru, sila koja nas upozorava da smo suviše "blijedi" u toj nakani i da nećemo stići na cilj. Imamo dakle, direktan udar na naš karakter i izazov kojim ćemo se potvrditi da smo jaki ili potonuti i ostati slabi i nevidljivi. Nije lako...razmišljamo, već smo zaustavljeni i slapovi misli i želja padaju sa obje strane, držeći točak u neizvjesnosti. I dalje se odupiremo da posegnemo za cigaretom, ali sva naša energija je usmjerena ka tome, ne možemo da mislimo ni na šta drugo, jer nas uporno udara ta suprotna sila. U takvoj situaciji imamo samo dvije mogućnosti izbora, jer stagnacija će nas u dugoročnom smislu učiniti frustriranim i nervoznim, i trebamo donijeti odluku kojoj sili ćemo se nakloniti i dopustiti joj da poteče.  Kod donošenja ispravne odluke uvijek je potrebno mnogo energije, snage i volje, za razliku od prethodnog primjera gdje smo se samo prepustili jačoj sili i odustali od svoje namjere, zaključujući da je "nemoguće" istrajati. 

Trebamo se zapitati zbog čega je nemoguće postići svoj cilj, ako smo ga pravilno formulisali i krenuli prema njemu? Zašto se suprotstavljene sile pokazuju kao jače i dominantnije? Nije li to samo testiranje našeg karaktera? Šta će se desiti ako istrajemo? Idemo da vidimo...I dešava se šta? Kada jednom istrajemo, dešava se to da sa našeg karaktera spadnu sve utvare koje su bile prilijepljene kao metalna piljevina na magnet i osjetimo jasnoću vizije i bliskost cilja, uz ogromnu unutrašnju snagu i moć. To je nevjerovatan doživljaj, mi smo pobjednik koji stoji na tronu i drži zasluženu medalju visoko u zraku, a oni inferiorni dijelovi ličnosti koji su nas pokušali odvući nazad su poraženi i nadjačani. Ko jednom osjeti ukus pobjede, više mu ne pada na pamet ništa drugo osim ideje da je moguće osvojiti još visočiji vrh. Gledano kroz simboliku kotača, imaćemo veoma jak i blistav slap usmjerene energije koja nepogrešivo i snažno okreće kotač, izbacujući van ovaj suprotstavljeni tok koji neće imati apsolutno nikakvu snagu.

 Čakre - energetski vrtlozi

Kada je riječ o čakrama, one su energetski kotači koji imaju ispravan smjer okretanja kada se kreću u pravcu kazaljke na satu,  gledano spolja. Kroz čakre se mi povezujemo sa energijom univerzuma odnosno naše električno polje spajamo na izvor energije. Kada energija poteče, uvijek se javljaju sile otpora, u prirodi postoje različiti materijali sa različitim intenzitetom otpora - bakar je recimo bolji provodnik električne energije nego željezo, jer željezo ima veći otpor, zato se u električne kablove postavlja bakar kao idealan provodnik. Dakle, što je otpor manji, to je provodljivost energije bolja. U našem slučaju, otpor predstavljaju sile suprotstavljanja našoj želji i namjeri, a mi smo "materijal" koji provodi energiju. Tako, univerzum za pobjednike bira one koji imaju najbolji protok energije i takve osobe "ugrađuje" u svoju istoriju, uvijek su to harizmatične, magnetične osobe, a poznato je da su pojedini vrhunski kompozitori i umjetnici upravo svoja remek djela  primili kao nebeski dar, gdje su bili samo posrednici, adekvatni "kanali" kojima je ta energija prostrujala, jednostavno su dopustili energiji da  teče i vodi njihova čula i osjećaje.  Zasigurno ne možemo zamisliti jednog vrhunskog sportaša koji, približavajući se cilju, predaje se negativnim silama koje mu sugerišu "ti ne možeš stići na cilj, ti si bezvrijedan, to je nemoguće, odustani...", on se već unaprijed obračunao sa tim inferiornim elementima, i dopustio svojoj energiji da teče u jednom smjeru i okreće točak želje, namjere, cilja...

