4. lip 2012.

Biti dio cjeline


Zamislimo naš organizam, unutra se sve odvija na principu saradnje i razmjene, svi organi saradjuju i svaki daje ono što je drugome potrebno, da bi funkcionisala cjelina. Kada bi se jedan organ otcijepio i postao sebičan, htio da radi sam za sebe, prestao bi da funkcioniše cijeli organizam a takodje i taj otcijepljeni organ. Tako funkcioniše cijeli univerzum, davati, davati.Priroda nam konstantno daje, ali mi nismo naučili da uzvraćamo, već smo ogrezli u jednostranom uzimanju, problem nam je naučiti kako da dajemo. Svi nešto tražimo, stalno se pitamo "zar tražim previše". Ok, univerzum je bogata riznica u kojoj ima više nego što možemo zamisliti, ali je pitanje kako doći do nje, kako dobiti ono što želimo. Odgovor je: davati, biti dio cjeline.

Ima jedna priča o tome kada se hodža davio u rijeci, ljudi su prilazili i govorili mu "daj hodža ruku", ali on nije reagovao i udavio se. Kada je došao drugi vjerski službenik da vidi šta se desilo, i kada je vidio masu svijeta, prvo ih je napao što ga niko nije spasio. Medjutim, oni su mu ispričali kako su prilazili i vikali "daj hodža ruku" ali on se oglušio. Na to je vjerski službenik rekao: "Pogriješili ste, niste trebali vikati "daj hodža ruku", jer hodže nisu navikle da daju, trebali ste vikati "evo hodža ruku" i spasili biste ga."

Poenta je u tome da će nas nedostatak osjećaja, da je u davanju spas, odvesti u propast, da ćemo se ugušiti u vlastitom vjerovanju da nas spašava suženi fokus na sebe i svoje potrebe i da ćemo na taj način stvoriti jalovo tlo.

Svaki zupčanik, pa i onaj najsitniji, je neophodan za neometano funkcionisanje cijelog mehanizma. Sve je bitno. Kaže se, kada leptir zamahne krilima na jednom mjestu da to ima uticaja na drugom kontinentu.

Postoji bezbroj načina da se taj mehanizam pokrene, odnosno da mi damo ono što je drugome potrebno i ponašamo se prema zakonitostima univerzuma: na prvom mjestu - da podijelimo nešto novca  kome je potrebno, kaže se da godišnje trebamo podijeliti oko 10% svoje zarade, prema nekim duhovnim zakonima to je suma koja nas iskupljuje i čisti našu negativnu karmu, niko nije osiromašio od davanja milostinje; da obiđemo  neku stariju (usamljenu) osobu, da dijelimo lijepe riječi, da pomognemo komšijama, da nahranimo životinje,  da ne ogovaramo nikoga, da pomognemo drugima da postignu ono što žele itd. Na taj način se izlazi iz makro plana i fokusiranosti na sebe, a ulazi u opšti, univerzalni plan.
  
Postajući dio mehanizma za ispunjenje svoga cilja, mi djelujemo poput zupčanika u časovniku dok naša djela predstavljaju "đubrivo" za sjeme želje i namjere. Stari je običaj da bacimo novčić u fontanu i namijenimo na neku želju. Ali sam čin bacanja novčića potvrdjuje da smo kroz čin davanja na dobitku. Zakon je jednostavan: daj da bi dobio.




Nema komentara:

Objavi komentar