7. kol 2012.

Kako voljeti sebe


Mnogi od nas nisu načisto na koji način treba voljeti sebe, pa ta ljubav često završava na samodopadljivosti i kreiranju visokog mišljenja o sebi, smatrajući sebe kao da smo natprosječni, najljepši, najpametniji, da zaslužujemo samo najbolje i sl. Trebamo znati da se takav stav bazira na potrebama ega. Mi nismo naš ego, to je samo naš spoljni sloj, ambalaža u koju je upakovano i skriveno naše istinsko biće, sa kojim smo se mi identifikovali i ni po koju cijenu ga se ne odričemo. Tako smo, u nastojanju da zavolimo i prihvatimo sebe, počeli voljeti taj "celofan" i ulagati energiju da ga očuvamo u što boljem stanju. U uvjerenju da zaslužujemo samo najbolje, odlučili smo potrošiti hrpu novca i obnoviti svoju odjeću, obuću, otputovati negdje i sl., jer mi "volimo sebe". Isto tako, naučili smo da reagujemo na prvu loptu i odbrusimo svakome ko nam uputi neku primjedbu, jer mi volimo sebe i ne dozvoljavamo da nas bilo ko ugrožava. U svojoj vezi smo počeli da se ponašamo netolerantno, jer ne želimo više tolerisati ono što partner radi i ugrožava naš ponos. Podvukli smo crtu i kontrolišemo svoje ponašanje, reagujući uvijek kada naš ego biva ugrožen i kada nas neko pokuša "spustiti" ispod nivoa koji smo zacrtali. Odjednom, shvatamo da sa takvim stavom postajemo jako nesretni i prazni, da udaljavamo ljude od sebe i da nam ništa ne ide po planu, jer smo očekivali da će partner trčkarati za nama kada pokažemo koliko se volimo i time hraniti naš ego, potvrđujući da i on isto tako ima visoko mišljenje o nama. 

Međutim, mi postajemo samo napumpani egoistični balon koji izazivački traži da ga neko probuši i spusti na zemlju. Kada ateriramo, mi smo slomljeni i potpuno prazni. 

Kada je u pitanju stav prema samom sebi, on treba biti lišen bilo kakvog prosuđivanja - nemamo ni visoko ni nisko mišljenje o sebi. Um je taj koji stvara problem, dokle god "mislimo" da sebe volimo, od toga nema ništa. Ljubav i mišljenje (razum)  ne idu zajedno. Mi nismo nikakvo superiorno biće, mi smo ono što jesmo, jedno sa univerzumom, ono što smo kada ostanemo sami sa sobom. Tada nemamo potrebu ništa da mislimo o sebi. Dopuštamo da smo u harmoniji sa univerzumom, izvan  tereta maske postajemo lakši, lepršaviji, izvorniji. Ako osjetimo tu harmoniju koja nije ničim uzrokovana spolja i osjećamo se lijepo i smireno, sretno, zadovoljno, to je znak da se dobro osjećamo u svojoj koži i da prihvatamo sebe kakvi jesmo. Voleći taj osjećaj kada smo sami sa sobom, mi počinjemo voljeti sebe. Niko nam nije potreban da nam stvori privid sreće jer smo mi u stalnoj harmoniji sa sobom i univerzumom. Kada smo na toj frekvenciji, mi smo u afirmaciji "osjećam se voljeno i prihvaćeno". Veoma je važno raditi afirmaciju kada je prisutan stvaran osjećaj i kada smo na tačnoj frekvenciji, tada čujemo jasnu muziku sa radija i pjevušimo stihove koji već odzvanjaju u srcu.

Zamislimo razliku između prirodne izvorske vode i zagađene gradske vode pune hemikalija i nečistoća, zarobljene u vodovodnoj mreži. Kada se približimo osjećaju ljubavi prema sebi, mi postajemo izvorska voda, čista, svjetlucava i slobodna da teče i vrluda svojim tokom, dok smo pod maskom ega  zarobljeni i zaprljani gubeći svoja osnovna izvorna svojstva, misleći da smo voda. Poenta je što u vizuelnom smislu nema razlike, ali u suštinskom pogledu razlika je ogromna. Takođe, sa aspekta mišljenja (uma), i jedno i drugo je voda, ali sa aspekta osjećaja (okusa, čistoće, hemijskog sastava) opet uočavamo veliku razliku. Tako, kada je u pitanju pojam ljubavi, presudan je osjećaj koji se javlja kada smo sami sa sobom, a nikako um jer on stvara prepreku i  iluziju iza koje se krije borba ega (zagađivača) da opstane. Um će se uvijek truditi da nešto logički prosuđuje i stvara dileme, nastojeći da sruši našu sreću i potpunost, ali trebamo naučiti da mu ne pridajemo značaj, već pustiti misli samo da prođu kao voda kroz spužvu, bez zadržavanja i analiziranja. Ovakav osjećaj lakoće, bezbrižnosti i izvornosti nam daje magnetizam, privlačnost i samopouzdanje, jer kroz aspekt ega mi činimo veliku grešku, a to je da mi svoj magnetizam koristimo sa svrhom i ciljem, pa smo prema nekim osobama slatkorječivi i šarmantni, a tamo gdje nam nije potrebno ispoljavamo svoju grubu stranu. Kada smo prožeti osjećajem ljubavi, mi primjećujemo da smo ljubazni i šarmantni na širem planu i poklanjamo neke geste ljubavi i pažnje kad god nam se ukaže prilika, bez očekivanja da dobijemo nešto zauzvrat - postajući  čisti, neiscrpni izvor bez straha da ćemo presušiti ako nekome pružimo vrč vode.

Na kraju, može se reći da volimo sebe:
1. kada naša sreća i osjećaj voljenosti ne zavisi od spoljašnje potvrde da smo voljeni (iako spontano privučemo potrebu drugih da nam pruže ljubav, s obzirom da smo na takvom fonu, a slično privlači slično - pa nam ljubav dotiče sa svih strana),
2. kada smo spremni dati bezuslovnu ljubav drugima bez bilo kakvih očekivanja.



Nema komentara:

Objavi komentar