Uvijek kada se na putu ka nekom cilju javi opstruirajući uticaj tih negativnih silnica, mi posumnjamo u svoju sposobnost ili u vrijednost cilja, pa dođemo u iskušenje da se vratimo nazad, na već poznati teren. To oklijevanje i povlačenje nije odlika karakternih osoba niti osoba koje imaju dovoljno samopouzdanja i vjere u sebe. To je u suštini, negativan uticaj na korijenskoj čakri o kojoj sam već ranije pisala. Jer, možemo mi imati jako dobar tok misli i snažnu emociju, ali ne treba zaboraviti da pokretačka energija dolazi iz istinske veze sa životom i našeg poimanja svijeta kao sigurnog ili nesigurnog mjesta življenja. Tu je izvor naše motivacije. Ako naš stav podržava ideju da život sam treba da donese određene situacije i ljude u naž život, mi nikada nećemo biti zadovoljni ponuđenim izborom i uvijek ćemo kriviti "sudbinu" za sve što nam se dešava, a istovremeno živjeti u nadi da će biti bolje. Tačnije, uvijek ćemo biti u poziciji izabranih a rijetko u prilici da biramo. Nada je ustvari "zamišljena" tako da služi kao pomoć onima koji su se prepustili uticaju sudbine, ali je ona velika iluzija koja nas drži opijenim. Mi se tako nadamo da će se pojaviti odgovarajući partner, ali ni sami nemamo viziju kakav je on. Čekamo, jednostavno da nas neko odabere.  Kada se desi da nas odabere oženjen muškarac, mi počinjemo da vagamo za i protiv ulaska u vezu, jer nemamo jasan stav. Tu se uhvatimo u samosažaljevanju i opravdavamo sebe kako nismo dugo imali nikoga, kako nam treba malo pažnje i ljubavi i pokrenemo taj kotač. Nakon izvjesnog vremena, počnu se javljati sile protuteže, pitanja u stilu "šta dalje...ova veza nema budućnosti...ovdje samo gubim..." i tu počinjemo da stagniramo, postajemo isfrustrirani i nedefinisani u vezi s tim, a nemamo dovoljno jak argument kojim ćemo dodati energiju i vodu "na svoj mlin". Daleko od toga da je "krivac" za takvo stanje naš nepromišljeni ulazak u takvu vezu, već je glavni krivac za to problem u korijenskoj čakri koji nam daje nedostatak jasnog stava, samopouzdanja i stabilnosti. Jer, da smo imali dovoljno jasnu viziju o sebi i čvrstini svog korijena, mi bismo sigurno postupili drugačije, ali jedno je jasno - ne bismo imali dvoumljenja već bi sa smiješkom na licu isključili "prekidač" i odbili takvog udvarača.

Ovdje ne treba miješati moralne i religijske norme i sl., jer ovakve stvari apsolutno nemaju veze sa moralom, već isključivo sa osjećajem pripadnosti određenoj grupaciji, plemenu, familiji kroz koju se identifikujemo. Uzeću grub primjer, jedna prostitutka pripada toj "familiji", na bilo kom kraju svijeta, jer je njen osjećaj lične vrijednosti duboko oštećen, kroz snažan osjećaj nedostatka podrške i sigurnosti i okretanje sebi kao izvoru prihoda koji omogućava preživljavanje po svaku cijenu. Kroz takav korijenski zapis ona se prestaje identifikovati sa svojim porodičnim korijenima jer je na tom nivou došlo do "oštećenja" i kidanja, neko je iz porodice uticao na to stvaranje osjećaja nesigurnosti i nedostatka ljubavi i podrške, dolazi do bijega i okretanja samoj sebi. Ovo sam pokušala na najgrublji mogući način približiti važnost korijenske čakre, a primjera može biti bezbroj. Mi ne možemo ni zamisliti koliko je bogatstvo i snaga dobre veze sa porodicom i zato trebamo raditi na uspostavljanju odnosa sa svojim precima, ali o tome ću u narednom postu.